Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3513/18 (I. M.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Otkaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-3513/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3513/18, rješavajući apelaciju I. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. M.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Rs 080912 16 Rev od 24. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnio je 27. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Rs 080912 16 Rev od 24. aprila 2018. godine.
2. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonit otkaz ugovora o radu i da se poništi odluka o prestanku ugovora o radu broj 01-6742-809/13 od 30. novembra 2013. godine, te da se naloži prvotuženoj (ŠGD „ŠUME SREDIŠNJE BOSNE"/ŠPD "SREDNJOBOSANSKE ŠUME" d.o.o. Donji Vakuf) da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao do 30. novembra 2013. godine, kao i da mu nadoknadi neisplaćene plaće sa zakonskom zateznom kamatom i uplati doprinose za MIO/PIO.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je prvotužena 30. novembra 2013. godine donijela odluku o prestanku ugovora o radu apelanta "zbog navršenih 40 godina staža osiguranja i 59 godina života, pri čemu je prvotužena uplatila doprinose za staž osiguranja u trajanju od 37 godina i 17 dana, a u staž osiguranja apelantu je još uračunat i poseban staž u trajanju od 3 godine, 8 mjeseci i 12 dana koji je upisan u radnu knjižicu (koji se računa u dvostrukom trajanju) tako da je, dakle, u vrijeme donošenja odluke o prestanku ugovora o radu imao 40 godina, 8 mjeseci i 29 dana penzijskog staža". Vrhovni sud je naveo da je, također, utvrđeno da je apelant 17. januara 2014. godine podnio zahtjev Federalnom zavodu PIO/MIO za priznanje prava na starosnu penziju i da mu je to pravo priznato rješenjem od 12. augusta 2014. godine, počev od 1. decembra 2013. godine. Polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja, koje veže i revizijski sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja (član 240. stav 2. ZPP), Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava, odbili postavljeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženu. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je apelant podnošenjem zahtjeva Federalnom zavodu PIO/MIO za priznanje prava na starosnu penziju, dobrovoljno opredijelio za status penzionera a ne radnika, te je o njegovom zahtjevu pozitivno odlučeno priznanjem prava na starosnu penziju, odnosno apelantu je prije donošenja prvostepene presude (3. decembra 2015. godine), već priznat status penzionera, a takvo rješenje organa uprave veže i parnični sud (član 12. stav 1. ZPP). Također, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, pravilno primijenili materijalno pravo u pogledu obaveznog uračunavanja posebnog staža u penzijski staž, a što je u skladu sa odredbama člana 82. stav 1. tačka 1. važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i člana 94. navedenog zakona. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da ne stoje apelantovi navodi o povredi odredaba člana 8. ZPP, jer proizilazi da su nižestepeni sudovi ocijenili sve dokaze (tj. materijalne dokaze, izjave parničnih stranaka i predloženih svjedoka, te nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke kojeg je apelant predložio) savjesno i brižljivo, kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze zajedno, te apelant ne može sa uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi u skladu sa navedenom odredbom člana 8. ZPP.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje jer su pogrešno cijenili dokaze u njegovom predmetu. Pored toga, apelant smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
Relevantni propisi
5. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), relevantne odredbe glase: Član 82.stav 1. tačka 1.
(1) Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga se stiču i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, obuhvaća:
1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83. do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona.
Član 94. stav 1.
(1) Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu "od 18. septembra 1991. godine do 23.
decembra 1995. godine".
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević