Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-216/17 (D. Đ.)

Odluka donesena 10. 01. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-216/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 01. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 216/17, rješavajući apelaciju Dražena Đurđevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dražena Đurđevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 046944 16 Gž od 6. oktobra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 046944 14 P od 31. decembra 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dražen Đurđević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 046944 16 Gž od 6. oktobra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 046944 14 P od 31. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog „Sectorsecurity“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. oktobra do 5. novembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 046944 14 P od 31. decembra 2015. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže na isplatu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 11.000,00 KM (pojedinačni vidovi štete za pretrpljene bolove, pretrpljeni strah i duševne boli zbog umanjenja opšte životne aktivnosti navedeni u izreci presude).

6. U obrazloženju presude su, prije svega, istaknute činjenične tvrdnje iz tužbe prema kojima se 9. juna 2014. godine dogodila nesreća u kojoj je apelant pretrpio štetu na način što je kao zaposlenik tuženog, obezbjeđujući objekat UniCredit banke u Doboju, zadobio teške tjelesne povrede zbog kojih je zatražio naknadu nematerijalne štete. Budući da tuženi nije smatrao da postoji osnov odgovornosti za štetu i da nije prihvatio apelantov prijedlog za vansudsko poravnanje, apelant je podnio tužbu ukazujući da je pravni osnov zasnovao na odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tuženi je u odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, smatrajući da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji činjenični i pravni osnov za naknadu štete.

7. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza, između ostalog i saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka i sprovođenjem neuropsihijatrijskog vještačenja, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je ocijenio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Pri tome je u obrazloženju presude, prije svega, istakao nesporne činjenice utvrđene u postupku, i to: da je apelant bio radnik tuženog zaposlen na poslovima obezbjeđenja objekta u periodu od 1. januara 2011. do 16. maja 2015. godine kada mu je otkazan ugovor o radu; da je 9. juna 2014. godine kao radnik tuženog obavljao poslove obezbjeđenja objekta UniCredit banke kojom prilikom je, pokušavajući raščistiti gužvu pred vratima banke kada je unošen bankomat, došlo do nesreće u kojoj je apelant pretrpio štetu tako što mu je slomljena lijeva falanga velikog prsta; da je apelant s ostalim radnicima tuženog bio osiguran kolektivnim kombinovanim osiguranjem pri i izvan obavljanja redovnog zanimanja, s rizikom smrti usljed bolesti; da je apelant tuženom uputio prijedlog za vansudsko poravnanje koji je tuženi odbio upućujući apelanta da se po završenom liječenju obrati Uniqa osiguranju i da putem osiguravajuće kuće eventualno nadoknadi štetu. Osnovni sud je zatim istakao sporna pitanja u konkretnim okolnostima, i to: da li je tuženi pasivno legitimisan prema opredijeljenom tužbenom zahtjevu, da li je odgovoran za nesretni slučaj i da li je stoga obavezan apelantu na ime nematerijalne štete nadoknaditi potraživani iznos. U tom smislu, Osnovni sud je naveo sadržaj relevantnih odredbi ZOO (čl. 154, 155 i 185), te je ukazao da se pri ostvarenju prava na naknadu nematerijalne štete (raznih vidova) kumulativno moraju ispuniti određene pretpostavke koje se tiču uzroka, posljedice i uzročne veze sa štetom kao posljedicom. U tom kontekstu, Osnovni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja postoji uzročna veza između štetnog događaja i apelantove povrede kao posljedice, ali je pri tome napomenuo da je za ostvarenje prava na naknadu štete neophodno postojanje odgovornosti tuženog za štetni događaj jer činjenica da je apelant u vrijeme nastanka štete bio zaposlenik tuženog ne znači da je tuženi automatski odgovoran za štetni događaj. U vezi s tim je naveden sadržaj odredbe člana 70 ZOR-a na kojoj je apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev (uz odredbe ZOO) kojom je propisano da je poslodavac (tuženi) odgovoran za posljedice nesreće na radu koje mogu nastupiti zbog neispravnosti objekta, mašina, uređaja i drugih materijalnih sredstava koje se koriste u procesu rada. Imajući u vidu da konkretno povređivanje apelanta nije nastupilo zbog neispravnosti objekta, mašina, uređaja i drugih materijalnih sredstava koje se koriste u procesu rada, isključena je odgovornost tuženog po navedenom osnovu. Takođe je isključena odgovornost tuženog i po odredbama čl. 173, 174 i 195 ZOO jer u okolnostima konkretnog slučaja tuženi nije imalac opasne stvari – bankomata koji je unošen u banku i usljed čijeg spuštanja na tlo je došlo do povrede apelantovog stopala, već je imalac opasne stvari banka. Konkretizujući navedeni stav, Osnovni sud je naglasio da šteta može biti posljedica ne samo tuđeg već i sopstvenog ponašanja pa je, imajući u vidu Elaborat o fizičkom obezbjeđenju banaka s čijim sadržajem je apelant, shodno njegovoj izjavi, bio upoznat, proizašao zaključak da se u trenutku nastanka štetnog događaja apelant nije nalazio u prostoru koje je bio obavezan da obezbjeđuje (šalter sala, trezor i prostor između njih), već van njega (na ulazu banke), te imajući u vidu da nisu bile u pitanju vanredne okolnosti (požar, zemljotres) koje izuzetno obavezuju obezbjeđenje prostora van naprijed opisanog, to je proizašao zaključak da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji krivica tuženog, a stoga ni njegova odgovornost za nastalu štetu apelantu, pa je tužbeni zahtjev u cjelini odbijen kao neosnovan.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 85 0 P 046944 16 Gž od 6. oktobra 2016. godine kojom je žalba odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda. Nakon što je ispitao osporenu presudu s aspekta žalbenih prigovora i po službenoj dužnosti u smislu člana 221 ZPP, Okružni sud je zaključio da žalba nije osnovana. U vezi s tim, Okružni sud je ponovio predmet spora i ključne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku na osnovu izvedenog dokaznog postupka, te je u tom kontekstu zaključio da apelantovim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Naime, Okružni sud je u obrazloženju svoje presude ukazao da je prvostepeni sud u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude prema izvedenim dokazima koje je iscrpno obrazložio, pravilno i potpuno utvrdio relevantno činjenično stanje iz kojeg je proizašao pravilan zaključak da tuženi kao poslodavac nije objektivno odgovoran za štetni događaj do kojeg je došlo isključivom radnjom apelanta koju tuženi nije mogao predvidjeti niti je mogao izbjeći ili otkloniti njene posljedice.

9. U tom kontekstu, Okružni sud je ukazao na jasno obrazloženje prvostepene presude i ključnu činjenicu prema kojoj apelant od tuženog nije tražio odobrenje za napuštanje prostora koji obezbjeđuje (šalter sala, trezor i međuprostor), da za opasnu stvar postoji objektivna odgovornost vlasnika stvari, po principu uzročnosti; da tuženi nije vlasnik bankomata nego banka i da šteta nije nastala u vezi s obavljanjem poslova fizičkog obezbjeđenja unutar prostora banke u vezi s kojim je apelant u radnom odnosu s tuženim. Stoga je, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da tuženi kao apelantov poslodavac nije bio dužan da obezbijedi korišćenje opasne stvari niti bezbjedno obavljanje spomenutog opasnog posla (unošenje ili iznošenje bankomata) u smislu pozitivnih propisa o zaštiti na radu. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da nema protivpravne štetne radnje tuženog koja bi bila u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, pa su stoga neosnovani suprotni navodi žalbe da je tuženi odgovoran za nastanak predmetnog događaja i pad bankomata na stopalo apelanta koji se nalazio ispred banke, kao i da je apelant dokazao odgovornost tuženog. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, nisu osnovani navodi žalbe niti imaju uporište u stanju spisa, konkretno u obrazloženju pobijane presude, da sud nije pravilno cijenio izjave saslušanih svjedoka i apelanta u pravcu da je tuženi odgovoran za kritični događaj u smislu odredbe člana 70 ZOR-a, budući da iz njegovog iskaza proizlazi da je bio upoznat sa Elaboratom fizičkog obezbjeđenja banke, da se fizičko obezbjeđenje obično nalazi unutar objekta, ali da je kritičnog dana bio ispred banke. Shodno svemu navedenom, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 226 ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, ukazuje na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje od strane redovnih sudova. U tom kontekstu, ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza tvrdeći da su dokazi, naročito njegov i iskazi svjedoka, cijenjeni selektivno i na njegovu štetu. Ovo prije svega iz razloga tumačenja vanrednih okolnosti pod kojima sudovi podrazumijevaju samo požar ili zemljotres, ali ne i konkretnu situaciju koja je uslijedila nakon poplava koje su zadesile Doboj, i stoga njegovom napuštanju prostora (unutrašnjem dijelu) koji je prema Elaboratu o obezbjeđenju bio dužan da čuva. Smatra da je postupao upravo u situaciji vanrednih okolnosti – poplave kao elementarne nepogode i da sve navedeno ukazuje na vanredne uslove rada u kojima je došlo do njegovog povređivanja i štete. Smatra da je neprihvatljivo da se ponašanje tuženog kvalifikuje kao savjesno i odgovorno, te je u konačnici predloženo da se osporena presuda ukine zbog povrede prava na pravično suđenje i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju istakao da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje budući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje su uticale na donošenje pravilne i zakonite odluke. U presudi su navedeni jasni razlozi zbog kojih je odbijena apelantova žalba protiv prvostepene presude, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Osnovni sud je istakao da su u postupku pred tim sudom izvedeni svi predloženi dokazi stranaka i da je strankama data jednaka mogućnost da štite svoja prava i interese pred sudom, te da prilikom donošenja prvostepene presude nije bilo kršenja bilo čijeg prava, pa ni prava apelanta. Osnovni sud je o tužbenom zahtjevu odlučio u njegovim granicama, pri čemu je primijenio materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni.

13. Tuženi je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim zato što je Okružni sud donio pravilnu i zakonitu odluku kojom se ne krši apelantovo pravo na koje se pozvao. Predloženo je da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana ukazujući da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o apelantovom nezadovoljstvu uspjehom u parnici.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) relevantna odredba glasi:

Član 70.

Poslodavac je odgovoran za posljedice nesreće na radu koje mogu nastupiti zbog neispravnosti objekata, mašina, uređaja i drugih materijalnih sredstava koja se koriste u procesu rada, kao i zbog neovlašćenog i nestručnog rukovanja tim sredstvima.

Pod odgovornošću u smislu stava 1. ovog člana podrazumijeva se, pored prekršajne odgovornosti iz člana 180. ovog zakona, i materijalna odgovornost poslodavca prema radniku koji pretrpi povredu na radu, u skladu sa opštim pravilima o odgovornosti.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. st. (1) i (2) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

[...] VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 046944 16 Gž od 6. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija presude redovnih sudova ukazujući da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

24. U konkretnom slučaju apelant je protiv tuženog vodio spor radi naknade štete koji je proistekao iz radnog odnosa s tuženim, što znači da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

25. U kontekstu iznesenih prigovora koji se suštinski tiču proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

27. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

28. Imajući u vidu apelacione prigovore u kontekstu osporenih presuda, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da se radi o opravdanim prigovorima. Upravo suprotno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, razmatrajući apelantovu žalbu u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti u smislu člana 221 ZPP, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio smatrajući da je Osnovni sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Pri tome, Ustavni sud uočava da nije izostalo detaljno i argumentovano obrazloženje za stav tog suda o neosnovanosti žalbenih tvrdnji i zaključka da tuženi nije objektivno odgovoran za štetni događaj. Osim toga, Okružni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude i u zaključku da tuženi nije imalac opasne stvari već banka čiji je prostor apelant obezbjeđivao, te da tuženi kao apelantov poslodavac stoga nije bio dužan da obezbijedi korišćenje opasne stvari, naveo relevantne odredbe ZOR-a i ZOO koji isključuju odgovornost tuženog u okolnostima konkretnog slučaja. U vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju Okružnog suda koji je detaljno ispitao sve prigovore koje je apelant zapravo ponovio i u apelaciji, te imajući u vidu žalbene prigovore i sadržaj relevantnih odredbi ZOR-a i ZOO, te Elaborata o fizičkom obezbjeđenju banaka s čijim sadržajem je apelant, prema sopstvenoj izjavi, bio upoznat, zaključio da apelantova žalba nije osnovana, te da je prvostepena presuda pravilna i zakonita jer je zasnovana na činjeničnom stanju koje je proisteklo analizom i ocjenom velikog broja dokaza.

29. Imajući u vidu dato obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud smatra da navodi koje apelant u apelaciji iznosi ne mogu dovesti do drugačije odluke u ovom predmetu jer, suprotno apelantovim tvrdnjama, iz datog obrazloženja presude Okružnog suda ne proizlazi proizvoljnost koja bi pokrenula pitanje kršenja prava na pravično suđenje u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko takva ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje presude Okružnog suda u pogledu ključnih činjenica, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu, a koja bi mogla biti osnov da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u kontekstu osporene presude Okružnog suda neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude na način da je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, jasno i argumentovano obrazložio razloge i ključne činjenice na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević