Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3431/16 (O. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3431/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3431/16, rješavajući apelaciju Olivera Krsmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Olivera Krsmanovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 006028 16 Krž 4 od 21. aprila 2016. godine i S1 1 K 006028 11 Krl od 31. avgusta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Oliver Krsmanović (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Foči, kojeg zastupa Slaviša Prodanović, advokat iz Novog Beograda, podnio je 10. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 006028 16 Krž 4 od 21. aprila 2016. godine i S1 1 K 006028 11 Krl od 31. avgusta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 19. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovor na apelaciju 22. i 28. marta 2018. godine.

4. Ustavni sud je 22. oktobra 2018. godine od Suda BiH zatražio dostavu dodatne dokumentacije, koju je Sud BiH dostavio 23. oktobra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 006028 11 Krl od 31. avgusta 2015. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je proglašen krivim što je na način i u vrijeme kako je to precizno navedeno u tačkama od 1. do 8. izreke osuđujućeg dijela presude počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), i), e), f) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa čl. 29. i 31. i članom 180. stav 1. tog zakona, za koje ga je Sud BiH, primjenom čl. 39, 42. i 48. KZBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina. Na osnovu člana 56. st. 1. i 2. KZBiH, apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to u ekstradicionom pritvoru po Rješenju Suda BiH broj S1 3 K 006016 11 EKS od 31. maja 2011. godine, u periodu od 30. maja do 3. juna 2011. godine, a zatim od 3. juna 2011. godine do 6. decembra 2013. godine kada je apelantu ukinuta mjera pritvora i određene mjere zabrane Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 006028 11 Kri od 3. decembra 2013. godine.

7. Istom presudom, nasuprot navedenom, a na osnovu člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), Sud BiH je apelanta oslobodio od optužbe da je radnjama opisanim u tačkama 9, 10, 11. i 12. izreke oslobađajućeg dijela presude počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama a), f) i g) KZBiH, u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. istog zakona (tačke 9, 11. i 12) a pod tačkom 10. krivično djelo povrede zakona i običaja rata iz člana 179. stav 2. tačka d) KZBiH u vezi sa čl. 29. i 180. stav

1. KZBiH.

8. Apelant je proglašen krivim što je „u vremenskom periodu od proljeća 1992. godine do jeseni 1995. godine, u okviru širokog i sistematskog napada vojske i policije ꞌtzv. Srpske republike BiHꞌ, kao i paravojnih formacija, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva, znajući za takav napad, kao pripadnik 2. Podrinjske lake pješadijske brigade […] a potom kao pripadnik 5. Podrinjske lake pješadijske brigade […], izvršio i pomagao: ubistva; prisilne nestanke; teška oduzimanja fizičke slobode […]; progon civilnog stanovništva nesrpske nacionalnosti na nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi te druga nečovječna djela učinjena u namjeri nanošenja velikih patnji, ozbiljnih fizičkih povreda i narušavanja zdravlja“, na način detaljno opisan u svakoj od pojedinačnih tačaka izreke presude. Naime, apelant je proglašen krivim što je: 1. […], skupa sa Milanom Lukićem (pravomoćno osuđen pred MKSJ) i drugim pripadnicima Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), učestvovao u prisilnom nestanku Hameda Oprašića, […]; 2. […], mučio Zijada Kusturu, […]; 3. […] skupa sa drugim pripadnicima VRS, učestvovao u nezakonitom lišenju slobode i prisilnom nestanku muškaraca bošnjačke nacionalnosti koje su odveli u nepoznatom pravcu, među kojima i osam imenovanih lica, kojima se od tada gubi svaki trag, pa su posmrtni ostaci jednog od tih lica naknadno pronađeni i ekshumirani, dok se ostali i dalje smatraju nestalima; 4. […], skupa sa Željkom Lelekom (pravomoćno osuđen pred Sudom BiH) i Gordanom Andrić, […], zlostavljao Zejnebu Osmanbegović i Fatimu Bogilović […] a potom učestvovao u teškom oduzimanju fizičke slobode i prisilnom nestanku Hasana Ahmetspahića i Naila Osmanbegovića […], od kada im se gubi svaki trag, pa su posmrtni ostaci Hasana Ahmetspahića naknadno pronađeni i ekshumirani, dok posmrtni ostaci Naila Osmanbegovića ni do danas nisu pronađeni; 5.[…], na području općine Višegrad, pomogao u ubistvu sedam imenovanih lica, tako što je skupa sa Milanom Lukićem i drugim pripadnicima njegove grupe, došao pred tvornicu ꞌVardaꞌ u kojoj su ovi Bošnjaci bili zaposleni, te ušao unutra, nakon čega su iz tvornice ovi ljudi izvedeni, a potom ih Milan Lukić odveo do obale rijeke Drine koja je u neposrednoj blizini tvornice, gdje ih je pucanjem iz vatrenog oružja lišio života; 6. […] skupa sa drugim pripadnicima VRS, učestvovao u teškom oduzimanju fizičke slobode i prisilnom nestanku Rešada Mucovskog i Fadila Zukića, koje su odveli iz njihovih kuća i zatvorili u zgradi tadašnjeg SUP-a u Višegradu, gdje su dana 19. juna 1992. godine ili približno tog datuma posljednji puta viđeni živi, nakon čega im se gubi svaki trag, pa su njihovi posmrtni ostaci naknadno pronađeni i ekshumirani; 7. […] skupa sa Milanom Lukićem, Dragutinom Dragičevićem (pravomoćno osuđen pred Okružnim sudom u Beogradu), Đorđem Ševićem (pravomoćno osuđen pred Okružnim sudom u Beogradu) i još nekoliko neidentifikovanih vojnika, učestvovao u nezakonitom lišenju slobode 16 imenovanih civila bošnjačke nacionalnosti, kojima su naredili da izađu iz autobusa koji je saobraćao na relaciji Priboj

– Rudo – Priboj, potom im naredili da uđu u kamion i odvezli ih u Višegrad u hotel ꞌVilina vlasꞌ, gdje su ih mučili, nanoseći im snažne tjelesne bolove i patnje tukući ih drvenim palicama, nanijevši im na taj način ozbiljne fizičke ozljede, a potom ih odveli na obalu rijeke Drine, gdje su ih lišili života, 8. […] u Rogatici, došao u logor ꞌRasadnikꞌ u kojem su protivpravno bili zatvoreni civili Bošnjačke nacionalnosti, te skupa sa osobom pod nadimkom Kinez nečovječno postupao prema duševno zaostalom zatvoreniku Muji Paranglija, tako što su mu prvo dali cigaretu koju su mu pripaljivali upaljačem sa pojačanim plamenom i na taj način u nekoliko navrata spržili po licu, nakon čega su ga šamarali po licu“.

9. Sud BiH je naveo da je u toku dokaznog postupka Tužilaštvo BiH saslušalo 54 svjedoka te vještaka medicinske struke dr. Hamzu Žuju, te su u smislu člana 273. ZKPBiH pročitani zapisnici o saslušanju osam svjedoka (paragraf 5). Također, u presudi je navedeno da je apelantova odbrana saslušala 11 svjedoka i da su u smislu člana 273. ZKPBiH pročitani zapisnici o saslušanju šest svjedoka (tačka 6). Dalje, u presudi su navedene procesne odluke koje je donio Sud BiH, među kojima su i odluke koje se odnose na zaštitu svjedoka (par. od 15 do 17), te da je, u tom smislu, Rješenjem vanraspravnog vijeća Suda BiH broj S 1 1 K 006028 11 Krn od 26. oktobra 2011. godine, u skladu sa čl. 14-23. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti), određeno saslušanje zaštićenog svjedoka kojem je dodijeljen pseudonim VV-S, a da će ispitivanje vršiti članovi vanraspravnog vijeća Suda BiH. Određeno je da identitet zaštićenog svjedoka neće biti otkriven nikom osim članovima vanraspravnog vijeća. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da na ovo rješenje apelant i njegov branilac nisu u zakonskom roku od tri dana od dana prijema rješenja podnijeli žalbu, tako da je ono postalo pravomoćno.

10. Dalje, Sud BiH je naveo da je 27. maja 2014. godine pročitana Odluka sudije Mehanizma za Međunarodne krivične sudove broj MICT-13-52-R86H.1 od 14. maja 2014. godine u predmetu koji se vodio pred MKSJ Tužilac protiv Milana Lukića i Sredoja Lukića. Odluka je donesena po podnesku Tužilaštva BiH za preispitivanjem ili potvrđivanjem odluke o zahtjevu u skladu s pravilom 86(H) od 27. oktobra 2013. godine. U ponovnom postupku, a po prijedlogu Tužilaštva BiH, postupajući sudija je ponovo razmatrao ispunjenost svih kriterija iz člana 86 (i) u odnosu na svakog svjedoka pojedinačno, te prihvatio argumentaciju Tužilaštva BiH i nasuprot ranijoj odluci gdje je utvrđeno da su iskazi svjedoka potencijalno oslobađajućeg karaktera i da bi njihovo neotkrivanje apelantu moglo dovesti do neostvarivanja pravde donio odluku da u odnosu ni na jednog svjedoka nisu ispunjeni uslovi za izmjenu zaštitnih mjera, te da sadržaj iskaza svjedoka nisu oslobađajućeg karaktera za apelanta. Imajući u vidu da je ova odluka označena kao povjerljiva, ona je pročitana na sjednici zatvorenoj za javnost.

11. Pored toga, Sud BiH je donio odluku kojom je odbio prijedlog odbrane od 3. februara 2015. godine da se ponovno pozove svjedok VV-S kako bi razjasnio razlike u iskazima koje je ranije davao pred vanraspravnim vijećem, uz obrazloženje da će Sud BiH prilikom ocjene iskaza tog svjedoka imati u vidu prigovore odbrane.

12. Dalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Sud BiH najprije utvrdio (što je detaljno i pojasnio) da su ispunjeni opći elementi krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, uključujući i apelantov status i njegovo znanje za postojanje napada i da njegova djela predstavljaju dio tog napada (par. 118-162); zatim kvalifikaciju progona iz tačke h) stav 1. člana 172. KZBiH (par. 163-184) i zaključak da je apelant, na način i u vrijeme kako je to navedeno u izreci osuđujućeg dijela presude, postupao s diskriminatornom namjerom realizacije zajedničkog cilja da se izvrši progon cjelokupnog bošnjačkog stanovništva sa područja općine Višegrad na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Istaknuto je da su provedeni subjektivni dokazi iz kojih proizlazi da je apelant učestvovao sam ili zajedno s pripadnicima svoje jedinice u lišenju slobode bošnjačkog stanovništva, prisilnom nestanku, ubijanju i drugim nečovječnim djelima, te su u presudi analizirani dokazi na kojim se temelje činjenična utvrđenja u tom pravcu.

13. Naime, Sud BiH je naveo da su na okolnosti opisane u tački 1. osuđujućeg dijela presude (par. 223-231) svjedočili svjedoci Mujesira Oprašić, OK-15, Branislav Čubrilović i Brane Vojnić. Navedeno je da je svjedokinja Mujesira Oprašić prepoznala apelanta kao lice koje je bilo u grupi koja je odvela njenog muža, uz konstataciju da se u odnosu na taj period promijenio jer je osijedio. U presudi su potom pojašnjene i razlike u iskazu ove svjedokinje iz istrage i s glavnog pretresa, te da je Sud BiH poklonio vjeru iskazu koji je dala na glavnom pretresu, pri tome uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti po kojima se cijeni vjerodostojnost određenog iskaza, a prevashodno njegova jasnost i logičnost, te je tako i cijenio izjavu svjedoka vezano za razlike u odnosu na iskaz iz istrage. Sud BiH je naveo da je poklonio vjeru svjedocima Mujesiri Oprašić i OK-15, čiji su iskazi bili jasni, logični i uzajamno dopunjeni, te kao takvi dali dovoljan razlog za zaključak da je apelant navedenim radnjama, postupajući kao saizvršilac, dao odlučujući doprinos izvršenju ovog krivičnog djela. Sud BiH je naveo da je cijenio i iskaze svjedoka odbrane koji su svjedočili na okolnost ove tačke optužnice, te je, u vezi s tim, istakao da su ti svjedoci samo negirali svoje učešće u ovom događaju, iako ih je svjedok Mujesira Oprašić označila kao učesnike, i da nisu dali druge informacije o događaju koje bi Sud BiH opredijelilo na donošenje drugačijeg zaključka i odluke.

14. Sud BiH je naveo da su na okolnosti opisane u tački 4. osuđujućeg dijela presude (par. 242- 248) svjedočili Zejneba Osmanbegović i Salim Ahmetspahić. U svom iskazu svjedokinja Zejneba Osmanbegović je, između ostalog, navela da je apelanta poznavala od ranije i njegovog oca Milana Krsmanovića koji je radio u Terpetinu, stanovali su u Pionirskoj. Navedeno je da je prepoznala apelanta u sudnici. Odbrana je insistirala na tome da je svjedokinja zamijenila apelanta za nekog drugog jer njene navode da je apelant živio u Pionirskoj ulici, da je živio u komšiluku njenog brata, da se njegova majka družila s njenom snahom odbrana negira i navodi da apelant nikada nije živio u toj ulici. Sud BiH je navedeno prepoznavanje cijenio zajedno s drugim dokazima, te utvrdio da je svjedokinja možda navela pogrešnu ulicu u kojoj je živio apelant, ali to ne dovodi u sumnju da ga je svjedokinja zaista poznavala jer je imala razlog zbog kojeg ga, kako kaže, nikada neće zaboraviti. Navedeno je da je svjedok Salim Ahmetspahić, Hasanov brat, poslije samo čuo za stradanja svog brata i da je odveden iz kuće u hotel Višegrad, te da ga je tamo tukao apelant. Odbrana je prigovarala na iskaz ovog svjedoka zbog razlike u iskazu datom u toku istrage i tokom glavnog pretresa, te da svjedok u toku istrage uopće nije pomenuo apelanta. Pojašnjavajući razlike u kazivanju, svjedok je naveo da tada nije ni pitan o tim okolnostima, odnosno da mu nije postavljeno konkretno pitanje kao što je to učinjeno na glavnom pretresu. Istaknuto je da su na okolnost ove tačke kao svjedoci odbrane svjedočili i Željko Lelek, Mišo Savić, Žarko Jakšić i Slobodan Andrić. Pojašnjeno je da je svjedok Željko Lelek u cijelosti negirao svoje učešće u predmetnom događaju, iako je za događaj pravomoćno presuđen u predmetu koji je vođen protiv njega pred Sudom BiH, kao i mogućnost da su se on i apelant mogli naći na istom mjestu u toku rata. Navodi odbrane da su svjedoci Mišo Savić, Žarko Jakšić i Slobodan Andrić potvrdili da je u to vrijeme apelant bio na potpuno drugom lokalitetu i u drugoj jedinici, prema ocjeni Suda BiH, nisu prihvatljivi jer je apelant proglašen krivim da je 1. juna 1992. godine učestvovao u prisilnom nestanku lica u naselju Crnča, a svjedoci na koje se odbrana poziva uopće nisu pominjali taj period, nego su se izjašnjavali za period mjeseca septembra 1992. godine kada je prema njihovim navodima apelant bio u posjeti ocu u Užicu.

15. Nadalje, u odnosu na apelantovo učešće vezano za radnje opisane u tačkama 5. i 7. osuđujućeg dijela presude (par. 258-297) kojim je apelant kao saizvršilac učestvovao u ubijanju civila Bošnjaka zarobljenih u Sjeverinu, te kao pomagač u ubistvima civila iz tvornice „Varda“, Sud BiH je analizom svih izvedenih dokaza našao da su svi elementi progona ubistvom dokazani. Sud BiH je apelanta proglasio krivim za radnje navedene pod tačkom 5. osuđujućeg dijela presude za pomaganje u ubistvima sedam imenovanih lica, tako što je skupa s Milanom Lukićem i drugim pripadnicima njegove grupe došao pred „Vardu“, ušao unutra, a nakon toga su iz tvornice izvedeni ovi ljudi koje je poslije Milan Lukić lišio života. Svjedokinja OK-7 je očevidac događaja i prepoznala je da su pred „Vardu“ došli „Milan“ i apelant, dok su svjedokinja Azra Osmanagić i svjedok OK-6 čuli da su Milan Lukić i apelant došli pred „Vardu“ i izveli muškarce. Svjedokinja OK-17 je također posmatrala događaj i nije među vojnicima prepoznala apelanta, iako ga je poznavala, ali je prepoznala Milana i Sredoju Lukića. Svjedokinja Mujesira Memišević, čiji je suprug Ibrišim Memišević te prilike i ubijen, potvrdila je da je s njenim suprugom iz „Varde“ izvedeno sedam imenovanih lica, a odveli su ih Milan Lukić, Rade Stefanović i misli da je bio i apelant. Prilikom ocjene iskaza svjedoka VG-42 čije je čitanje u toku glavnog pretresa predložila odbrana, a koji je opisivao događaj pred „Vardom“ u predmetu koji se vodio protiv Milana Lukića, ali u kojem nije pomenut apelant, Sud BiH je, u kontekstu kazivanja ovog svjedoka, prihvatio uloženi generalni prigovor Tužilaštva BiH da se radilo o predmetu protiv Milana Lukića koji je vođen pred MKSJ i da se svjedok izjašnjavao za radnje tog optuženog i da nije ni pitan za apelanta. Svjedokinja OK-7 nema dilemu da se apelant dovezao s Milanom Lukićem i ušao u tvornicu „Varda“. Ova svjedokinja, također, navodi kako je te prilike Milan zvao apelanta po imenu i da su se nakon svega zajedno odvezli u automobilima.

16. Istaknuto je da svjedokinja Azra Osmanagić za dešavanja u Višegradu okrivljuje Milana Lukića, „ako nije on svojom rukom ubio jest naredio i njegovi“. U ranije datoj izjavi nije pominjala apelanta, ali kaže da zna da je učestvovao. Ova svjedokinja je prepoznala apelanta u sudnici. Odbrana je osporavala apelantovo prisustvo prilikom izvođenja civila iz „Varde“ na obalu Drine iskazima svjedoka Mujesire Oprašić, OK-6 i OK-7, navodeći da su svjedoci u toku istrage davali iskaze i da nikada nisu pomenuli apelantovo učešće u događaju. Također, odbrana je istakla da svjedoci VG042, VG024, VG017, čiji su relevantni dijelovi iskaza dati u predmetu Milan Lukić pred MKSJ pročitani u ovom predmetu, nisu pominjali apelanta. Tužilaštvo BiH se nakon preslušavanja snimaka izjasnilo da je svjedok VG-042, ustvari svjedok OK-17, koji je direktno i unakrsno ispitan na glavnom pretresu, te je sadržaj iskaza iz predmeta Lukić s pitanjima bio usmjeren na optuženog Lukića jer se radilo o tom predmetu. Tužilac navodi da niti jednog trenutka svjedoku nije postavljeno pitanje ko je bio s njim. Za svjedoka VG-024 tužilac navodi da je čuo rafal i da je vidio ljude iznad fabrike. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH, van razumne sumnje, dokazalo da je apelant kao pomagač učestvovao u ubijanju civila izvedenih iz „Varde“. Apelantovo pomaganje se ogledalo u izvođenju civila, koje je Milan Lukić odveo do obale Drine i lišio života.

17. U odnosu na radnje opisane u tački 7. osuđujućeg dijela presude, apelant je proglašen krivim što je 22. oktobra 1992. godine u mjestu Mioča, općina Rudo, skupa s Milanom Lukićem, Dragutinom Dragičevićem, Đorđem Ševićem i još nekoliko neidentifikovanih vojnika učestvovao u nezakonitom lišavanju slobode 16 civila koje su odvezli u Višegrad u hotel „Vilina vlas“, gdje su ih mučili nanoseći im snažne tjelesne bolove i patnju, tukući ih drvenim palicama, a zatim ih na obali rijeke Drine lišili života. Iz iskaza saslušanih svjedoka Sud BiH je zaključio da je apelant u protivpravnom zatvaranju 16 civila učestvovao na način da je u svom kamionu prevozio civile zarobljene ispred kafane „Amfora“ u Mioči, a što ni odbrana nije osporavala. Odbrana osporava cjelokupni iskaz svjedoka VV-S koji je u svom iskazu naveo da je vidio samo kamion s ceradom, apelanta koji je vozio kamion i koji odvodi zarobljene prema obali Drine i zajedno s Lukićem puca u njih. Na osnovu iskaza članova porodica oštećenih koji su saslušani pred Sudom BiH, utvrđen je identitet ubijenih čija tijela nisu nikada pronađena, a što među strankama nije ni sporno. Svjedok VV-S je svjedok s potpunom zaštitom, koji u svom svjedočenju navodi da je poznavao apelanta, da je poznavao i Milana Lukića. Zapisnik o njegovom saslušanju koji je pročitan na glavnom pretresu sačinjen je u smislu člana 15. Zakona o zaštiti svjedoka na prijedlog tužioca, a saslušalo ga je posebno vijeće. Na pitanja tužioca upućenog putem tog vijeća, svjedok je opisao događaj kojeg se sjeća, a u kojem je učestvovao apelant. Svjedok je naveo događaj kada je došao u „Vilinu vlas“ i kada je došao na recepciju hotela gdje je na podu ležalo 17 ljudi, a jedna starija žena na stolici. Tu je bio novinar Duge iz Beograda koji je to fotografisao. Tu je vidio Milana Lukića i apelanta, a „lica su bili Muslimani iz Sjeverina“. U presudi je potom detaljno interpretiran iskaz ovog svjedoka. Istaknuto je da je na prezentovanim fotografijama svjedok prepoznao Lukića i apelanta i potvrdio da je bio upravo tako obučen i taj dan kada ga je vidio u hotelu „Vilina vlas“. I dio iskaza svjedoka VV-S od 7. decembra 2011. godine koji se odnosi na ubistvo civila u mjestu Kalatama je citiran u presudi. U presudi je navedeno da je odbrana u toku postupka osporavala apelantovo učešće u ubistvima civila, te je nakon čitanja prvog zapisnika o saslušanju svjedoka VV-S dostavila dodatna pitanja kako bi svjedok pojasnio neke odgovore. Prilikom drugog saslušanja svjedoka VV-S, koje je obavljeno na isti način kao i prvobitno, odnosno pred posebnim vijećem, on je odgovorio na pitanja odbrane, koja su navedena u presudi.

18. Istaknuto je da se odbrana nakon čitanja drugog zapisnika o saslušanju zaštićenog svjedoka izjasnila da nema više pitanja za svjedoka, ali da je, naknadno, 3. februara 2015. godine branilac dostavio podnesak u kojem se navode razlike u iskazima svjedoka VV-S koje je davao prilikom prvog (7. decembra 2011. godine) i drugog saslušanja (21. oktobra 2014. godine), a odnosi se na činjenice da li je on bio očevidac ubistva civila otetih u Sjeverinu, te kako su bili obučeni apelant i Milan Lukić kada ih je svjedok prepoznao u hotelu „Vilina vlas“. Istim podneskom odbrana je predložila da se svjedok iznova pozove i sasluša na navedene okolnosti, što je Sud BiH odbio uz obrazloženje da će izvršiti ocjenu predmetnih iskaza svjedoka. Također, uvidom u navedene iskaze Sud BiH je konstatovao da navodi odbrane vezano za prvi iskaz svjedoka VV-S nisu precizno citirani i da se prvi iskaz svjedoka interpretira na način koji ne odgovara navodima iz transkripta o saslušanju svjedoka. U vezi s okolnošću kako su Milan Lukić i apelant bili odjeveni, Sud BiH je uvidom u transkripte utvrdio da razlike ne postoje jer je svjedok i prilikom prvog i drugog ispitivanja utvrdio da su Milan Lukić i apelant bili u civilnoj odjeći, a što u kontekstu njihovog prepoznavanja nije jedina okolnost jer ih je svjedok prepoznao i na prezentovanim fotografijama koje je sačinio novinar Duge. Vezano za okolnosti ubistva civila iz Sjeverina u naselju Kalata, odnosno da li je on bio očevidac ili ne, a što odbrana osporava, uvidom u transkripte Sud BiH je utvrdio da je i prilikom prvog i drugog saslušanja svjedok naveo da su ubistva izvršili apelant i Lukić, da je prilikom ispitivanja naveo da je bio očevidac događaja, s razlikom što je prilikom prvog saslušanja rekao da od uslova terena nije bio u mogućnosti vidjeti sam čin ubijanja, iako navodi da je očevidac događaja i nema dilemu da su civile do obale rijeke sproveli Lukić i apelant, nakon čega su se čuli rafali. Prilikom drugog saslušanja kada je svjedok odgovarao na pitanja odbrane vezano za ovu okolnost, svjedok navodi: „Ja sam vidio apelanta i Milana da su pucali na civile“.

19. Navedeno je da je iskaz zaštićenog svjedoka VV-S, koji je potvrdio da su Lukić i apelant izvršioci ubistva civila iz Sjeverina, potkrijepljen i iskazom svjedoka Đorđa Ševića koji je očigledno izbjegavao da direktno inkriminiše apelanta, ali je na pitanje tužioca rekao da je moguće da je u svojoj izjavi iz istrage pomenuo da je s njima te prilike bio apelant, koji je tada imao nadimak Orlić. Svjedok Miloje Udovičić, čiji iskaz Sud BiH nalazi logičnim i nepristrasnim, naveo je da su ga zaustavili mladi ljudi, koji su imali boje po licu, ali se ne sjeća da li su vojnici bili u civilu ili maskirnim uniformama. U prilog navedenom govore i iskazi srodnika oštećenih koji imaju posredna saznanja o izvršiocima ubistva, ali su gotovo svi istakli da se apelant i Lukić dovode u vezu s tim. Svjedoci su potvrdili apelantovo prisustvo prilikom otmice kod kafane „Amfora“, da je vozio kamion, da je bio prisutan u „Vilinoj vlasi“ prilikom zlostavljanja civila, te prilikom njihovog ubistva na Kalatu. Sud BiH je nesporno utvrdio da su fotografije sačinjene kritičnog dana u hotelu „Vilina vlas“, a to su potvrdili i srodnici oštećenih koji su ih prepoznali na fotografijama unatoč očiglednim povredama koji su imali. Svjedoci su na fotografijama prepoznali apelanta ispred hotela „Vilina vlas“, čiji opis odgovara opisu vojnika koji su zaustavili autobus, a na kojim fotografijama je apelant nagaravljen i ima traku oko glave. Istaknuto je da članovi porodica oštećenih, osam imenovanih svjedoka, koji imaju posredna saznanja o stradanju svojih najbližih, navode da se kao učesnici otmice i ubistava civila iz Sjeverina pominju Lukić i apelant.

20. Odbrana je osporavala da su civili iz Sjeverina likvidirani na obali Drine i da je tu bio Zastavin kamion, navodeći da se radilo o drugim civilima i da su dovezeni na traktoru. Međutim, takva teza odbrane nije potkrepljena dokazima. Svi saslušani svjedoci su govorili da su prilikom prevoza svjedoka i na obali rijeke Drine u naselju Kalate vidjeli kamion marke Zastava, jedino svjedok OZ-1 je rekao da se radilo o traktoru. Odbrana je dokazivala da je apelant imao kamion narandžaste boje, marke FAP, međutim, svjedok odbrane Željko Lelek je prilikom saslušanja rekao da je apelant imao dva kamiona, jedan od oca, jedan svoj. Iako je naglasio da se ne razumije u kamione, navodi da je jedan bio FAP, a drugi Mercedesov kamion.

21. Dalje, u presudi je navedeno da je za radnje opisane pod tačkama 9, 10, 11. i 12. izreke presude Sud BiH apelanta oslobodio od optužbe usljed nedostataka dokaza. Naime, Sud BiH ja za svaku od tih pojedinačnih tačaka naveo dokaze koje je ponudilo Tužilaštvo BiH, zatim dokaze odbrane, te svoj zaključak da Tužilaštvo BiH nije van razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio radnje opisane pod tim tačkama oslobađajućeg dijela presude.

22. Slijedom toga, nakon svestrane ocjene dokaza, Sud BiH je zaključio da su se u apelantovim opisanim radnjama počinjenim s direktnim umišljajem stekla sva bitna obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH, u vezi sa članom 180. stav 1. i čl. 29. i 31. KZBiH, te ga je Sud BiH proglasio krivim i osudio za ova djela. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i nastale posljedice, Sud BiH je osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina, smatrajući pri tom da je izrečena krivična sankcija srazmjerna težini djela i apelantovom učešću i ulozi, te da će se njome postići opća svrha izricanja krivičnih sankcija i svrha kažnjavanja u smislu čl. 39, 42. i 48. KZBiH.

23. Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) Presudom broj S1 1 K 006028 16 Krž 4 od 21. aprila 2016. godine odbilo je žalbe Tužilaštva BiH i apelantovog branioca kao neosnovane i Presudu Suda BiH broj S1 1 K 006028 11 Krl od 31. avgusta 2015. godine potvrdilo. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je, između ostalog, ukazalo da su u prvostepenoj presudi navedeni izvedeni dokazi, njihov sadržaj, kao i ocjena njihove vjerodostojnosti, te da su dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

24. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantov prigovor u vezi s tim kako su ga identifikovali svjedoci u sudnici. Apelaciono vijeće je istaklo da to prepoznavanje apelanta u sudnici prilikom svjedočenja svjedoka ne predstavlja procesnu radnju dokazivanja u smislu zakonske odredbe člana 85. st. 3. i 4. ZKPBiH, te je ono cijenjeno isključivo u vezi s iskazima svjedoka i ostalim dokazima prema principu slobodne ocjene dokaza. Navedeno prepoznavanje, prema stavu apelacionog vijeća, nije imalo odlučujući značaj niti takvu dokaznu snagu kod ocjene dokaza izvedenih neposredno na glavnom pretresu, a čijom ocjenom se vijeće bavi kod donošenja odluke o odlučnim činjenicama i apelantovoj krivici. Također, u pogledu situacije sa svjedokom Hasanom Koraćem, koji nije prepoznao apelanta jer mu nije „ukazano gdje sjedi“, apelaciono vijeće smatra da to ne znači da su u svim drugim situacijama svjedoci znali identifikovati apelanta samo zato što im je jasno ukazano gdje sjedi. U svakom slučaju, izjašnjenje koje je svjedok učinio nije odlučujuće, te treba uzeti u obzir da svjedok pamti apelanta upravo u godinama u kojima je lice na koje je pokazao.

25. Dalje, apelaciono vijeće je razmotrilo apelantove prigovore vezane za pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na sve tačke osuđujućeg dijela prvostepene presude. U vezi s tim, apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim navode vezane za ocjenu iskaza svjedokinje Mujesire Oprašić, koja je davala izjave u tri navrata. Naime, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud konstatovao da postoje razlike u samim izjavama Mujesire Oprašić, ali da je ispravno postupio kada je poklonio vjeru ovoj svjedokinji, cijeneći njene izjave u sveukupnosti. Naime, nemoguće je od osoba koje su preživjele teške traume, a ova svjedokinja je izgubila i sina i muža, i koje pričaju o događajima od prije toliko godina, zahtijevati u svakom trenutku da identično ponove iskaz, kao i da se sjete najsitnijih detalja. Slijedom toga, apelaciono vijeće prihvata stav prvostepenog suda iznijet u paragrafu 228. pobijane presude da je prvostepeno vijeće poklonilo vjeru iskazu ove svjedokinje koji je dala na glavnom pretresu. Okolnost da prvostepena presuda posebno ne komentariše eventualne razlike u iskazima svjedokinja Mujesire Oprašić i OK-15, prema stavu apelacionog vijeća, ne dovodi do takvih okolnosti koje bi utjecale na valjanost utvrđenog stanja, s obzirom na to da je očito da su navedene razlike nebitne, te ne doprinose sumnji u pogledu toka događaja.

26. Dalje, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je našao uvjerljivim i dovoljnim iskaze svjedoka oštećenog Zijada Kusture i OK-15, konstatujući da kod ovih svjedoka ne postoji motiv za dodatno inkriminiranje apelanta. Naime, kada se navodi da oštećeni Zijad nema sumnje u pogledu identifikacije apelanta, to ne počiva na identifikaciji apelanta u sudnici, što i nije prepoznavanje po osnovu ZKP, već na ubjeđenju oštećenog koje datira od inkriminisanog događaja, gdje je on sjećajući se radnji preduzimanja potpuno siguran da je to bio apelant. Također, apelaciono vijeće je zaključilo da odbrana iznošenjem skoro istih prigovora kao i u prvostepenom postupku u vezi s kredibilitetom svjedoka OK-17, a bez ukazivanja na neke nove okolnosti, nije dovela u pitanje zaključak pretresnog vijeća koji je poklonio vjeru ovom svjedoku. Apelaciono vijeće je ocijenilo da su neosnovani žalbeni prigovori odbrane kako pobijana presuda čak i ne komentariše različite iskaze ovog svjedoka, s obzirom na to da se u paragrafu 234. pobijane presude daje osvrt kako je navedeni svjedok davao više iskaza, kao i da je odbrana slijedom toga i osporavala iskaz svjedoka OK-17. Također, apelaciono vijeće nalazi neosnovanim i prigovore odbrane koji upućuju zamjerke prvostepenoj presudi u smislu da se ne osvrće na iskaze svjedoka koji navodno kompromituju iskaz svjedoka OK-17. To što se u presudi ne obrazlažu iskazi pojedinih svjedoka ne znači da se pretresno vijeće nije osvrnulo na njih, s obzirom na to da je ono dužno da cijeni svaki dokaz posebno, kao i u međusobnoj vezi, međutim, kada dođe do određenog stava i zaključi da poklanja vjeru određenom dokazu i da smatra utvrđenim određeno stanje, ono nije dužno da se osvrne na svaki dokaz posebno, već isključivo na ključne dokaze koji potkrepljuju zaključak do kojeg se svestranom analizom došlo. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i prigovore odbrane upućene iskazu svjedokinje Zejnebe Osmanbegović, te je istaklo da je sporna situacija oko apelantove identifikacije pravilno i dovoljno raspravljena u paragrafu 243. pobijane presude. Naime, pretresno vijeće je jasno napomenulo da je svjedokinjino prepoznavanje apelanta cijenjeno zajedno sa svim drugim dokazima, te da eventualno navođenje pogrešne ulice ne dovodi u sumnju da je svjedokinja zaista poznavala apelanta.

27. U vezi s tvrdnjom odbrane kako presuda pogrešno navodi da se svjedoci Mišo Savić, Željko Jakšić i Slobodan Andrić nisu izjašnjavali o periodu inkriminacije za ovaj događaj, apelaciono vijeće primjećuje, nakon izvršenog uvida u transkripte s nastavka glavnog pretresa kada su iskaze dali navedeni svjedoci, kao i analize navoda pretresnog vijeća u vezi s tim, iz paragrafa 248, da je prvostepena presuda precizirala da se pomenuti svjedoci u predmetnom događaju iz ove tačke nisu izjašnjavali o tome da je apelant tada (maj/juni – događaj se desio 1. juna 1992. godine) bio na drugom lokalitetu, već su isto tvrdili za mjesec septembar (posjeta ocu u Užicu), što je suštinski i bitno, a presuda ne tvrdi da isti svjedoci nikako nisu pominjali navedeni period juni/maj.

28. U odnosu na tačku 5. osuđujućeg dijela presude, apelaciono vijeće je, prije svega, primijetilo da je prvostepeni sud u paragrafima 264-275. pobijane presude dao svestranu analizu iskaza svjedoka, slijedom čega je izvelo ispravan zaključak da je Tužilaštvo BiH van razumne sumnje dokazalo da je apelant kao pomagač učestvovao u ubijanju civila izvedenih iz „Varde“, pri čemu se radnja pomaganja ogledala u izvođenju civila, koje je Milan Lukić odveo do obale rijeke Drine i lišio života. Apelaciono vijeće je, analizom relevantnog dijela obrazloženja pobijane presude, zaključilo da je ista koristeći se metodom parafraziranja iskaza svjedoka na jasan način predočila na osnovu čega je pretresno vijeće zaključilo da je nesumnjivo apelantovo učešće u ovom događaju. Nasuprot navodima odbrane, prema stavu apelacionog vijeća, iskaz svjedoka OK-7 koji potvrđuje apelantovo učešće u događaju, Mujesire Memišević koja misli da je on učestvovao, kao i svjedoka OK-6 koji ima posredna saznanja, čine krug indicija koje upućuju na jasan zaključak da je određena činjenica postojala (apelantovo učešće). Sumnja odbrane da se svjedok OK-7 pojavio ili nije kao navodni svjedok VG 024 ili VG 017 pred MJKS-om, ostaje bez dovoljne činjenične potkrijepljenosti, te se apelaciono vijeće neće upuštati u stav Haškog suda, kojem poklanja punu vjeru, a to je da iskaze svjedoka za koje je odbrana tražila da se skinu mjere zaštite ne idu u prilog apelantu, te da ne postoji razlog da se udovolji pomenutom zahtjevu. Nasuprot navodima odbrane, apelaciono vijeće zaključuje da pobijana presuda nije pogrešno interpretirala iskaz svjedokinje Azre Osmanagić. Prilikom donošenja ovakvog zaključka, apelaciono vijeće je cijenilo iskaz svjedokinje dat na glavnom pretresu 16. marta 2012. godine, gdje je cijeneći transkript sa suđenja u cjelini, a ne parcijalno kako odbrana posmatra, jasno da svjedokinja okrivljuje apelanta za smrt muža. Navedeni zaključak proizlazi iz različitih dijelova iskaza, gdje svjedokinja prije svega pominje da je čula za grupu Milana Lukića, kao i da je apelant bio pripadnik grupe. To što presuda posebno ne pominje svjedočenje Sadika Bosne ne znači da ono nije cijenjeno, već da nije doprinijelo drugačijem utvrđenju stvari.

29. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i apelantov prigovor vezan za činjenično utvrđenje radnje opisane pod tačkom 7. izreke presude. U vezi s tim, apelaciono vijeće je navelo da odbrana u žalbi ovaj događaj nije osporavala od početka suđenja, kao ni apelantovo prisustvo događaju, ali da je osporavala način i apelantovu ulogu u samom događaju, i to tvrdnjama da apelant nije ulazio u autobus, izvodio civile, niti im naređivao da se penju na kamion. U žalbi se nadalje ističe kako se presuda u ovom dijelu zasniva isključivo na iskazu potpuno zaštićenog svjedoka VV-S, a čija se izjava koja je data vijeću Suda BiH i pročitana na glavnom pretresu 21. oktobra 2014. godine razlikuje od izjave koju je dao Tužilaštvu 14. jula 2011. godine. Apelaciono vijeće je konstatovalo da pobijana presuda u vezi s ovim događajem daje obrazloženje u dva dijela, gdje na jednom mjestu obrazlaže nezakonito zatvaranje civila, dok na drugom mjestu obrazlaže njihovo ubistvo i da, bez obzira na razdvojenost samog obrazloženja, to čini jednu cjelinu, koja na uvjerljiv način svestranim pretresanjem dokaza daje ispravan zaključak o apelantovoj krivici za radnje opisane u ovoj tački izreke presude. Neosnovan je navod odbrane da se presuda za ovu tačku zasniva samo na iskazu svjedoka VV-S, bez dovođenja u vezu s drugim dokazima, pri čemu je nepodoban i pokušaj odbrane da ospori kredibilitet ovog svjedoka navođenjem eventualnih razlika u iskazima koje je dao Tužilaštvu i vijeću Suda BiH. Apelaciono vijeće uočava da pobijana presuda daje iscrpnu analizu predmetnog događaja, gdje u prvom dijelu obrazloženja (nezakonito zatvaranje civila) prezentuje iskaze 11 svjedoka, većinom lica, srodnika civila koji su izvedeni iz autobusa, te kasnije i likvidirani, gdje se već u njihovim iskazima pominje apelant kao lice koje je učestvovalo u predmetnom događaju, slijedom čega u drugom dijelu obrazloženja (ubistvo civila iz Sjeverina) povezujući sve dokaze daje ispravan i uvjerljiv, te za apelaciono vijeće potpuno prihvatljiv zaključak (paragraf 292) pobijane presude. Nasuprot navodima odbrane da pretresno vijeće nije cijenilo druge dokaze, apelaciono vijeće ukazuje i na paragraf 293. pobijane presude i ističe da je više nego očita pravilna analiza i ocjena dokaza u okviru prvostepenog suda. U odnosu na prigovor odbrane kojim se osporava kredibilitet svjedoka VV-S, prilikom čega se ističu razlike u iskazima, apelaciono vijeće je zaključilo da navedeno pitanje – civilne ili maskirne uniforme, svakako i ne predstavlja odlučujuću činjenicu kojoj bi uopće trebalo posvetiti pažnju i utvrđivati je, s obzirom na to da to svakako nije jedina okolnost u kontekstu prepoznavanja apelanta, te da je svjedok VV-S prepoznao Lukića i apelanta i na prezentovanim fotografijama koje je sačinio novinar Duge. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravičan postupak apelant prvenstveno nalazi u „pogrešnom tumačenju ZKP“ zbog okolnosti da mu vrijeme u kojem su bile na snazi mjere zabrane Sud BiH nije uračunao u izrečenu kaznu zatvora. Naime, apelant pojašnjava da mu je Sud BiH Rješenjem broj S1 1K 006028 11 Kri od 6. decembra 2013. godine mjeru pritvora ukinuo i zamijenio je mjerama zabrane, koje, prema apelantovom stavu, predstavljaju „kućni pritvor“, te iznosi argumente zašto je taj period trebalo da bude uračunat u izrečenu kaznu zatvora. Dalje, apelant navodi da je u predmetnom postupku Sud BiH „ignorisao“ odredbe člana 85. ZKPBiH o prepoznavanju. U tom kontekstu, apelant pojašnjava da je na glavnom pretresu predsjedavajući sudskog vijeća svjedoku pokazao na apelanta gdje sjedi i kad se odbrana suprotstavljala tužiocu na pitanje svjedoku da li poznaje apelanta i da pokaže gdje sjedi jer je takav način suprotan članu 85. ZKP vijeće bi odbilo prigovor odbrane i svjedok bi „prepoznao“ apelanta. Međutim, kad je u pitanju svjedočenje svjedoka Hasana Koraća, predsjedavajući vijeća je napravio „previd“ i nije pokazao gdje apelant sjedi, iako je ovaj svjedok potvrdio da dobro poznaje apelanta, opisao ga kako izgleda, kao i ostali svjedoci (naučen) i na pitanje tužioca da li može poznati svjedoka gdje sjedi, svjedok je pokazao na asistenta tužioca tvrdeći da je to apelant kojeg dobro poznaje. Apelant ističe da se nepravičnost postupka ogleda i u tome što apelant i njegov branilac nisu bili u mogućnosti da direktno i neposredno postavljaju pitanja zaštićenom svjedoku VV-S, koji je izjavu „dao pred sudijom pojedincem prije početka suđenja“ u ovom predmetu, iako se odbrana protivila, iskaz svjedoka je pročitan, te je odbrani data mogućnost postavljanja pitanja, ali na papiru, dakle bez prisustva apelanta i njegovog branioca. U pogledu najbitnijih detalja u ponovnom ispitivanju svjedok je dao drugačiju izjavu koja je ponovo pročitana na glavnom pretresu. Odbrana je istakla razlike u bitnim detaljima prve i druge izjave i tražila da se zaštićeni svjedok očituje na te razlike, ali je predsjedavajući vijeća odbio prijedlog odbrane uz konstataciju da će se ove razlike cijeniti s ostalim dokazima koji su izvedeni na ove okolnosti. Kad je u pitanju sporno svjedočenje zaštićenog svjedoka VV-S, odluka suda u pogledu događaja za koji je svjedočio je zasnovana isključivo na njegovom kontradiktornom svjedočenju i koje je u suprotnosti sa svjedočenjem također zaštićenog svjedoka OZ-1 koji je svjedočio neposredno na suđenju. Pored toga, apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo i do povrede načela kontradiktornosti jer je apelant proglašen krivim za pomaganje u ubistvima više ljudi s područja općine Višegrad, a o pomenutom događaju su različiti svjedoci različito svjedočili. Dakle, u presudama se ne daje obrazloženje zašto sud ne prihvata iskaze svjedoka koji su svjedočili u apelantovu korist. Apelant ukazuje da nije obrazloženo ni to zašto se prihvata samo izjava svjedoka u kojim ga terete, a ne uzimaju u obzir izjave u kojim ga isti svjedoci ne pominju. Kao primjer povrede prava na fer suđenje i načelo kontradiktornosti radi ilustracije apelant pominje tačku 5. osuđujućeg dijela presude. Pod ovom tačkom sud je apelanta proglasio krivim za pomaganje u ubistvima sedam imenovanih osoba. O pomenutom događaju svjedočili su svjedoci Mujesira Memišević, Sadik Bosno, zaštićeni svjedoci OK-6, OK-7, OK-17 i Azra Osmanagić te apelant pojašnjava različite iskaze ovih svjedoka u pogledu njegovog učestvovanja u predmetnom događaju. Ističe da je zaštićena svjedokinja OK-7 dala četiri izjave i u prve tri ne pominje da je i apelant učestvovao u događaju i odbrana je uvela kao dokaz ove tri izjave kao dokaz odbrane. Također, navodi da je vezano za ovaj događaj pred MKSJ vođen krivični postupak protiv Milana Lukića i opisan je u presudi MKSJ u predmetu protiv Milana Lukića od 112. do 154. stranice. Bez obzira na to što sud detaljno opisuje kako se događaj desio i svjedočenje svjedoka, apelant se ne pominje da je učestvovao u njemu. Za ovaj događaj pred Tribunalom svjedočili su zaštićeni svjedoci VG-042, VG024 i VG017. Niko od ovih svjedoka nije pominjao da je apelant učestvovao u događaju. Zbog toga je odbrana predložila da se od MKSJ zatraži odluka da se s ovih svjedoka skinu mjere zaštite i da im Sud BiH odredi nove mjere u namjeri da se ovi svjedoci pozovu kao svjedoci odbrane. Međutim, MKSJ odlukom od 14. maja 2015. godine nije udovoljio zahtjevu odbrane, bez obzira na to što je u odluci konstatovano da nijedan od njih nije pomenuo apelanta u svojim svjedočenjima i njihovi iskazi su potencijalno oslobađajućeg karaktera i njihovo neotkrivanje moglo bi dovesti do neostvarivanja pravde. Konačno, apelant ističe da je u vrijeme pisanja žalbe odbrana došla do dokumenta koji je korišten pred MKSJ, a koji predstavlja spisak pripadnika Armije BiH iz raznih općina koji su poginuli u ratu, među kojim su „i lica koja su navodno izvedena iz fabrike ,,Varda“ za koja je osuđen apelant“. Naime, spisak sadrži pregled svih poginulih pripadnika Armije BiH, među kojim su i tri imenovane osobe, za koje je u osporenim presudama navedeno da su izvedeni ispred fabrike „Varda“ 7. juna 1992. godine, za koje su navedeni drugi datumi smrti. Apelant ističe da je odbrana prilikom usmenog izlaganja žalbe o ovim činjenicama govorila i predala Sudu dokumente koji to potvrđuju, a u drugostepenoj presudi nema nijedne riječi o toj okolnosti.

b)Odgovor na apelaciju

31. Tužilaštvo BiH je istaklo da su svi apelantovi prigovori neosnovani, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

32. Sud BiH je naveo da je apelant identične prigovore iznosio i u žalbi protiv prvostepene presude, te da se o njima apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnilo u svojoj presudi. Dalje, apelaciono vijeće je istaklo da su u pobijanoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da, shodno tome, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Naglašeno je da je apelantova odbrana i u žalbi samo iznosila vlastito viđenje dokaza i tumačila ih isključivo u apelantovu korist, kao što to čini i u predmetnoj apelaciji. Istaknuto je da je u drugostepenoj presudi data argumentacija o prepoznavanju apelanta u sudnici, te se u pobijanoj presudi navodi da takvo prepoznavanje ne predstavlja procesnu radnju dokazivanja u smislu zakonske odredbe člana 85. st. 3. i 4. ZKPBiH i da je to cijenjeno isključivo u vezi s iskazima svjedoka i ostalim dokazima prema načelu slobodne ocjene dokaza. Ukazano je i da to prepoznavanje nije imalo odlučujući značaj niti takvu dokaznu snagu kod ocjene dokaza izvedenih neposredno na glavnom pretresu, a čijom ocjenom se vijeće bavi kod donošenja odluke o odlučnim činjenicama i krivici optuženog. U pogledu situacije sa svjedokom Hasanom Koraćem, navedeno je da to ne znači da su u svim drugim situacijama svjedoci znali identifikovati apelanta samo zato što im je jasno ukazano gdje sjedi. V.Relevantni propisi

33. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav 1. tačke a), e), f), h), i) i k) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo);

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;

f) mučenje;

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

i) prisilni nestanak osoba;

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

34. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09 i 17/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 85. st. (3) i (4) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok osobu ili predmet, tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama, odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija tog lica ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih lica ili predmeta iste vrste.

Član 91.

Zaštićeni svjedok Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred Sudom, primjenjuju se odredbe posebnog zakona.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 295. stav (4) Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalitelj je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze - dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.

Član 298. stav 1 tačka f) Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

f) da li su pravilno primijenjene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne. Član 306.

Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

35. Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 21/03, 61/04, 55/05 [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke]) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16. st. (1) i (3) Utvrđivanje potrebe za saslušanjem (1) Po primitku prijedloga za saslušanje zaštićenog svjedoka, Sud će bez odlaganja, a najkasnije 15 dana od dana prijema prijedloga, utvrditi da li je takvo saslušanje opravdano.

(3) O odluci Suda u skladu sa stavom (1) ovog člana obavještavaju se sve stranke bez odgađanja, a najkasnije tri dana od dana donošenja odluke o prijedlogu.

Navedeno obavještavanje vrši se pismenim putem, ali ne sadrži ime ili bilo koju drugu informaciju koja bi ukazivala na identitet svjedoka na kojeg se prijedlog odnosi.

Član 21. stav (1) Korištenje iskaza zaštićenog svjedoka (1) Na glavnom pretresu krivičnog predmeta, Sud će narediti da se iskaz zaštićenog svjedoka pročita naglas iz zapisnika sa saslušanja zaštićenog svjedoka.

Član 22.

Dodatna pitanja Sud može po službenoj dužnosti ili po prijedlogu Tužitelja ili optuženog ili njegovog branitelja odlučiti da se zaštićenom svjedoku postave dodatna pitanja:

a) da se pojasni ranije dat iskaz; ili

b) vezana za podatke koji nisu bili obuhvaćeni ranije datim iskazom, a koji su od značaja za predmet.

(2) Sud će održati dodatno saslušanje zaštićenog svjedoka, na način propisan u čl. 18. do 20. ovog zakona, u mjeri potrebnoj za potpuno i pravilno utvrđivanje činjenica. Pitanja i odgovori bilježe se i čitaju naglas na način propisan u članu 21. ovog zakona.

Član 23.

Neophodnost drugih dokaza za donošenje presude Sud ne može zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na dokazima pribavljenim u skladu sa članom 11. ili čl. 14. do 22. ovog zakona VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda apelacionog vijeća broj S1 1 K 006028 16 Krž 4 od 21. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 13. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 10. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant je osporio navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...]krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...].

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

43. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

44. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnje o sljedećem: da je došlo do povrede krivičnog zakona u dijelu odluke kojom mu je u izrečenu kaznu zatvora uračunat pritvor, budući da u tu kaznu nije uračunao vrijeme u kojem su bile na snazi mjere zabrane izrečene apelantu; da je u toku postupka zbog postupanja predsjedavajućeg sudskog vijeća na glavnom pretresu došlo do pogrešne primjene člana 85. ZKPBiH o prepoznavanju apelanta od strane svjedoka; da je prekršen princip kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka u postupku, između ostalog i zbog toga što su o određenim događajima različiti svjedoci različito svjedočili. Dakle, u presudama se ne daje obrazloženje zašto sud ne prihvata iskaze svjedoka koji su svjedočili u apelantovu korist, kao i zbog neuzimanja u obzir određenih dokaza koje je apelant predložio i predao Sudu BiH prilikom usmenog izlaganja žalbe; da su obrazloženja u osporenim presudama nedovoljna u odnosu na apelantovu odgovornost za krivično djelo za koje je osuđen. Naročito, apelant ističe da on i njegov branilac nisu bili u mogućnosti da direktno i neposredno postavljaju pitanja zaštićenom svjedoku VV-S. Prigovara i da je ponovnom ispitivanju ovaj svjedok dao drugačiju izjavu koja je ponovo pročitana na glavnom pretresu. Odbrana je istakla razlike u bitnim detaljima prve i druge izjave i tražila da se zaštićeni svjedok očituje na te razlike, ali da je predsjedavajući vijeća odbio prijedlog odbrane. U vezi s tim, apelant također tvrdi da je odluka suda u pogledu događaja za koji je svjedočio ovaj svjedok zasnovana isključivo na njegovom kontradiktornom svjedočenu i koje je u suprotnosti sa svjedočenjem također zaštićenog svjedoka OZ-1.

45. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

46. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu stavove iz prethodne tačke, Ustavni sud ističe da neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza, ali će ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bili ispoštovani.

47. Vezano za apelantove navode da je Sud BiH pogrešno primijenio odredbe „ZKP“ u dijelu koji se odnosi na uračunavanje mjera zabrane u izrečenu kaznu zatvora, Ustavni sud, bez razmatranja pravne utemeljenosti ovih navoda, zapaža da iz dostavljene dokumentacije (apelantova žalba na prvostepenu presudu) ne proizlazi da je apelant u toku postupka isticao navedeni prigovor, odnosno da je u žalbi protiv prvostepene presude ukazivao na navedeno. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u Odluci broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine u kojoj je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine i AP 158/09 od 9. februara 2011. godine, tačka 13, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naglašava da je apelant ovaj prigovor, ukoliko ga je želio koristiti uspješno pred Ustavnim sudom, morao bar u suštinskoj formi pokrenuti pred redovnim sudovima, te na taj način dati mogućnost apelacionom vijeću da na njih odgovori, uključujući naročito njihovu utemeljenost na pozitivnim propisima, što prema predočenoj dokumentaciji očigledno nije učinio. Podržavajući vlastitu praksu, te imajući u vidu da iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da apelant ovaj prigovor nije isticao u toku redovnog postupka, Ustavni sud apelantov navod o povredi krivičnog zakona u ovom dijelu neće ispitivati.

48. U vezi s daljnjim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, na šta je ukazao i Sud BiH u odgovoru na apelaciju, da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, prvenstveno pred apelacionim vijećem, koje je taj sud ispitao i ocijenio neosnovanim. Naime, i Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu svih navedenih apelantovih prigovora. Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu proveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni mnogobrojni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom krivičnom postupku apelant optužen da je radnjama opisanim u 12 tačaka počinio krivična djela zločini protiv čovječnosti i povreda zakona i običaja rata, te da je Sud BiH, nakon provedenog postupka apelanta proglasio krivim za radnje opisane u osam tačaka, dok ga je za radnje opisane u četiri tačke izreke presude oslobodio od optužbe.

50. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Naime, u obrazloženju prvostepene presude je za svaku tačku izreke kojom je apelant proglašen krivim data analiza provedenih dokaza, na osnovu kojih je Sud BiH donosio zaključke o činjeničnom utvrđenju i dao odgovarajuće razloge iz kojih nesumnjivo proizlazi apelantova krivična odgovornost za preduzete zabranjene radnje. Iz osporenih presuda proizlazi da je apelant radnje preduzete na način kako je to opisano u tačkama 1, 3, 4. i 6. izreke osuđujućeg dijela presude počinio kao saizvršilac, da je učešćem u navedenim događajima dao odlučujući doprinos u krivičnopravnim radnjama prisilnog nestanka. Radnje lišavanja osobe života koje je apelant preduzeo na način opisan pod tačkom 5. osuđujućeg dijela presude apelant je vršio kao pomagač, i to s direktnim umišljajem pomogao u radnji drugog. Radnje pod tačkama 2, 7. i 8. osuđujućeg dijela presude apelant je počinio kao direktni izvršilac s direktnim umišljajem jer je bio svjestan da će radnjama koje je preduzimao, a koje su kvalifikovane kao krivičnopravne radnje mučenja, nečovječnog postupanja, protivpravnog zatvaranja i ubijanja, proizvesti posljedice s čijim se nastupanjem saglasio.

51. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz presuda se ne može zaključiti da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Ocjenu dokaza od prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud, o čemu je također dao jasne razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost. U tom kontekstu, Ustavni sud u vezi s apelantovim navodima kojima osporava radnju njegovog prepoznavanja od strane svjedoka u sudnici na glavnom pretresu primjećuje da su sudovi istakli da je prepoznavanje apelanta imalo potkrepljujući karakter, da nije čak ni zakonom obavezno, kao i da je bilo sastavni dio iskaza svjedoka. Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće ocijenilo neosnovanim apelantov prigovor vezan za njegovu identifikaciju od strane svjedoka u sudnici i istaklo da takvo prepoznavanje ne predstavlja procesnu radnju dokazivanja u smislu zakonske odredbe člana 85. st. 3. i 4. ZKPBiH, te je ono cijenjeno isključivo u vezi s iskazima svjedoka i ostalim dokazima prema načelu slobodne ocjene dokaza. Navedeno prepoznavanje, prema stavu apelacionog vijeća, nije imalo odlučujući značaj niti takvu dokaznu snagu kod ocjene dokaza izvedenih neposredno na glavnom pretresu, a čijom se ocjenom vijeće bavi kod donošenja odluke o odlučnim činjenicama i apelantovoj krivici. U pogledu situacije sa svjedokom Hasanom Koraćem, apelaciono vijeće je zaključilo da ta situacija ne znači da su u svim drugim situacijama svjedoci znali identifikovati apelanta samo zato što im je jasno ukazano gdje sjedi. U svakom slučaju, izjašnjenje koje je svjedok učinio nije odlučujuće, te treba uzeti u obzir da svjedok pamti apelanta upravo u godinama u kojima je lice na koje je pokazao. Naime, poznato je da svjedoci kada sjednu na svoje mjesto u sudnici vrate se u vrijeme o kojem govore, te iznova neke stvari doživljavaju. Obrazloženje koje su dali redovni sudovi o ovoj okolnosti, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja dojam proizvoljnosti i stoga ove navode Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim.

52. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da osporene odluke nemaju odgovarajuće obrazloženje, Ustavni sud zapaža da obje osporene presude sadrže detaljna, opširna i jasna obrazloženja o svim odlučujućim činjeničnim i pravnim pitanjima, uključujući i pitanja koja apelant posebno ističe, a to su pitanje apelantove krivice, apelantovg prepoznavanja od strane svjedoka u sudnici, te da u obje presude postoji osvrt na eventualne razlike u iskazima svjedoka, uključujući i iskaze svjedokinje Mujesire Oprašić, koje su cijenjene u sveukupnosti. Naime, za ovu svjedokinju je ukazano da je nemoguće od osobe koje su preživjele teške traume, a ova svjedokinja je izgubila i sina i muža, i koje pričaju o događajima od prije toliko godina, zahtijevati u svakom trenutku da identično ponove iskaz, kao i da se sjete najsitnijih detalja. Zatim, u vezi s ocjenom iskaza svjedoka, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom ocjene istinitosti navoda svjedoka preispitali utemeljenost svakog pojedinog navoda vezanog za određena činjenična utvrđenja, kroz druge posredne ili neposredne dokaze. U stvaranju mozaika dešavanja i apelantovog učešća u konkretnoj inkriminaciji sud je tražio čvrstu i logičnu povezanost, tako da činjenični zaključak o njegovoj krivici bude jedini mogući zaključak. Redovni sudovi su obrazložili kako su na osnovu posrednih dokaza, dovodeći ih u međusobnu vezu, stvorili kompletnu sliku o utvrđivanju pojedinih detalja i slijeda dešavanja, tako da se ti bitni činjenični detalji poklapaju s apelantovom odbranom i daje mogućnost identifikovanja određenih situacija pobliže predstavljenih činjeničnim supstratom izreke osporavane presude. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje o tome zašto prihvataju iskaze svjedoka Tužilaštva BiH, skupa s ostalim dokazima, prilikom izvođenja zaključka da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret, a koje su detaljno opisane u tačkama 1-8. izreke presude. Naročito, Ustavni sud zapaža da su ove iskaze redovni sudovi doveli u vezu s drugim provedenim dokazima, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu s odredbama člana 281. stav 2. ZKPBiH. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće u drugostepenoj presudi dalo opsežne i detaljne odgovore na ova ista pitanja koja je apelant postavio i u žalbi, pa Ustavni sud smatra da u apelacionim navodima nema ništa što pokreće pitanje kršenja ustavnog prava na pravično suđenje, a apelantovo nezadovoljstvo zaključcima suda ne predstavlja po sebi kršenje prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o tome da presude nisu obrazložene u skladu sa standardima prava na pravično suđenje neosnovani.

53. Apelant, također, smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i time što se sud u drugostepenoj presudi nije „osvrnuo na dokaze na koje je ukazao u usmenom izlaganju žalbe“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 295. stav 4. ZKPBiH kojim je propisano da se „u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalitelj je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze – dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.“ Ustavni sud zaključuje da iz prezentovane dokumentacije proizlazi da apelant nije postupio u skladu s citiranom odredbom. Slijedom toga, Ustavni sud, bez ulaženja u eventualnu vjerodostojnost navedenog dokaza, smatra da nije postojala ni bilo kakva obaveza apelacionog vijeća za posebno obrazlaganje ovog dokaza.

54. U pogledu ostalih navoda apelanata o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25 s daljnjim referencama i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tačke 103- 106). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.

55. Dakle, cijeneći osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

56. U vezi s tvrdnjom da je pravo na ravnopravnost strana prekršeno i zbog odbijanja suda da izvede određene dokaze koje je apelant predložio, Ustavni sud najprije podsjeća na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj član 6. stav 3.d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da su njegovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naprotiv, razloge za ovakvo postupanje sudovi su jasno i detaljno obrazložili, a te razloge Ustavni sud ne može ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.

57. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, budući da nije imao mogućnost da direktno i neposredno postavlja pitanja zaštićenom svjedoku VV-S i što nije prihvaćen njihov prijedlog da se ovaj svjedok ponovno očituje o „razlikama u bitnim detaljima prve i druge izjave“. U vezi s tim, a budući da se u konkretnom slučaju radilo o zaštićenom svjedoku, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 91. ZKPBiH propisano da se na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom primjenjuju odredbe posebnog zakona. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem vanraspravnog vijeća Suda BiH broj S 1 1 K 006028 11 Krn od 26. oktobra 2011. godine, u skladu sa čl. 14-23. Zakona o zaštiti svjedoka, određeno saslušanje zaštićenog svjedoka kojem je dodijeljen pseudonim VV-S, a da će ispitivanje vršiti članovi vanraspravnog vijeća Suda BiH. Određeno je da identitet zaštićenog svjedoka u skladu s rješenjem neće biti otkriven nikom osim članovima vanraspravnog vijeća. Naročito, Ustavni sud zapaža da su o navedenoj odluci apelant i njegov branilac upoznati, te da se na to, kako proizlazi iz prvostepene presude, nisu žalili te je to rješenje postalo pravomoćno. Dakle, Ustavni sud ističe da iz navedenog proizlazi da apelantovi navodi da je „pročitana izjava svjedoka VV-S, koji je izjavu dao pred sudijom pojedincem prije početka suđenja u ovom predmetu, iako se odbrana protivila“, nisu osnovani jer se apelant nije žalio na odluku suda kojom je određen način saslušanja zaštićenog svjedoka VV-S. Dalje, Ustavni sud zapaža da je izjava ovog svjedoka od 7. decembra 2011. godine pročitana na glavnom pretresu, te da je apelant dobio mogućnost da u pismenoj formi dostavi dodatna pitanja kako bi svjedok pojasnio neke odgovore, što je i učinjeno, te je ovaj svjedok po drugi put saslušan radi davanja odgovora na apelantova pitanja, koje je obavljeno na isti način kao i prvobitno, odnosno pred posebnim vijećem Suda BiH. Naročito, Ustavni sud zapaža da se apelantova odbrana nakon čitanja drugog zapisnika o saslušanju svjedoka izjasnila da nema više pitanja za svjedoka, ali je potom 3. februara 2015. godine branilac dostavio podnesak u kojem se navode razlike u iskazima svjedoka VV-S koje je davao prilikom prvog (7. decembra 2011. godine) i drugog saslušanja (21. oktobra 2014. godine), a odnosi se na činjenice da li je on bio očevidac ubistva civila otetih u Sjeverinu, te kako su bili obučeni apelant i Milan Lukić kada ih je svjedok prepoznao u hotelu „Vilina vlas“. Istim podneskom odbrana je predložila da se svjedok VV-S iznova pozove i sasluša na navedene okolnosti, što je odbijeno uz obrazloženje da će sud izvršiti ocjenu predmetnih iskaza svjedoka. Također, iz presude apelacionog vijeća proizlazi da je to vijeće izvršilo uvid u navedene iskaze, koje je u presudi citiralo i konstatovalo da navodi odbrane vezano za iskaze svjedoka VV-S ne odgovaraju navodima iz transkripta o saslušanju svjedoka. Slijedom toga, Sud BiH je odbio apelantov prijedlog uz obrazloženje da će taj sud prilikom ocjene iskaza tog svjedoka imati u vidu prigovore odbrane.

58. Ustavni sud podsjeća da redovni sud, u smislu odredaba člana 263. stav (2). ZKPBiH, ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaj za predmet. Dovodeći u vezu navedene principe s navodima da sud nije dozvolio ponovno provođenje dokaza, Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo taj dokaz bitno utjecao na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao jasne razloge zbog kojih je odbijen prijedlog odbrane da se ponovno sasluša svjedok VV-S budući da je, kako to proizlazi iz osporenih odluka, ovaj svjedok u dva navrata saslušan i prilikom ocjene iskaza tog svjedoka, Sud BiH je imao u vidu prigovore odbrane, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, pogotovo kada se uzmu u obzir mnogobrojnost provedenih dokaza u ovom postupku.

59. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio u prilici da na glavnom pretresu direktno ispita ovog svjedoka i na taj način diskredituje njegov iskaz, kojem je sud poklonio vjeru i koji je korišten za utvrđivanje apelantove krivice za radnje opisane u tačkama 5. i 7. izreke presude. Međutim, Ustavni sud primjećuje da ovaj iskaz nije bio jedini dokaz na osnovu kojeg su redovni sudovi utvrdili apelantovu krivnju nego je ta krivnja utvrđena na osnovu iskaza više imenovanih svjedoka. Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće uočilo da pobijana presuda daje iscrpnu analizu predmetnog događaja, gdje u prvom dijelu obrazloženja (nezakonito zatvaranje civila) prezentuje iskaze 11 svjedoka, većinom lica, srodnika civila koji su izvedeni iz autobusa, te kasnije i likvidirani, gdje se već u njihovim iskazima pominje apelant kao lice koje je učestvovalo u predmetnom događaju, slijedom čega u drugom dijelu obrazloženja (ubistvo civila iz Sjeverina) povezujući sve dokaze daje ispravan i uvjerljiv, te za apelaciono vijeće potpuno prihvatljiv zaključak (paragraf 292. pobijane presude), koji citira. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da razlozi koje su naveli redovni sudovi u vezi s ovim pitanjima nisu suprotni standardima prava na pravično suđenje. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.

Nediskriminacija

60. Apelant, također, smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s ovim navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava na nediskriminaciju, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje.

61. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

62. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka zaključio da apelantova krivica za krivično djelo zločini protiv čovječnosti nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza niti proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede principa ravnopravnosti strana u postupku, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku koji je vođen protiv apelanta došlo do kršenja ovih segmenata prava na pravično suđenje.

64. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer apelant osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja.

65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević