Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4828/16 („FERRERO“ S.P.A. Italija)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4828/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4828/16, rješavajući apelaciju „FERRERO“ S.P.A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) , (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija „FERRERO“ S.P.A.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003179 16 Rev od 5. oktobra 2016. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija „FERRERO“ S.P.A.

podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003179 16 Rev od 5. oktobra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „FERRERO“ S.P.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Italije, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Amira Salihagića i Armina Mušija, advokata iz Sarajeva, podnio je 16. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 003179 16 Rev od 5. oktobra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Društva za proizvodnju i trgovinu „Ema Company“ d.o.o. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. augusta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 23. augusta 2018. do 17. septembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant 26. juna 2007. godine podnio tužbu protiv tuženog.

6. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 003179 07 P od 20. septembra 2010. godine sud je djelimično udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu na način preciziran u obrazloženju te odluke (za utvrđenje da je tuženi počinio povredu prava na međunarodno registrirane žigove apelanta, nalaganje tuženom da prestane s uvozom, prodajom i distribucijom na prodaju i stavljanje na tržište preciziranih proizvoda, zabranu vršenje određenih aktivnosti, nalaganje tuženom da uništi preostale sporne proizvode, uz obavezu da snosi troškove uništenja, te da povuče s tržišta sve preostale sporne proizvode, kao i da na ime naknade štete isplati apelantu precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom). Apelant je dalje odbijen s viškom tužbenog zahtjeva, kao i s prijedlogom za određivanje privremene mjere kojim je tražio da se tuženom naloži da prestane s uvozom i bilo kojom drugom aktivnošću na tržištu koja povređuje prava koja proizlaze iz registriranih žigova apelanta. Dalje, navedenom presudom tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.379,20 KM.

7. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 003179 11 Gž od 23. juna 2011. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i ukinuta presuda Osnovnog suda od 20. septembra 2010. godine u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i u odluci o troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Istom presudom odbačena je kao nedozvoljena žalba tuženog izjavljena protiv navedene presude u dijelu kojim je odbijen apelant s viškom tužbenog zahtjeva i u dijelu kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere.

Presude redovnih sudova donesene u ponovnom postupku

8. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 003179 07 P od 18. juna 2015. godine utvrđeno je da je tuženi uvozom, distribucijom, prodajom i nuđenjem na prodaju na području Bosne i Hercegovine proizvoda „Diamond“ i „Go fresh“, proizvođača „Solen“ iz Turske, počinio povredu prava na međunarodno registrirane žigove apelanta, koji važe na teritoriji BiH, pobliže navedene kao u stavu 1. izreke presude. Istom presudom naloženo je tuženom da prestane s uvozom, prodajom i distribucijom na prodaju i stavljanje na tržište proizvoda „Diamond“ i „Go fresh“ u obliku, omotu i pakovanju identičnom ili zbunjujuće sličnom, istim od proizvoda apelanta Ferrero Rocher, Kinder Bueno i Duplo, te mu se zabranjuje vršenje bilo kojih aktivnosti koje bi vrijeđale pravo apelanta. Tuženom je također naloženo da u apelantovom prisustvu uništi preostale sporne proizvode koji su još u njegovom posjedu, a da će tuženi snositi troškove uništenja. Dalje je tuženom naloženo da povuče s tržišta, tačnije veleprodajne i maloprodajne mreže, sve preostale sporne proizvode, te je obavezan (stav V izreke presude) da na ime naknade štete isplati apelantu iznos od 15.566,44 KM na ime materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. juna 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te iznos od 15.000,00 KM na ime nematerijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. juna 2015. godine kao dana presuđenja pa do isplate. Nadalje je određeno da se ova presuda ima objaviti u jednom od dnevnih informativnih novina na području BiH o trošku tuženog. Apelant je odbijen s viškom tužbenog zahtjeva (stav VI izreke), te je tuženi obavezan (stav VII) da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.872,97 KM.

9. Postupajući u ponovnom postupku Osnovni sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tuženog 26. juna 2007. godine, koji tužbeni zahtjev je precizirao 3. septembra 2012. godine, radi povrede prava na žig i naknade štete. Na osnovu izvedenih dokaza, pobliže navedenih na str. 4. i 5. obrazloženja presude (uvidom i čitanjem materijalnih dokaza, saslušanjem zakonskog zastupnika tužene, te u ponovnom postupku vještačenjem po vještaku finansijske struke), tokom postupka utvrđeno je da apelant ima registrirane žigove, i to pod brojevima i s datumom registracije kao u obrazloženju presude (str. 5), koji su registrirani kod Instituta za intelektualno vlasništvo BiH, a koji su predmet ovog spora. Pravo na zaštitu žigova apelant je ostvario u skladu s Uredbom sa zakonskom snagom o patentima i znacima razlikovanja („Službeni list RBiH“ br. 21/93 i 13/94), podnošenjem prijave ovom institutu i sa važenjem na području BiH, kojima je zaštićen njihov izgled po obliku, omotu, formi pakovanja i boji na način kako su jasno prikazani u navedenim potvrdama o međunarodnoj registraciji žiga sa učinkom na BiH. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 152. stav 1. Zakona o industrijskom vlasništvu BiH propisano da sva prava industrijskog vlasništva koja su upisana u registar priznatih prava kod Instituta do dana određenog za primjenu ovog zakona ostaju na snazi i na njih će se primjenjivati odredbe ovog zakona. U obrazloženju je dalje navedeno da je među parničnim strankama nesporno da apelant ima registrirane žigove za proizvode Ferrero Rocher, Kinder Bueno i Duplo. Također je utvrđeno da firma „Solen“ ima registriran znak Diamond pod brojem 765060 i Gofresch pod brojem 764802, međutim ovi žigovi nisu registrirani za područje BiH, a da apelant ima žigove za proizvode Ferrero Rocher, Kinder Bueno i Duplo sa učinkom za BiH i s pravom prvenstva od 3. decembra 2001. godine, zatim od 4. decembra 1996. godine, 6. maja 1999. godine, 7. augusta 1996. godine i 18. jula 1996. godine, kako je to jasno utvrđeno iz potvrda o međunarodnoj registraciji žiga sa učinkom za BiH Instituta za intelektualno vlasništvo BiH, koji su još uvijek važeći, kako je to utvrđeno iz svih potvrda o međunarodnoj registraciji žiga sa učinkom na BiH. U vezi s tim, taj sud je ukazao da je odredbom člana 86. stav 1. Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH propisano da nosilac žiga ima isključivo pravo na obilježavanje žigom roba odnosno usluga za koje je priznat i isključivo pravo upotrebe žiga u privrednom prometu za te robe, odnosno usluge, te isključivo pravo da pored znaka zaštićenog žigom stavi oznaku „R“ ili drugu oznaku kojom obavještava ostale učesnike u prometu da je njegov znak registriran. Nadalje je ukazano da je članom 91. stav 3. istog zakona propisano da će se upotreba žiga od strane drugog lica data na osnovu ugovora o licenci smatrati upotrebom od strane nosioca žiga.

10. Osnovni sud je također utvrdio da tuženi u toku postupka nije pružio nikakve dokaze na okolnost da eventualno ima apelantovo ovlaštenje za korištenje predmetnih žigova, odnosno da ima zaključen ugovor o licenci u smislu odredbe čl. 132. i 133. Zakona o industrijskom vlasništvu u BiH. Prema tome, imajući u vidu da je apelant vlasnik registriranih žigova kako je to naprijed navedeno, a da je tuženi uvozio, stavljao u promet i nudio na prodaju i da je prodavao proizvode zbunjujuće slične proizvodima apelanta kao vlasnika, Osnovni sud je utvrdio da je tuženi na taj način povrijedio apelantova prava iz osnova prava na žig, zbog čega je odlučeno kao u stavu 1. izreke presude. Također, primjenom odredbe člana 136. stav 1. tačka a, b, c. i d. Zakona o industrijskom vlasništvu BiH, tuženom je zabranjen uvoz, distribucija, prodaja, stavljanje na tržište navedenih proizvoda i svaka aktivnost koja bi vrijeđala apelantova prava, da uništi preostale proizvode u svom posjedu, povuče s tržišta veleprodajne i maloprodajne mreže i određena je objava presude u javnom glasilu. Pravo na naknadu štete zbog povrede prava na žig, prema ocjeni Osnovnog suda, pripada apelantu shodno odredbi člana 82. Zakona o žigu jer smatra da je apelant vještačenjem, koje je proveo po vještaku finansijske struke, dokazao da je pretrpio materijalnu štetu shodno članu 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), najmanje u visini dobiti koju je tuženi ostvario u navedenom periodu prodajom navedenih proizvoda, jer je povredom prava na žig njegova imovina umanjena u iznosu koliko je tuženi zaradio prodajom navedenih proizvoda. Osnovni sud je također utvrdio da apelant ima pravo na naknadu nematerijalne štete koja predstavlja satisfakciju zbog povrede prava na žig, odnosno zbog smanjenja ugleda na tržištu na ovom području uslijed prodaje proizvoda koji su garantirali kontrolu kvaliteta po apelantovim standardima, a koja visina je utvrđena shodno odredbi člana 200. stav 2. ZOO, a kako je to propisano i odredbom čl. 136. stav 2. i 3. Zakona o industrijskom vlasništvu. Osnovni sud je apelantu na dosuđene iznose na ime štete dosudio i zakonsku zateznu kamatu shodno odredbama čl. 277. i 278. ZOO.

11. Osnovni sud je apelantu također dosudio i troškove parničnog postupka primjenom odredbe člana 119. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), cijeneći uspjeh stranaka u postupku, te s obzirom na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 50.000,00 KM. Sud je istakao da je odbio potraživanje advokata za upotrebu vlastitog automobila za dolazak na ročišta jer je apelant imao mogućnost da angažira advokata s područja sjedišta Osnovnog suda. Istaknuto je da je apelant imao mogućnost da angažira advokata i van sjedišta suda koji vodi postupak, ali te dodatne troškove snosi apelant, a ne tuženi.

12. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 003179 15 Gž 3 od 11. marta 2016. godine odbijena je apelantova žalba (izjavljena protiv odluke o troškovima postupka), dok je žalba tuženog djelimično usvojena na način da je preinačena presuda Osnovnog suda od 18. juna 2015. godine tako što je u cijelosti odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 15.000,00 KM i što je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.884,00 KM u roku od 30 dana po dobivanju presude, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

13. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da tuženi žalbom osnovano ukazuje da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kod dosude naknade nematerijalne štete apelantu. U vezi s tim, taj sud je ukazao da je odredbom člana 200. ZOO propisano kada i ko ima pravo na novčanu naknadu nematerijalne štete, a da je tom odredbom propisano da to pravo pripada fizičkim licima (pretrpljeni strah, bol i sl.). Dakle, Apelacioni sud, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, smatra da ni ZOO, a ni dosadašnja sudska praksa u BiH ne priznaju nematerijalnu štetu pravnim licima. Apelacioni sud je odluku o troškovima postupka tuženom donio na osnovu odredbe člana 119. stav 2, člana 130. stav 2. ZPP i prema vrijednosti spora koji egzistira u vrijeme preduzimanja pravnih radnji, obračunatu u skladu s Advokatskom tarifom za rad advokata u Federaciji BiH, koja se kao važeći propis primjenjuje pred sudovima Distrikta Brčko na osnovu naloga supervizora za Distrikt Brčko BiH. Naime, taj sud je ukazao da je u postupku odlučivanja o troškovima postupka dosuđenim tuženom cijenio usaglašeno pravno shvaćanje (Panel za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti održan u Sarajevu 30. januara 2014. godine) sljedećeg sadržaja: „Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka u slučaju djelimičnog stranačkog uspjeha u parnici treba, u pravilu, uzimati u obzir kako uspjeh tužioca tako i tuženog u parnici, odluku o tome koja će stranka snositi, i obavezu naknade troškova postupka donijeti primjenom pravila procesnog prebijanja parničnih troškova.“ Dakle, taj sud je, cijeneći navedeno, obrazložio za koje radnje je apelantu priznao troškove, te utvrdio da apelantovi ukupni troškovi čine iznos od 4.135,36 KM, da ukupne troškove tuženog čini iznos od 6.019,85 KM, pa stoga po pravilima procesnog prebijanja parničnih troškova stoji pozitivna razlika u korist tuženog u iznosu od 1.884,00 KM, a taj iznos je apelant dužan isplatiti tuženom u roku kao u izreci presude. U vezi s tim je istaknuto da su troškovi tuženog obračunati u skladu s istim procesnim pravilima kao i apelantovi troškovi, te su navedene pojedinačne radnje i iznosi koji su priznati tuženom. Imajući u vidu navedeno, taj sud je primjenom odredbe člana 333. stav 1. tačka 5. i člana 338. stav 1. tačka 4. ZPP odlučio kao u izreci presude.

14. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 003179 16 Rev od 5. oktobra 2016. godine revizije apelanta i tuženog izjavljene protiv presude Apelacionog suda od 11. marta 2016. godine su odbijene.

15. Apelacioni sud je ukazao da apelant revizijom osporava presudu tog suda od 11. marta 2016. godine zbog povrede odredaba ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava zato što je odbijen njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete i u dijelu kojim je tom odlukom odlučeno o troškovima parničnog postupka, dok tuženi traži da revizioni sud preinači presudu tog suda u smislu člana 359. stav 1. ZPP, te za sastavljanje revizije traži naknadu u iznosu od 1.210,95 KM. Apelacioni sud je revizije apelanta i tuženog odbio kao neosnovane i u vezi s tim ukazao da su razlozi žalbenog vijeća ovog suda kojim je preinačen dio presude prvostepenog suda i kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, prema ocjeni tog suda, jasni i koncizni, ukazujući da pravo na naknadu nematerijalne štete pripada fizičkim, a ne pravnim licima, kod kojih može doći do povrede poslovnog ugleda, ali da je apelantova obaveza da to i dokaže, a što apelant u okolnostima konkretnog predmeta nije dokazao. Naime, smatra da apelant nije dokazao da je zbog narušavanja njegovog poslovnog ugleda pretrpio štetu, zbog čega je taj dio njegovog tužbenog zahtjeva odbijen, a slijedom toga je odluka o troškovima postupka prvostepenog suda također preinačena i o troškovima postupka je slijedom toga pravilno odlučeno (presuda Osnovnog suda od 18. juna 2015. godine, a Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 3310/14 na koju se apelant kao revident poziva, kako je obrazložio Apelacioni sud, donesena je 27. oktobra 2015. godine), pa je apelantova revizija, prema ocjeni ovog suda, neosnovana. Iz navedenih razloga taj sud je primjenom odredbe člana 357. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu, apelant tvrdi da je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i procesnog prava, kao i na dužinu trajanja predmetnog postupka, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim ističe da je osporenom odlukom reviziju izjavljenu protiv presude tog suda od 11. marta 2016. godine taj sud odbio u dijelu kojim je osporavao presudu tog suda kojom je žalba tuženog djelimično uvažena tako što je odbijen njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, te što je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.884,00 KM. U odnosu na dio kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, apelant smatra da je osporenom presudom „jako restriktivno“ tumačeno pozitivno pravo. U vezi s tim ističe da niti jednom odredbom ZOO nije izričito zabranjeno pravnom licu da zahtijeva novčanu satisfakciju uslijed pretrpljene povrede časti i ugleda, zbog čega smatra da je potrebno šire i svrsishodnije tumačiti odredbe ZOO. Navode vezane za troškove postupka apelant obrazlaže pogrešnom primjenom odredaba ZPP, te u vezi s tim ukazuje na pogrešan stav suda da mu se ne priznaju troškovi prevoza advokata do sjedišta suda, odbijanja troškova odsustva iz kancelarije, kao i svih putnih troškova, na koji način su se sudovi umiješali u njegovo pravo na izbor advokata. U vezi s tim, apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3310/14 od 27. oktobra 2015. godine, kao i na praksu Vrhovnog suda Federacije BiH.

b) Odgovor na apelaciju

17. Osnovni sud je dostavio presudu Osnovnog suda od 18. juna 2015. godine i Apelacionog suda od 5. oktobra 2016. godine.

18. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji, a koji se tiču troškova postupka nastalih angažiranjem advokata čija kancelarija je van sjedišta suda (troškovi advokata zbog upotrebe vlastitog automobila zbog dolaska na ročište, troškovi odsustva advokata iz kancelarije), u vrijeme kada je donesena prvostepena presuda (18. juna 2015. godine) tada je, polazeći od Odluke Ustavnog suda broj AP 2757/06 od 14. oktobra 2008. godine, na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su učestvovali predstavnici Suda BiH, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda, održanom u Sarajevu 30. januara 2014. godine, zauzeto pravno shvaćanje koje obavezuje sve učesnike Panela, a koje glasi: „Putni troškovi advokata čije je sjedište van područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju se samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda. Izuzetno ovi troškovi se mogu dosuditi ukoliko su isti, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, bili opravdani sa stanovišta odredbi člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), član 120. stav 1. ZPPBD.“ Međutim, izuzetne okolnosti nisu postojale, niti je apelant na njih ukazivao. Dalje, taj sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku.

19. Tuženi u odgovoru na apelaciju predlaže da se apelantova apelacija odbaci. U vezi s tim ističe da nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o industrijskom vlasništvu u BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/02, 29/02 i 53/10) relevantne odredbe glase:

Član 132.

Prijenos prava

1. Nosilac patenta, žiga, odnosno industrijskog dizajna može pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom i drugim propisima, prenijeti na drugog u cjelini ili djelimično svoje pravo.

2. Odredba stava 1. odnosi se i na podnosioca prijave.

3. Za valjanost prijenosa prava potrebna je pismena forma. Prema savjesnim trećim licima prijenos ima pravno djejstvo od trenutka upisa u registar.

4. Tužbe koje propisuje ovaj zakon mogu se do upisa prijenosa prava u registar podnositi protiv dosadašnjeg imaoca prava.

5. U nedostatku suprotne odredbe, s prijenosom preduzeća prenosi se i žig.

6. Upis prijenosa prava vrši se na zahtjev jednog od učesnika prijenosa i objavljuje se u Službenom glasniku.

7. Kolektivni žig i geografska oznaka ne mogu biti predmet prijenosa prava.

Član 133.

Licenca

1. Za ugovorno ustupanje iskorištavanja patenta, industrijskog dizajna ili ugovorno ustupanje upotrebe žiga zaključuje se ugovor o licenci, u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima.

2. Odredba stava 1. odnosi se i na podnosioca prijave.

3. Ako je patent odnosno industrijski dizajn prijavilo više lica ili je patent, odnosno industrijski dizajn priznat na ime više lica, za ugovor o licenci potrebna je saglasnost svih tih lica.

4. Kolektivni žig i geografska oznaka ne mogu biti predmet ugovora o licenci.

5. U ugovoru o licenci ništavna je svaka odredba koja bi korisniku licence postavljala ograničenja koja ne proizilaze iz prava koje je predmet ugovora, a niti su potrebna za ostvarenje tog prava.

6. Upis licence u registar vrši se na zahtjev jedne od ugovornih strana i objavljuje u Službenom glasniku.

7. Licenca koja nije upisana u registar nema pravno djejstvo prema trećim licima.

Član 136. stav 1. i 2. tačka a), b), c) i d) Odgovornost

1. Imalac isključivog prava industrijskog vlasništva može zahtijevati:

a) da se licu koje neopravdano koristi njegovo pravo zabrani povreda prava i dalja povreda prava;

b) da lice koje je povrijedilo pravo ukloni stanje koje je nastalo povredom, naročito da odstrani sredstva i predmete povrede;

c) da se sredstva i predmeti povrede unište;

d) da se presuda objavi o trošku tuženog, u javnom glasilu, u obimu i na način, kako odluči sud.

2. Lice koje povrijedi isključivo pravo industrijskog vlasništva, mora imaocu prava vratiti neopravdano stečenu korist, koju je stekao, odnosno odgovoran je za prouzrokovanu štetu po općim pravilima utvrđenim za naknadu štete.

Član 152.

1. Sva prava industrijskog vlasništva koja su upisana u registre priznatih prava kod Instituta do dana određenog za primjenu ovog zakona ostaju na snazi i na njih će se primjenjivati odredbe ovog zakona.

2. Sva prava industrijskog vlasništva koja su upisana u registre priznatih prava kod entitetskih institucija do dana određenog za primjenu ovog zakona, podliježu ponovnom ispitivanju od strane Instituta, koji će izvršiti ispitivanje u skladu sa međunarodnim pravilima i riješiti priznavanje ovih prava u smislu ovog zakona.

3. Entitetske institucije će po službenoj dužnosti prenijeti zahtjeve koji se nalaze u postupku priznavanja prava industrijskog vlasništva Institutu, koji će ih rješavati u skladu sa ovim zakonom.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89“) relevantne odredbe glase:

Član 200. stav 1.

(1)Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

22. U Zakonu o žigu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 53/10) relevantne odredbe glase:

Član 80. stav 1. i 4.

Tužbeni zahtjev (1)U slučaju povrede žiga ili prava iz prijave žiga ako žig bude priznat, tužilac može tužbom da zahtijeva:

[...] (4) Postupak po tužbi iz stava (1) ovog člana je hitan.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ br. 17/08 i 3/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 120. stav 1.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 003179 16 Rev od 5. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena je 16. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kako u odnosu na meritum odluke tako i u odnosu na donošenje odluke u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] A) U odnosu na osporenu presudu

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje povrede prava na žig i dosljedno tome naknadu štete, dakle nesporno se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

34. U kontekstu navedenog, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda da mu je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta, a koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, proizlazi da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene revizione odluke kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje odnosno za zaključak zašto je neosnovana apelantova revizija u kojoj je pobijao drugostepenu presudu u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda (na način da je odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, te apelant obavezan da tuženom, shodno uspjehu u parnici, naknadi troškove parničnog postupka), pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj sud dao jasne i argumentirane razloge, zasnovane na odredbi člana 200. stav 1. ZOO, da pravo na naknadu nematerijalne štete pripada fizičkim licima (pretrpljeni strah, bol i sl.), a ne pravnim licima, kod kojih može doći do povrede poslovnog ugleda, a što apelant, prema ocjeni tog suda, u okolnostima konkretnog predmeta nije dokazao u smislu da je uslijed toga pretrpio štetu, zbog čega Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni citirane odredbe ZOO.

35. Ustavni sud zapaža da apelant, također, osporava zaključak redovnih sudova u pogledu odluke o troškovima postupka, da su redovni sudovi pogrešnom primjenom odredbi ZPP odbili apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegove advokatske kancelarije u mjesto sjedišta suda, kao i troškove odsustva iz advokatske kancelarije, pri čemu se apelant poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. oktobra 2015. godine u kojoj je Ustavni sud, u specifičnim okolnostima tog predmeta (apelant je bio sudija u Općinskom sudu u Bihaću, te je smatrao nužnim angažirati advokata čija je kancelarija van sjedišta suda u kojem radi) utvrdio povredu prava na pravično suđenje u vezi s odbijanjem zahtjeva za naknadu troškova.

36. Međutim, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati da je, nakon donošenja odluke na koju se apelant poziva u apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. januara 2017. godine ( dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, u vezi s troškovima postupka (tačka 8), istakao: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa članom 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice, odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegove advokatske kancelarije u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz advokatske kancelarije. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostepenom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor advokata u takvim postupcima pred sudom lični izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna da snosi odnosno nadoknadi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kako što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u saglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud ukazuje da se troškovi postupka dosuđuju stranci u postupku, a ne njenom punomoćniku, i da oni zaista i predstavljaju izdatke nastale povodom postupka, za koje je isključivo sud ovlašten da ocijeni da li su bili potrebni radi vođenje parnice.“

37. Ustavni sud, također, smatra neophodnim ukazati da je ovaj stav kontinuirano slijedi i u novijoj praksi (vidi između ostalih, Odluku o dopustivosti broj dopustivosti broj AP 5719/15 od 27. februara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , točka 10), u kojoj dosljedno ističe stav: „... da se troškovi postupka dosuđuju stranci u postupku, a ne njenom punomoćniku, i da oni zaista predstavljaju izdatke nastale povodom postupka, za koje je isključivo sud ovlašten da ocijeni da li su bili potrebni radi vođenja parnice.“ Pri tome, Ustavni sud ukazuje da navedeno korespondira i stavu Panela za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti održanom 30. januara 2014. godine, na kojem je, kako je to i navedeno u odluci na koju se apelant poziva (AP 3310/14, tačka 31), usvojen stav: „Putni troškovi advokata čije je sjedište van područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju se do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda. Izuzetno, ovi troškovi se mogu dosuditi ukoliko su oni, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, bili opravdani sa stanovišta odredbe člana 387. stav 1. ZPP 'član 120. stav 1. ZPPBD'.“

38. Dakle, imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta, a u vezi s apelantovim navodima kojim osporava zaključke redovnih sudova u pogledu odluke o troškovima postupka, da su redovni sudovi pogrešnom primjenom odredbi ZPP odbili apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegove advokatske kancelarije u mjesto sjedišta suda, kao i troškove odsustva iz advokatske kancelarije, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da naprijed navedeni troškovi nisu bili potrebni i nužni za vođenje parnice, a koje je u tom dijelu prihvatio i Apelacioni sud s obzirom na to da je izbor advokata u takvim postupcima pred sudom lični izbor stranke i da je apelant imao mogućnost da angažira advokata s područja sjedišta suda, te da se troškovi zastupanja advokata priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda. Stoga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3310/14 od 27. oktobra 2015. godine. Također smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da su, u smislu naprijed navedenih stavova, postojale izuzetne okolnosti koje bi ukazivale da su ti troškovi bili opravdani u smislu član 120. stav

1. ZPPBD, niti je sam apelant na njih ukazivao.

39. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. B) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela

40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

Period koji se uzima u obzir

42. Ustavni sud zapaža da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 25. juna 2007. godine, a da je postupak okončan osporenom odlukom od 5. oktobra 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao devet godina, tri mjeseca i 10 dana, i to je relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka.

Analiza razumnosti trajanja postupka

43. U konkretnom slučaju radi se sporu radi povrede prava na žig i naknade štete, u okviru koga je proveden veliki broj dokaza, uključujući i vještačenje po vještaku finansijske struke, pa shodno činjeničnom i pravnom pitanju o kome su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta odlučivali proizlazi da se radilo o relativno složenom predmetu.

44. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni spor, shodno odredbi člana 80. stav 4. Zakona o žigu BiH, hitan postupak, pa sama činjenica da je takav postupak trajao duže od devet godina, bez relevantnog opravdanja od strane redovnih sudova, ukazuje na problem, bez obzira na činjenicu što se radilo o složenijem predmetu.

45. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je Osnovni sud o apelantovoj tužbi (26. juna 2007. godine) odlučio donio nakon više od tri godine presudom od 20. septembra 2010. godine, koja je u relativno kratkom roku (junu 2011. godine) ukinuta rješenjem Apelacionog suda,tako da je predmet vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbeni zahtjev u ponovnom postupku precizirao 3. septembra 2012. godine, te da je prvostepeni sud odluku u ponovnom postupku donio 18. juna 2015. godine. Iz navedenog proizlazi da su prvostepenom sudu trebale četiri godine da donese odluku u ponovnom postupku. Iz navedenog slijedi da se predmet pred Osnovnim sudom (u dva navrata) zadržao više od sedam godina. Također proizlazi da su drugostepeni sud i revizioni sud iskazali adekvatnu ažurnost u žalbenom postupku (dva puta po devet mjeseci) i revizionom postupku (nepunih sedam mjeseci).

46. U okolnostima kada se o radi o hitnom postupku i kada iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, posmatrana u cjelini, ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ocjeni Ustavnog suda, odgovornost za navedeno u prvom redu snosi Osnovni sud koji, u odgovoru na apelaciju, nije naveo razloge koji su utjecali da postupak pred tim sudom traje tako dugo.

47. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu cjelokupnu dužinu predmetnog postupka i sve relevantne okolnosti koje su pratile predmetni postupak, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

48. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

49. Uzimajući u obzir navedeno, te sve okolnosti konkretnog slučaja, između ostalih i to da je predmetni postupak okončan, da je apelant pravno lice i da nije riječ o naknadi materijalne već nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta.

Nediskriminacija

50. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, te navoda vezanih za naknadu troškova postupka koje je Ustavni sud detaljno ispitao u prethodnim tačkama ove odluke nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na imovinu

51. Apelant, također, smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni spor trajao devet godina i tri mjeseca, za što najveći dio odgovornosti snosi Osnovni sud pred kojim je postupak trajao više od sedam godina.

53. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore usmjerene na proizvoljnu primjenu ZOO i ZPP, te kada su redovni sudovi svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložili na način koji se ne čini proizvoljnim.

54. Nije bilo ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije ponudio argumentaciju da je u ovom postupku bio podvrgnut različitom tretmanu u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

55. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava zasniva na identičnim navodima istaknutim u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4828/16 („FERRERO“ S.P.A. Italija) | Sudska praksa | Aktio