Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-433/18 ("Grading" d.o.o. Orašje)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-433/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. januara 2019. godine, u predmetu broj AP-433/18, rješavajući apelaciju "Grading" d.o.o. Orašje, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Grading" d.o.o. Orašje protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 001386 17 U od 12. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Grading" d.o.o. Orašje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marinko Knežević advokat iz Orašja, podnio je 22. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 U 001386 17 U od 12. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova tužba u upravnom sporu koju je podnio protiv Rješenja tuženog (Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Sarajevo) broj UP-II-11-25/4-229-1-17 EG od 11. septembra 2017. godine, a kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa-Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Posavskog kantona od 27. jula 2017. godine, te je prvostepeno rješenje potvrđeno. Navedenim prvostepenim rješenjem odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za izdavanje vodne saglasnosti za zahvaćanje vode na vodotoku rijeke Save za rad kolektora za prijem, transport i prečišćavanje otpadnih voda.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je nesporno da apelant obavlja registriranu djelatnost separacije šljunka i da mu ista nije zabranjena, ali da iz podataka spisa proistječe da apelant navedenu djelatnost obavlja na vodnom dobru, a to je zabranjeno Zakonom o vodama F BiH („Službene novine F BiH“ broj 70/06). Kantonalni sud je, također, naveo da je apelantu pravomoćnim rješenjem Federalne uprave za inspekcijske poslove iz 2012. godine naređeno da sa predmetnog zemljišta ukloni deponirani i separirani šljunak, zemlju, utovarivače i dr., ali da navedeno rješenje nije do danas izvršeno, odnosno da apelant nije postupio po tom rješenju. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Sarajevo, 2011. godine, donijelo rješenje o određivanju granice vodnog dobra uz rijeku Savu na području općine Orašje, kojim se određuje i pripadnost pojedinih katastarskih čestica vodnom dobru, pa je tako i čestica apelanta označena kao k.č. broj 1200 KO Tolisa, pripala vodnom dobru. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je članom 12. Zakona o vodama propisano da na vodnom dobru nije dozvoljeno vršenje djelatnosti koje vrši apelant-separacija šljunka, te je nedvojbeno da se apelantu ne može ni izdati tražena prethodna vodna saglasnost za zahvaćanje vode rijeke Save, pri čemu je istakao da je Agencija za vodno područje rijeke Save u konkretnom predmetu dala i svoje stručno mišljenje, na zahtjev prvostepenog organa, u kojem je navela da se apelantu ne može izdati prethodna vodna saglasnost. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant u tužbi navodi da je diskriminiran u odnosu na druge pravne osobe koje su u istim ili sličnim situacijama dobivale vodne saglasnosti, o čemu je dostavio i tri rješenja Agencije za vodno područje rijeke Save. Međutim, po nalaženju Kantonalnog suda, apelant nije dokazao postojanje diskriminacije jer je teret dokazivanja na njemu, a iz dostavljenih rješenja se ne vidi da li su ista pravomoćna niti se bez kompletnih spisa predmeta može utvrditi da li se radi o istoj ili sličnoj situaciji u kojoj se nalazi apelant.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i kršenje zabrane diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je diskriminisan u odnosu na druga pravna lica koji su dobili dozvolu za zahvat vode. Pored navedenog, apelant je istakao da Kantonalni sud nije osvrnuo na sve njegove navode, odnosno nije obrazložio njegove navode u pogledu toga kako je sud zaključio na koji način apelant ugrožava vodno dobro.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz tužbe koje je apelant istakao, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je u konkretnom slučaju i učinio. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U odnosu na navode apelanta u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
11. U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da samo apelantovo ukazivanje na različitu praksu upravnih organa i suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da su upravni organi i sud u analognoj situaciji donijeli drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode u pogledu diskriminacije koje je ranije isticao u tužbi, a koje je Kantonalni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević