Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4455/16 (M. J.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4455/16

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4455/16, rješavajući apelaciju Marije Jezidžić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. veljače 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marije Jezidžić.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 030 172 13 Rev od 11. kolovoza 2016.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marija Jezidžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donje Mahale, koju zastupa Odvjetničko društvo „Hidanović i partneri“ d.o.o. Orašje, podnijela je 24. studenog 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 030172 13 od 11. kolovoza 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog pravobraniteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo) zatraženo je 1. lipnja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 20. studenog 2018. godine traženo je da dostavi odgovor na apelaciju, te 3. prosinca 2018. godine da dostavi spis predmeta. Od Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod MIO) 21. prosinca 2018. godine traženo je da dostavi informaciju o tome jesu li apelantici uplaćeni doprinosi.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 5. lipnja 2018. godine. Općinski sud je odgovor dostavio 30. studenog 2018. godine, a spis predmeta 11. prosinca 2018. godine. Federalni zavod MIO je traženu informaciju dostavio 11. siječnja 2019. godine. Pravobraniteljstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je Općinskom sudu 15. lipnja 2012. godine podnijela tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) kojom je tražila uplatu obveznih dodatnih doprinosa za staž za razdoblje od 23. prosinca 1995. do 5. lipnja 2001. godine (tijekom postupka apelantica je precizirala tužbeni zahtjev glede vremenskog razdoblja).

6. Presudom Općinskog suda broj 25 0 Rs 030172 12 Rs od 11. veljače 2013. godine naloženo je tuženoj da apelantici izvrši obračun i uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: MIO) na iznos isplaćenih plaća za svaki pojedinačni mjesec u okviru razdoblja od 1. siječnja 1996. pa do 5. lipnja 2001. godine, na način što će cijeli iznos uplatiti u nadležni Federalni zavod za MIO, na apelantičino ime, s naznačenom vrstom prihoda i naznakom općine, te obvezana tužena da nadležnoj službi Federalnog zavoda MIO dostavi M4 obrasce radi rasknjižavanja uplaćenih doprinosa u navedenom razdoblju. Istom presudom tužena je obvezana apelantici naknaditi troškove postupka u iznosu označenom u presudi, dok je s viškom tužbenog zahtjeva preko iznosa dosuđenih troškova postupka apelantičin tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu, koju je precizirala na glavnoj raspravi, radi uplate obveznih doprinosa za MIO na iznos isplaćenih plaća u razdoblju od 1. siječnja 1996. pa zaključno do 5. lipnja 2001. godine, navodeći da joj je tužena, kao uposlenici, uredno obračunavala i isplaćivala mjesečne plaće u tom razdoblju, ali da joj nije izvršila uplatu obveznog doprinosa za MIO na isplaćene plaće za navedeno razdoblje.

8. Dalje je navedeno da je tužena u odgovoru na tužbu istaknula prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, navodeći da apelantica nije dostavila vjerodostojan akt o prijemu u profesionalnu vojnu službu kod tužene, nego se pozvala na ugovor o službi u profesionalnim postrojbama OSHRHB (u daljnjem tekstu: ugovor) od 1. rujna 1995. godine, koji je zaključen retroaktivno 1998. godine na rok od tri godine. Tužena je istaknula da je Zakonom o obrani FBiH ustanovljeno obrazovanje Vojske FBiH integracijom jedinica Armije RBiH i HVO, pri čemu organ tužene nije apelanticu preuzeo u Vojsku FBiH. Iz navedenog proizlazi da apelantica kod organa tužene – Federalnog ministarstva obrane nije ni vršila službu po ugovoru na koji se pozvala s obzirom na to da se služba u Vojsci FBiH vršila na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH u kojem je, u članku 168. stavak 4., izričito propisano da se primjenjuje na pripadnike Oružanih snaga FBiH. Općinski sud je dalje naveo da je tužena tvrdila da je tužbeni zahtjev neutemeljen s obzirom na to da Vlada FBiH, makar je zakonom bila ovlaštena, nije donijela podzakonski propis kojim su utvrđena radna mjesta u Vojsci FBiH na kojima se staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem i stupanj uvećanja staža osiguranja u Vojsci FBiH, i da iz navedenih razloga tužena nije pasivno legitimirana strana za potraživanja iz apelantičine tužbe. Nadalje, tužena je prigovorila da su apelantičina potraživanja zastarjela, tvrdeći da potraživanje uplate doprinosa dospijeva mjesečno, i to na dan isplate plaće, pa s obzirom na to da je tužba podnesena 2012. godine, za potraživanja na ime doprinosa za razdoblje od 1. siječnja 1996. do 5. lipnja 2001. godine tužena smatra da je nastupila apsolutna zastara potraživanja, i to prema odredbi članka 106. Zakona o radu FBiH i odredbama čl. 371. i 372. Zakona o obligacijskim odnosima.

9. Općinski sud je naveo da je tijekom postupka izvršio uvid u predložene dokaze, te nakon njihove ocjene pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da je tužbeni zahtjev utemeljen. Istaknuto je da nije utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene budući da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelantica u razdoblju od 1. siječnja 1996. pa zaključno do 5. lipnja 2001. godine bila uposlenica u sustavu Federalnog ministarstva obrane, odnosno uposlenica tužene, pa s obzirom na to da je tužena, dakle, bila apelantičin poslodavac, bila je na temelju odredbe članka 4. Zakona o doprinosima i odredbe članka 119. stavak 2. Zakona o MIO obveznik uplate doprinosa za MIO za apelanticu. Dalje je Općinski sud naveo da je, s obzirom na to da tužena u konkretnom slučaju tu obvezu u navedenom vremenskom razdoblju nije sama ispunila, apelantica je, u skladu s odredbom članka 3. stavak 1. Zakona o MIO, imala pravo tužbom u parničnom postupku pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv tužene kao poslodavca. U svezi s prigovorom zastare potraživanja koji je istaknula tužena, sud je naveo da smatra da je neutemeljen zato što uplata traženog doprinosa predstavlja preduvjet za ostvarivanje prava na mirovinu, pa se u konkretnom slučaju ne može primijeniti rok zastare propisan odredbom članka 106. Zakona o radu budući da se, u skladu s odredbom članka 3. stavak 2. u svezi sa člankom 82. stavak 5. Zakona o MIO, ne radi o vrsti potraživanja koje podliježe zastari, odnosno prava iz MIO ne zastarijevaju, pa proizlazi da je tužena obvezna da tužiteljici izvrši uplatu pripadajućih doprinosa za MIO kod nadležnog Zavoda za MIO, i to za razdoblje označeno u tužbi.

10. Presudom Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 030172 13 Rsž od 8. svibnja 2013. godine žalba tužene je odbijena kao neutemeljena i presuda Općinskog suda od 11. veljače 2013. godine potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je, suprotno navodima iz žalbe, prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i da pri tome nije učinio povredu odredaba parničnog postupka. Istaknuto je da je apelantica u tužbi tražila da se naloži tuženoj da izvrši obračun i uplatu obveznih doprinosa za MIO na isplaćene plaće za određeno razdoblje, a prvostupanjski sud je, nakon što je tijekom postupka utvrdio da je apelantica u službi kod tužene na temelju ugovora, pravilno obvezao tuženu da izvrši uplatu obveznih doprinosa u korist nadležnog zavoda MIO za navedeno razdoblje. Osim toga, nisu utemeljeni navodi iz žalbe da tijekom prvostupanjskog postupka nije utvrđeno da je apelantica bila uposlenica kod tužene, te da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev. Istaknuto je da iz uvjerenja Federalnog zavoda MIO proistječe nesporna činjenica da je apelantica bila uposlenica kod tužene u spornom vremenskom razdoblju i da tužena za nju nije uplaćivala doprinose, te da je u skladu s navedenim prvostupanjski sud, pravilnom primjenom materijalnog prava, i to članka 82. stavak 5. i 119. stavak 2. Zakona o MIO, te članka 4. Zakona o doprinosima, obvezao tuženu, kao obveznika doprinosa za MIO, da izvrši uplatu navedenog doprinosa na apelantičino ime u korist Federalnog zavoda MIO Mostar.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 030172 13 Rev od 11. kolovoza 2016. godine usvojena je revizija tužene i nižestupanjske presude su preinačene na način da je tužbeni zahtjev odbijen.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjskom presudom naloženo tuženoj da apelantici izvrši obračun i uplatu obveznih doprinosa za MIO na iznos isplaćenih plaća za svaki pojedinačni mjesec u okviru razdoblja od 1. siječnja 1996. pa do 5. lipnja 2001. godine, te da je drugostupanjskom presudom žalba tužene odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Dalje je Vrhovni sud naveo da je tužena izjavila reviziju pozivajući se na povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U svezi s navedenim, Vrhovni sud je istaknuo da materijalno pravo u nižestupanjskim presudama nije pravilno primijenjeno, na što je pravilno ukazano u reviziji, ali ne iz razloga koje je navela tužena. Vrhovni sud je ukazao da je apelantica tužbom tražila da za razdoblje od 1996. do 2001. godine sud obveže tuženu da u nadležni fond MIO izvrši uplate dodatnog doprinosa za staž osiguranja koji se računa s dodatnim trajanjem od šest mjeseci računajući za jednu godinu.

13. Vrhovni sud je prvenstveno ponovio činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i istaknuo da se takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova ne može prihvatiti zakonitim. Navedeno je da apelantica svoje pravo na potraživanje isplate iz osnova uvećanog staža osiguranja temelji na ugovoru, u kojem je, u odredbi članka 5. stavak 1., alineja četvrta, propisano da pripadniku profesionalne postrojbe Ministarstvo jamči i osigurava beneficirani mirovinski staž, i to za rad u miru mirovinski staž s uvećanjem od 18 mjeseci osiguranja za 12 mjeseci rada. Odredbom članka 8. ugovora izričito je navedeno da je zaključen na rok od tri godine, a ako nijedna od ugovornih strana 30 dana prije isteka ovog roka ne zatraži raskid ugovora, smatrat će se da je ugovor produljen za naredne tri godine. Iz uvjerenja o podacima koje glasi na apelantičino ime proizlazi da je nakon spajanja HVO i Armije RBiH u Vojsku FBiH apelantica preuzeta u postrojbe Vojske FBiH, a potom i u Ministarstvo obrane BiH, odnosno u postrojbe Oružanih snaga države BiH, a da pri tome nije sklapan nikakav novi ugovor, niti je donesen bilo kakav poseban akt o stavljanju ugovora izvan snage. Tijekom postupka nije bila sporna činjenica da za utuženo vremensko razdoblje tužena apelantici nije obračunavala, niti vršila uplatu dodatnih doprinosa staža osiguranja s uvećanim trajanjem, koji bi apelantici bio priznat tek nakon preuzimanja u postrojbe Oružanih snaga BiH.

14. U vrijeme zaključenja ugovora staž osiguranja koji se računa s uvećanim trajanjem bio je reguliran odredbama čl. od 90. do 97. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji se primjenjivao na temelju Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni. Odredbom članka 90. navedenog zakona propisano je da se staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem onom vojnom osiguraniku koji obnaša dužnost na naročito teškim i za zdravlje štetnim poslovima i zadacima, odnosno na poslovima i zadacima na kojima poslije navršenih određenih godina života ne može uspješno obnašati svoju dužnost, odnosno djelatnost, pri čemu stupanj uvećanja staža osiguranja ovisi o težini i štetnosti rada, odnosno o prirodi posla. Prema odredbi članka 91. stavak 1. istog zakona, čiji sadržaj je relevantan za apelanticu, vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na određenim dužnostima kao 18 mjeseci staža osiguranja, i to u podmorničkoj službi, u letačkoj službi, u padobranskoj službi, na dužnostima pomorskog diverzanta, na dužnostima ronioca, te na dužnostima u rekompresivnoj komori, odnosno barokomori, osobama koje rade na ispitivanju i treniranju osoba za odgovarajuće dužnosti u podvodnoj službi, ako na takvom ispitivanju i treniranju provedu najmanje 90 sati godišnje. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbom članka 4. navedenog Zakona propisano da prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja vojni osiguranici osiguravaju u Zajednici socijalnog osiguranja vojnih osiguranika, dok je odredbom članka 5. istog Zakona propisano da se prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja stječu ispunjenjem uvjeta određenih tim Zakonom, kao i da se prema odredbi članka 111. Zakona postupak za ostvarivanje prava iz MIO pokreće na zahtjev vojnog osiguranika, o čijim pravima rješava Stručna služba.

15. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da je odredbom članka 127. Zakona o službi u oružanim snagama HRHB, odnosno HVO na temelju koga je zaključen ugovor, propisano da ministar obrane donosi propise, između ostalog i „o postupku za ostvarivanje prava na produljeno osiguranje“. U svezi s tim, drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude (strana 3.) pravilno primjećuje da pitanje staža vojnih osiguranika s uvećanim trajanjem nije bilo regulirano ni Zakonom o obrani FBiH iz 1996. godine, niti Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH iz 1998. godine (koji se na temelju odredbe članka 168. stavak 4. tog Zakona primjenjivao i na pripadnike oružanih snaga), odnosno da sve do 2006. godine pripadnici Vojske FBiH nisu imali pravo na uvećani staž po osnovi MIO. Nakon zaključenja ugovora stupio je na snagu novi Zakon o obrani FBiH kojim je izvršena integracija Vojske FBiH (članak 1. u svezi sa člankom 223. Zakona o obrani FBiH). Odredbom članka 208. tog zakona propisano je da se službenicima i djelatnicima Ministarstva obrane koji obnašaju posebno teške i po zdravlje štetne poslove računa mirovinski staž s uvećanim trajanjem od najviše 15 mjeseci za 12 mjeseci efektivno provedenih na takvim poslovima (stavak prvi), pri čemu poslove iz stavka prvog ovog članka, visinu uvećanja staža osiguranja, način uplate doprinosa za taj staž određuje Vlada Federacije na prijedlog ministra obrane. Odredbom članka 220. istog Zakona propisana je obveza za sva tijela Federacije, pa tako i za Ministarstvo obrane, da usklade svoje propise s odredbama ovog zakona najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

16. Na temelju svega navedenog, Vrhovni sud je ukazao da je, radi pravilnog razjašnjenja konkretnog spora, prethodno bilo potrebno dati odgovor na pitanje je li se u konkretnom slučaju radilo o apelantičinom stečenom pravu budući da se, kada se radi o stečenom pravu, pravni subjekt već nalazi u određenoj pravnoj situaciji i ona se tretiraju onako kako su stečena, pa se u pravilu zabranjuje retroaktivna primjena zakona, ali i drugih propisa. Istaknuto je da načelo izvjesnosti, odnosno pravne sigurnosti zahtijeva da novi zakon ne može povrijediti zaključeni ugovor i stečeno pravo. U konkretnom slučaju zaključak nižestupanjskog suda o postojanju stečenog prava se ne može prihvatiti pravilnim jer tužena nije bila u obvezi da izvrši neku obvezu svoje pravne prednice, koju ni ona sama nije započela izvršavati, a koja rješenjem nadležnog ministra posebnim aktom nije priznata apelantici. Ovo iz razloga što sudska praksa i pravna teorija priznaju samo ona prava ako su stečena do dana promjene, pa se faktički ova prava, u pravilu, štite primjenom načela legitimnog očekivanja, koje se prvenstveno javlja u kontekstu neriješenih pravnih situacija. Dakle, ako je određeno pravo stečeno, njega, u pravilu, neće biti potrebno štititi primjenom načela legitimnog očekivanja, koje mora biti razumno i ne smije poslužiti nekom špekulativnom cilju pravnog subjekta.

17. Na koncu, Vrhovni sud je istaknuo da apelantičino pravo na uplatu dodatnih doprinosa nije stečeno pravo jer to pravo apelantica nije ostvarila kao djelatna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HVHB-HVO, pa stoga nije imala razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske FBiH, njoj kao pripadnici hrvatske komponente (HVO) biti isplaćivani dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armije RBiH) ovi doprinosi ne pripadaju, što bi bilo suprotno odredbi članka 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (koji se u skladu s odredbom članka 168. stavak 4. primjenjivao i na pripadnike Vojske Federacije BiH), a i izravno u suprotnosti sa člankom 14. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantica pravo na staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem nije stekla na način i pod uvjetima propisanim zakonskim odredbama. Ovo iz razloga što nositelj osiguranja nije u proceduri propisanoj imperativnim odredbama navedenih zakona utvrdio da je staž osiguranja s uvećanim trajanjem propisan za dužnosti i zadatke koje je obnašao tužitelj, niti je nakon toga doneseno rješenje o utvrđivanju prava na staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem. Stoga se može zaključiti da odredba članka 5. stavak 1. alineja 4. ugovora nema svoje materijalno-pravno utemeljenje u odredbama tada važećeg zakona, pa je ništava u smislu odredbe članka 103. stavak 1. u svezi s odredbom članka 105. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i „pravo na jednakost pred zakonom“.

19. Apelantica je navela da je iz obrazloženja presude Vrhovnog suda vidljivo da je razloge za svoju odluku Vrhovni sud utemeljio na razlozima vezanim za drugu vrstu doprinosa (doprinosa s uvećanim stažom), što u konkretnom slučaju nije bilo predmet spora. Istaknula je da su predmet spora među strankama bili neuplaćeni redovni obvezni doprinosi u Federalni zavod MIO na isplaćene plaće tijekom redovnog rada iz mjeseca u mjesec, koje svi poslodavci imaju izričitu obvezu uplatiti. Navela je da je svoj tužbeni zahtjev temeljila na odredbi čl. 3. i 101. Zakona o MIO, a njegovu utemeljenost na odredbama članka 82. stavak 5. i članka 119. stavak 2. Zakona o MIO, te članka 4. Zakona o doprinosima, iz čega je vidljivo da se radi o obveznim doprinosima na isplaćene plaće. Istaknula je da se osporena odluka temelji na pogrešnom navođenju činjeničnog stanja, obrazlaganju ugovorne obveze vezane za beneficirani staž i primjenu materijalnog prava, i to odredaba čl. 90.-97. Zakona o MIO koji nema nikakve veze s njezinim tužbenim zahtjevom, pa su uslijed očigledne pogreške Vrhovnog suda povrijeđena njezina prava, počevši od prava na sudsku zaštitu, prava na pravičan i fer postupak, prava na jednakost pred zakonom, pravo na uplatu obveznog osiguranja koje, osim mirovinskog staža, obuhvaća i zdravstveno osiguranje, te pravo da joj se u radni staž računa i staž osiguranja, što se stječe isključivo i jedino uplatama od strane obveznika – tužene.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi i smatra da, suprotno apelantičinim navodima, u postupku donošenja osporene odluke nisu povrijeđena apelantičina prava čiju zaštitu traži pred Ustavnim sudom.

21. Općinski sud je naveo da ostaje pri svim činjeničnim utvrđenjima i razlozima za donošenje prvostupanjske presude. Osim toga, Općinski sud je naveo da je apelantica tužbom tražila da se tuženoj naloži da izvrši obračun i isplatu obveznih doprinosa za MIO na iznose isplaćenih plaća, i to za razdoblje od 1. siječnja 1996. pa zaključno do 5. lipnja 2001. godine, slijedom čega je nakon provedenog postupka Općinski sud obvezao tuženu da izvrši obračun i uplatu obveznih doprinosa za MIO na iznos isplaćenih plaća za navedeno razdoblje.

22. Federalni zavod MIO je naveo da je uvidom u matičnu evidenciju aktivnih osiguranika kod tog Zavoda za apelanticu evidentna prijava na osiguranje od 23. prosinca 1995. godine i odjava s osiguranja 21. prosinca 2000. godine od strane obveznika uplate doprinosa Federalno ministarstvo obrane Sarajevo, kao i prijava na osiguranje od 1. siječnja 2001. godine i odjava s osiguranja 5. lipnja 2001. godine od strane obveznika uplate doprinosa Federalno ministarstvo obrane Sarajevo. Za navedena razdoblja osiguranja nisu uspostavljeni M-4 obrasci, odnosno uplaćeni doprinosi po osnovi mirovinskog i invalidskog osiguranja.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o mirovinsko-invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 - O.U.S., 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o mirovinsko-invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 - O.U.S., 73/05, 59/06) u kojem relevantne odredbe glase:

Članak 3.

(1) Prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja su neotuđiva, osobna i materijalna i ne mogu se prenositi na druge osobe.

(2) Prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti.

(3) Prava glede ovog zakona ne mogu se oduzeti, smanjiti ili ograničiti, izuzev slučajeva utvrđenih ovim zakonom.

Članak 82.

(5)Pri ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na temelju mirovinskog staža, u staž osiguranja se uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos.

Članak 101.

U postupku za ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja osigurava se zaštita prava osiguranika i korisnika prava u okviru nositelja osiguranja, sukladno ovom zakonu, kao i sudska zaštita.

Članak 118.

(1)Doprinosi su za mirovinsko i invalidsko osiguranje:

2. doprinos na isplaćenu plaću na teret poslodavca;

Članak 119.

(2)Obveznici doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje iz članka 118.

stavak 1. točka 2. ovog zakona su poslodavci na čiji teret je isplaćena plaća odnosno naknada plaće.

24. U Zakonu o doprinosima koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06, 14/08, 91/15, 104/16 i 34/18) relevantne odredbe glase:

Članak 4.

(1)Doprinosi za obvezatna osiguranja (u daljnjem tekstu: obvezatni doprinosi) prema ovomu Zakonu su:

1. za mirovinsko i invalidsko osiguranje;

1.1. doprinosi za mirovinsko i invalidsko osiguranje, 1.2. dodatni doprinos za mirovinsko i invalidsko osiguranje, za staž osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem, 2. doprinos za osnovno zdravstveno osiguranje;

3. doprinos za osiguranje u slučaju nezaposlenosti.

(2)Doprinosi se obračunavaju i plaćaju:

1. iz osobnih primanja i drugih prihoda osiguranika;

2. na isplaćena lična primanja na teret poslodavca;

3. iz drugih izvora, koje obezbjeđuju obveznici obračunavanja i uplate doprinosa sukladno propisima iz djelokruga mirovinskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti.

25. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98 od 11. travnja 1998. godine) relevantne odredbe glase:

Članak 6.

Zabranjeno je povlašćivanje ili prikraćivanje službenika u njihovim pravima, a osobito zbog političke, nacionalne, rasne ili vjerske pripadnosti, pripadnosti po spolu ili na temelju kojega drugog razloga suprotnog ljudskim pravima i slobodama utvrđenim ustavom i zakonom.

Članak 168.

(4) Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na pripadnike oružanih snaga Federacije, ako federalnim zakonom i drugim federalnim propisima nije drukčije određeno.

26. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika („Službeni list SFRJ“ br. 7/85, 74/87 i 20/89) relevantne odredbe glase:

Član 90.

Vojnom osiguraniku koji obavlja dužnost na naročito teškim i za zdravlje štetnim poslovima i zadacima odnosno na poslovima i zadacima na kojima poslije navršenja određenih godina života ne može uspješno da obavlja svoju dužnost, odnosno djelatnost, staž osiguranja računa se s uvećanim trajanjem, stepen uvećanja staža osiguranja zavisi od težine i štetnosti rada, odnosno od prirode posla.

Član 91.

(1) Vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na određenim dužnostima kao 18 mjeseci staža osiguranja:

[…] Član 92.

Vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na određenim poslovima kao 16 mjeseci staža osiguranja:

[…] Član 93.

Vojnim osiguranicima računa se kao 15 mjeseci staža osiguranja svakih 12 mjeseci efektivno provedenih u obavljanju poslova i zadataka na radarskim uređajima na kojima su izloženi radarskim zračenjima, i to, osiguranicima koji vrše opravku, složenija podešavanja i ispitivanja ili rade kao instruktori-nastavnici za opravku radarskih uređaja, ako na tim poslovima provedu prosječno najmanje tri četvrtine ukupnog godišnjeg radnog vremena.

Član 94. stav 1.

(1) Vojnim osiguranicima računa se svakih 12 mjeseci efektivno provedenih na dužnostima u trupi kao 15 mjeseci staža osiguranja.

Član 95.

Vojnim osiguranicima koji su kao uživaoci novčane naknade za tjelesno oštećenje od 1. do 4. stepena ili kao vojni invalidi od I do VI grupe proveli u aktivnoj vojnoj službi radeći sa punim radnim vremenom svakih 12 mjeseci takvog rada računa se kao 15 mjeseci staža osiguranja.

Član 96.

(1) Vojnom osiguraniku koji u vojnoj jedinici ili u vojnoj ustanovi obavlja poslove i zadatke na kojima se osiguranicima - radnicima u organizacijama udruženog rada ili drugim organizacijama, odnosno državnim organima staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, a koje nije obuhvaćeno ovim zakonom, vrijeme provedeno na takvom poslu računa se u staž osiguranja sa uvećanim trajanjem.

[…] VI.Dopustivost

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 030172 13 Rev od 11. kolovoza 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantičina zastupnica je primila 26. rujna 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. studenog 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na jednakost pred zakonom.

Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. (...)

34. U konkretnom slučaju postupak je vođen radi obračuna i uplate obveznih doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

35. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da se osporena odluka temelji na pogrešnom navođenju činjeničnog stanja, obrazlaganju ugovorne obveze vezane za staž s uvećanim trajanjem i primjenu materijalnog prava, i to odredaba čl. 90.-97. Zakona o MIO koji nema nikakve veze s njezinim tužbenim zahtjevom, pa su uslijed očigledne pogreške Vrhovnog suda povrijeđena njezina ustavna prava. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje kako, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise.

36. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati je li osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. Ustavni sud uočava kako je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, naloženo tuženoj da apelantici izvrši obračun i uplatu obveznih doprinosa za MIO na iznos isplaćenih plaća za svaki pojedinačni mjesec u okviru određenog razdoblja, uz obvezu tužene da nadležnoj službi Federalnog zavoda MIO dostavi M4 obrasce radi rasknjižavanja uplaćenih doprinosa u navedenom razdoblju. Prvostupanjski i drugostupanjski sud su svoje odluke utemeljili na odredbama članka 82. stavak 5. i čl. 101. i 119. stavak 2. Zakona o MIO, te članka 4. Zakona o doprinosima s obzirom na to da su tijekom postupka utvrdili da je apelantica bila u službi kod tužene na temelju ugovora, da tužena u spornom razdoblju nije apelantici vršila obračun i uplaćivala obvezne doprinose za plaću, te da je apelantica, s obzirom na navedeno, imala pravo na sudsku zaštitu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, usvajajući reviziju tužene, preinačio nižestupanjske presude tako što je tužbeni zahtjev odbijen, uz obrazloženje da apelantici ne pripada pravo na potraživanje isplate iz osnova uvećanog staža osiguranja, s pozivanjem na odredbe čl. od 90. do 97. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, te odredbu članka 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH.

38. Na temelju navedenog, Ustavni sud ukazuje da je, dakle, apelantica svoj tužbeni zahtjev utemeljila na relevantnim odredbama Zakona o MIO i Zakona o doprinosima. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odlučujuća činjenica koju je trebalo utvrditi u predmetnom postupku ta je li apelantica bila uposlenica tužene i jesu li joj za sporno razdoblje obračunati i uplaćeni obvezni doprinosi. Iz odgovora koje su Ustavnom sudu dostavili Općinski sud i Federalni zavod MIO proizlazi da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se tuženoj naloži da izvrši obračun i isplatu obveznih doprinosa za MIO, kao i da iz uvida u matičnu evidenciju aktivnih osiguranika kod tog Zavoda za apelanticu (za vremensko razdoblje označeno u tužbi) nisu uspostavljeni M-4 obrasci, odnosno uplaćeni doprinosi po osnovi mirovinskog i invalidskog osiguranja. Ustavni sud dalje zapaža da je u osporenoj presudi ostao nedovoljno razjašnjen i, dosljedno tome, nejasan aspekt primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. od 90. do 97. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i članka 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH budući da Vrhovni sud nije ponudio obrazloženje na temelju kojih činjenica je došao do zaključka da apelantica potražuje isplatu iz osnova uvećanog staža osiguranja. Prema tome, Ustavni sud smatra da zaključak Vrhovnog suda da apelantica nema pravo na uvećani staž osiguranja, u konkretnoj situaciji stavlja pred Vrhovni sud zadatak da apelantičin tužbeni zahtjev razmotri i u kontekstu okolnosti koje proizlaze iz odgovora Općinskog suda i Federalnog zavoda MIO.

39. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, radi zaštite apelantičinih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

Ostali navodi

40. S obzirom na zaključak glede povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te povredu prava na jednakost pred zakonom.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je u osporenoj presudi Vrhovnog suda ostala nedovoljno razjašnjena primjena materijalnog prava, konkretno odredaba čl. od 90. do

97. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika i članka 6. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH.

42. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4455/16 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio