Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-108/17 („Sport Plus“ d.o.o. Novi Travnik i M. M.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Pravo na odbranu
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-108/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 108/17, rješavajući apelaciju „Sport plus“ d.o.o. Novi Travnik i Marka Milanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Sport plus“ d.o.o. Novi Travnik i Marka Milanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 119055 16 Pžp od 11. novembra 2016. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Sport Plus“ d.o.o. Novi Travnik i Marko Milanović (u daljnjem tekstu: apelanti, odnosno prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Samir Čengić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 119055 16 Pžp od 11. novembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalnog ministarstva finansija – Porezne uprave Federacije BiH, Kantonalnog poreznog ureda Zenica (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju, dok ovlašteni organ nije dostavio odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud u Zenici je donio Rješenje broj 43 0 Pr 0119055 15 Pr od 8. decembra 2015. godine kojim je obustavio prekršajni postupak protiv apelanata (prvoapelanta kao pravnog lica, a drugoapelanta kao odgovornog lica) zbog prekršaja iz čl. 12. i 14. st. 1. i 2. Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa jer nije dokazano da su počinili prekršaj.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je nakon provedenog usmenog pretresa izvršio uvid u dokaze, te da sa sigurnošću nije mogao utvrditi da su apelanti počinili prekršaj.

7. Odlučujući o žalbi ovlaštenog organa, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 43 0 Pr 119055 16 Pžp od 11. novembra 2016. godine kojim je žalbu ovlaštenog organa uvažio i rješenje od 8. decembra 2015. godine preinačio tako da je umjesto obustavljanja prekršajnog postupka apelante proglasio odgovornim. Kantonalni sud je, nakon što je izvršio uvid u službenu evidenciju Porezne uprave FBiH, utvrdio da apelanti nisu podnijeli prijave osiguranja za zaposlene osiguranike za osam uplatnih mjesta (navedena u rješenju) u roku od sedam dana od dana otpočinjanja rada osiguranika, čime su počinili prekršaje iz člana 12. tačka 2. i člana 14. stav 1. Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa, te je prvoapelantu izrečena novčana kazna od 25.000 KM, a drugoapelantu novčana kazna od 1.500 KM.

8. U preambuli i u posljednjoj rečenici drugostepenog rješenja navedeno je da je rješenje donijeto na osnovu člana 91. Zakona o prekršajima. U obrazloženju je također navedeno da je Kantonalni sud ispitao pobijano rješenje u vezi sa žalbenim navodima i prigovorima i nakon uvida u spis predmeta odlučio kao u izreci tog rješenja iz sljedećih razloga.

9. Analizirajući žalbene razloge ovlaštenog organa (žalioca) sud je našao da je žalilac osnovano ukazao da je prvostepeni sud donio pobijano rješenje uz bitne povrede prekršajnog postupka iz člana 85. tačka 7. Zakona o prekršajima u vezi sa članom 74. tačka 4. istog zakona jer je prvostepeni sud propustio da obrazloži konkretne i potpune razloge kojima se vodio prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja. Tako je prvostepeni sud na usmenom pretresu izveo dokaze ovlaštenog organa, službenu zabilješku navedenog broja od 24. februara 2015. godine, podatke iz Registra poslovnih subjekata Porezne uprave FBiH od 7. decembra 2015. godine, pregled registriranih osiguranika za određenog obveznika uplate doprinosa iz Jedinstvenog sistema Porezne uprave FBiH od 7. decembra 2015. godine, uvjerenje o kažnjavanju za poreznog obveznika prvoapelanta, uvjerenje za odgovorno lice drugoapelanta, te dokaze apelanata – 16 prijava zaposlenika, historijski izvod iz sudskog registra, aktuelni izvod iz sudskog registra, presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku, mišljenje Ministarstva finansija od 11. novembra 2015. godine, pa povodom tih dokaza zaključio da nijedan dokaz optužbe proveden na usmenom pretresu nije sa sigurnošću ukazao na postojanje prekršajne radnje koja je apelantima stavljena na teret. Pri tome je, kako je naveo Kantonalni sud, propustio da obrazloži na osnovu čega uzima da odlučne činjenice nisu dokazane i način na koji je došao do takvog zaključka.

10. Kantonalni sud je naveo odredbe člana 12. tačka 2. Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa i člana 14. stav 1. istog zakona i člana 30. stav 1. tačka 1. i stav 2. Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa. Kantonalni sud je naveo da bez obzira na različita shvaćanja strana u postupku po pitanju svojstva uplatnih mjesta pravnog lica, odnosno da li se ona trebaju smatrati podružnicom u smislu Zakona o privrednim društvima ili poslovnom jedinicom u smislu Pravilnika o podnošenju prijava za upis i promjene upisa u Jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa, valja imati u vidu da je suština prekršaja koji se apelantima stavlja na teret to da su prvoapelant – pravno lice kao porezni obveznik i drugoapelant – odgovorno lice u pravnom licu propustili podnijeti prijave za osiguranje za osiguranike za osam uplatnih mjesta u roku od sedam dana od dana otpočinjanja rada osiguranika. Navedena radnja apelanata (okrivljenih) potvrđena je materijalnim dokazima optužbe (koje sud navodi) jer iz njih proizlazi da porezni obveznik u Zenici ima ukupno osam navedenih uplatnih mjesta, početak rada subjekta je 4. i 5. april 2013. godine, s prijavom promjene u statistici 13. maj 2015. godine i do dana ispostavljanja prekršajnog naloga 24. februara 2015. godine prema podacima iz Jedinstvenog sistema na navedenim uplatnim mjestima ne vodi se nijedno osigurano lice. Kako s druge strane apelanti nisu ukazali, niti priloženim dokazima potvrdili suprotno – da je izvršena prijava za osiguranje u Jedinstveni sistem za osiguranike navedenih osam uplatnih mjesta na području Zenice, to je utvrđeno da su apelanti (okrivljeni) ostvarili obilježja prekršaja iz člana 12. tačka 2. i člana 14. stav 1. Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa, kažnjivo po članu 30. stav 1. tačka 1. i stav 2. istog zakona u vrijeme, mjesto i na način bliže opisan u izreci ovog rješenja, zbog čega je Kantonalni sud utvrdio da ih treba proglasiti odgovornim.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelanti ukazuju na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je sud najgrublje prekršio njihova prava pogrešno primjenjujući propise, te im je onemogućio iznošenje odbrane, održavanje pretresa i iznošenje dokaza odbrane. Naime, apelanti ukazuju da član 91. Zakona o prekršajima propisuje da drugostepeni sud može preinačiti prvostepenu odluku samo u slučajevima ako je prvostepeni sud okrivljene proglasio odgovornim, a drugostepeni sud je stanovišta da postupak ima biti obustavljen ili ukoliko je izrečena sankcija u materijalnom smislu nepravilna. U konkretnom slučaju ne radi se ni o jednom razlogu koji je propisan članom 91. Zakona o prekršajima. Ukoliko je, pak, drugostepeni sud bio mišljenja da je žalba osnovana, mogao je u skladu sa članom 92. Zakona o prekršajima ukinuti rješenje i održati usmeni pretres pred drugostepenim sudom. Donoseći navedeno osporeno rješenje bez održavanja usmenog pretresa, prema navodima apelanata, drugostepeni sud je apelante proglasio odgovornim za prekršaj, a da uopće nije održao suđenje, odnosno nije im omogućeno pravično suđenje u kojem bi iznijeli odbranu i predočili dokaze. II.Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanata.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12. tačka 2.

Prijava za upis u Jedinstveni sistem iz člana 3. tačka 14. ovog Zakona je:

2) prijava za osiguranje;

Član 14.

Obveznik uplate doprinosa podnosi Poreznoj upravi prijavu za upis u Jedinstveni sistem za svakog novog zaposlenika u roku od sedam dana od dana otpočinjanja rada osiguranika.

Obveznik uplate doprinosa Poreznoj upravi podnosi prijavu iz čl. 12. i 13. ovog Zakona u roku od sedam dana od dana nastanka promjene.

14. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 74.

Rješenje o prekršaju Rješenje o prekršaju sadržavat će sljedeće podatke:

[…] 4)kratku ocjenu činjeničnog stanja i navođenje propisa kojim je propisan prekršaj;

[…] Član 76. stav 1. tačka 11 Obustavljanje postupka Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće:

11)nije dokazano da je okrivljeni počinio prekršaj ili Član 85.

Bitne povrede prekršajnog postupka Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako:

[…] 7)sud je propustio primijeniti ili je pogrešno primijenio odredbe ovog zakona, što je rezultiralo značajnom štetom po interese žalitelja.

Član 91.

Preinačenje rješenja o prekršaju (1)Ako prvostepeni sud okrivljenog oglasi krivim, a drugostepeni sud utvrdi da zbog bitne povrede prekršajnog postupka ili povrede materijalnog propisa o prekršaju, prekršajni postupak treba obustaviti, drugostepeni sud će preinačiti rješenje o prekršaju i obustaviti prekršajni postupak.

(2)Drugostepeni sud može preinačiti rješenje o prekršaju ako utvrdi da je zbog bitne povrede prekršajnog postupka ili povrede materijalnog propisa o prekršaju izrečena sankcija u rješenju o prekršaju nepravilna.

(3)Ako je žalbu podnio samo okrivljeni, rješenjem o preinačenju rješenja o prekršaju ne može se izreći strožija sankcija od one izrečene u prvostepenom postupku.

Član 92.

Ukidanje rješenja o prekršaju i održavanje usmenog pretresa (1)Ako prvostepeni sud, prije dostavljanja predmeta na odlučivanje drugostepenom sudu, utvrdi da je nastupila zastara vođenja postupka, donijet će rješenje kojim će svoje rješenje staviti van snage i obustaviti prekršajni postupak. (2)Ako drugostepeni sud utvrdi da je počinjena bitna povreda prekršajnog postupka ili kršenje materijalnih propisa o prekršajima, uslijed čega su značajno oštećeni interesi žalitelja, i ako ne postoji način da se posljedice takvog kršenja isprave bez ponavljanja usmenog pretresa, ukinut će rješenje o prekršaju i održat će usmeni pretres.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 16. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 9. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelanti pobijaju navedeno rješenje, tvrdeći da im je tim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 14. Evropske konvencije, pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se u vezi s tim postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

23. Apelanti tvrde da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 91. Zakona o prekršajima, koja u konkretnom slučaju nije primjenjiva. Apelanti, također, ukazuju da je sud mogao primijeniti odredbu člana 92. Zakona o prekršajima, ali je bio u obavezi da ukine prvostepeno rješenje i održi novi usmeni pretres pred drugostepenim vijećem, te je zbog propusta da ovako postupi apelantima onemogućeno pravo na odbranu, iznošenje dokaza, odnosno onemogućeno im je pravično suđenje.

24. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“).

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporeno rješenje zasnovano na pogrešnoj primjeni prava.

26. Dakle, u konkretnom slučaju suština apelacije je da sud nije mogao preinačiti prvostepeno rješenje po osnovu člana 91. Zakona o prekršajima, te da je eventualno mogao u skladu sa članom 92. ukinuti prvostepeno rješenje i održati usmeni pretres, pa tek onda donijeti odluku. Propustom da postupi na navedeni način Kantonalni sud je, kako apelanti navode, povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje, bez mogućnosti da iznesu odbranu i dokaze.

27. U vezi s navedenim Ustavni sud primjećuje da je prvostepenim rješenjem obustavljen postupak (na osnovu člana 76. stav 1. tačka 11. Zakona o prekršajima) u odnosu na apelante jer nije dokazano da su apelanti počinili prekršaj. Ustavni sud ukazuje da iz odredbe člana 89. stav 1. Zakona o prekršajima proizlazi da drugostepeni sud rješenje o prekršaju može potvrditi, preinačiti ili ukinuti. U konkretnom predmetu, odlučujući o žalbi ovlaštenog organa, primjenom člana 91. Zakona o prekršajima, Kantonalni sud je preinačio prvostepeno rješenje. Ustavni sud primjećuje da član 91. Zakona o prekršajima (s naslovom „Preinačenje rješenja o prekršaju“) jasno navodi situacije kada se prvostepeno rješenje može preinačiti – tako je u stavu 1. navedenog člana predviđeno preinačenje prvostepenog rješenja i obustavljanje postupka „ako prvostepeni sud okrivljenika proglasi krivim“, a drugostepeni sud utvrdi da zbog bitne povrede prekršajnog postupka ili povrede materijalnog propisa o prekršaju prekršajni postupak treba obustaviti; u stavu 2. navedenog člana je navedeno da drugostepeni sud može preinačiti rješenje o prekršaju ako utvrdi da je zbog bitne povrede prekršajnog postupka ili povrede materijalnog propisa o prekršaju „izrečena sankcija u rješenju o prekršaju nepravilna“; stav 3. navedenog člana sadrži zabranu preinačenja nagore kada je žalbu izjavio samo okrivljeni.

28. Dakle, nesporno proizlazi da konkretna situacija – kada je prvostepeni sud donio rješenje kojim je obustavljen prekršajni postupak – nije predviđena članom 91. Zakona o prekršajima koji jasno regulira situacije kada se prvostepeno rješenje može preinačiti. Dakle, nesporno je da se sud pozvao na pogrešnu odredbu Zakona o prekršajima kada je odlučio da preinači prvostepeno rješenje.

29. Apelanti dalje ukazuju da je sud eventualno mogao postupiti po odredbi člana 92. Zakona o prekršajima, odnosno ukinuti rješenje i tek nakon održanog usmenog pretresa donijeti odluku. Ustavni sud primjećuje da odredba člana 92. Zakona o prekršajima (naslov: „Ukidanje rješenja o prekršaju i održavanje usmenog pretresa“) u stavu 2. predviđa mogućnost: „Ako drugostepeni sud utvrdi da je počinjena bitna povreda prekršajnog postupka ili kršenje materijalnih propisa o prekršajima, uslijed čega su značajno oštećeni interesi žalitelja, i ako ne postoji način da se posljedice takvog kršenja isprave bez ponavljanja usmenog pretresa, ukinut će rješenje o prekršaju i održat će usmeni pretres.“ Dakle, iz navedene odredbe proizlazi mogućnost ukidanja rješenja (i rješenja kojim je obustavljen postupak jer ništa nije specificirano i ograničeno u tom pravu) i pod određenim uvjetima održavanje usmenog pretresa. Apelanti ističu da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje došlo upravo zbog nemogućnosti da pred drugostepenim sudom iznesu svoju odbranu i dokaze. Dakle, kako je prilikom donošenja osporenog rješenja Kantonalni sud primijenio odredbu koja nije primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja (član 91), uslijed čega je rješenje preinačeno na štetu apelanata, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud arbitrarno primijenio procesno pravo. Također, uslijed propusta da se primijeni odredba koja je eventualno primjenjiva na navedenu situaciju, apelanti su uskraćeni za pravo da na usmenoj raspravi pred drugostepenim sudom iznesu svoju odbranu ili da saznaju razloge zbog čega sud smatra da postoji način da se posljedice kršenja isprave bez ponavljanja usmenog pretresa.

30. Ustavni sud naglašava da ni u kojem dijelu ne prejudicira kakvu bi odluku trebao donijeti Kantonalni sud. Međutim, u interesu pravde i pravičnosti, kao i poštovanja vladavine prava, a pogotovo poštovanja garancija apelanata zagarantiranih „pravičnim postupkom“, Ustavni sud nalazi za potrebno da ukine drugostepeno rješenje, koje je donijeto primjenom odredbe koja se u konkretnom slučaju ne može primijeniti i da naredi Kantonalnom sudu otklanjanje navedene povrede u skladu sa zaključcima iz ove odluke, a sve kako bi apelantima bilo omogućeno pravo na pravičan postupak i mogućnost da eventualno i pred drugostepeni sud iznesu svoju odbranu, odnosno svoje dokaze.

31. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti predmetno rješenje Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

Ostali navodi

32. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o povredi člana 14. Evropske konvencije i Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud nalazi da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je preinačeno prvostepeno rješenje kojim je prekršajni postupak protiv apelanata obustavljen, pozivanjem na odredbu koja na navedeni slučaj nije primjenjiva, bez mogućnosti da apelanti iznesu svoju odbranu i dokaze na usmenom pretresu, koja bi im eventualno pripala da je sud primijenio odgovarajuću odredbu Zakona o prekršajima.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-108/17 („Sport Plus“ d.o.o. Novi Travnik i M… | Sudska praksa | Aktio