Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-484/17 (C. M., M. Đ. i V. T.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Stanovi JNA
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 39a
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Odluka o usvajanju bilance energetskih potreba Federacije Bosne i Hercegovine za 2000. godinu · čl. 39a
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-484/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 484/17, rješavajući apelaciju Cvetka Malinića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. veljače 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Cvetka Malinića, Mladenke Đumušić i Vesne Todorović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 062486 13 Rev od 10.
studenog 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Cvetko Malinić, Mladenka Đumušić i Vesna Todorović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Nevenka Oručević, odvjetnica iz Mostara, podnijeli su 7. veljače 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 062486 13 Rev od 10. studenog 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Vlade FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. prosinca 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 20. prosinca 2018. godine, a Općinski sud i tužena 26. prosinca 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 062486 10 P od 23. prosinca 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženoj naloži da kao prodavac s apelantima kao kupcima zaključi novi ugovor o kupoprodaji stana u Mostaru preciziranog u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan) za kupoprodajnu cijenu od 11.104,16 KM, koju su dužni platiti u roku od 30 dana od dana sklapanja ugovora, i to vrijednosnim papirima-certifikatima, te da tužena apelantima da izričitu suglasnost da se upišu kao suvlasnici s dijelom 1/3 na predmetnom stanu u KPU Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda ili će u protivnom takav ugovor zamijeniti presuda. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je na predmetnom stanu, čiji je nositelj raspolaganja tužena, nositeljica stanarskog prava bila majka apelanata (u daljnjem tekstu: prednica apelanata) po osnovi ugovora o korištenju stana preciziranim u presudi; da je prednica apelanata prije 6. travnja 1992. godine Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu (u daljnjem tekstu: SSNO) isplatila kupoprodajnu cijenu u iznosu od 117.000,00 YU dinara, ali da ne posjeduje ugovor o otkupu predmetnog stana, već samo priznanicu o plaćenom navedenom iznosu; da je Odlukom CRPC-a broj 303-3809-1/1 od 12. rujna 2000. godine prednici apelanata potvrđeno svojstvo nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu i da je u posjed stana stupila 2. travnja 2003. godine; da je prednica apelanata umrla 6. travnja 2005. godine, ali da za života nikada nije zaključila kupoprodajni ugovor za predmetni stan, niti je takvo što tražila; da apelanti nisu bili članovi njezinog obiteljskog kućanstva, niti je na bilo koga od apelanata preneseno stanarsko pravo na predmetnom stanu; da apelanti kao zakonski nasljednici prednice traže da tužena s njima zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana, a sve precizirano u dispozitivu presude.
6. U svezi s tim je navedeno da je odredbom članka 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da svaki nositelj stanarskog prava može nositelju prava raspolaganja istaknuti pismeni zahtjev za kupovinu stana, a prodavac ga je dužan prodati, a da je člankom 9. stavak 1. istog zakona propisano da stan mogu, po zakonom propisanim uvjetima, kupiti i članovi užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti. Nadalje je navedeno da je Izmjenama i dopuna Zakona o prodaji stanova propisano da pravo na kupovinu stana ima nasljednik prvog nasljednog reda nositelja stanarskog prava ako su kumulativno ispunjeni uvjeti da nositelj stanarskog prava nema člana užeg obiteljskog kućanstva i da je istekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nositelja stanarskog prava za kupovinu stana, a da nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana, niti je nasljednik kupio drugi stan prema odredbama ovog zakona (članak 9. stavak 3.). Općinski sud je nadalje naveo da je odredbama članka 39. istog zakona propisano da nositeljima stanarskog prava koji su zaključili ugovor o otkupu stana na temelju Zakona o osiguranju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa, u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu koje oni koriste prilikom zaključenja ugovora o prodaji stana, priznat će se uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate, a da su čl. 39a. i 39b. Zakona o prodaji stanova propisana prava nositelja stanarskog prava na stanovima na kojima pravo raspolaganja ima ministarstvo obrane, tako da i ta kategorija lica ima pravo na otkup stana ako su zaključili pravno obvezujući ugovor prije 6. travnja 1992. godine sa SSNO-om u skladu s prethodno citiranim propisima uz priznavanje uplaćenog dijela cijene. Osim toga, navedeno je i da je odredbom članka 46. stavak 1. Zakona o prodaji stanova propisano da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni prema odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti najkasnije u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.
7. U svezi s tim, Općinski sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju nesporno da je prednica apelanata prije 3. veljače 1992. godine predala zahtjev za otkup stana SSNO-u i platila utvrđenu kupoprodajnu cijenu, ali da nikada nije zaključila kupoprodajni ugovor. Osim toga, obrazloženo je i da apelanti ničim nisu dokazali da su imali svojstvo članova obiteljskog kućanstva svoje majke, a da i iz zapisnika o primopredaji predmetnog stana i podnesenog zahtjeva za njegov povrat proizlazi da je samo prednica apelanata zatražila i ostvarila povrat u posjed predmetnog stana, a da su apelanti nastavili i dalje živjeti u Švedskoj, te da nisu dokazali da nisu kupili neki drugi stan primjenom odredbi citiranih relevantnih propisa. Zbog navedenog, apelanti, prema zaključku Općinskog suda, nisu ni mogli steći pravo na otkup predmetnog stana. Obrazloženo je i da je Instrukcijom za provođenje odredbi čl. 39a., 39b. i 39c. Zakona o prodaji stanova određen postupak izdavanja naloga za uknjižbu vlasništva nositelju stanarskog prava na stanovima na kojima pravo raspolaganja ima ministarstvo obrane (sada tužena), a prema kojoj se upis prava vlasništva može izvršiti samo kada je zaključen pravno obvezujući ugovor o otkupu stana prije 6. travnja 1992. godine, što u konkretnom postupku nije slučaj. Pri tome je Općinski sud naveo i da točke 4. i 6. Instrukcije na koje se apelanti pozivanju nisu primjenjive u ovoj situaciji budući da se točka 4. odnosi na slučaj kada je zaključen pravno obvezujući ugovor, a točka 6. je neprimjenjiva jer se na nju mogla pozivati samo prednica apelanata, a ne i njeni nasljednici, odnosno apelanti. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 062486 11 Gž od 22. svibnja 2013. godine žalbu uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je usvojen tuženi zahtjev apelanata preciziran u prethodim točkama ove odluke, te obvezana tužena da apelantima naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su apelanti tužbenim zahtjevom tražili zaključenje novog kupoprodajnog ugovora o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo, temeljeći ga na odredbama čl. 39a., 39b., 39c. i 39d. Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova i Instrukcijom za provođenje navedenih članaka, a koje odredbe propisuju postupak izdavanja naloga za uknjižbu vlasništva na stanovima na kojima pravo raspolaganja ima Federalno ministarstvo obrane, sada tužena, a tužbeni zahtjev ne temelje na odredbi članka 7. istog zakona. Naime, kako je obrazložio taj sud, odredbe članka 7. odnose se na kupovinu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a koji ne ulaze u kategoriju stanova iz čl. 39., 39a., 39b., 39c. i 39d. jer se radi o stanovima za koje je nositelj stanarskog prava zaključio pravno obvezujući ugovor u otkupu sa SSNO-om. Navedenom Instrukcijom, kako je obrazloženo, propisan je postupak izdavanja naloga – dozvole za uknjižbu vlasništva nositelju stanarskog prava (točka 1. Instrukcije) ili njegovim nasljednicima (točka 4. Instrukcije) u slučaju kada je nositelj stanarskog prava umro, a kada je zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana prije 6. travnja 1992. godine sa SSNO-om i kada nositelj stanarskog prava posjeduje priznanicu da je platio određeni iznos kupoprodajne cijene stana prodavatelju, ali ne posjeduje ugovor o kupoprodaji stana na temelju kojeg se može na pouzdan način utvrditi ukupna cijena stana (točka 6. Instrukcije). Predmetni stan na kojem je prednica apelanata bila nositeljica stanarskog prava, kako je obrazložio Kantonalni sud, predstavlja stan za koji postoji priznanica o plaćenoj kupoprodajnoj cijeni stana u postupku otkupa stana prije 6. travnja 1992. godine u iznosu od 117.000,00 tadašnjih YU dinara prodavatelju SSNO-u, ali ne posjeduje ugovor o kupoprodaji stana na temelju kojeg se može na pouzdan način utvrditi ukupna cijena stana.
9. U konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, prema točki 6. Instrukcije, u postupku izdavanja naloga za uknjižbu vlasništva, zaključuje se novi ugovor o otkupu stana, što znači da se priznaje postojanje ranijeg ugovora po kojem je plaćena kupoprodajna cijena. Zaključenje novog kupoprodajnog ugovora provodi se u postupku izdavanja naloga za uknjižbu prava vlasništva na stanu, a ne zaključuje se ugovor o otkupu stana propisan po odredbi članka 7. Zakona o prodaji stanova, pa, prema mišljenju tog suda, apelanti u žalbi utemeljeno ističu da im u skladu s odredbama čl. 39a., 39b., 39c. i 39d. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova i Instrukciji kao zakonskim nasljednicima nositeljice stanarskog prava pripada pravo na zaključenje novog kupoprodajnog ugovora. Naime, ako je prema Instrukciji dano pravo na izdavanje naloga za upis vlasništva nasljednicima u slučaju smrti nositelja stanarskog prava koji je zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana prije 6. travnja 1992. godine (točka 4. Instrukcija), onda to pravo, prema mišljenju Kantonalnog suda, pripada i zakonskim nasljednicima u dva slučaja koja su propisana Instrukcijom, i to: prvo u slučaju smrti nositelja stanarskog prava zakonskim nasljednicima pripada pravo na zaključenje aneksa ugovora u slučajevima kada nositelj stanarskog prava nije isplatio ukupnu cijenu stana ili je ugovorio otplatu duga u obročnim otplatama (točka 5. Instrukcije) i drugo, zakonskim nasljednicima koji posjeduju priznanicu da je uplaćen određeni iznos na račun prodavatelja, ali ne posjeduju ugovor o kupoprodaji na temelju kojeg se može na pouzdan način utvrditi ukupna cijena stana (točka 6. Instrukcije), a kakav je konkretno slučaj kod apelanata. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, apelanti utemeljeno ističu da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 46. stavak 1. i članka 9. st. 1. i
3. Zakona o prodaji jer se ove odredbe odnose na kupovinu stana od strane nositelja stanarskog prava, članova obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava i zakonskih nasljednika nositelja stanarskog prava, koji otkupljuju stanove prema odredbi članka 7. a ne prema odredbi čl. 39a., 39b., 39c. i 39d. istog zakona. Prvostupanjski sud, prema mišljenju Kantonalnog suda, pogrešno tumači odredbu članka 39. Zakona o prodaji stanova, koja propisuje da će se nositeljima stanarskog prava koji su zaključili ugovor o otkupu stana na temelju Zakona o osiguranju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenom vlasništvu, koje oni koriste, prilikom zaključenja ugovora o prodaji stana u skladu s odredbama zakona priznati uplaćeni iznos iskazan u DEM po kursu na dan uplate, a to su slučajevi propisani odredbom čl. 39a., 39b., 39c. i 39d. Zakona o prodaji stanova i Instrukcijom, a ne odnosi se na nositelje stanarskog prava koji po odredbi članka 7. istog zakona otkupljuju stanove, jer kod ovih slučajeva ne postoji situacija da je nositelj stanarskog prava uplatio dio kupoprodajne cijene stana. Kako je, prema obrazloženju tog suda, vrijednost predmetnog stana utvrdio vještak financijske struke iz kojeg proizlazi da ona iznosi 13.231,44 KM, pa kada se od ovog iznosa odbije uplaćeni iznos od 117.000.00 YU dinara, koji preračunat u sadašnju valutu iznosi 2.127.28 KM, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da je konačna vrijednost stana 11.104.16 KM, pa je tako pravilno određena kupoprodajna cijena predmetnog stana. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude tužena je izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 062486 13 Rev od 10. studenog 2016. godine reviziju uvažio i preinačio pobijanu presudu na način da je žalba apelanata odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je po ocjeni Vrhovnog suda pravno rezoniranje drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi bez uporišta u pravilima materijalnog prava, primjenom kojih se ima sagledati razrješenje spornog odnosa, gdje pravilnom primjenom materijalnog prava proizlazi zaključak o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva tužitelja, kako to pravilno, uz dodatne razloge revizijskog suda koji slijede, poprima prvostupanjski sud. Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, u konkretnoj pravnoj stvari radi se o tzv. vojnom stanu na kojem je pravo raspolaganja imala država SFRJ – SSNO, a prema odredbi članka 15. stavak 1. Zakona o prodaji stanova prodaju takvog stana vrši tužena u skladu s tim zakonom koji je u ovom predmetu lex specialis. Prema odredbi članka 39. navedenog zakona, nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora, zaključenog sa bivšim SSNO-om na osnovu Zakona o stambenom osiguranju u JNA i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu obrane, zaključio je pravno obvezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. travnja 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i cijena izmirena u cijelosti u ugovorenom roku. Slijedom činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova iz kojih proizlazi da je prednica apelanata bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, da je umrla 6. travnja 2005. godine, da su apelanti zakonski nasljednici prvog nasljednog reda, da prednica apelanata, koja je ispunjavala uvjete za otkup stana, nije zaključila taj ugovor, već samo da njezini nasljednici posjeduju priznanicu da je njihova prednica uplatila određeni iznos na račun prodavatelja, pravilnim se, prema mišljenju Vrhovnog suda, pokazuje zaključak prvostupanjskog suda da, slijedom njegovih izloženih razloga, nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke koje opravdavaju utemeljenost tužbenog zahtjeva, za razliku od izloženog stava drugostupanjskog suda koji nalazi njegovu opravdanost.
11. Naime, drugostupanjski sud, prema mišljenju Vrhovnog suda, za razliku od pravilnog stava prvostupanjskog suda, pri izraženom stavu zanemaruje da se odredbe čl. 39a., 39b., 39c. i 39d. Zakona o prodaji stanova odnose na stanove koji su na raspolaganju Ministarstvu obrane za koji je prije 6. travnja 1992. godine zaključen pravno obvezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO-om u skladu sa zakonima navedenim u članku 30. ovog zakona, u odnosu na koje stanove se odnosi i Instrukcija za provođenje navedenih članaka. Dakle, kako je obrazloženo, uspostavlja se poseban pravni režim u pogledu ovih stanova, koji je takav da važi samo za navedene stanove, a u slučaju izostanka uvjeta koji bi opravdali navedeni poseban status takvih stanova, predstojao bi pravni režim važeći za sve stanove na kojima postoji stanarsko pravo, uključujući i pravo na njihov otkup. Takav poseban režim navedenih stanova uspostavlja pravo njihovih nositelja stanarskog prava, pod uvjetom da legalno koriste taj stan i ako su prije 6. travnja 1992. godine zaključili pravno obvezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO-om, da traže izdavanje naloga da se uknjiže kao vlasnici tog stana (članak 39a. Zakona o prodaji stanova), što, prema ocjeni revizijskog suda, izuzimajući pravo članova obiteljskog kućanstva koji su ostvarili pravo na povrat stana, podrazumijeva i pravo nasljednika tih osoba na podnošenje zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva na umrlog kupca, ali samo za navedenu pravnu situaciju i ukoliko nisu izvršili uplatu cijelog iznosa prodajne cijene stana u skladu s kupoprodajnim ugovorom, da plate ostatak prodajne cijene navedene u tom ugovoru (članak 39b. Zakona o prodaji stanova), što podrazumijeva isključivo pravo osoba koje su kao nositelji stanarskog prava zaključile ugovor o otkupu stana prije 6. travnja 1992. godine, a ne i njihovih nasljednika.
12. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, kako navedena pravila materijalnog prava u pogledu ovih stanova, koja se primjenjuju na nositelja stanarskog prava koji je ostvario pravo na povrat prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima – članak 39c. Zakona o prodaji stanova, ne predviđaju zakonsku mogućnost da u pogledu navedenih stanova nasljednici nositelja stanarskog prava nasljeđuju i njegovo pravo da u slučaju da posjeduje priznanicu da je uplatio određeni iznos na račun prodavatelja, ali ne posjeduje ugovor o kupoprodaji na temelju kojeg se može na pouzdan način utvrditi ukupna cijena stana, zaključe novi ugovor, pa se, kako je obrazloženo, neutemeljenim čini suprotan zaključak drugostupanjskog suda da apelantima kao zakonskim nasljednicima nositeljice stanarskog prava pripada pravo na zaključenje novog kupoprodajnog ugovora. Kako je obrazloženo, prava nasljednika u odnosu na takav stan, o čemu je riječ u ovoj pravnoj stvari, imaju se sagledavati prema pravnom režimu kao i za ostale stanove na kojima postoji stanarsko pravo, koji je takav da ne opravdava utemeljenost tužbenog zahtjeva apelanata pa je suglasno izloženom valjalo reviziju tužene, prema odredbama članka 250. stavak 1. ZPP, usvojiti, preinačiti i odlučiti u svemu kao u izreci ove presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da prema svim zakonskim propisima i Instrukciji imaju pravo na zaključenje novog ugovora o otkupu predmetnog stana jer je njihova prednica isplatila kompletnu kupoprodajnu cijenu predmetnog stana, za što ima validnu potvrdu, i s obzirom na to da je ona umrla, apelanti kao njezini nasljednici imaju pravo na predmetni stan, te da činjenica da nemaju raniji ugovor o otkupu stana na temelju kojeg bi se mogla na pouzdan način utvrditi ukupna cijena stana nije od značaja za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu jer im je to pravo dano točkama 4. i 6. Instrukcije.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju zbog čega apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.
15. Općinski sud je naveo da je apelacija neutemeljena jer nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i imovinu apelanata.
16. Tužena je navela da u konkretnom slučaju prednica apelanata nije bila vlasnica predmetnog stana, niti su apelanti bili članovi njezinog obiteljskog kućanstva zbog čega nisu ni imali pravo na otkup predmetnog stana i zbog čega je apelacija neutemeljena.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA , koji je u navedenom razdoblju primjenjivan i na teritoriju Republike BiH („Službeni list SFRJ“ broj 84/90), relevantne odredbe glase:
Član 20. stav 1.
Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje. Član 23.
Lice koje otkupljuje stan dužno je da, u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana, podnese zahtjev za upis prava svojine i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige, odnosno druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima. Članovi porodičnog domaćinstva lica koje otkupljuje stan imaju pravo stanovanja u tom stanu u skladu sa zakonom.
18. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01 i 15/02) u kojem relevantne odredbe glase:
Članak 7.
(1)Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz članka 5. ovog zakona, može istaknuti zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
(2)Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, ovisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljnjem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
(3)Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stavka 2. ovog članka, kupac ima pravo pokrenuti sudbeni postupak.
(4)Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
(5)Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.
(6)Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora. Članak 8.
Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na uporabu dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o uporabi stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudbenom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom mjerodavnog organa sukladno Zakonu o stambenim odnosima.
Članak 9.
(1)Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti. (2)Članom užeg obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
Članak 15.
(1)Prodaju stanova na kojima su pravo raspolaganja imali bivša JNA i SSNO, sukladno ovom zakonu, vrši Federalno ministarstvo odbrane - Federalno ministarstvo obrane.
Članak 39.
Nositeljima stanarskog prava koji su zaključili ugovor o otkupu stana na osnovi Zakona o osiguranju u JNA i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koje oni koriste ("Službeni list SFRJ", broj 84/90), prigodom zaključenja ugovora o prodaji stana sukladno sa odredbama ovog zakona priznat će se uplaćeni iznos iskazan u DEM po tečaju na dan uplate.
Članak 39a.
Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva obrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. travnja 1992. godine zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članku 39. ovog zakona, Ministarstvo obrane Federacije izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Članak 39b.
U slučaju kada nositelj stanarskog prava iz članka 39a. ovog zakona nije izvršio uplatu cijelog iznosa prodajne cijene stana u skladu sa kupoprodajnim ugovorom, onda će platiti ostatak prodajne cijene navedene u tom ugovoru Ministarstvu obrane Federacije.
Ukoliko je kupoprodajnim ugovorom predviđena isplata prodajne cijene u obrocima, sačinit će se aneks ugovora kojim se regulira isplata preostalih obroka, te stavljanje pod hipoteku i njena registracija u skladu s ovim zakonom.
Odredbe članka 39a. ovoga zakona i st. 1. i 2. ovoga članka primjenjuju se i na ugovore o otkupu stana koji su zaključeni prije 6. travnja 1992. u slučajevima kada nije izvršena ovjera potpisa kod nadležnog suda.
Članak 39c.
Odredbe čl. 39a. i 39b. primjenjuju se i na nositelja stanarskog prava koji je ostvario pravo na povrat stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98 i 18/99).
Članak 39d.
Osoba koja ne ostvari u Ministarstvu obrane Federacije pravo iz ovoga zakona može pokrenuti postupak u nadležnom sudu.
Članak 39e.
Nositelj stanarskog prava koji nema pravo na povrat stana ili ne podnese zahtjev za povrat stana u skladu s odredbama iz čl. 3. i 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koji je prije 6. travnja 1992. godine zaključio pravno obvezujući ugovor o kupnji stana s bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu (SSNO), ima pravo podnijeti zahtjev Ministarstvu obrane Federacije za nadoknadu sredstava plaćenih po ovoj osnovi, izuzev ako se dokaže da su mu ta sredstva priznata za otkup stana izvan teritorija BiH.
19. U Instrukciji za sprovođenje odredbi čl. 39a., 39b. i 39c. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 6/2000) relevantne odredbe glase:
4. U slučajevima kada je nositelj stanarskog prava koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana prije 6. 4. 1992. godine (u daljem tekstu: kupac) umro, pravo na podnošenje zahtjeva Ministarstvu radi izdavanja naloga za uknjižbu prava vlasništva na umrlog kupca, ima zakonski nasljednik umrlog kupca koji pored isprava iz tačke 3. ove instrukcije prilaže i:
6. U slučajevima kada nositelj stanarskog prava posjeduje priznanicu da je uplatio određen iznos na račun prodavatelja, ali ne posjeduje ugovor o kupoprodaji na osnovu kojeg se može na pouzdan način utvrditi ukupna cijena stana, Ministarstvo na zahtjev nositelja stanarskog prava zaključit će novi ugovor o otkupu stana i ukupnu cijenu stana obračunatu prema Zakonu umanjit će za uplaćeni iznos.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 062486 13 Rev od 10. studenog 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelanti su primili 23. prosinca 2016. godine, a apelacija je podnesena 7. veljače 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. [...]
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja prava apelanata na zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
28. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova čije presude pobijaju. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, dovodeći u kontekst činjenice predmeta prezentirane u prethodnim točkama ove odluke s naprijed citiranim relevantnim zakonskim odredbama, smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su Općinski sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata za zaključenje novog ugovora o otkupu predmetnog stana. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u postupku nesporno utvrđeno da prednica apelanata nije imala zaključen kupoprodajni ugovor sa SSNO-om, da apelanti nisu bili članovi njezinog obiteljskog kućanstva, niti da je na bilo koga od apelanata preneseno i moglo biti preneseno stanarsko pravo na predmetnom stanu zbog čega apelanti nisu ispunili uvjete na zaključenje kupoprodajnog ugovora čiji bi predmet bio predmetni stan. Ustavni sud, u svezi s tim, upućuje i na citirane odredbe točaka 4. i 6. Instrukcije na koju se apelanti pozivaju u apelaciji. Kako proizlazi iz navedenih odredbi, prema točki 4. Instrukcije, pravo nasljednika da zahtijevaju zaključenje novog kupoprodajnog ugovora postoji samo u slučaju kada je njihov prednik, koji je bio nositelj stanarskog prava, imao zaključen pravno obvezujući kupoprodajni ugovor, a što u konkretnom slučaju nije primjenjivo jer prednica apelanata takav ugovor nije imala. Osim toga, iz točke 6. Instrukcije jasno proizlazi da pravo na zaključenje ugovora o otkupu stana u situaciji kada nositelj stanarskog prava posjeduje isključivo priznanicu o uplaćenim sredstvima, ali ne i kupoprodajni ugovor, ima samo nositelj stanarskog prava, kako su to i obrazložili redovni sudovi, a da to pravo ne pripada njegovim nasljednicima. Kako apelanti nisu bili članovi obiteljskog kućanstva prednice apelanata, a niti je na bilo koga od apelanata nakon njezine smrti bilo preneseno stanarsko pravo na predmetnom stanu, to, kako su i obrazložili Općinski sud i Vrhovni sud, nije bilo uvjeta ni za zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana ni prema propisima za otkup stanova koji ne potpadaju pod naprijed istaknuti pravni režim čl. od 7. do 9. Zakona o prodaji stanova. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi čije su presude apelanti pobili u pobijanim presudama dali argumentirana i jasna obrazloženja koja apelanti svojim navodima nisu doveli u pitanje kako u postupku pred tim sudovima tako ni u postupku pred Ustavnim sudom, zbog čega Ustavni sud navode apelanata smatra neutemeljenim.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Kako apelanti kršenje navedenog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, to nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su Općinski sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata za zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana u situaciji kada prednica apelanata kao nositeljica stanarskog prava nije imala zaključen kupoprodajni ugovor sa SSNO-om, već isključivo priznanicu o uplati određenih novčanih sredstava, kada apelanti nisu bili članovi obiteljskog kućanstva nositeljice stanarskog prava i kada na niti jednog od apelanata nije bilo preneseno stanarsko pravo nakon smrti njihove prednice.
34. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević