Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3763/16 (V. I.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3763/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3763/16, rješavajući apelaciju Vlade Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Ilića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine i S1 2 K 009050 15 KžK od 24. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vlado Ilić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 15. septembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine i S1 2 K 009050 15 KžK od 24. decembra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 4. juna 2018. godine, a Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 009050 13 K od 19. januara 2015. godine apelanta i optužene Z.T. i D.V. oslobodio optužbi da su počinili krivično djelo organizovani kriminal, i to apelant iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnih droga iz člana 195. stav 1. KZBiH, a optuženi Z.T. i D.V. krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH.

6. U obrazloženju presude su pojedinačno pobrojani svjedoci koje je u toku postupka saslušalo Tužilaštvo BiH, te materijalni dokazi koje je Tužilaštvo BiH uložilo. Također, pojedinačno su pobrojani i svjedoci odbrane koji su u toku postupka saslušani, te materijalni dokazi koji su uloženi.

7. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelant i ostali optuženi oslobođeni optužbi zbog toga što djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret nije krivično djelo. Prvostepeni sud je istakao da krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama ima blanketnu dispoziciju a u samom činjeničnom opisu djela nisu bile navedene činjenice i okolnosti koje predstavljaju obilježje djela (blanketni propis) i od kojih zavisi primjena KZBiH.

8. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 009050 15 Kž 3 od 23. aprila 2015. godine uvažio žalbu Tužilaštva BiH, te zbog utvrđene povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka

k) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) ukinuo presudu od 19. januara 2015. godine i odredio održavanje glavnog pretresa pred drugostepenim vijećem. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je prvostepeni sud, uslijed pogrešno izvedenog zaključka o nepostojanju bitnih elemenata koji čine obilježje krivičnog djela, propustio izvršiti ocjenu provedenih dokaza i dati razloge u pogledu činjeničnog stanja, pa da je osnovan navod iz žalbe Tužilaštva BiH da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH. Slijedom navedenog, na osnovu člana 315. stav 1. ZKPBiH prvostepena presuda je ukinuta i određeno održavanje glavnog pretresa pred drugostepenim sudom.

Osporene presude

9. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 009050 15 KžK od 24. decembra 2015. godine apelanta i optužene Z.T. i D.V. proglasio krivim da su na bliže opisani način, kao pripadnici grupe za organizovani kriminal, radi sticanja materijalne koristi neovlašteno vršili „nabavku“, prenos preko granice više zemalja i isporuku supstance koja je propisom proglašena opojnom drogom, čime su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, te članom 29. KZBiH, pa ih je osudio na kaznu zatvora u trajanju od po pet godina. Na osnovu člana 74. stav 1. KZBiH, od apelanta su oduzeti predmeti koji su upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela, odnosno nastali izvršenjem krivičnog djela: označeni certifikat M:tel friend, jedanaest označenih mobilnih telefona, jedna crna slamka sa tragovima bijele boje u unutrašnjosti, te novčanice u označenim apoenima i valutama.

10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je 22. septembra 2015. godine otvoren glavni pretres pred drugostepenim sudom u toku kog je, nakon saslušanja stranaka i branilaca apelanta i ostalih optuženih, odlučeno da se dokazi izvedeni u prvostepenom postupku u cjelini preuzmu u smislu člana 317. stav 2. ZKPBiH, uz reprodukciju iskaza nekoliko svjedoka: Ž.R., M.T., Di.S., De.S., A.R. i D.K. Drugostepeni sud je zaključio da nije potrebno da izvodi sve dokaze koji su već izvedeni u prvostepenom postupku, jer bi to bilo protivno načelu ekonomičnosti i efikasnosti postupka, zbog čega su, uz navedene izuzetke, prihvaćeni i ravnopravno ocijenjeni sa dokazima koji su reprodukovani tokom drugostepenog postupka. Najzad, proizlazi i da stranke i branioci apelanta i ostalih optuženih nisu imali novih dokaznih prijedloga.

11. Sud BiH je u obrazloženju istakao da je Tužilaštvo BiH 4. novembra 2015. godine dostavilo precizirani činjenični opis, tako što su blanketni propisi koji su kršeni apelantovim i radnjama optuženih, koji su bili navedeni poslije riječi „dakle“, dislocirani u dio u kom su konkretno opisane radnje svakog od optuženih, na koji način je činjenični opis upotpunjen navođenjem blanketnog propisa u pogledu protivpravnosti, odnosno zabranjenosti prometovanja opojnom drogom kokain. Osim toga, tužilac je na pretresu održanom 3. decembra 2015. godine precizirao i količinu oduzete opojne droge.

12. Sud BiH je neosnovanim ocijenio tvrdnje apelanta i ostalih optuženih da je izmjena optužnice nedopuštena (uslijedila je nakon što je objavljeno da je dokazni postupak završen), da se odnosi na izmjenu pravnog stanja, pa da je Tužilaštvo BiH bilo obavezno dostaviti i nove dokaze koji ukazuju na drugačije utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da, u skladu sa članom 375. ZKPBiH, tužilac može izmijeniti optužnicu na glavnom pretresu, a da je članom

278. ZKPBiH određeno da predsjednik vijeća tek nakon iznošenja završnih riječi objavljuje da je glavni pretres završen. Kako je optužnica izmijenjena, odnosno praktično samo precizirana prije objavljivanja da je glavni pretres završen, prigovori apelanta i ostalih optuženih o nedopuštenoj i zakasnjeloj izmjeni optužnice ocijenjeni su neosnovanim. Također, ukazano je i da je apelantu i ostalim optuženim nakon toga bilo omogućeno da se izjasne u pogledu precizirane optužnice i predlože eventualno nove dokaze iako se preciziranje odnosilo samo na dislociranje – premještanje blanketnih propisa iz jednog u drugi paragraf istog dijela optužnice – opisa djela, kao segmenta optužnice iz člana 226. stav 1. tačka c) ZKPBiH.

13. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da apelant i ostali optuženi nisu osporavali izmjenu optužnice u pogledu precizirane količine opojne droge, već su svoje prigovore usmjerili na činjenicu da se izmjena može ticati samo drugačije utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno da je tužilac činjenični opis upotpunio blanketnim odredbama, što je po njihovim tvrdnjama izmjena u pravnom, a ne činjeničnom smislu. Sud BiH se, s tim u vezi, pozvao na stav iz rješenja od 23. aprila 2015. godine kojim je ukinuta prvostepena oslobađajuća presuda.

14. Sud BiH, zbog nedostatka adekvatnih naredbi, nije prihvatio kao valjane i zakonite dokaze rezultate provedenih posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, niti je na njima zasnovao svoju odluku. S tim u vezi, posebna pažnja je poklonjena prisluškivanju označenog telefonskog broja koji je tužilac dovodio u vezu sa apelantom, ukazano je da ovaj broj, kao i telefon nikad nisu pronađeni, te da ničim nije učinjeno mogućim i vjerovatnim da snimljeni glas pripada apelantu.

15. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da se drugostepeni sud u odnosu na radnje za koje je apelant proglašen krivim oslonio: na iskaz optuženog D.V. koji je dao u istrazi, nalazeći da je on potkrijepljen ostalim izvedenim dokazima, i to iskazom: Ž.R. i Di.S., presudu Županijskog suda u Zagrebu od 18. jula 2012. godine, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta iz kuće optuženog D.V., iskaz svjedoka V.M. i druge dokaze.

16. U obrazloženju presude je u odnosu na radnje iz tačke 1. izreke presude navedeno da je optuženi D.V. u navedenoj izjavi iz istrage naveo da su po uputama svjedoka Ž.R. on i apelant zajedno sa M.T. otišli u Frankfurt kako bi od lica po imenu „Šiška“ preuzeli dogovorenu količinu kokaina koju je M.T. (kog je optuženi D.V. označio kao njihovog čovjeka) prevezao do Beča gdje je po nalogu lica po imenu „Šiška“ trebalo odvesti drogu njegovim prijateljima u Njemačku, te preuzeti ponovo drogu na istom mjestu koju će prevesti najprije u Srbiju, a zatim u BiH. Međutim, po povratku iz Beča M.T. je „pao“ i u trenutku kad je lišen slobode, kod njega je bilo više od 500 grama kokaina. Optuženi D.V. je naveo da je nakon toga posjetio svjedoka Ž.R. koji je bio u zatvoru, koji je tom prilikom izjavio da za robu sa kojom je pao M.T. duži „Šišku“, jer je M.T. „pao“ njegovom krivicom. Prema apelantu, roba s kojom je „pao“ M.T. je roba svjedoka Ž.R. jer je i njegova supruga Z.R., koja je bila prisutna u posjeti, dijelila stav svjedoka Ž.R.

17. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je svjedok Ž.R. potvrdio da je on apelanta i optuženog D.V. povezao sa „Šiškom“ putem kog im je obezbijedio novac za drogu, dok su dalje „oni preuzeli“. Također je potvrdio da je iz zatvora razgovarao sa apelantom i optuženim D.V. na koji način su ga i obavijestili da je M.T. „pao“ u Njemačkoj. Također, potvrdio je i da mu putem telefona niko nije direktno rekao da ide u Njemačku, već je to pretpostavio na osnovu niza razgovora sa apelantom i optuženim D.V. (kad kažu da idu na put i da će ostaviti telefone, kad pričaju o drogi koristili su šifru „konj“). Iskaz ovog svjedoka nije prihvaćen jedino u dijelu u kom je negirao umiješanost „Šiške“ u poslove s drogom, tj. da je on apelanta i optuženog D.V. uputio na „Šišku“ samo kako bi pozajmili novac za drogu. Ovo zbog toga što je optuženi D.V. u svom iskazu naveo da su od „Šiške“ dobili 2 do 3 grama droge na probu, a da je količina od više od 500 grama predana M.T. kako bi je odvezao u Beč.

18. Sud BiH je na osnovu Izvještaja MUP-a RS o analizi prelaska državne granice utvrdio da su apelant i optuženi D.V. 19. marta 2012. godine na označenom prelazu, u označenom vozilu i u označeno vrijeme prešli granicu sa Hrvatskom, a da je na istom prelazu istog dana, ali u drugo vrijeme granicu prešao i M.T. Na isti način je utvrđeno i da su se apelant i optuženi D.V. vratili u BiH 21. marta 2012. godine. Nadalje, na osnovu iskaza optuženog D.V., iskaza supruge M.T. - A.R., te presude označenog suda iz Njemačke kojom je M.T. proglašen krivim, utvrđeno je da je M.T. sa označenim automobilom doputovao u Njemačku, te da je u ovom automobilu pronađeno 495 grama kokaina.

19. Na temelju iskaza svjedoka Di.S., inspektorke MUP-a RS, utvrđeno je da se, mjesec dana nakon što je Ž.R. stupio na izdržavanje kazne, došlo do saznanja da je Ž.R. nabavio telefon „1 na 1“ sa apelantom. S tim u vezi je ukazano i da je optuženi D.V. potvrdio u svom iskazu da je došao do saznanja da se telefon Ž.R. prisluškuje o čemu ga je i obavijestio pa je Ž.R. naredio da se svi telefoni bace.

20. Sud BiH je, također, cijenio i iskaz M.T. koji je dao na glavnom pretresu u kom je potvrdio da je u Njemačkoj osuđen zbog pola kilograma kokaina, da je bio kurir i da mu je bila obećana nagrada od 2.000 eura. Ovaj svjedok je, međutim, osporavao da apelant i ostali optuženi imaju bilo kakvu vezu sa kokainom koji je kod njega nađen u Njemačkoj, kao i lice pod imenom „Šiška“, da ne smije reći od kog je dobio drogu, odnosno da mu je dao jedan austrijski državljanin.

21. Ocjenjujući sve provedene dokaze Sud BiH je zaključio da je iskaz M.T. dat sa očiglednom namjerom da zaštiti nalogodavce i one s kojim je bio u kontaktu i dogovorima, tim prije što je i sam potvrdio da je bio kurir, a njegove radnje je decidirano opisao optuženi D.V. u svom iskazu (da su bili zajedno u Frankfurtu, da je „Šiška“ M.T. predao drogu koju je trebalo prevesti, da je M.T. bio njihov čovjek od povjerenja, odnosno kurir).

22. Na temelju navedenih dokaza Sud BiH je ocijenio van razumne sumnje da je dokazano postojanje svih bitnih elemenata krivičnog djela iz člana 195. stav 1. KZBiH.

23. U obrazloženju presude je, dalje, u odnosu na radnje iz tačke 2. izreke presude, takođe, interpretiran iskaz optuženog D.V. iz istrage iz kog porizlazi da su on i apelant zajedno sa De.S. otišli u Beč, gdje ih je sačekao optuženi Z.T. Nadalje, proizlazi da su stupili u kontakt sa „Debelim“ s kojim ih je povezao „Šiška“, da je tom prilikom saznao da je „pao“ T., te da je ostala određena količina kokaina kod „Šiške“ u stanu kom „Debeli“ ima pristup i da oni taj kokain trebaju da nose iz Beča. Nadalje, optuženi D.V. je u svom iskazu naveo da im je „Debeli“ predao kokain i da su se tom prilikom dogovorili da ga De.S. prenese u BiH, te da se De.S. dogovorio sa apelantom da ga prepolove, da svaki prenese dobijenu količinu, ali da idu različitim rutama, i to De.S. autobusom preko Hrvatske, a optuženi Z.T. preko Mađarske i Srbije. Nadalje, potvrdio je da mu je poznato da je optuženi Z.T. prešao „s robom“ dok je De.S. „pao“ na granici između Slovenije i Hrvatske prilikom čega je kod sebe imao više od 300 grama kokaina. Iz interpretirane izjave optuženog D.V. dalje proizlazi da je u razgovoru sa Ž.R. potvrdio da ga je „Šiška“ obavijestio da je ostalo još 450 grama kokaina, a koju količinu su u BiH nosili optuženi Z.T. i De.S. Također, izjavio je da mu nije poznato da je roba koja je došla u BiH, po apelantovim uputama, završila u Sarajevu.

24. Prema stavu drugostepenog vijeća, iskaz optuženog D.V. je potkrijepljen djelimično i iskazom Ž.R. koji je u svojstvu svjedoka istakao da mu je bilo poznato da je u Hrvatskoj uhapšeno jedno lice zbog kokaina, da se radi o osobi koja se družila sa optuženim D.V. i apelantom. Nadalje, svjedok Di.V., inspektorka u MUP-u RS, navela je kako su došli do saznanja da je neutvrđenu količinu kokaina apelant prevezao u BiH, a koji je dalje, posredstvom R.V. i S.P., prodavan u uličnoj prodaji. Dalje je istakla i da su provjerom sa kolegama iz Austrije i Hrvatske došli do informacije da je De.S. uhapšen na graničnom prelazu na ulazu u Hrvatsku.

25. Nadalje, na temelju uvida u presudu Županijskog suda u Zagrebu od 18. jula 2012. godine a koja je donesena na osnovu sporazuma stranaka drugostepeni sud je utvrdio da je De.S. proglašen krivim jer je u označeno vrijeme i na označenom mjestu prilikom kontrole pasoša pobjegao iz označenog autobusa i pri tome odbacio paket sa dva omota od po 148,28 grama i 193,82 grama droge kokain a koju je radi daljnje preprodaje 25. marta 2012. godine kupio u Beču, Austrija. Svjedočeći na glavnom pretresu svjedok De.S. je naveo da poznaje apelanta, ali da nikad nije bio s njim van BiH. Potvrdio je da je u Hrvatskoj osuđen zbog transporta kokaina iz Beča u Hrvatsku, ali je negirao da ga je nosio za apelanta, te da mu je on dao nalog da ide po drogu. Drugostepeni sud nije prihvatio iskaz svjedoka De.S. zaključivši da je u potpunoj suprotnosti sa iskazanom optuženog D.V. kom je poklonjena vjera, jer je potkrijepljen drugim dokazima. Također, drugostepeni sud je istakao i da nije našao razloge niti motive na osnovu kojih bi izveo zaključak da optuženi D.V. u istrazi nije govorio istinu. Najzad, ukazano je i da je iskaz svjedoka De.S. iskonstruisan radi pomoći, odnosno zaštite optuženih u ovom predmetu, jer je uporno negirao bilo kakvu njihovu umiješanost u izvršenje predmetnog krivičnog djela a što je u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima. Prema stavu drugostepenog suda, De.S. je imao određenu ulogu u grupi ali je nastojao prikriti tu činjenicu. U prilog navedenom ukazano je da je u svom iskazu optuženi D.V. potvrdio da je De.S. za prenos droge u BiH trebalo dobiti 1.000 eura, kao i da je optuženi D.V. prije davanja iskaza u istrazi potvrdio da je tačno sve što im je stavljeno na teret, odnosno sve što mu je pročitano prije davanja izjave, a kojom prilikom je i navedeno i da su De.S. i optuženi Z.T., kao kuriri, trebali prenijeti drogu.

26. Takođe je istaknuto da je indikativno i da je, prilikom pretresa stana koji koristi apelant, od njega oduzeta crna cjevčica sa vidljivim tragovima bijelog praha u unutrašnjosti cjevčice, što je dostavljeno na analizu i vještačenje Jedinici za forenziku MUP-a RS i iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je na crnoj cjevčici utvrđeno prisustvo tragova kokaina.

27. Slijedom navedenog zaključeno je da su se apelant i ostali optuženi dogovorili da opojnu drogu kokain nabavljaju posredstvom lica zvanog „Šiška“ a preuzetu posredstvom lica zvanog „Debeli“ prenesu preko granice više zemalja i isporuče je u BiH, sve sa ciljem njene prodaje u BiH i sticanjem imovinske koristi. S tim ciljem su preuzetu količinu droge između sebe podijelili optuženi Z.T. i De.S. kako bi je prenijeli u BiH, a što je optuženi Z.T. i učinio. Budući da su izvršenju navedenog krivičnog djela učestvovala najmanje tri lica (sva trojica optuženih u ovom predmetu), mada utvrđene činjenice ukazuju i na učešće većeg broja lica, te da su djelovali sporazumno, u skladu sa zajedničkim planom, zaključeno je da je ispunjen konstitutivni element grupe za organizovani kriminal iz člana 1. tačka 20. KZBiH.

28. Drugostepeni sud je neosnovanim ocijenio tvrdnje odbrane optuženih da u ocjeni iskaza optuženog D.V. iz istrage treba imati u vidu da se on tad branio od pritvora. S tim u vezi je ukazano da činjenica da nekom prijeti pritvor, sama za sebe, ne znači da je sve ono što govori netačno i bezvrijedno sa stanovišta dokaza. Također, ukazano je da ZKPBiH dozvoljava da se i takav iskaz može koristiti kao dokaz ukoliko je dat uz ispunjenje uslova iz člana 78. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Nadalje, ukazano je da je optuženi D.V. iskaz dao u fazi istrage u prisustvu branioca, nakon što je prethodno poučen o svim pravima, pa i o tome da njegov iskaz može biti korišten na glavnom pretresu kao dokaz i bez njegove saglasnosti. Također, ukazano je i da drugostepeni sud nije zaključio da na strani optuženog D.V. postoje razlozi ili motiv na osnovu kojih bi se izveo zaključak da u istrazi nije govorio istinu, kao i da je njegov iskaz potkrijepljen drugim dokazima.

29. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih, te žalbu Tužilaštva BiH potvrdio drugostepenu presudu.

30. Sud BiH je zaključio da osporena drugostepena presuda, kao i izmijenjena optužnica sadrže sve neophodne elemente propisane članom 290. ZKPBiH, odnosno članom 227. ZKPBiH. Nadalje, zaključeno je da su apelant i ostali optuženi još od momenta podizanja prvobitne optužnice bili upoznati sa krivičnim djelom i radnjama koje im se stavljaju na teret, odnosno da se radi o zabranjenom i protivpravnom djelu. Također, ukazano je i da iz optužnog akta proizlazi da se apelantu i ostalim optuženim stavlja na teret da su radnjama opisanim u optužnici kršili propise za koje se ne može reći da nisu navedene u optužnom aktu. Prema stavu Suda BiHm to dalje ukazuje da se u navedenim blanketnim propisima na koje se poziva optužnica mogu naći pravila, koja kao međunarodna, upotpunjavaju činjenični opis krivičnog djela koje se stavlja na teret apelantu i ostalim optuženim. Prema stavu Suda BiH, iako blanketni propis prvobitno nije bio naveden u činjeničnom, već u pravnom opisu djela, to je imalo pravno djejstvo i zbog toga se ne može zaključiti da nedostaje propis koji upotpunjuje blanketnu normu krivičnog djela iz člana 195. stav 1. KZBiH i da krivično djelo onako kako je predstavljeno optužnicom nije krivično djelo. Sud BiH je, također, istakao da samo u slučaju da je u cijelosti izostalo navođenje blanketnih propisa, to bi bilo u suprotnosti sa principom zakonitosti i zahtjevom za konkretizaciju krivičnog djela. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je bilo potrebno navesti i koja odredba blanketnog propisa je prekršena. U vezi s tim je ukazano da je u toku krivičnog postupka potrebno utvrditi da li je inkriminisano ponašanje protivno propisu na koji se poziva blanketna dispozicija, jer od toga zavisi postojanje krivičnog djela, što u konkretnom slučaju nije izostalo. Stoga, iako u izreci presude nije navedena blanketna norma koju su apelant i ostali optuženi prekršili, navedeno je da su postupali protivno blanketnim propisima i opisano u čemu se sastoji protivpravno ponašanje, ne može se prihvatiti osnovanom tvrdnja da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi i razlozima presude.

31. Sud BiH je dalje istakao da iz provedenih dokaza, prije svega iskaza optuženog D.V. iz istrage i iskaza svjedoka Ž.R., proizlazi da su apelant i ostali optuženi neovlašteno nabavljali opojnu drogu. S tim u vezi je ukazano na sadržaj iskaza optuženog D.V. iz istrage, te da su neosnovane tvrdnje da se na taj način branio od pritvora. Ovo tim prije što su pri uzimanju ove izjave ispoštovane sve procesne garancije u smislu člana 78. stav 2. ZKPBiH, zbog čega ovaj iskaz predstavlja autonomnu volju optuženog D.V., koji je, iako upoznat sa pravom da se brani ćutanjem (odnosno imao je pravo da se suzdrži od samooptuživanja), ipak, odlučio govoriti o okolnostima krivičnog djela za koje se teretio, te tako i svjesno pristao da se njegova izjava koristi kao dokaz na glavnom pretresu. Nadalje, ukazano je i da je iskaz optuženog D.V. iz istrage u dovoljnoj mjeri potkrijepljen iskazom svjedoka Ž.R. na glavnom pretresu koji je potvrdio da je pomagao apelantu i optuženom D.V. u pogledu opojne droge i odlaska u Njemačku. Dalje je ukazano i da činjenica da su M.T. i D.S. osuđeni u drugim državama zbog „pada“ sa drogom, kad se dovede u vezu sa izjavom optuženog D.V., ukazuje da su oni djelovali kao organizovana grupa.

32. Prema stavu Suda BiH, to što u konkretnom slučaju nije pronađena i droga, ne umanjuje dokaznu snagu provedenih dokaza s obzirom na to da iz iskaza optuženog D.V. i iskaza svjedoka Ž.R. proizlazi da je ona postojala i da je prometovana, te da za postojanje ovog krivičnog djela nije nužno da droga bude i pronađena (iako bi to svakako bilo korisno), već je dovoljno postojanje čvrstih dokaza iz kojih proizlazi da su optuženi vršili neovlašteni promet opojne droge, što u konkretnom slučaju nije izostalo. Kao posebno bitno istaknuto je da je optuženi D.V. dao detaljan opis djelovanja grupe u smislu putovanja u inostranstvo radi nabavke opojne droge, zatim, o njenoj količini i načinu prenošenja u BiH, iz čega se osnovano može zaključiti da je opojna droga bila neovlašteno prometovana. Najzad, ukazano je i na član 15. ZKPBiH (Slobodna ocjena dokaza) koji naglašava razmatranje vrijednosti dokaza, težine i kvaliteta dokaza, a ne kvantiteta, višestrukosti ili prirode dokaza. Stoga, drugostepeno vijeće ima pravo da se u utvrđivanju postojanja ili nepostojanja činjenica u potpunosti oslanja na dokaze u obliku iskaza svjedoka. Zbog toga, nepostojanje materijalnog dokaza, tj. opojne droge ne umanjuje snagu drugih dokaza koji upućuju na apelanta i ostale optužene kao počinioce predmetnog djela. U konkretnom slučaju drugostepeni sud je izveo zaključak o krivici apelanta i ostalih optuženih na osnovu iskaza optuženog D.V. datog u istrazi, zatim, izjave svjedoka Ž.R. date na glavnom pretresu, kao i drugim posrednim dokazima. Najzad, posebno je naglašeno da se promet opojnih droga obavlja ilegalno, uz znanje manjeg broja osoba, uslijed čega je i bilo teško očekivati da svaki put droga bude i pronađena, iako postoje jasni dokazi o njenom posjedovanju i prometovanju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

33. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

34. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u prekoračenju optužbe - odlučivanju o optužnici koja ne sadrži blanketni propis, proizvoljnoj primjeni prava - proizvoljnoj ocjeni dokaza suprotno odredbi člana 15. ZKPBiH, narušavanju principa pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo u smislu člana 3. ZKPBiH, povredi prava na odbranu – ignorisanju evidentnog sukoba interesa pred drugostepenim vijećem, postupanju suprotno principu „jednakosti oružja“ u smislu odredbe člana

14. ZKPBiH, povredi apelantovog prava u smislu odredbe člana 6. stav 2. ZKPFBiH.

35. U pogedu prava na odbranu, apelant navodi da je neposredno pred početak pretresa pred drugostepenim sudom otkazao punomoć advokatu F.B. i u vrijeme otvaranja pretresa nije imao advokata. Drugooptuženog u postupku D. V. je zastupao advokat P.B., te je od apelanta tražio da navedeni advokat zastupa i njega. Nakon što je advokat prihvatio navedeno zastupanje, te izjavio pred sudom da nije u sukobu interesa, sud je nakon vijećanja donio procesnu odluku da u konkretnoj pravnoj stvari nema sukoba interesa i da advokat P. B. može zastupati i apelanta i optuženog D. V. Međutim, ova odluka suda nema uporište u odredbama ZKPBiH jer se radi o sukobu interesa i o potpunom sukobljavanju odbrana apelanta i drugooptuženog D.V. Naime, osporene presude su jasno i određeno potvrdile i pokazale konfrontaciju odbrane apelanta i drugooptuženog D.V., jer se odluke suda o apelantovoj krivici u cijelosti zasnivaju na iskazu-izjavi koji je drugooptuženi D. V. dao u istrazi u kojoj se spominje apelant i kojom izjavom se apelant karakteriše kao lice koje je navodno izvršilo krivičnopravne radnje za koje se tereti. Uloga suda je morala biti aktivnija i on je u svakoj fazi postupka morao voditi računa o strankama i uvidjeti da se radi o sukobljavanju odbrana dva optužena - sukobu interesa, na koji način je apelantu, kao licu koje ne poznaje pravo, moralo biti omogućeno da angažuje drugog branioca. Postupajući na ovaj način, drugostepeni, a poslije i trećestepeni sud su povrijedili apelantovo pravo na odbranu, jer mu nije omogućena adekvatna odbrana.

36. Apelant dalje navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u prekoračenju optužnice, odnosno odlučivanju suda o nepotpunoj optužnici koja nema sve elemente propisane odredbom člana 227. stav 1. ZKPBiH u vezi sa članom 195. stav 1. KZBiH - nepostojanje blanketnog propisa, kao i u povredi apelantovog prava da se brani po optužnici koju je tužilac izmijenio nakon okončanja dokaznog postupka pred drugostepenim sudom. Na ovaj način mu je onemogućeno da iznese svoju odbranu u odnosu na izmijenjenu optužnicu i da predloži i izvodi dokaze.

37. Dalje, ističe da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i pogrešnom površnom ocjenom dokaza, zasnivanjem presude na dokazu na kojem se ne može zasnivati presuda u smislu odredbe člana 10. st. 2. i 3. ZKP - izjavi optuženog D. V. jer se radi o dokazu koji nije pribavljen na zakonit način. Naime, osporene presude se u cijelosti zasnivaju na navedenoj izjavi koja se nije mogla koristiti kao dokaz u postupku s obzirom na to da je D.V. izabrao da se brani šutnjom. Navedena izjava je data u fazi istrage i određivanja pritvora i predstavlja način odbrane D.V. u toj fazi postupka. Izjava nije data u Tužilaštvu BiH i izjavu nije uzeo tužilac, već je data u CJB Bijeljina, i to pred više lica. S obzirom na to da se kasnije u toku postupka branio šutnjom, D. V. nije mogao biti ispitan kontradiktorno, te su na taj način povrijeđeni načelo neposrednosti i princip jednakosti u postupanju u smislu člana 14. ZKPBiH. Apelant, takođe, smatra da se povreda prava iz člana 6. Evropske konvencije ogleda i u proizvoljnom zaključku suda da se radi o organizovanoj grupi.

38. Zbog svega navedenog, smatra da je povrijeđen i princip pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo.

b) Odgovor na apelaciju

39. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iznesenih u trećestepenoj presudi, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.

V. Relevantni propisi

40. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Osnovni pojmovi Član 1.

(…) (20) Grupa ljudi je udruženje od najmanje tri lica koja su povezana radi izvršenja krivičnih djela, pri čemu svako od njih daje svoj udio u izvršenju krivičnog djela. (21) Organizirana grupa je grupa ljudi formirana radi neposrednog izvršenja krivičnog djela, i koja ne mora imati formalno definirane uloge svojih članova, kontinuitet članstva ili razvijenu strukturu.

(22) Grupa za organizirani kriminal je grupa od tri ili više lica koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem izvršenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi sticanja materijalne koristi.

(…) Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195.

(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(...)

Organizirani kriminal Član 250.

(...)

(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina (…)

41. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 6.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

(...)

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 44.

Broj branitelja (1) Više osumnjičenih, odnosno optuženih mogu imati zajedničkog branitelja, osim ako branitelja postavlja Sud u skladu s čl. 45. i 46. ovog zakona.

(...)

Član 50.

Preduzimanje radnji od strane branitelja (1)Branitelj mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava.

(...)

Član 78.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (...)

(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

b) da može uzeti branitelja po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branitelja bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu, (...)

Član 227.

Sadržaj optužnice (1) Optužnica sadrži:

(...)

c) opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,

d) zakonski naziv krivičnog djela, s navođenjem odredbe krivičnog zakona, (…) Član 273.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (...)

(3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78. stav (2) tačka c) ovog zakona.

Član 275.

Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 317.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261. stav (2) tačka e) ovog zakona.

(3) Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz člana 83. ovog zakona.

VI. Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S 1 2 K 009050 16 Kžž od 7. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelantu je osporena presuda uručena 25. jula 2016. godine a apelacija je podnesena 15. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

46. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

48. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)

(...)

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

(...)

c) da se bran lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

(...)

49. U konkretnom slučaju apelant navodi da je Sud BiH u predmetnom postupku prekoračio optužbu odlučujući o optužnici koja ne sadrži blanketni propis i koju je tužilac izmijenio nakon okončanja dokaznog postupka pred drugostepenim sudom, čime mu je onemogućeno da iznese svoju odbranu u odnosu na izmijenjenu optužnicu, da je proizvoljno ocijenio dokaze, da su narušeni princip pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog ignorisanja evidentnog sukoba interesa jer je apelanta i optuženog D.V. branio isti advokat, da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu - izjavi optuženog D. V., jer se radi o dokazu koji nije pribavljen na zakonit način, te da je postupao suprotno principu „jednakosti oružja“.

50. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

51. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da iz apelantovih navoda proizlazi da smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

52. U konkretnom slučaju apelant je, prije svega, osporio način na koji je Sud BiH ocijenio optužnicu Tužilaštva BiH i postojanje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, što, kako to proizlazi iz apelacije, apelant dovodi u vezu sa kršenjem prava na odbranu, jednakosti stranaka u postupku, pretpostavke nevinosti.

53. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret, detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentovani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Nadalje, optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduslov za pravičnost postupka. Iako obim, „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi, Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60).

54. Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe. Samo upućivanje na apstraktnu mogućnost da sud može doći do drugačijeg zaključka u pogledu pravne klasifikacije djela od one koju je ponudilo tužilaštvo nije dovoljno (vidi, Evropski sud, I.H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka, optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi, Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24).

55. Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (Dallos protiv Mađarske, st. 49-52, Sipavičius protiv Litvanije, st. 30-33, Župnik protiv Ukrajine, st. 39-43, I.H. i ostali protiv Austrije, st. 36-38, Juha Nuutinen protiv Finske, stav 33).

56. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant prvostepenom presudom oslobođen optužbi jer je, prema stavu prvostepenog suda, tužilac u optužnici u činjeničnom opisu krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 195. stav 1. KZBiH propustio da navede i blanketni propis koji se odnosi na neovlašteni promet i opojnu drogu. Odlučujući po žalbi Tužilaštva BiH protiv ove presude, drugostepeni sud je zaključio da je optužnica u konkretnom slučaju sadržavala činjenični opis djela (radnje koje se apelantu stavljaju na teret), te pravni opis djela (u kom su, pored ostalog, navedeni i blanketni propisi) a koji se može vezati za činjenični opis i koji očigledno ne potpada pod zakonski naziv krivičnog djela. Imajući u vidu da je Sud BiH najprije ocijenio član 227. ZKPBiH (sadržaj optužnice), te posebno tačku c) kojom je, pored ostalog, određeno da optužnica sadrži opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, te tačku d) kojom je određeno da optužnica sadrži zakonski naziv krivičnog djela, već navedeni stav ne ostavlja utisak proizvoljnosti i pogrešne primjene prava kako apelant smatra. Činjenica da je tužilac precizirao optužnicu prije iznošenja završne riječi na način da je u činjenični opis djela unio i blanketne propise koji su već u vrijeme podizanja optužnice bili navedeni u njoj, ali u pravnom opisu, ne dovodi u pitanje pravo na jednakost stranaka u postupku i pravo na odbranu, kako apelant tvrdi, s obzirom na to da je apelantu i ostalim optuženim nakon toga pružena prilika da se i u pogledu ovako precizirane optužnice izjasne, te da eventualno predlože nove dokaze. Najzad, apelant je imao i koristio priliku da izjavi žalbu trećestepenom sudu koji je apelantove tvrdnje u ovom dijelu detaljno razmotrio, te ponudio relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su neosnovane.

57. Nadalje, apelant osporava ocjenu dokaza. Pri tome najprije ukazuje na iskaz iz istrage optuženog D.V. kom je poklonjena vjera a koji se u postupku branio ćutanjem, pa ga nije mogao unakrsno ispitati, te s tim u vezi da redovni sudovi nisu ponudili razloge i obrazloženja da se koristi njegova izjava. Također, smatra i da se osporene presude u odlučujućoj mjeri zasnivaju na iskazu ovog svjedoka.

58. U odnosu na ove apelacione navode, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza - naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

59. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na odbranu zahtijeva da optuženom bude data adekvatna i potpuna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu, ili u kasnijim fazama postupka (vidi, Evropski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. marta 2012. godine, st. 61. i 62). Pri tome domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

60. U konkretnom slučaju iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da apelant nije imao mogućnost da unakrsno ispita optuženog D.V. koji se u postupku branio ćutanjem, a kao dokaz je korišten njegov iskaz iz istrage. S tim u vezi, Ustavni sud najprije zapaža da je Sud BiH iskaz D.V. iz istrage prihvatio kao dokaz rukovodeći se članom 78. stav 1. tačka c) ZKPBiH, tj. D.V. je iskaz u istrazi dao u prisustvu branioca, nakon što je poučen o svojim pravima, te uz upozorenje da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz na glavnom pretresu i bez njegovog pristanka, a koje okolnosti apelant ne dovodi u pitanje. Nadalje, redovni sudovi su kao neosnovanu ocijenili apelantovu tvrdnju kojom je vjerodostojnost ovog iskaza dovodio u pitanje samo zbog okolnosti da je optuženi D.V. izjavu davao braneći se od pritvora. Imajući u vidu sadržaj izjave D.V. koji je interpretiran u osporenoj drugostepenoj presudi a u kojoj je detaljno iznio činjenice i informacije o svojoj uključenosti u sporne radnje, ovakav zaključak redovnih sudova ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

61. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se ne može prihvatiti kao osnovana ni apelantova tvrdnja da se osporene presude zasnivaju u odlučujućoj mjeri na iskazu ovog svjedoka kog nije mogao direktno ispitati, jer se branio ćutanjem. Naime, redovni sud je iskaz ovog svjedoka doveo u vezu sa drugim provedenim dokazima - iskazima ostalih svjedoka i materijalnim dokazima koji su u postupku predočeni. Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu je bila uskraćena mogućnost da pobrojane svjedoke unakrsno ispituje i osporava njihove iskaze odnosno materijalne dokaze koji su u postupku predočeni. Imajući to u vidu, kao i praksu Evropskog suda, Ustavni sud, dakle, zapaža da je sa aspekta pravičnosti suđenja Sud BiH (sudeći u drugostepenom i trećestepenom vijeću) dao jasno obrazloženje zašto je koristio iskaz optuženog D.V. dat u istrazi, pozivajući se na relevantnu zakonsku odredbu koja mu daje tu mogućnost, te je ovaj dokaz na veoma jasan i uvjerljiv način „potkrijepio“ drugim dokazima iz postupka, čime su zadovoljeni standardi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3624/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 35.) Nadalje, iz osporene drugostepene, kao i trećestepene presude proizlazi da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge ocjenjujući iskaze pobrojanih svjedoka pojedinačno i u uzajamnoj vezi na način koji ne krši princip in dubio pro reo i apelantovo pravo na odbranu.

62. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što je imao zajedničkog branioca sa optuženim D.V., na temelju čije izjave je, između ostalog, apelant proglašen krivim, te da je navedeni branilac bio u sukobu interesa, zbog čega mu je bila uskraćena adekvatna odbrana, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 40. stav 1. ZKPBiH propisano da više osumnjičenih, odnosno optuženih može imati zajedničkog branioca, osim ako branioca postavlja sud u skladu sa čl. 45. i 46. ZKPBiH. Iz navedene odredbe proizlazi da broj osumnjičenih, odnosno optuženih koje će braniti jedan branilac u jednom procesu nije ograničen. Nadalje, odredbom člana 50. stav 1. propisano je da branitelj mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje radi utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenom, odnosno optuženom, kao i zaštite njihovih prava. Iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant tokom drugostepenog postupka pred Sudom BiH, odnosno u žalbenom postupku pred trećestepenim vijećem ukazivao da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što je došlo do kolizije u odbranama apelanta i optuženog D.V. na apelantovu štetu, a koje je branio isti advokat, pa se o tom prigovoru drugostepeno i trećestepeno vijeće Suda BiH nije ni moglo izjasniti. Zbog toga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 34/05) ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.

66. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

67. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana II/3.e) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

69. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3763/16 (V. I.) | Sudska praksa | Aktio