Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3298/16 (H. B.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Miješanje
- Internet
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
- Dokazni postupak
- Legitiman cilj
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3298/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3298/16, rješavajući apelaciju Huseina Bosnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Bosnića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017968 16 Kž 4 od 28. marta 2016. godine i S1 2 K 017968 15 K od 5. novembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Husein Bosnić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 1. avgusta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017968 16 Kž 4 od 28. marta 2016. godine i S1 2 K 017968 15 K od 5. novembra 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 21. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovor 29. maja 2018. godine, a Sud BiH 6. juna 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 017968 15 K od 5. novembra 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202a. u vezi sa krivičnim djelima vrbovanje radi terorističkih aktivnosti iz člana 202b. i organizovanje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), pa ga je prvostepeno vijeće Suda BiH na osnovu člana 285. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te primjenom čl. 39, 40. i 42. KZBiH osudilo na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Apelant je istom presudom, a na osnovu čl. 186. i 188. stav 1. KZBiH obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka, čiju će visinu sud utvrditi naknadno.
Sud BiH je utvrdio da je apelant tokom 2013. i 2014. godine, kao pripadnik tzv. selefijske zajednice u BiH, organizovane na području BiH, van zvaničnih institucija Islamske zajednice BiH, u nekoliko gradova na području BiH, kao što su zajednica u Velikoj Kladuši i zajednica u Gornjoj Maoči, radi propagiranja i širenja islamskog radikalizma u BiH i regionu, svjesno sa pozicije vjerskog autoriteta u toj tzv. selefijskoj zajednici javno vršio radnje koje imaju obilježja krivičnih djela javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202a., vrbovanje radi terorističkih aktivnosti iz člana 202b. i organizovanje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. KZBiH, pa je tako javno na skupovima na kojima je okupljao pripadnike selefijske zajednice održavao svoje govore koji su objavljivani putem društvene mreže YouTube i upućivao javne poruke s ciljem podsticanja pripadnika tzv. selefijske zajednice da postanu pripadnici organizovane terorističke grupe ISIL u tzv. Islamskoj državi i kao pripadnici te grupe učestvuju u aktivnostima koje organizuje teroristička organizacija ISIL, upućujući im, između ostalog, poruke koje su navedene u izreci presude, pa je nakon ovakvog javnog apelantovog podsticanja veći broj pripadnika tzv. selefijske zajednice u BiH
- državljana BiH napustio BiH, te se priključio terorističkim organizacijama ISIL-a u Siriji i Iraku, koje je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (u daljnjem tekstu: Vijeće sigurnosti) proglasilo terorističkim organizacijama i grupama, te su učestvovanjem u terorističkim aktivnostima u Siriji i Iraku izvršili radnje koje imaju obilježja krivičnih djela iz člana 201. stav 1. u vezi sa stavom 5. tačka a), sve u vezi sa krivičnim djelom iz člana 202d. stav 2. KZBiH, te su državljani BiH: E. P., S. B., A. C., I. M., A. A., M. Š. i dr. koji su prisustvovali javnim predavanjima apelanta kao pripadnici terorističke organizacije poginuli, dok ostali i dalje učestvuju u aktivnostima terorističke organizacije kojoj su pristupili i tako predstavljaju opasnost za BiH na način da se obučavaju i pripremaju i za provođenje terorističkih radnji po povratku u BiH.
6. Nakon provedenog dokaznog postupka, Sud BiH je ocjenom svih provedenih dokaza, kako dokaza Tužilaštva, tako i dokaza odbrane, pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da je apelant na način, u mjestu i u vrijeme kako je to opisano u izreci presude počinio krivično djelo javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202a. KZBiH u vezi sa krivičnim djelima vrbovanje radi terorističkih aktivnosti iz člana 202b. KZBiH i organizovanje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. KZBiH. Da je apelant postupajući na opisani način javno vršio radnje koje imaju obilježja krivičnog djela javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202a. u vezi sa vrbovanjem radi terorističkih aktivnosti iz člana 201b. i organizovanje terorističke grupe iz člana 202 d. stav 2. KZBiH, po ocjeni Suda BiH, jasno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka V. A., K. I., svjedoka stručne osobe S.L., kao i objektivne materijalne dokumentacije uložene u spis predmeta: audio-videozapisa, fotografija, kao i sadržaja skinutih sa Facebook profila operativno interesantnih objava i lica, te službenih zabilješki Državne agencije za istrage i zaštitu BiH. Naime, utvrđeno je da je apelant jasno i nedvosmisleno u svojim javnim istupima upućivao poruku pripadnicima tzv. selefijske zajednice i svima koji ga slušaju da je jedini ispravan put borba, ubijanje i umiranje na Božijem putu, da je šehidska smrt najbolja smrt, da je istinski vjernik samo onaj koji je pao kao šehid, pozivajući javno na uspostavljanje islamske države i njenih zakona u cijelom svijetu, a koje opravdavaju, idealizuju i podstiču građane BiH na odlazak na sirijsko ratište, te je na taj način apelant preduzeo radnje vrbovanja bh. građana, a sve sa krajnjim ciljem organizovanja terorističke grupe koja će provoditi ideologiju ISIL-a.
7. U tom pravcu Sud BiH nije prihvatio navode apelantove odbrane da je apelant kao teolog tumačio vjeru i sve segmente života, govoreći o pomaganju muslimanima u svim krajevima svijeta, gdje apelant gradi tezu odbrane da nikome nije rekao ,,idi u Siriju“, niti je finansirao takve djelatnosti, jer je navedeno u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima, sadržajima videosnimaka predavanja optuženog preslušanih tokom dokaznog postupka, iskazima saslušanih svjedoka čija su djeca, rođaci i prijatelji, posjećujući apelantova predavanja, otišli na ratište u Siriju, gdje su neki i poginuli, zaštićenog svjedoka B1 koji je neposredni učesnik i slušalac apelantovih predavanja, kao i svjedoka D.P., koji je prateći apelantova predavanja zaključio da se radi o radikalnom islamu i pozivu na prisegu islamskoj državi i terorističkoj organizaciji ISIL, zaštićenog svjedoka A1, potvrđenih nalazom i mišljenjem vještaka V. A. i K. I. koji pojašnjavaju i nalaze vezu između javnih apelantovih istupa sa odlaskom bh. državljana na ratište u Siriju. Apelant je, dakle, u zajednici koja ga doživljava kao vođu i autoritet, jasno u svojim govorima, koji su postavljeni i na YouTube portalima i na taj način dostupni i cjelokupnoj javnosti, javno iznosio svoje zamisli o uspostavljanju islamske države i halifata u cijelom svijetu, direktno pozivajući na njeno uspostavljanje, veličajući i opravdavajući smrt bh. državljana u Siriji kao najbolje Božije djelo, insistirajući na činjenici da tako postaju najbolji sinovi „umeta“, koristeći pri tome epizode iz istorije islama i selektivne izvode iz Kur'ana, što je ljude koji su slušali njegova predavanja motivisalo, ohrabrivalo i podsticalo na odlazak na ratišta u Siriji u čemu vidi ispunjenje vjerske misije kao Božijeg naloga u koji ne treba sumnjati, opravdavajući i moguće nasilje kako bi se svijet pretvorio u identitetsku zajednicu kojom bi Bog bio zadovoljan.
8. Sud BiH nije prihvatio ni navode apelantove odbrane o povreda prava iz čl. 9. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Sud BiH je istakao da je apelant u svojim javnim nastupima iznosio stavove i ideje koje uznemiravaju i vrijeđaju državu BiH i sve njene građane, u kojim informacijama i iznesenim idejama su utvrđeni elementi bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim, zbog čega, po uvjerenju Suda BiH, na iznesene apelantove javne istupe ne može biti primijenjen član 10. Evropske konvencije. U pogledu navoda o povredi člana 9. Evropske konvencije, Sud BiH je ukazao da svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, što uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu sam ili zajedno sa drugima, javno ili privatno, manifestovati svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala. Međutim, u stavu 2. istog člana je navedeno da će sloboda vjere ili svojih uvjerenja biti podložna ograničenjima predviđenim zakonom, a koja su neophodna u demokratskom društvu, u interesu javne sigurnosti, javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Sud BiH je i u ovom slučaju naglasio da apelantu sloboda ispovijedanja vjere nije uskraćena, nego je, upravo suprotno, apelant, zloupotrebom vjere kroz seriju javnih istupa služeći se svojom ulogom vođe u tzv. selefijskoj zajednici, utjecao na izazivanje i učvršćivanje odluke kod ljudi koji ga slušaju za odlazak na sirijsko ratište, što ima elemente bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Dakle, Sud BiH je zaključio da bi prigovori apelantove odbrane istaknuti u pravcu povreda čl. 9. i 10. Evropske konvencije imali smisla samo u situaciji da je apelant postupao u skladu sa odredbama stava 1. čl. 9. i 10. Evropske konvencije, što u konkretnom nije slučaj, jer apelant nije postupao radi vjerskog učenja i edukacije o vjeri, nego je u svojim javnim nastupima postupao upravo suprotno interesima nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti i javnog poretka, radi podsticanja i pridobijanja drugih da se priključe terorističkoj organizaciji ISIL u ratu u Siriji i Iraku na način kako je to već utvrđeno ovom presudom.
9. Slijedom navedenog, ocjenjujući navode odbrane kojim se ukazuje da apelant nije mogao počiniti krivičnopravne radnje kojim ga tereti Tužilaštvo BiH, jer su ISIL i Al-Nusrah proglašene terorističkim organizacijama 15. avgusta 2014. godine, pa da se ne mogu retroaktivno primijeniti na apelantovo postupanje, Sud BiH je naveo sljedeće: Savjet Evrope je, kao regionalna organizacija u najširem smislu, 1977. godine donio Evropsku konvenciju o suzbijanju terorizma, a potom, kako bi ojačao borbu protiv terorizma, i Protokol o izmjenama Evropske konvencije o suzbijanju terorizma iz 2003. godine, a zatim 2007. godine Konvenciju Savjeta Evrope, kao novi instrument u borbi protiv terorizma, kojom se nastoje inkriminisati upravo ponašanja kao što su javno podsticanje, regrutovanje i obuka za terorizam, što je implementirano i u nacionalno krivično zakonodavstvo u BiH. Tako je ova konvencija izmijenjena i dopunjena Okvirnom odlukom Vijeća EU od 28. novembra 2008. godine, te se u članu 3. stav 1.a) definiše pojam javnog podsticanja na terorističke aktivnosti, kao i samog krivičnog djela terorizam, navodeći da ovo krivično djelo predstavlja distribuciju neke poruke javnosti ili njezino stavljanje na raspolaganje na neki drugi način, s namjerom podsticanja na počinjenje jednog od krivičnih djela navedenih u članu 1. stav 1. Okvirne odluke od 13. juna 2002. godine, gdje se terorističkim krivičnim djelima smatraju: a) napad na život osobe koji može prouzročiti smrt, b) napad na fizički integritet osoba, c) otmica ili uzimanje talaca, uzrokovanje velikih uništenja objekata vlade ili javnih objekata, prevoznog sustava, infrastrukturnih objekata, uključujući i informacijski sistem, fiksnu platformu smještenu na kontinentalnom pojasu, javnom mjestu ili privatnom posjedu koja može ugroziti ljudske živote ili rezultirati velikim gospodarskim gubitkom, e) zapljena vazduhoplova, brodova ili drugih sredstava javnog ili teretnog prevoza, f) proizvodnja, posjedovanje, stjecanje, prevoz, nabavka ili korištenje oružja, eksploziva, nuklearnog, biološkog ili hemijskog oružja, kao i istraživanje i razvijanje biološkog ili hemijskog oružja, g) ispuštanje opasnih tvari ili izazivanje požara, poplava ili eksplozija s učinkom ugrožavanja ljudskih života, h) ometanje ili prekidanje opskrbom vodom, strujom ili bilo kojim osnovnim prirodnim izvorom s učinkom ugrožavanja ljudskih života. Kako je BiH prihvatila sve odluke Vijeća Evrope i EU, pa tako i navedenu konvenciju o sprečavanju terorizma i Okvirnu odluku, kao i njene izmjene i dopune, u kojima je terorizam prepoznat kao jedno od najozbiljnijih kršenja univerzalnih ljudskih vrijednosti, na kojem tragu je i javno podsticanje na terorizam kao samostalno krivično djelo, onda je i BiH kao svoj odgovor na prijetnju terorizmom uvrstila u svoje krivično zakonodavstvo nove pojavne oblike ovog krivičnog djela. Imajući u vidu odrednice Konvencije Vijeća Evrope i Okvirne odluke Vijeća Evrope u kojima se polazi od temeljnih obilježja i odrednica savremenog terorizma, uz činjenicu da su ove odrednice ugrađene i u KZBiH, bez značaja je navođenje datuma proglašenja jedne organizacije terorističkom. Naime, u konkretnom slučaju bilo je neophodno utvrditi postojanje primjene ili prijetnje nasiljem prema zaštićenim vrijednostima, te pozivanje i pridobijanje nekoga na određene konkretne aktivnosti koje su označene kao terorističke, čime je stvorena opasnost od izvršenja jednog ili više teških krivičnih djela, gdje je posljedica apstraktna opasnost koja se ne utvrđuje, već predstavlja neoborivu zakonsku pretpostavku.
10. Uzimajući u obzir sve navedeno, Sud BiH je van razumne sumnje utvrdio da se u opisanim apelantovim radnjama stječu svi bitni elementi bića krivičnog djela javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202a) u vezi sa krivičnim djelom vrbovanje radi terorističkih aktivnosti iz člana 202b) i organizovanje terorističke grupe iz člana 202d) stav 2 . KZBiH za koje ga je proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije sud je na strani apelanta od olakšavajućih okolnosti ocijenio porodičnost, dok je od otežavajućih okolnosti ocijenio činjenicu da ni u jednom momentu nije iskazao kajanje za počinjeno krivično djelo, ostajući ustrajan u svojoj tvrdnji i uvjerenju da nije kriv, jer je tumačio vjeru i sve segmente života ne pokazujući nikakvo saosjećanje čak ni sa roditeljima djece koja su poginula na sirijskom ratištu.
11. Na kraju Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju suđeno pojedincu (apelantu), koji je, preduzimajući radnje pobliže opisane u izreci presude, počinio krivično djelo javno podsticanje na terorizam iz člana 202a) u vezi sa krivičnim djelima vrbovanje radi terorističkih aktivnosti iz člana 202b) i organizovanje terorističke grupe iz člana 202d) stav 2 . KZBiH. Sud BiH je naglasio da se nije sudilo religijskim uvjerenjima, niti pokretu kojem apelant pripada, niti se radi o politički motivisanom ili montiranom procesu, kako je to isticala apelantova odbrana. Sud BiH je dalje naveo da ovom presudom šalje jasnu i odlučnu poruku domaćoj i međunarodnoj zajednici da će svaki pojedinac snositi odgovornost za preduzete radnje suprotne Zakonu, te da je država BiH u mogućnosti intervenisati i štititi svoje građane od svih kriminalnih aktivnosti, pa tako i terorizma i oblika povezanih sa terorizmom, podsticanja, vrbovanja, pružanja finansijske pomoći ili bilo koji drugi način učestvovanja u terorističkim aktivnostima, a sve radi jačanja povjerenja građana i njihove zaštite od svih oblika nasilja i bezakonja.
12. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 017968 16 Kž 4 od 28. marta 2016. godine odbijena je žalba apelantove odbrane protiv prvostepene Presude Suda BiH broj S1 2 K 017968 15 K od 5. novembra 2015. godine.
13. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbene navode da je sud omeo odbranu da izvede dokaze na okolnosti da se radi o vjerskom učenju, odnosno da se optužnica temelji na tvrdnji da je iznošenje vjerskih učenja i mišljenja pozivanje na terorizam i terorističke aktivnosti.
14. Istaknuto je da je u toku prvostepenog postupka odbrana isticala da je postupak protiv apelanta, zapravo, postupak koji se vodi protiv vjere i vjerskih učenja, slobode vjeroispovijesti, te da je svjedok E.LJ. svjedočio kao svjedok odbrane i da je prvostepeno vijeće ocijenilo njegov iskaz u vezi sa svim drugim izvedenim dokazima i iskazima svjedoka. Prilikom svjedočenja predočeni su mu citati iz apelantovih javnih nastupa, koje je svjedok kao profesor na Fakultetu islamskih nauka tumačio na način da su tekstovi „trgani“ iz konteksta svetih citata. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelantove odbrane da sud nije dopustio da se izvode tekstovi iz svetih knjiga koji bi kao takvi bili predočeni i svjedoku E.LJ., te da je time povrijeđeno pravo na odbranu, budući da je, kako je to Apelaciono vijeće navelo, jasno utvrđeno tokom postupka na koje sporne apelantove poruke je trebalo dati obrazloženje kako od svjedoka odbrane, na čiji iskaz se pozivala žalba odbrane, tako i od vještaka, koji je saslušan kao vještak optužbe. Dakle, provedenim postupkom jasno je utvrđeno koje poruke i na koji način je apelant iznosio i javno upućivao, te time podsticao da pripadnici tzv. selefijske zajednice postanu pripadnici organizovane terorističke grupe ISIL u tzv. Islamskoj državi. Stoga, po ocjeni Apelacionog vijeća, posve irelevantno za rješavanje predmetnog slučaja bilo je utvrđivati tekstove iz svetih knjiga, te time izvoditi kao dokaze svete citate Kur'ana i hadisa koji nisu predmet tumačenja u sudskom procesu, a što je konačno u isključivoj nadležnosti Islamske zajednice i na čemu je nesporno više puta u svom svjedočenju insistirao i svjedok E.LJ. Naime, nedvosmisleno iz izjave svjedoka odbrane E.LJ., kada su u pitanju konkretne apelantove izjave iznesene u činjeničnom supstratu optužbe, proizlazi da se radi zapravo o interpretacijama i tumačenjima koja nemaju direktnu vezu sa svetim tekstovima, te da se riječ džihad pominje u sadržaju svete knjige, ali da postoje razumijevanja za ovu riječ, kao i da se ona može u određenim kontekstima protumačiti mobilizatorski, zbog čega je važno paziti ko, šta i kada govori.
15. Analizirajući dati iskaz svjedoka E.Lj., Apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovani prigovori apelantove odbrane da odbrani nije dozvoljeno da ispituje svjedoka, kao i da izvodi predložene dokaze. S tim u vezi je istaknuto da je nesporno da je svjedok E.LJ. pokazao određenu vrstu otpora da svjedoči u ovom predmetu, ali da odbrani nije onemogućeno da svjedoka ispita na okolnosti citiranih poruka optuženog koje se nalaze u činjeničnom supstratu optužbe koje mu se stavljaju na teret. Nije dozvoljeno odbrani da postavlja pitanja i izvodi dokaze u smislu tekstova i vjerskih učenja na koje svjedok E.LJ. svakako nije ni želio da odgovara, a što prvostepeno vijeće, po ocjeni Apelacionog vijeća, opravdano nije dozvolilo. Apelaciono vijeće je istaklo da apelantu nije stavljen na teret njegov način vjerovanja i religijsko tumačenje, niti pripadništvo određenoj religijskoj skupini, kako se to neosnovano tumači i potencira žalbom odbrane, niti mu se sudilo zbog toga, pa iz tih razloga nije ni bilo potrebno ispitivati svjedoke na okolnosti vjere i vjerskog ubjeđenja, te kroz takva ispitivanja tražiti „ispravna“ tumačenja tekstova iz svetih knjiga i činiti paralelu sa porukama i javnim apelantovim istupima. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće posve ispravno, u skladu sa odredbom člana 263. ZKPBiH, odbijalo da odbrana izvodi takve dokaze, odnosno zabranjivalo da se svjedocima postavljaju pitanja koja su, i po ocjeni Apelacionog vijeća, nedopuštena, te nepotrebna za dokazivanje ili osporavanje apelantove krivice u konkretnom predmetu.
16. Apelaciono vijeće je dalje navelo da je apelantova odbrana žalbom ukazivala da je upravo na okolnosti vjere i vjerskog ubjeđenja svjedočio svjedok S.B., te da je prvostepeno vijeće u ovom slučaju, za razliku od svjedoka E.LJ., dozvolilo da se postavljaju pitanja upravo na te okolnosti. Međutim, imajući u vidu sadržaj iskaza S.B., Apelaciono vijeće je ove apelantove prigovore ocijenilo neosnovanim. Apelaciono vijeće je istaklo da je svjedok S.B., za razliku od svjedoka E.LJ., poznavao apelanta, te da je njegovo svjedočenje u tom smislu posve drugačije od svjedoka E.Lj., ocjenjujući da je S.B. svjedočio na okolnosti njihovog poznanstva, njihovog druženja, te na okolnosti citiranih apelantovih poruka, posebno na analizu pojmova koje je apelant pominjao u svojim govorima (džihad, šehidska smrt i sl.), a koje pojmove je svjedok E.Lj., kao vjerski službenik i poznavalac svetih i religijskih tekstova, kroz svoje svjedočenje i objasnio. Stoga je Apelaciono vijeće ocijenilo neosnovanim žalbene prigovore kojima se ukazuje da je ispitivanje svjedoka S.B. bilo drugačije i da se njegovo ispitivanje zasnivalo na okolnostima vjere i vjerskog ubjeđenja za razliku od svjedočenja svjedoka odbrane E. Lj. U vezi sa iskazom svjedoka S.B. je dalje istaknuto da je on, kao vjerski službenik, pojasnio u svom svjedočenju da su pojmovi kao što su džihad, šehadet, islamska država, halifat islamski pojmovi, te da postoje stroga pravila u islamskom učenju kada i na koji način se ti pojmovi mogu koristiti. U svom svjedočenju svjedok nije tumačio svete tekstove, niti mu je predočen sadržaj svetih knjiga i tekstova, kako je u žalbi ukazano, nego je, naprotiv, svjedok pojašnjavao pojmove koje je u svojim izjavama koristio apelant, nalazeći da se u izjavama uzimaju „ajeti" iz Kur'ana koji mu odgovaraju i kako mu odgovaraju, te da postoje razlike u tumačenju pojmova, kao što su šehid, šehidska smrt, džihad i sl. Stoga, analizom iskaza pomenutog svjedoka Apelaciono vijeće je našlo da su žalbeni prigovori kojim se želi diskreditovati iskaz svjedoka S.B. neosnovani.
17. Nadalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i navode apelantove odbrane kojima se ukazuje da je konkretni predmet suđenje vjeri i apelantovom vjerskom tumačenju. S tim u vezi je istaknuto da su se u toku prvostepenog postupka dokazivale radnje pojedinca, odnosno apelanta, koji je interpretirao vjerska učenja, te iz koncepta Svete knjige pojedine citate vještim jezičkim formulacijama otvoreno zloupotrebljavao sa jasnom i nedvosmislenom namjerom da direktno i sugestivno potiče i pridobija druge, te stvara i učvršćuje kod njih odluku da se priključe terorističkim organizacijama ISIL-a u Siriji i Iraku. Dakle, u predmetnom postupku se sudilo apelantu, a ne vjeri, religijskim uvjerenjima ili različitim vjerskim pokretima, pa je, provodeći postupak protiv apelanta, prvostepeno vijeće utvrđivalo da li je apelant svojim radnjama ostvario obilježja krivičnog djela za koje se tereti, te da li je optužba ponudila dovoljno dokaza na osnovu kojih se nesumnjivo može utvrditi apelantova krivica.
18. S obzirom na sve navedeno, Apelaciono vijeće je, razmatrajući navedene žalbene prigovore odbrane koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKPBiH, zaključilo da su ovi navodi neosnovani, jer odbrana izjavljenom žalbom nije osnovano ukazala da je u prvostepenom postupku došlo do povrede apelantovog prava na odbranu.
19. Apelaciono vijeće je dalje ocijenilo neosnovanim apelantove žalbene prigovore koji se odnose na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH, odnosno da se presuda zasniva na dokazu na kome se ne može zasnivati presuda, ukazujući da su u toku glavnog pretresa djelomično izvedeni dokazi preslušavanja audiozapisa apelantovih predavanja, te da su na taj način iz konteksta izdvojeni dijelovi predavanja koji bi mogli kompromitirati apelanta, jer se iz preslušanih audiozapisa mogao čuti samo dio njegovih predavanja, odnosno obraćanja posjetiocima njegovih predavanja, a apelantova predavanja, prema navodima odbrane, mogu se kvalificirati kao dopuštena ili nedopuštena samo pod uslovom da su preslušana i pregledana kao cjelina. Osporavajući izvođenje videozapisa na glavnom pretresu, odbrana je isticala da je vještak V. A. pregledao sve videozapise u trajanju od 58 sati i tri minuta, te da je na glavnom pretresu pregledan samo dio videozapisa u trajanju od 45 minuta, pa da je propušteno izvođenje dokaza u cjelini, što bi značilo da je trebalo preslušati sve snimljene govore da bi se nakon toga u spis suda mogli kao dokazi prihvatiti audiozapisi. Apelaciono vijeće je istaklo da je uvidom u sadržaj zapisnika sa glavnog pretresa utvrdilo da su se u toku glavnog pretresa preslušavali dijelovi citata i poruka koji su i navedeni u činjeničnom opisu izreke pobijane presude. Dakle, utvrđeno je da su preslušani audiozapisi na glavnom pretresu, kao i da je svaki citat koji se nalazi u izreci presude najavljen od postupajućeg tužioca sa tačno naznačenim datumom objave tog snimka na društvenoj mreži YouTube i sa naznačenim naslovom svake hutbe. Dalje, Apelaciono vijeće je smatralo neosnovanim i prigovore kojim se ukazuje da se preslušavanjem samo djelomično snimaka i apelantovih objava, zapravo, gubio smisao javnih istupa apelanta, te da se izvlačilo iz konteksta ono što je on govorio kako bi se kompromitovao s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da se djelomičnim preslušavanjem audiozapisa nije ništa dodavalo u apelantovim izjavama, te da je objavljeno sve ono što je optuženi i izgovarao.
20. Konačno, istaknuto je da preslušavanje svih audiozapisa u trajanju od nešto više od pedesetak sati ne doprinosi dodatno razjašnjenju stvari, a dužnost suda je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, te da otklanja sve što bi nepotrebno odugovlačilo postupak. Preslušavanjem svih audiozapisa sa govorima optuženog apelanta bi se, po ocjeni vijeća, odugovlačio postupak, te imajući u vidu odredbu člana 239. stav 2. ZKPBiH, posve je ispravno u toku prvostepenog postupka odlučeno da se preslušaju samo oni audiozapisi koji se smatraju relevantnim za predmet optužbe i koji doprinose razjašnjenju stvari, bez potrebe preslušavanja svih snimljenih apelantovih govora.
21. Nadalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je ispravno prihvaćen i dokaz koji je uvela optužba, a tiče se nalaza i mišljenja vještaka V. A. Kako je i navedeno u prvostepenoj presudi, nalaz i mišljenje vještaka zasniva se na preslušavanju snimaka u trajanju od 58 sati i tri minuta. Vještak je nalaz i izložio na glavnom pretresu, a apelantova odbrana je nesporno imala i mogućnost da takav dokaz osporava u cjelini, dakle, u odnosu na svih 58 sati i tri minute snimaka, odnosno da osporava sve što je vještaku bilo na raspolaganju kako bi sačinio nalaz i mišljenje zbog kojeg je kao stručno lice i angažovan. Apelaciono vijeće je primijetilo da je odbrana sve vrijeme tokom prvostepenog postupka bila u posjedu cjelokupnih snimaka apelantovih govora u trajanju od 58 sati i tri minuta i tokom izvođenja dokaznog postupka je bila u mogućnosti predložiti preslušavanje određenih dijelova govora optuženog koji bi bili bitni sa stanovišta odbrane. Na ovaj način odbrana nije uskraćena u svom pravu na pristup svim dokazima, te joj je prvostepeno vijeće pružilo mogućnost da ove dokaze koristi na isti način kao i optužba.
22. Apelaciono vijeće je, također, ocijenilo neosnovanim apelantove žalbene navode u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, apelantova odbrana je ukazala da izvedenim dokazima nije utvrđeno da postoji tzv. selefijska zajednica koja je van zvaničnih institucija Islamske zajednice u BiH, te da Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH ne nalaže obavezu muslimanima da moraju biti organizovani u okviru Islamske zajednice u BiH. U odnosu na ove apelantove navode, Apelaciono vijeće je istaklo da za postojanje krivičnog djela koje se stavlja na teret apelantu nije ni važno bilo dokazivati i utvrditi postojanje tzv. selefijske zajednice. U tom smislu, pobijana presuda se i ne bavi tim pitanjem, osim što kao nesporno navodi da je na upit suda prilikom svjedočenja i sam apelant izjavio da pripadnici tzv. selefijske zajednice tradicionalno obnašaju islam, ne misleći na tradiciju tursku, bosansku ili evropsku, nego tradiciju prve tri generacije muslimana na čelu sa Poslanikom. Međutim, ovo pitanje svakako nije bilo predmet optužbe u konkretnom slučaju, budući da za postojanje krivičnog djela koje se stavlja na teret apelantu nije bilo potrebno dokazivati postojanje, odnosno egzistiranje bilo kakvih vjerskih zajednica u BiH. Zakon o slobodi vjera dozvoljava građanima da se opredijele za oblik vjerovanja i uvjerenja kako žele, a što proizlazi i iz člana 9. Evropske konvencije kojim se jamči pravo na slobodu vjere. Apelaciono vijeće je ukazalo da iz odluke Evropskog suda u predmetu Kokkinakis protiv Grčke od 25. maja 1993. godine (Serija A br. 260, str. 17, stav 31) proizlazi da je sloboda misli, savjesti i vjere, koja je garantovana u članu 9. Evropske konvencije, jedan od temelja „demokratskog društva“ u smislu Evropske konvencije. Stoga su žalbeni navodi kojim se ukazuje na slobodu vjere u kontekstu slobode vjerovanja, uvjerenja i konačno prakticiranja vjere onako kako to svako želi nisu bili predmet odlučivanja, niti, po ocjeni Apelacionog vijeća, dovode u pitanje činjenična utvrđenja prvostepene presude.
23. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni prigovori da nije dokazana direktna uzročno-posljedična veza između apelantovih poruka i predavanja sa izvršenim terorističkim činom, te da ne postoje dokazi da je ijedna od osoba koje su se našle na ratištu u Siriji ili Iraku počinila ijednu radnju koja bi se mogla dovesti u vezi sa krivičnim djelom koje bi se moglo kvalificirati kao teroristički čin. Po ocjeni Apelacionog vijeća, a nakon analize sadržaja apelantovih predavanja i hutbi, nesporno je utvrđeno da je apelant radnjama opisanim u optužnici postupao sa ciljem podsticanja pridruživanju organizovanoj terorističkoj grupi ISIL, i to na način da je putem održavanja javnih govora, tj. hutbi, svjesno slao poruke za koje je znao da će ih šira javnost shvatiti kao podsticanje na učešće u aktivnostima koje organizuje teroristička organizacija ISIL. Takođe je istaknuto da je irelevantno za krivično djelo javno podsticanje na terorističke aktivnosti dokazivati i utvrđivati da li je neko od krivičnih djela terorizma i počinjeno. Za postojanje pomenutog djela bilo je potrebno utvrditi, a što je neupitno i dokazano, da je apelant svojim radnjama, tačnije javnim govorima, izjavama i porukama koje je na svojim predavanjima upućivao idealizovao, opravdavao i podsticao odlazak građana BiH u rat u Siriju, sugerišući da su ti odlasci u skladu sa Božjim nalogom, te da su oni koji odu najbolji vjernici koji se „svojim imetkom i životima bore na Božijem putu“. Dakle, apelant je u svojim predavanjima veličao i opravdavao odlazak na ratišta u Siriju i Irak, što je dovoljno kako bi se moglo zaključiti da je upravo takvim porukama jasno utjecao na donošenje i učvršćivanje odluka kod više osoba, građana BiH na odlazak na strana ratišta, kao i uvjerenje o teološkoj opravdanosti dužnosti takvog odlaska, a što i u pogledu odredaba Evropske konvencije o prevenciji terorizma predstavlja javno podsticanje na terorističke aktivnosti.
24. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i prigovore apelantove odbrane kojim je ukazano da je konkretnim suđenjem apelantu povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana 9. i slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, te je, u tom smislu, Apelaciono vijeće ukazalo na obrazloženje prvostepene presude dato u odnosu na ova prava.
25. Takođe, ocijenjeni su kao neosnovani žalbeni navodi odbrane kojim se ukazuje da apelant nije mogao počiniti krivičnopravne radnje kojim ga tereti Tužilaštvo BiH, jer su ISIL i Al-Nusrah proglašene terorističkim organizacijama 15. avgusta 2014. godine Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 2170 (u daljnjem tekstu: Vijeće sigurnosti), te da je sporno pitanje primjene ove rezolucije na apelantovo postupanje. Apelaciono vijeće je u vezi sa ovim apelantovim navodima istaklo da je Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1267 (1999) Al-Qaida proglašena terorističkom organizacijom. Potom je Odlukom Vijeća sigurnosti broj SC/1109 od 30. maja 2013. godine dopunjena navedena rezolucija iz 1999. godine na način da je veći broj organizacija koje izvršavaju terorističke akte proglašen terorističkim, pa su tako i Jabath al-Nusrah, Al-Nusrah Front i Islamska država Iraka i Levanta proglašene terorističkim organizacijama. Osim toga, imajući u vidu nesporno utvrđen odnos apelanta prema tzv. Islamskoj državi, te sve aktivnosti koje se provode s ciljem jačanja i širenja takve države, Apelaciono vijeće je smatralo potpuno neosnovanim prigovore apelantove odbrane koji su ukazivali na važnost i relevantnost datuma proglašavanja terorističkih organizacija. Apelaciono vijeće je ponovilo obrazloženje dato u prvostepenoj presudi ukazujući na Evropsku konvenciju o suzbijanju terorizma koju je donijelo Vijeće Evrope 1977. godine, te niz dokumenata kojima je kasnije ta konvencija mijenjana i proširivana u kojima se polazi od temeljnih obilježja i odrednica savremenog terorizma, pa je ocijenilo da je bez značaja navođenje datuma proglašenja jedne organizacije terorističkom. Naime, u konkretnom slučaju je bilo neophodno utvrditi postojanje primjene ili prijetnje nasiljem prema zaštićenim vrijednostima, te pozivanje i pridobijanje nekoga na određene konkretne aktivnosti koje su označene kao terorističke, čime je stvorena opasnost od izvršenja jednog ili više teških krivičnih djela, gdje je posljedica apstraktna opasnost koja se ne utvrđuje, već predstavlja neoborivu zakonsku pretpostavku.
26. Konačno, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće, na osnovu provedenih dokaza, na pouzdan način utvrdilo sve odlučne činjenice na osnovu kojih je došlo do zaključka da se u apelantovim radnjama, pobliže opisanim u izreci prvostepene presude, stječu sva zakonska obilježja krivičnog djela javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202a. u vezi sa krivičnim djelom vrbovanje radi terorističkih aktivnosti iz člana 202b., te organizovanje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. KZBiH ili više terorističkih krivičnih djela. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog vijeća, upravo porukama optuženog apelanta, kako je i citirano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, ostvarena je radnja kao objektivni element krivičnog djela 202a. KZBiH, odnosno cilj podsticanja drugih na učestvovanje u terorističkim aktivnostima u Siriji i Iraku, čime je optuženi vrbovao i navodio druge radi terorističkih aktivnosti, te podsticao da postanu pripadnici organizovane terorističke grupe ISIL, pozivajući na učestvovanje u aktivnostima koje organizuje teroristička organizacija ISIL. Dakle, svojim radnjama ostvario je obilježja krivičnog djela iz člana 202a. KZBiH u vezi sa krivičnim djelima iz odredbe člana 202b. i 202d. stav 2. KZBiH, kako je i opisano u zakonskoj formulaciji krivičnog djela javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202a. KZBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
28. U vezi sa pravom na pravično suđenje, apelant navodi da njegovoj odbrani nije omogućeno da izvodi dokaze u vezi sa islamskim učenjima i vjerovanjima, da je korišten arapski jezik bez obezbijeđenog prevodioca, da su korišteni nezakonito pribavljeni dokazi, jer su izvedeni dokazi saslušanjem audio-snimaka za koje se ne zna porijeklo, odnosno ko ih je objavljivao, ispitan je svjedok koji je, takođe, trebalo da bude osuđen, te da je retroaktivno primijenjena Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 2170 od 15. avgusta 2014. godine.
29. Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere i slobodu izražavanja iz čl. 9. i 10. Konvencije u smislu da je Sud BiH u svojim presudama poistovjetio islamska učenja i terorizam, te donoseći presudu protiv apelanta praktično zabranio da se propagiraju vjerska uvjerenja. S tim u vezi, apelant se pozvao na Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, ističući da sloboda vjere uključuje pravo svake osobe, crkve ili vjerske zajednice da očituje svoju vjeru, pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, iznoseći u javnosti načela svoje vjere i uvjerenja, pa je Sud, donoseći sporne presude, pokušao ograničiti slobodu vjere samo u okvir djelovanja kroz Islamsku zajednicu u BiH kojoj Sud BiH jedinoj priznaje zaštitu, što je direktna diskriminacija svih drugih koji takvu zaštitu ne uživaju, što predstavlja i povredu prava na nediskriminaciju iz člana 14. Konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
30. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iznesenih u osporenim presudama, te da nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.
31. Istaknuto je da prava iz čl. 9. i 10. Evropske konvencije nisu apsolutna i da podliježu ograničenjima, te da je, analizirajući poruke koje je apelant upućivao svojim sljedbenicima, Sud BiH našao da se radi o porukama kojima se iznose stavovi i ideje koje uznemiravaju i vrijeđaju državu BiH, njenu državnost i sve njene građane, u kojim informacijama i iznesenim idejama optuženog su utvrđeni elementi bića krivičnih djela za koja je pobijanom presudom proglašen krivim. Naime, Sud BiH je, na osnovu izvedenih dokaza u postupku, zaključio da je apelant zloupotrebom vjere, kroz seriju javnih istupa, služeći se svojom ulogom vođe u tzv. selefijskoj zajednici, utjecao na izazivanje i učvršćivanje odluke kod ljudi koji ga slušaju, da odlaze na sirijsko ratište, da se priključe terorističkoj organizaciji ISIL, podržavajući na taj način uspostavljanje tzv. Islamske države i kalifata kao jedinog cilja kome treba stremiti svaki vjernik. Apelant je u svojim javnim nastupima postupao upravo suprotno interesima nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti i javnog poretka, a ne radi vjerskog učenja i edukacije o vjeri, kako je to odbrana u toku prvostepenog postupka isticala, nego radi podsticanja i pridobijanja drugih da se priključe terorističkoj organizaciji ISIL u ratu u Siriji i Iraku, stvarajući i jačajući kod istih uvjerenje da je ovo jedini ispravan način žrtvovanja na Božijem putu. Imajući u vidu izvedene dokaze, te nesporni odnos apelanta prema tzv. Islamskoj državi, ne može se govoriti o pravu na slobodu vjere i vjerska uvjerenja ukoliko su takva uvjerenja protivna ograničenjima iz stava 2. člana 9. Evropske konvencije. Sud BiH je naglasio da je veličanje svih aktivnosti koje se provode za jačanje i širenje takve Islamske države upravo okarakterisano kao društveno neprihvatljivo i kažnjivo. Apelant nije propagirao vjeru, niti vjerska uvjerenja per se, već je javno propagirao odlazak na ratišta u Siriji o čemu su osporene presude detaljno dale argumentaciju.
32. Također, Sud BiH je predložio da se odbije apelacija kao neosnovana i u vezi sa navodima o povredi zabrane diskriminacije iz člana 14. Konvencije, ističući da se odlukama Suda BiH ne ograničavaju prava na drugačija vjerska uvjerenja, te da država isključivo pruža zaštitu samo pripadnicima Islamske zajednice u BiH. Predmetne odluke Suda BiH su odluke u konkretnom krivičnom postupku protiv konkretnog optuženog (apelanta) za kojeg je dokazano da je svojim postupanjem počinio kažnjivo krivično djelo propisano zakonom.
33. Tužilaštvo BiH je, takođe, istaklo da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
34. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Javno podsticanje na terorističke aktivnosti Član 202a.
Ko javno, putem sredstva informiranja, distribuira ili na bilo koji drugi način uputi poruku javnosti koja ima za cilj podsticanje drugog na izvršenje krivičnog djela iz članova: 191. (Uzimanje talaca), 192. (Ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom) 194. (Neovlašteno pribavljanje ili raspolaganje nuklearnim materijalom), 194a. (Ugrožavanje nuklearnog objekta), 196.
(Piratstvo), 197. (Otmica zrakoplova ili broda ili zauzimanje fiksne platforme), 198. (Ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe ili fiksnih platformi), 199. (Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti zračnog saobraćaja), 200. (Zloupotreba telekomunikacionih znakova), 201. (Terorizam), 202.
(Finansiranje terorističkih aktivnosti), 202b. (Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti), 202c (Obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti) i 202d.
(Organiziranje terorističke grupe) ovog zakona kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti Član 202b.
Ko vrbuje ili navodi drugoga da počini ili učestvuje ili pomaže u izvršenju ili da se pridruži terorističkoj grupi radi izvršenja nekog od krivičnih djela iz članova: 191. (Uzimanje talaca), 192. (Ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom), 194. (Neovlašteno pribavljanje ili raspolaganje nuklearnim materijalom), 194a. (Ugrožavanje nuklearnog objekta), 196. (Piratstvo), 197.
(Otmica zrakoplova ili broda ili zauzimanje fiksne platforme), 198. (Ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe ili fiksnih platformi), 199. (Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti zračnog saobraćaja), 200. (Zloupotreba telekomunikacionih znakova), 201. (Terorizam), 202 (Finansiranje terorističkih aktivnosti) 202a. (Javno podsticanje na terorističke aktivnosti) ili 202c. (Obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti) ovog zakona kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
Organiziranje terorističke grupe Član 202d.
(1) Ko organizira terorističku grupu ili na drugi način udružuje najmanje tri lica radi izvršenja nekog od krivičnih djela iz članova: 191. (Uzimanje talaca), 192. (Ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom), 194. (Neovlašteno pribavljanje ili raspolaganje nuklearnim materijalom), 194a. (Ugrožavanje nuklearnog objekta), 196. (Piratstvo), 197. (Otmica zrakoplova ili broda ili zauzimanje fiksne platforme), 198. (Ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe ili fiksnih platformi), 199. (Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti zračnog saobraćaja), 200. (Zloupotreba telekomunikacionih znakova), 201. (Terorizam), 202. (Finansiranje terorističkih aktivnosti), 202a. (Javno podsticanje na terorističke aktivnosti), 202b. (Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti) ili 202c. (Obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti) kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(2) Ko postane pripadnik grupe iz stava (1) ovog člana ili na bilo koji drugi način učestvuje u aktivnostima terorističke grupe, uključujući pružanje finansijske i bilo koje druge pomoći, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(3) Pripadnik grupe iz stava (1) ovog člana koji otkrije grupu prije nego što je u njenom sastavu ili za nju počinio krivično djelo, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine, a može biti i oslobođen kazne."
35. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 17/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 263.
Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
VI. Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 017968 16 Kž 4 od 28. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, apelantu je uručena osporena presuda 7. juna 2016. godine, a njegovom punomoćniku 8. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz čl. 6, 9. i 10. Evropske konvencije, kao i člana II/4. Evropske konvencije i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud će, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i apelantove navode da mu je izrečenom krivičnom sankcijom prekršeno pravo na slobodu izražavanja, najprije razmotriti pitanje eventualnog kršenja tih prava.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
(...)
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
(...)
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
(...)
43. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54).
45. Ustavni sud zapaža da apelant ističe povredu prava na pravičan postupak kao rezultat korištenja nezakonitih dokaza, odnosno dokaza na kojima se nije mogla zasnovati presuda, da nije bio obezbijeđen sudski tumač za arapski jezik koji je korišten tokom postupka. Apelant, takođe, ističe da mu je u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na jednakost strana u postupku zbog toga što njegovoj odbrani nije omogućeno da izvodi dokaze u vezi sa islamskim učenjima i vjerovanjima. Takođe, navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer je retroaktivno primijenjena Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 2170 od 15. avgusta 2014. godine.
46. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
47. U konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1. i 3. koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.
48. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, jer su na glavnom pretresu izvedeni dokazi saslušanjem audiosnimaka za koje se ne zna porijeklo, odnosno ko ih je objavljivao na portalu YouTube, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza - naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
49. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
50. U konkretnom slučaju apelant smatra da su audiosnimci koji su saslušani tokom glavnog pretresa sa sadržajem koji je citiran u izreci presude nezakonito pribavljeni, jer, kako apelant navodi, nepoznato je ko je navedene sadržaje objavljivao na portalu YouTube.
51. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, osporava autentičnost i vjerodostojnost sadržaja koji su objavljeni na navedenom portalu, a ne način na koji su istražni organi pribavili ove dokaze, pri čemu iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da apelant nije bio u mogućnosti tokom postupka da osporava sadržaj predmetnih zapisa, odnosno da osporava njihovu autentičnost i vjerodostojnost. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
52. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršen princip jednakosti stranaka u postupku, budući da nije prihvaćen njegov prijedlog za izvođenje pojedinih dokaza, pri čemu posebno ukazuje na to da sud nije dopustio da se izvode tekstovi iz svetih knjiga. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka
d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke, ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Ermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i broj AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).
53. Ustavni sud podsjeća i da redovni sud, u smislu odredaba člana 263. stav 2. ZKPBiH, ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban, ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u obrazloženju drugostepene presude, analizirajući identične apelantove navode koji su izneseni u žalbi protiv prvostepene presude, istaklo da je jasno utvrđeno tokom prvostepenog postupka koje poruke i na koji način je apelant iznosio i javno upućivao, te time podsticao da pripadnici tzv. selefijske zajednice postanu pripadnici organizovane terorističke grupe ISIL u tzv. Islamskoj državi, pa je zaključilo da je bilo posve irelevantno za rješavanje predmetnog slučaja utvrđivati tekstove iz svetih knjiga, te time izvoditi kao dokaze svete citate Kur'ana i hadisa koji nisu predmet tumačenja u sudskom procesu. Apelaciono vijeće je posebno istaklo da apelantu nije stavljen na teret njegov način vjerovanja i religijskog tumačenja, niti pripadništvo određenoj religijskoj skupini, niti mu se sudilo zbog toga, pa zbog tih razloga, nije ni bilo potrebno ispitivati svjedoke na okolnosti vjere i vjerskog ubjeđenja, te kroz takva ispitivanja tražiti „ispravna“ tumačenja tekstova iz svetih knjiga i činiti paralelu sa porukama i javnim apelantovim istupima. Ovakvo obrazloženje Suda BiH ne upućuje da je apelantov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na to da je sud proizvoljno donio odluku, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
54. U odnosu na apelantove navode da tokom postupka nije bilo obezbijeđeno prisustvo sudskog tumača za arapski jezik a da su korišteni citati i izrazi na arapskom jeziku, Ustavni sud zapaža da apelant ovo pitanje nije problematizirao u postupku pred Sudom BiH, odnosno da nije isticao ovaj prigovor u ranijim fazama postupka zbog čega Sud BiH nije mogao raspravljati o ovom prigovoru. Stoga, apelant ne može sa uspjehom prvi put isticati ove prigovore u postupku pred Ustavnim sudom ako ih prethodno nije isticao pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1563/09 od 10. oktobra 2012. godine, tačka 33, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
55. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, jer je retroaktivno primijenjena Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 2170, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01).
56. Ustavni sud će se, u smislu navedenog, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
57. U vezi sa apelantovim navodima kojim se ukazuje da apelant nije mogao počiniti krivičnopravne radnje kojim ga tereti Tužilaštvo BiH, jer su ISIL i Al-Nusrah proglašeni terorističkim organizacijama 15. avgusta 2014. godine Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 2170, odnosno da je ova rezulucija retroaktivno primijenjena na apelantovo postupanje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće detaljno razmotrilo ove apelantove prigovore koji su bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude Suda BiH. Apelaciono vijeće je, u vezi sa ovim apelantovim navodima, istaklo da je Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1267 (1999) Al-Qaida proglašena terorističkom organizacijom. Potom je Odlukom Vijeća sigurnosti broj SC/1109 od 30. maja 2013. godine dopunjena navedena rezolucija iz 1999. godine na način da su veći broj organizacija koje izvršavaju terorističke akte proglašene kao terorističke, pa su tako i Jabath al-Nusrah, Al-Nusrah Front i Islamska država Iraka i Levanta proglašene terorističkim organizacijama. Apelaciono vijeće je, ukazujući na Evropsku konvenciju o suzbijanju terorizma koju je donijelo Vijeće Evrope 1977. godine, te niz dokumenata kojima je kasnije ta konvencija mijenjana i proširivana, u kojima se polazi od temeljnih obilježja i odrednica savremenog terorizma, ocijenilo da je bez značaja navođenje datuma proglašenja jedne organizacije terorističkom, jer je u konkretnom slučaju bilo neophodno utvrditi postojanje primjene ili prijetnje nasiljem prema zaštićenim vrijednostima, te pozivanje i pridobijanje nekoga na određene konkretne aktivnosti koje su označene kao terorističke, čime je stvorena opasnost od izvršenja jednog ili više teških krivičnih djela, čija je posljedica apstraktna opasnost koja se ne utvrđuje, već predstavlja neoborivu zakonsku pretpostavku. Ovakvo obrazloženje Suda BiH Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pa zaključuje da su i navodi o retroaktivnoj primjeni prava, zbog toga što su ISIL i Al-Nusrah proglašeni terorističkim organizacijama 15. avgusta 2014. godine (nakon objavljivanja apelantovih spornih govora), neosnovani, jer je relevantno da su počinjene određene konkretne aktivnosti koje su označene kao terorističke, a ne nazivi organizacija koji su podložni stalnim promjenama, pri čemu se način djelovanja i ciljevi tih organizacija ne mijenjaju.
58. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza o čemu se detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je van razumne sumnje utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje ga je proglasilo krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.
59. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
60. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 6. Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja 61. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[..]
h) Slobodu izražavanja.
62. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva..] 63. Kod ispitivanja kršenja prava na slobodu izražavanja Ustavni sud mora odgovoriti najprije na pitanje postoji li miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, pa ako postoji, je li to miješanje bilo opravdano, odnosno je li bilo „propisano zakonom“, je li imalo neki legitiman cilj i je li bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
64. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202a u vezi sa krivičnim djelima vrbovanje radi terorističkih aktivnosti iz člana 202b. i organizovanje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. KZBiH zbog toga što je javno, na skupovima na kojima je okupljao pripadnike selefijske zajednice, držao govore koji su objavljivani putem društvene mreže YouTube i upućivao javne poruke s ciljem podsticanja pripadnika tzv. selefijske zajednice da postanu pripadnici organizovane terorističke grupe ISIL i kao pripadnici te grupe učestvuju u aktivnostima koje organizuje teroristička organizacija ISIL. Iz toga nesumnjivo proizlazi da je izrečenom sankcijom došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.
Je li miješanje bilo „propisano zakonom“?
65. Ustavni sud ponovo ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), izraz „propisano zakonom“ u drugom stavu člana 10. zahtijeva ne samo da mjere kojima se ograničava pravo na slobodu izražavanja imaju pravni osnov u domaćem zakonu već da se odnose i na kvalitet zakona koji je u pitanju. Naime, zakon mora biti dostupan, a njegovi efekti moraju biti predvidljivi (vidi, Evropski sud, između mnogih, Delfi AS protiv Estonije, presuda od 16. juna 2015. godine, predstavka broj 64569/09, tačka 120. sa daljnjim referencama). Što se tiče zahtjeva predvidljivosti, i Evropski i Ustavni sud kontinuirano ističu da se norma ne može smatrati „zakonom“ u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije ako nije formulisana dovoljno precizno da bi svakome omogućila da svoje ponašanje uskladi sa normom. Svako mora biti u stanju da predvidi, u stepenu koji se razumno može očekivati u okolnostima konkretnog slučaja, posljedice koje određeno ponašanje može imati, ali te posljedice ne moraju biti predvidljive sa apsolutnom sigurnošću. Ali, dok je takva sigurnost u značenju zakona poželjna, ona može za sobom povući pretjeranu rigidnost, pa zakon mora biti takav da omogućava primjenu u različitim promjenljivim situacijama. Stoga je neizbježno da se u mnogim zakonima koriste izrazi koji su, u većoj ili manjoj mjeri, neodređeni i čija interpretacija i primjena zavise od sudske prakse (vidi, Evropski sud, Sekmadienis LTD protiv Litvanije, presuda od 30. januara 2018. godine, predstavka broj 69317/14, tačka 64. sa daljnjim referencama).
60. U konkretnom slučaju, kako je već rečeno, miješanje u apelantovo pravo je bilo propisano u članu 202a. KZBiH, kojim se zabranjuje javno podsticati na terorističke aktivnosti („javno, putem sredstava informiranja, distribuirati ili na bilo koji drugi način uputiti poruku javnosti koja ima cilj podsticanje drugog na izvršenje krivičnog djela iz članova: 191. (uzimanje talaca), 192. (ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom), 194. (neovlašteno pribavljanje ili raspolaganje nuklearnim materijalom), 194a. (ugrožavanje nuklearnog objekta), 196. (piratstvo), 197. (otmica zrakoplova ili broda ili zauzimanje fiksne platforme), 198. (ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe ili fiksnih platformi), 199. (uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti zračnog saobraćaja), 200. (zloupotreba telekomunikacionih znakova), 201. (terorizam), 202. (finansiranje terorističkih aktivnosti), 202b. (vrbovanje radi terorističkih aktivnosti), 202c.“) U vezi sa ovim, Ustavni sud naglašava da odredbe koje se odnose na krivično djelo javno podsticanje na terorističke aktivnosti trebaju biti dovoljno definisane i precizne tako da ne bi bile na štetu slobode izražavanja i da ne bi dovele u pitanje princip pravne sigurnosti zbog eventualne nepredvidljivosti. Stoga, Ustavni sud naglašava da je kod primjene ove odredbe vrlo izražena obaveza suda da obrazloži kako je i na koji način utvrdio da se određena postupanja mogu svrstati pod ove izraze, vodeći računa o zaštiti slobode izražavanja kao temelja demokratskog društva (mutatis mutandis, ibid., presuda Sekmadienis LTD, tačka 66).
61. Dalje, apelant upravo smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu dovoljno jasno obrazložili zašto njegova izražavanja u javnosti, za koja apelant smatra da predstavljaju izražavanje načela njegove vjere i uvjerenja, predstavljaju krivično djelo za koje je proglašen krivim, zbog čega smatra da je primjena zakona bila proizvoljna. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant i ne postavlja pitanje kvaliteta zakona, već suštinski postavlja pitanje jesu li sudovi u svojim obrazloženjima dali dovoljne i prihvatljive razloge za ograničavanje apelantove slobode izražavanja krivičnom sankcijom. Imajući to u vidu, Ustavni sud prihvata da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „propisano zakonom“ u smislu člana 10. Evropske konvencije, te da Ustavni sud, kako je to zaključeno u dijelu ispitivanja apelacije u odnosu na pravo na pravično suđenje, smatra da primjena zakona, u konkretnom slučaju ZKPBiH, nije bila proizvoljna, pa će nastaviti da ispituje je li to miješanje imalo legitiman cilj i je li bilo „neophodno u demokratskom društvu“ (mutatis mutandis, op.cit., presuda Sekmadienis LTD, tač. 67-68. sa daljnjim referencama). Postojanje legitimnog cilja
62. Ustavni sud smatra da iz osporenih odluka nesumnjivo proizlazi da su te odluke donesene u interesu nacionalne sigurnosti, što, svakako, predstavlja jedan od legitimnih ciljeva iz stava 2. člana
10. Evropske konvencije.
Je li miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“?
63. Kako i Evropski i Ustavni sud konzistentno ističu u svojim odlukama, sloboda izražavanja predstavlja jedan od temelja demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i za samoispunjenje svakog pojedinca. Pod uslovima iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije sloboda izražavanja se odnosi ne samo na informacije ili ideje koje se prihvataju ili smatraju neuvredljivim već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju. Evropski sud ističe da su to zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. S druge strane, član 10. Evropske konvencije propisuje i da sloboda izražavanja može biti ograničena, ali ta ograničenja moraju biti striktno tumačena, a potreba za ograničenjima slobode izražavanja mora biti ubjedljivo utvrđena i obrazložena (vidi, Evropski sud, između ostalih, Von Hannover protiv Njemačke broj 2, presuda od 7. februara 2012. godine, predst. br. 40660/08 i 60641/08, tačka 101).
64. Prema praksi Evropskog suda, izraz „neophodno“ u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije implicira postojanje „hitne društvene potrebe“. S tim u vezi, države članice Vijeća Evrope imaju određenu diskrecionu ocjenu u ocjeni postoji li takva potreba, ali ta diskreciona ocjena „ide ruku podruku sa evropskim nadzorom koji obuhvata kako zakon, tako i odluke kojima se zakon primjenjuje, pa i odluke koje donosi nezavisan sud“. Stoga je Evropski sud ovlašten dati konačnu ocjenu o tome je li neko nametnuto „ograničenje“ u skladu sa slobodom izražavanja kako je štiti član 10. Evropske konvencije (op. cit., presuda Sekmadienis LTD, tačka 71. sa daljnjim referencama). Međutim, u vršenju ove nadležnosti Evropski sud neće, kako konzistentno ističe, zauzeti mjesto nadležnih domaćih vlasti, već će razmotriti je su li odluke koje su domaće vlasti donijele u skladu sa članom 10. Evropske konvencije. Ovo ne znači da je supervizija Evropskog suda ograničena na utvrđivanje je li domaća vlast razumno, pažljivo i u dobroj vjeri vršila svoja diskreciona ovlaštenja, već će ispitati da li je miješanje u pravo iz člana 10. Evropske konvencije, u okolnostima svakog konkretnog slučaja u cjelini, bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići i da li su razlozi i obrazloženja koji su dati za miješanje u ovo pravo bili „relevantni i dovoljni“. Pri tome Evropski sud se mora uvjeriti da su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu sa principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, između ostalih, Medžlis Islamske zajednice Brčko i dr. protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 17224/11, tačka 75. i op.cit., presuda Sekmadienis LTD, tačka 72).
65. U konkretnom slučaju osporenim presudama je utvrđeno da je apelant jasno i nedvosmisleno u svojim javnim istupima upućivao poruku pripadnicima tzv. selefijske zajednice i svima koji ga slušaju da je jedini ispravan put borba, ubijanje i umiranje na Božijem putu, da je šehidska smrt najbolja smrt, da je istinski vjernik samo onaj koji je pao kao šehid, pozivajući javno na uspostavljanje islamske države i njenih zakona u cijelom svijetu, a koje opravdavaju, idealizuju i podstiču građane BiH na odlazak na sirijsko ratište, te je na taj način apelant preduzeo radnje vrbovanja bh. građana, a sve sa krajnjim ciljem organizovanja terorističke grupe koja će provoditi ideologiju ISIL-a. Pri tome u obrazloženjima osporenih odluka je jasno i nedvosmisleno istaknuto da apelantu nije stavljen na teret njegov način vjerovanja i religijsko tumačenje, niti pripadništvo određenoj religijskoj skupini.
66. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da, stoga, osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.
67. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Sloboda misli, savjesti i vjere
68. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
g) Slobodu misli, savjesti i vjere.
69. Član 9. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promijeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno s drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.
2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
70. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da, budući da apelant ukazuje na miješanje u izražavanje svojih vjerovanja i mišljenja putem informacija koje su objavljene, u datim okolnostima član 10, posebno razmatranje slučaja iz ugla člana 9. se ne nameće kao nužno (vidi, Evropski sud, Balsytė- Lideikienė protiv Litvanije, odluka od 24. novembra 2005. godine, predstavka broj 72596/01, tačka 3). S obzirom na zaključak Ustavnog suda da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebno analizira pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava, takođe, neutemeljeni.
Zabrana diskriminacije
71. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije, zapravo, proizlazi da apelant kršenje prava na nediskriminaciju dovodi u kontekst prava na slobodu misli, savjesti i vjere i prava na slobodu izražavanja o čemu se Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već izjasnio. Stoga, Ustavni sud ovo apelantovo pozivanje na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje nije ničim obrazloženo, a koje je doveo u kontekst kršenja prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, takođe smatra neosnovanim. Navedeno posebno zato što iz osporenih presuda ne proizlazi da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, u smislu člana 14. Evropske konvencije u vezi sa čl. 9. i 10. Evropske konvencije. Naprotiv, u osporenim presudama Sud BiH je na više mjesta naglasio da se nije sudilo religijskim uvjerenjima, niti pokretu kojem apelant pripada, odnosno da apelantu nije stavljen na teret njegov način vjerovanja i religijsko tumačenje, niti pripadništvo određenoj religijskoj skupini, niti je na bilo koji način apelantov način vjerovanja dovođen u vezu ili upoređivan sa stavovima Islamske zajednice Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
72. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenim presudama Suda BiH apelant osuđen za krivično djelo javno podsticanje na terorističke aktivnosti iz člana 202a. u vezi sa krivičnim djelima vrbovanje radi terorističkih aktivnosti iz člana 202b. i organizovanje terorističke grupe iz člana 202d. stav 2. KZBiH, jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“.
73. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.e) i g) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 9. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o povredi prava na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neutemeljeni.
74. Takođe, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada apelant pozivanje na kršenje navedenog prava ničim nije obrazložio, pri čemu iz osporenih presuda tako šta nije uočljivo.
75. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
76. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević