Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5075/16 (M. A., E. Ć., V. Ć., A. F., M. F., D. F., F. F., E. H. i drugi)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o privrednim društvima · čl. 105
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o dopuni Zakona o privrednim društvima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-5075/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5075/16, rješavajući apelaciju Mujesire Alibegović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mujesire Alibegović, Emira Ćilića, Vezire Ćosić, Amara Faladžića, Muje Faladžića, Džemala Faladžića, Fate Fišić, Envere Holjan, Muhe Macića, Azre Pašić, Murata Pačariza, Džemile Pripo, Zinete Sultanić, Mehmeda Slate, Marka Marušića i Šemse Jugo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 025589 15 Rev od 25. oktobra 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 025589 14 Gž 2 od 30. marta 2015. godine i presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 P 025589 09 P od 4.
novembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mujesira Alibegović, Emir Ćilić, Vezira Ćosić, Amar Faladžić, Mujo Faladžić, Džemal Faladžić, Fata Fišić, Envera Holjan, Muho Macić, Azra Pašić, Murat Pačariz, Džemila Pripo, Zineta Sultanić, Mehmed Slato, Marko Marušić i Šemso Jugo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Gagula, advokat iz Konjica, podnijeli su 29. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 025589 15 Rev od 25. oktobra 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 025589 14 Gž 2 od 30. marta 2015. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 025589 09 P od 4. novembra 2013. godine. Punomoćnik apelanata, je, na traženje Ustavnog suda, 21. novembra 2018. godine dostavio punomoć za zastupanje apelanata.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 56 P 025589 09 P od 4. novembra 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev PD „TURIST BEST“ d.d. Konjic (u daljnjem tekstu: tužitelj) u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da Sporazum o izmirenju duga od 4. maja 2009. godine, obrađen u formi notarske izvršne isprave (u daljnjem tekstu: predmetni sporazum), koji je zaključen bez odobrenja skupštine dioničara i odobrenja nadzornog odbora društva tužitelja i suprotno zvaničnoj i vjerodostojnoj dokumentaciji tužitelja i to: Godišnjih izvještaja za 2007. i 2008. godinu i Polugodišnjeg izvještaja za 2009. godinu, koja se dokumentacija smatra zvaničnom i vjerodostojnom u smislu Zakona o računovodstvu FBiH i važećih MRS - Međunarodnih računovodstvenih standarda i da kao takav ne obavezuje tužitelja, što su apelanti i ostali tuženi dužni priznati i trpjeti. Presudom je dalje utvrđeno da je predmetni sporazum ništav i da ne proizvodi pravna dejstva, što su apelanti i ostali tuženi dužni priznati i trpjeti. Presudom su dalje odbačeni tužbeni zahtjevi tužitelja u dijelu kojim je traženo da se naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda, da u određenom roku provede brisanje zabilježbe rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 56 0 I 025015 09 I od 23. juna 2009. godine, određenog i provedenog na temelju zaključka Općinskog suda od 23. juna 2009. godine u određenom zemljišnoknjižnom ulošku, pod prijetnjom zakonskih posljedica, kao i zahtjev u dijelu kojim je traženo da se održi na snazi mjera osiguranja određena rješenjem Kantonalnog suda broj 56 0 P 025589 09 Gž od 13. maja 2010. godine, do pravosnažnog okončanja ovog postupka. Presudom su apelanti i ostali tuženi obavezani da solidarno nadoknade tužitelju troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant Džemal Faladžić, u svojstvu direktora tužitelja, u notarskom uredu 4. maja 2009. godine sa ostalim apelantima i tuženim i advokatom Gagula Halilom, koji je u konkretnom slučaju zastupao njegove lične interese, zaključio predmetni sporazum o izmirenju duga kojim se tužitelj obavezao da će apelantima i ostalim tuženima isplatiti prema sporazumu ukupni iznos potraživanja u iznosu od 296.208,50 KM, najkasnije do 19. maja 2009. godine. Obrazloženo je da je zbog neizvršenja obaveza preuzetih predmetnim sporazumom od strane tužitelja apelanti i ostali tuženi su pred ovim sudom pokrenuli izvršni postupak broj 56 0 I 025015 09 I i rješenjem o izvršenju od 23. juna 2009. godine određeno je izvršenje i donesen zaključak da se ubilježi u odgovarajući zemljišnoknjižni uložak. Općinski sud je istaknuo da je predmet ovog spora utvrđivanje ništavosti pravnog posla odnosno utvrđenje da li je direktor dioničkog društva imao ovlaštenje za potpisivanje notarske isprave i da li mu je takvo ovlaštenje bilo potrebno. S tim u vezi, obrazloženo je da iz ugovora o plaći, pravima i obavezama direktora proizilazi pravo i obaveza direktora, da postupa u skladu sa odredbama statuta i drugih opštih akata preduzeća, a iz člana 276. stav 1. Zakona o privrednim društvima da odgovara za zakonitost poslovanja. Nadalje, obrazložio je da je članom 108. stav 1. tačka 1. Statuta tužitelja propisano da nadzorni odbor odobrava kupovinu, prodaju, zamjenu, uzimanje u lizing i druge transakcije imovinom u toku poslovne godine u obimu od 15 do 33 % ukupne vrijednosti imovine društva, a članom 130. stav 2. Statuta propisano je da se za sve operacije i transakcije dioničkog društva koje povlače davanje garancije ma koje vrste, jemstva, mjeničnog avala ili intervencije konstituisanjem zaloga ili hipoteke ili upis obligacionih prava u zemljišne knjige mora prethodno pribaviti pismena odluka nadzornog odbora. Općinski sud je ocijenio da iz navedene odredbe jasno i nedvosmisleno proizilazi obaveza direktora dioničkog društva da pribavi pismenu odluku nadzornog odbora, te da ne stoji tvrdnja apelanta Džemala Faladžića da kao direktor nije morao imati odluku nadzornog odbora za potpisivanje predmetnog sporazuma, s obzirom da je tim sporazumom određeno izvršenje na cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini tužitelja ukoliko u roku od 15 dana ne izvrši obavezu preuzetu notarskom ispravom.
4. Općinski sud je naveo da je nakon prednjeg utvrđenja u daljem toku dokaznog postupka bilo potrebno utvrdili da li je odluka nadzornog odbora bez broja od 29. aprila 2009. godine donesena u skladu sa odredbama pravilnika o radu nadzornog odbora i Statuta tužitelja. S tim u vezi, obrazloženo je da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da dva člana nadzornog odbora (prema vlastitim izjavama) nisu prisustvovala sjednici nadzornog odbora od 29. aprila 2009. godine i nisu mogli ni glasati za predmetnu odluku, pa navedena odluka nije mogla biti donesena u skladu sa relevantnim odredbama Pravilnika o radu nadzornog odbora i Statuta tužitelja. Istaknuto je da apelanti i ostali tuženi nisu dostavili dokaz da je održana sjednica nadzornog odbora navedenog datuma, niti su ponudili ijedan dokaz da je sjednica nadzornog odbora zakazana u skladu sa odredbama Statuta i Poslovnika, kao ni dokaz u smislu poziva za sjednicu koji bi morao biti sačuvan u arhivi privrednog društva ili arhivi nadzornog odbora ili bi trag o održavanju sporne sjednice morao postojati u zapisnicima sa sjednica nadzornog odbora. Općinski sud je naveo da prema odredbama člana 107. Statuta tužitelja i člana 268. stav 4. Zakona o privrednim društvima, predsjednik i član nadzornog odbora ne može glasati o pitanjima koja se odnose na njega lično, a iz predmetnog sporazuma je vidljivo da su jedan član i predsjednik nadzornog odbora imali direktni finansijski interes obuhvaćen predmetnim sporazumom. Stoga po mišljenju Općinskog suda, čak i u situaciji da je održana sjednica nadzornog odbora, kako to tvrdi predsjednik nadzornog odbora, o odluci nisu mogli glasati. Općinski sud je citirao odredbu člana 246. stav 1. tačka 10. Zakona o privrednim društvima, te istaknuo da kako proizilazi da nadzorni odbor odluku o sklapanju predmetnog sporazuma evidentno nije donio jednoglasnom odlukom, a radi se o raspolaganju imovinom u obimu većem od 1/3 knjigovodstvene vrijednosti (jer je predmet izvršenja sva pokretna i nepokretna imovina) o istoj je trebala odlučivati skupština dioničkog društva.
5. Općinski sud je dalje naveo da u skladu sa preuzetim obavezama iz ugovora o radu direktor (apelant Džemal Faladžić) bio je dužan upozoriti nadzorni odbor odnosno predsjednika nadzornog odbora da nije ovlašten donijeti odluku o potpisivanju predmetnog sporazuma, pa tim prije morao je biti svjestan činjenice da nema zakonska ovlaštenja da kao direktor društva bez ovlaštenja skupštine društva opterećuje imovinu preko 1/3 knjigovodstvene vrijednosti imovine dioničkog društva po bilansu stanja na kraju prethodne godine, a pogotovo ne ovlaštenje da svojim potpisom optereti i izvršenju podvrgne cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu društva. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da direktor društva nije postupao u skladu sa odredbama Statuta tužitelja, Pravilnika o radu nadzornog odbora i Zakona o privrednim društvima, pa je stoga ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavost predmetnog sporazuma, jer je zaključen bez odobrenja skupštine dioničara i odobrenja nadzornog odbora tužitelja. S tim u vezi, istaknuo je da iz provedenog finansijskog vještačenja jasno proizilazi da je obračun po osnovu kojeg je zaključena sporna notarska isprava sačinjen u suprotnosti sa zvaničnom finansijskom dokumentacijom koja je sačinjena u smislu Zakona o računovodstvu i Međunarodnim računovodstvenim standardima. Prema mišljenju Općinskog suda, u konkretnom slučaju apelant Džemal Faladžić je u svojstvu zakonskog zastupnika tužitelja zaključio predmetni sporazum bez potrebnog ovlaštenja i na taj način je postupao suprotno odredbama člana 246. stav 1. tačka 10., čl. 275. i 276. Zakona o privrednim društvima, pa kako su navedene odredbe prisilne prirode, predmetni sporazum je zaključen protivno tim propisima i prema tome ništav u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i zbog navedenih razloga ne proizvode pravno dejstvo. S obzirom na utvrđenje da je predmetni sporazum ništav, Općinski sud nije našao osnova za primjenu člana 88. ZOO-a, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da se utvrdi da predmetni sporazum ne obavezuje tužitelja.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 P 025589 14 Gž 2 od 30. marta 2015. godine, odbijena je žalba apelanata i ostalih tuženih i potvrđena prvostepena presuda.
7. U obrazloženju presude Kantonalni su je naveo da pravilno prvostepeni sud primjenjuje materijalno pravo - odredbe člana 246. stav l. tačka 10, čl. 275. i 276. Zakona o privrednim društvima u vezi sa članom 103. ZOO, kada utvrđuje da je predmetni sporazum ništav i da ne proizvodi pravna dejstva. S tim u vezi, obrazloženo je da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da nadzorni odbor ne da nije donio odluku jednoglasno, već uopće nije donio odluku kojom je ovlastio direktora tužitelja za zaključenje predmetnog sporazuma. Dalje je obrazložio da je o tom pitanju trebala odlučivati skupština dioničkog društva, s obzirom da jedino ona može odlučivati u situaciji kada se imovina društva opterećuje preko iznosa od 1/3 knjigovodstvene vrijednosti imovine društva po bilansu stanja na kraju prethodne godine. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostepeni sud primjenio materijalno pravo, relevantne odredbe Statuta tužitelja te Pravilnika o radu tužitelja i nadzornog odbora, kada je utvrdio da direktor tužitelja Džemal Faladžić nije imao odobrenje nadzornog odbora tužitelja, odnosno skupštine tužitelja da može zaključiti predmetni sporazum, te upravo iz tog razloga predmetni sporazum ocijenio ništavim i da ne proizvodi nikakva pravna dejstva. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanata i ostalih tuženih da u konkretnom slučaju nije izvršena niti jedna od transakcija propisana odredbom člana 246. Zakona o privrednim društvima, da predmetnim sporazumom tužitelj nije niti prodao, kupio, uzeo u lizing, davao kredit niti je na bilo koji drugi način raspolagao imovinom tužitelja te da nikakva imovina tužitelja nije opterećena na bilo koji način. Nadalje, ocijenjeni su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na pitanje saglasnosti, odnosno odlučivanja nadzornog odbora i donošenja odluke za zaključenje predmetnog sporazuma koji je zaključio i potpisao tadašnji direktor društva, razloge koji se odnose na nadležnosti nadzornog odbora te na činjenicu da i ukoliko za zaključenje predmetnog sporazuma zakonski zastupnik tužitelja nije imao valjanu saglasnost nadzornog odbora da je zaključenje sporazuma bilo zabranjeno samo tužitelju, ali ne i apelantima i ostalim tuženima.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 56 0 P 025589 15 Rev od 25. oktobra 2016. godine, odbijena je revizija apelanata i ostalih tuženih, te njihov zahtjev za naknadu troškova sastava revizije.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbe člana 279. Zakona o privrednim društvima i čl. 113. i 130. Statuta tužitelja. S tim u vezi, obrazloženo je da sklapanje pravnog posla sa zaposlenicima oko naplate potraživanja iz radnog odnosa jeste, u širem smislu, indirektni interes vezan za poslovni odnos tužitelja, jer se tom naplatom utječe na likvidnost društva. Dalje je navedeno da je jasna odredba Zakona o privrednim društvima da direktor takav interes treba prijaviti nadzornom odboru, pa nakon pismene saglasnosti predsjednika nadzornog odbora, može stupiti u taj poslovni odnos. Vrhovni sud je istaknuo da međutim, Statut društva ta ovlaštenja direktora sužava na način da umjesto prijavljivanja nadzornom odboru, predviđa obaveznu pismenu saglasnost nadzornog odbora. Dalje je naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj dokazao da direktor društva nije dobio pismenu saglasnost nadzornog odbora, te da je predsjednik nadzornog odbora sačinio odluku u ime nadzornog odbora, te da su članovi nadzornog odbora potvrdili da odluka nije donesena na sjednici, u skladu sa Statutom. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenog proizilazi da je direktor zaključio sporazum kao punomoćnik tužitelja bez ovlaštenja, pa kako tužitelj naknadno nije odobrio takav pravni akt (predmetni sporazum), proizilazi, u smislu člana 88. stav 3. ZOO, da predmetni sporazum nije ni zaključen sa tužiteljem. Na osnovu navedenih razloga, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan razlog pogrešno primijenjenog materijalnog prava u odluci drugostepenog suda kada je usvojen tužbeni zahtjev i utvrđen ništavim predmetni sporazum zaključen između tužitelja i apelanata i ostalih tuženih.
10. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da je Vrhovni sud preširoko i suprotno odredbama zakona i Statuta donio pogrešan zaključak, te i da je sve izneseno tačno, a nije, isto bi se moglo odnositi samo na upravu društva, a nikako za zaposlenike i druga lica prema kojima tužitelj ima dug. Apelanti smatraju da se primjenom člana 103. stav 2. ZOO, i ukoliko je eventualno trebala saglasnost direktoru tužitelja, predmetni sporazum treba ostati dijelom na snazi, jer je po takvom tumačenju zabranjen samo jednoj strani. Dalje su naveli da Zakonom o privrednim društvima, niti nekim drugim zakonom nije propisano da se cijeli ugovor – sporazum smatra ništavim („...ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj...“), pa prema tome, shodno članu 103. stav 2. ZOO predmetni sporazum treba ostati na snazi. Apelanti smatraju nejasnim zašto sudovi smatraju ništavim cijeli sporazum, ako je eventualno ništava samo jedna odredba (član 105. ZOO).
11. Zakon o privrednim društvima („Službene novine FBiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09, 63/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 246. stav 1. tačka 10.
Skupština dioničkog društva odlučuje o:
10) kupovini, prodaji, razmjeni, uzimanju ili davanju u lizing, uzimanju ili davanju kredita, i drugim transakcijama, direktno ili posredstvom supsidijarnih društava, u toku poslovne godine u obimu većem od trećine knjigovodstvene vrijednosti imovine dioničkog društva po bilansu stanja na kraju prethodne godine, kao i o takvoj transakciji u manjem obimu za čije odobrenje je ovlašten nadzorni odbor, ako on takvu predloženu transakciju nije odobrio jednoglasnom odlukom;
12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 88. st. 1. i 3.
Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.
Član 103.
Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.
Član 105.
Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da direktor tužitelja nije imao odobrenje nadzornog odbora tužitelja, odnosno skupštine tužitelja da može zaključiti predmetni sporazum. Slijedom navedenog, zaključeno je da je direktor tužitelja prilikom sklapanja predmetnog sporazuma postupao suprotno odredbama Zakona o privrednim društvima, koje su prisilne prirode, pa je stoga predmetni sporazum zaključen protivno tim propisima i prema tome ništav u smislu odredbi člana 103. ZOO i ne proizvodi pravno dejstvo. Dakle, suprotno apelacionim navodima, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je predmetni sporazum, zbog samog postupka njegovog zaključenja, ništav u cjelini, a ne samo pojedine odredbe, pa da bi predmetni sporazum ostao na snazi u smislu člana 105. ZOO. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao da je direktor zaključio sporazum kao punomoćnik tužitelja bez ovlaštenja, pa kako tužitelj naknadno nije odobrio predmetni sporazum, proizilazi u smislu člana 88. stav 3. ZOO da predmetni sporazum nije ni zaključen sa tužiteljem. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević