Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4690/16 (N. M., R. R., N. D., S. M., B. T., R. J., A. T., L. M., B. T. i drugi)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Privatizacija
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dionice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4690/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP 4690/16, rješavajući apelaciju Nedeljka Maksimovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Maksimovića, Ratka Račkovića, Nade Dragičević, Spomenke Marković, Budimira Tupajića, Rajka Jokića, Alekse Taušana, Ljiljane Maksimović, Bože Tomića, Nevenke Bijeljac, Vojke Leković, Predraga Škipine, Dare Ilić, Ljeposave Topić, Ljiljane Mičić, Miloša Marinkovića, Milivoja Miloševića, Bože Miloševića, Vojislava Kalinića, Marinka Samarđije, Milorada Cvijića, Đure Manojlovića, Rose Draškić, Dragice Rakić, Radomira Vasića, Radmile Ledenac, Vere Gračanin, Dragomira Dimitrijevića, Riste Maksimovića, Zorana Golijanina, Zdravka Golijanina, Vase Mijatovića, Siniše Mičića, Marije Kovačević, Bojana Ždrale, Žarka Nikojalevića, Gordane Bijelić, Ranke Gavrić, Branka Pustivuka, Nove Savića, Miloša Simovića, Petka Arbinja, Sretka Šoje, Ilije Dubovine, Vasilija Skoće, Milke Zeljić, Gavre Simovića, Milanka Veljića, Dragice Jerković, Radomira Veljića, Živka Krunića, Dragana Tomića, Nenada Žuže, Branka Došle, Vojka Lekovića, Snežane Mrđen, Ljiljane Mitrić, Slavke Drvođelje, Radovana Todorovića, Radeta Vrlješa, Mirka Mičića, Jovanke Jokić, Dragana Jokića i Borivoja Jokića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050683 15 Rev od 20. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljko Maksimović, Ratko Račković, Nada Dragičević, Spomenka Marković, Budimir Tupajić, Rajko Jokić, Aleksa Taušan, Ljiljana Maksimović, Božo Tomić, Nevenka Bijeljac, Vojka Leković, Predrag Škipina, Dara Ilić, Ljeposava Topić, Ljiljana Mičić, Miloš Marinković, Milivoje Milošević, Božo Milošević, Vojislav Kalinić, Marinko Samarđija, Milorad Cvijić, Đuro Manojlović, Rosa Draškić, Dragica Rakić, Radomir Vasić, Radmila Ledenac, Vera Gračanin, Dragomir Dimitrijević, Risto Maksimović, Zoran Golijanin, Zdravko Golijanin, Vaso Mijatović, Siniša Mičić, Marija Kovačević, Bojan Ždralo, Žarko Nikojalević, Gordana Bijelić, Ranka Gavrić, Branko Pustivuk, Novo Savić, Miloš Simović, Petko Arbinj, Sretko Šoja, Ilija Dubovina, Vasilije Skoćo, Milka Zeljić, Gavro Simović, Milanko Veljić, Dragica Jerković, Radomir Veljić, Živko Krunić, Dragan Tomić, Nenad Žuža, Branko Došlo, Vojko Leković, Snežana Mrđen, Ljiljana Mitrić, Slavko Drvođelja, Radovan Todorović, Rade Vrlješ, Mirko Mičić, Jovanka Jokić, Dragan Jokić i Borivoj Jokić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Boško Čegar advokat iz Pala podnijeli su 12. decembra 2016. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050683 15 Rev od 20. septembra 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050683 08 P od 2. aprila 2010. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 050683 12 Gž 2 od 30. juna 2014. godine, utvrđeno je da su apelanti vlasnici dionica kod „Plin Sarajevo „ d.d. za proizvodnju, promet, distribuciju tehničkih plinova i inžinjering (u daljnjem tekstu: tuženi) u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu prvostepene presude pa je naloženo tuženom da u roku od 15 dana kod Registra vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Registar) upiše dionice apelanata, a u protivnom apelanti će se na osnovu presude, kao vlasnici dionica upisati u Registru, što je tuženi dužan trpiti. Stavom drugim dispozitiva prvostepene presude konstatovano je da se tuženi može osloboditi prednje obaveze ako apelantima isplati stvarnu vrijednost njihovih dionica u pojedinačnim novčanim iznosima bliže navedenim u stavu dva dispozitiva presude.

3. Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da su apelanti do rata bili zaposlenici pravnog prednika tuženog DP Tehnogas Sarajevo, koji je na osnovu odluke radničkog savjeta od 29. aprila 1991. godine donio odluku o izdavanju internih dionica po kojoj je objavljen poziv za upis internih dionica. Prema nalazu vještaka finansijske struke, kako je dalje utvrđeno, upis dionica je izvršilo 488 dioničara koji su upisali 27.916 dionica u ukupnom iznosu od 59.290.642,00 dinara. Prednik tuženog je sa dioničarima zaključio ugovor o otkupu internih dionica u kojem je naveden broj dionica, vrijednost dionica, ukupna vrijednost i ukupni popust te način plaćanja i iznos koji se treba platiti do 31. jula 1991. godine. Također je utvrđeno da je promjena naziva preduzeća DP Tehnogas Sarajevo izvršena 23. maja 1995. godine u „Plin Sarajevo „d.d. u mješovitoj svojini kao i da je nakon rata izvršena revizija predhodno izvršene vlasničke transformacije i da je tuženi 5. oktobra 1998. godine na oglasnoj tabli direkcije društva objavio oglas za dioničare u kojem ih je pozvao da do kraja 2000. godine dostave dokumentaciju o dionicama. Na ovaj oglas, kako je utvrđeno, apelanti se nisu prijavili i nisu učestvovali u ovom postupku vlasničke transformacije. Nakon obavljenog drugog kruga upisa internih dionica, upis su izvršili samo radnici zaposleni u preduzeću u vrijeme upisa (309 radnika). Također je utvrđeno da je Kantonalna Agencija za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija) odobrila program privatizacije i početnog bilansa tuženog te je 16. februara 2004. godine izdala rješenje u kojem je utvrđeno da je privatizovano 44,93% kapitala tuženog čiji vlasnici su dioničari po predhodno izvršenoj vlasničkoj transformaciji, a državni kapital u istoj strukturi čini 55,07% te je Registru dostavila 7. marta 2006. godine konačnu listu vlasnika vrijednosnih papira na kojoj je bilo 204 vlasnika i njihov kapital je iznosio 44,93% od ukupnog kapitala preduzeća. Preostali dio od 55,07% kapitala koji je ostao u državnom vlasništvu, u postupku privatizacije otkupilo je privredno društvo Messer

4. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da jedino tuženi može biti odgovoran što je ispustio apelante iz spiska dioničara i njihovu imovinu prenio na treća lica i to ga čini obaveznim da apelantima kao vlasnicima vrijednosnih papira preda iste u vlasništvo na određenom dijelu dionica. Općinski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o stvarno pravnom zahtjevu koji se odnosi na diobu određene imovine koju apelanti imaju u utvrđenoj vrijednosti osnovnog kapitala pa kako je na navedeni način oduzeto pravo na dionice stečene upisom u prvu dioničku knjigu to je po ocjeni suda tužbeni zahtjev apelanata koji se odnosi na upis vlasništva dionica, osnovan.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je neosnovan prigovor tuženog da nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari jer su dioničari suvlasnici imovine dioničkog društva. Naime, kako je dalje naveo redovni sud, upravo tuženi odnosno njegov pravni prednik je tokom 1991. godine provodio postupak upisa internih dionica i sa istim zaključivao ugovore o otkupu internih dionica i propustio da nakon prvog i drugog kruga upisa internih dionica upiše i apelante kao vlasnike prema evidencijama iz potvrda o upisu i zaključenih ugovora o otkupu internih dionica. Dalje je obrazloženo da je zahvaljujući tuženom sva vrijednost kapitala sadržanog u 44,93% vrijednosti kapitala tuženog involvirana u dionice svega 204 dioničara, čime je uvećana vrijednost istih za uplaćeni iznos apelanata, na ime dionica koji nisu upisani kao dioničari u Registru. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud, prednik tuženog je raspolagao dionicama apelanata i omogućio da ih otkupe njegovi tadašnji zaposlenici. Dio kapitala tuženog čine i dionice apelanata koji u vlasničkoj transformaciji nisu evidentirani kao dioničari i nisu upisani u Registar za što je odgovoran prednik tuženog, pa kako je tuženi preuzeo sva prava i obaveze, odgovoran je prema apelantima, a ne njegovi dioničari.

6. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je obje nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev odbio. Apelanti su obavezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.897,20 KM.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su apelanti pravo vlasništva na internim dionicama stekli prema ranije važećim propisima (Zakon o društvenom kapitalu, Zakon o vrijednosnim papirima) te u postupku revizije privatizacije, shodno Uredbi o reviziji predhodno izvršene vlasničke transformacije (u daljnjem tekstu: Uredba) navedena potraživanja predstavljaju potraživanja uposlenih prema privrednom društvu. Prema članu 2. stav 3 Uredbe, kako dalje navodi sud, propisano je da se otplate internih dionica smatraju potraživanjem uplatioca prema preduzeću koji će prilikom izrade početnog bilansa odlučiti da li će ta potraživanja vratiti uplatiocima ili će ih upisati kao početni kapital u skladu sa zakonom. Tuženi je omogućio apelantima da učestvuju u postupku revizije privatizacije jer je raspisao oglas i pozvao sve dioničare da se na isti prijave sa dokumentacijom o otkupu dionica, a što apelanti nisu učinili, pa kako nisu učestvovali u postupku revizije privatizacije, to je ukupan iznos kapitala raspodijeljen među onim zaposlenicima koji su učestvovali u tom postupku. Ranije interne dionice, kako zaključuje sud, nisu jednostavno zamijenjene novim internim dionicama koje su registrovane u Registru, već su nakon okončanog postupka revizije privatizacije nove dionice raspoređene zaposlenim u visini njihovih potraživanja prema privrednom društvu. Registracijom novih dionica i njihovih vlasnika u registru vrijednosnih papira ti dioničari su postali nosioci vlasničkih prava nad tuženim.

8. Vlasničkim pravima na dionicama čije utvrđenje traže apelanti ne raspolaže tuženi već dioničari koji su kao vlasnici dionica tuženog upisani u registar vrijednosnih papira. Prema odredbi člana 107. Zakona o privrednim društvima Federacije BiH, kako dalje obrazlaže Vrhovni sud, dioničarsko društvo je društvo čiji je osnovni kapital podijeljen na dionice, a što znaći da svaka dionica predstavlja jedan dio kapitala društva, a ukupan iznos dionica predstavlja ukupnu vrijednost kapitala društva. Dioničarsko društvo ne odgovara za obaveze dioničara (član 108), pa sud zaključuje da tuženi nije vlasnik dionica koje su predmet tužbenog zahtjeva i ne raspolaže sa istim pa ne može ni uticati na njihovu izmjenu i prenos bez saglasnosti vlasnika tj. dioničara koji su upisani u javni registar. Obzirom da apelanti traže pravo vlasništva na dionicama koje su vlasništvo trećih lica, a ne tuženog, Vrhovni sud smatra ispravnim prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani. Apelanti su, kako zaključuje sud, svoja eventualna potraživanja prema tuženom mogli ostvariti jedino kroz obligacionopravni zahtjev a što su propustili.

9. Pored navedenog Vrhovni sud je naglasio da je postojeća lista vlasnika vrijednosnih papira-dionica tuženog zasnovana na odlukama Agencije i Registra koje su pravomoćne i konačne i na osnovu kojih su stečena određena prava, pa tuženi nije ovlašten dionice prenositi na apelante i na taj način umanjivati prava postojećih dioničara. Također, Vrhovni sud ističe da ni Agencija i Registar ne bi mogli izvršiti traženu izmjenu liste vlasnika dionica bez odobrenja vlasnika dionica. Na kraju Vrhovni sud ističe da tuženi ne posjeduje svoje dionice da bi ih mogao prenijeti na apelante, a ne može bez saglasnosti trećih lica, koja nisu obuhvaćena tužbom, izmijeniti liste vlasnika vrijednosnih papira niti bez povećanja kapitala može emitovati nove dionice.

10. Apelanti smatraju da je presudom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i konvenciju te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelanti u suštini ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelanti su istakli da je tuženi zanemario činjenicu da su tužbom zahtijevali upis dionica koji su dobili po osnovu radnog staža besplatno i dionica koje su u međuvremenu otplatili. U tu svrhu je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke koji je utvrdio broj i vrijednost kako besplatnih tako i otplaćenih dionica na bazi kog nalaza je i preciziran tužbeni zahtjev. Smatraju da su pravo na upis dionica ili na njihovu isplatu stekli na zakonit način. Vrhovni sud u obrazloženju odluke, kako se dalje navodi, kao osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva navodi da tuženi nije vlasnik dionica već da su to sadašnji dioničari koji su upisani u javni registar i da su oni mogli eventualno biti tuženi. Apelanti smatraju da je navedeno u kontradikciji sa stavom suda kada su u pitanju njihova vlasnička prava te ističu da su lišeni imovine koju su stekli na zakonit način bez njihovog znanja i saglasnosti. Ukoliko je i postojao oglas za reviziju, kako dalje navode apelanti, o toj reviziji se nije moglo odlučivati sve dok ne budu lično obavješteni. Apelanti u daljem izlaganju citiraju osporenu presudu Vrhovnog suda i zaključuju da je „ovakvom odlukom tuženog izvršena diskriminacija na nacionalnoj osnovi s obzirom da su srpske nacionalnosti i da su izbrisani iz registra dioničara iako su oni to svoje pravo na zakonit način ostvarili i stekli pravo vlasništva na određenom broju dionica budući da su te dionice uredno otplatili“. Predložili su da se apelacija usvoji, ukine osporena odluka i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

Relevantni propisi

11. U Zakonu o privrednim društvima Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09 i 75/13) relevantne odredbe glase: Član 107.

Dioničko društvo je društvo čiji je osnovni kapital podijeljen na dionice.

Član 108.

Dioničko društvo ne odgovara za obaveze dioničara.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U odnosu na pravo na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelanata odnosi na način na koji je redovni sud primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je redovni sud u osporenoj odluci dao vrlo detaljno obrazloženje zašto tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su vlasnici dionica kod tuženog, nije osnovan. Naročito, u presudi je vrlo detaljno obrazloženo na osnovu čega i zašto je utvrđeno da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog osnovan. Naime, redovni sud se pozvao na odredbe čl. 107. i

108. Zakona o privrednim društvima Federacije BiH te obrazložio da je osnovni kapital dioničarskog društva podijeljen na dionice i da svaka dionica predstavlja jedan dio kapitala društva, a ukupan iznos dionica predstavlja ukupnu vrijednost kapitala društva te tuženi nije vlasnik dionica koje su predmet tužbenog zahtjeva i ne raspolaže sa njima pa ne može ni uticati na njihovu izmjenu i prenos bez saglasnosti dioničara koji su upisani u javni Registar. Posebno je naglašeno da je apelantima omogućeno da učestvuju u postupku revizije privatizacije jer je tuženi raspisao oglas i pozvao sve dioničare da se na isti prijave do kraja 2000. godine sa dokumentacijom o otkupu internih dionica, a što apelanti nisu učinili pa kako nisu učestvovali u postupku revizije privatizacije to je ukupan iznos kapitala raspodijeljen među onim zaposlenicima koji su učestvovali u tom postupku. Također je obrazloženo da su apelanti eventualno svoja potraživanja prema tuženom mogli tražiti kroz obligacionopravni zahtjev a što su propustili učiniti. Vrhovni sud je također pojasnio da su lista vlasnika vrijednosnih papira-dionica tuženog zasnovana na odlukama Agencije i Registra koje su pravomoćne i konačne i na osnovu kojih su stečena određena prava pa tuženi nije ovlašten dionice prenositi na apelante i na taj način umanjivati prava postojećih dioničara koji nisu obuhvaćeni tužbom niti može izmijeniti liste vlasnika vrijednosnih papira, a niti bez povećanja kapitala može emitovati nove dionice. Dakle, Ustavni sud smatra da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženja ne može se smatrati proizvoljnim. Ustavni sud ističe da apelanti, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U odnosu na navode koji se tiču navodne diskriminacije po osnovu nacionalnog porijekla, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Osim što tvrdnje o povredi ovog prava zasnivaju na različitom nacionalnom porijeklu, apelanti nisu ponudili bilo kakve druge argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani. Stoga Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4690/16 (N. M., R. R., N. D., S. M., B… | Sudska praksa | Aktio