Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2954/17 (M. Š.)

Odluka donesena 13. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada
  • Građevinsko zemljište
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2954/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2954/17, rješavajući apelaciju Milana Šarca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Šarca podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 V 012479 17 Gž 3 od 22. maja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 V 012479 16 V 3 od 8. decembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Šarac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 12. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 V 012479 17 Gž 3 od 22. maja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 V 012479 16 V 3 od 8. decembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, kao i od Općine Velika Kladuša, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

2. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. decembra 2018. godine, Kantonalni sud 11. decembra 2018. godine, a tužena 7. decembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 23 0 V 012479 16 V 3 od 8. decembra 2016. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov zahtjev, te je navedeno: „Obavezuje se Općina Velika Kladuša da Šarac Milanu sinu Branka isplati naknadu za zemljište usljed prestanka prava korištenja zemljišta radi građenja označenog kao k. č. br. 1196/2 livada 3 klase od 370 m² ranije upisana u posjedovni list 1785 KO Velika Kladuša, a po starom premjeru odgovara k. č. br. 1167/26 od 370 m² ranije uknjižena u zemljišnoknjižni uložak 2129 KO Velika Kladuša u iznosu od 9.900,00 KM, kao i naknadu za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od 1.285,02 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 19. aprila 2016. godine pa do isplate, kao i nadoknaditi mu troškove postupka u iznosu od 2.672,00 KM, a sve u roku od 15 dana, računajući od donošenja ovog rješenja“. Apelant je dužan tuženoj podmiriti troškove ovog postupka u iznosu od 640,00 KM, i u to u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

5. Kako slijedi iz dokumentacije spisa, apelant je Općinskom sudu 29. marta 2011. godine podnio prijedlog radi utvrđivanja pravične naknade za izuzeto građevinsko zemljište. U prijedlogu je naveo da je zaključkom općinskog načelnika Općine Velika Kladuša broj 05/3-31/3-31/05 od 27. novembra 2006. godine apelant upućen da ostvari svoje pravo u postupku kod Općinskog suda. Kako među strankama nije sporno da je apelantu dodijeljeno zemljište za izgradnju porodične kuće, tj. parcela pobliže opisana u izreci Rješenja SO Velika Kladuša broj 01-012-284/83 od 7. decembra 1983. godine, nesporno je i da je Rješenjem Općine Velika Kladuša broj 07-477-45-2/97 od 3. jula 1997. godine apelantu utvrđen gubitak prava korištenja zemljišta radi građenja na gradskom građevinskom neizgrađenom zemljištu. Također, apelant u svojoj izjavi navodi da je platio cijenu zemljišta i sve troškove za komunalne, elektro i druge saglasnosti, da je pribavio projekat radi podnošenja zahtjeva za urbanističku odnosno građevinsku dozvolu, da se nakon odvijanja ratnih djelovanja u BiH zatekao na drugom mjestu, da su mu svi lični i drugi dokumenti ostali u stanu u Velikoj Kladuši do kojih nije mogao doći, niti ih naknadno pronaći, da je pronašao samo potvrdu da je Općinskoj komisiji za prostorno uređenje podnio projekat RO „Naš stan“ iz Beograda za izgradnju skloništa od 1984. godine. Kako je dalje navedeno, ove činjenice dokazane su i materijalnim dokazima, osim činjenice da je apelant uplatio bilo koji iznos novca za uređenje građevinskog zemljišta, niti da je izvršio uplatu samog dodijeljenog zemljišta.

6. Prema ocjeni Općinskog suda, apelant niti jednim dokazom nije dokazao da je uplatio bilo koji iznos novca na ime uređenja gradskog građevinskog zemljišta, niti da je platio bilo koji iznos vrijednosti zemljišta jer se to iz njegovog iskaza ne može utvrditi, a ove činjenice ne dokazuju se niti nalazom vještaka građevinske struke, budući da se ovim nalazom dokazuje samo koji bi to iznosi bili u vrijeme gubitka prava, a ne i da je predlagač te iznose podmirio.

7. Odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), teret dokazivanja činjenica na koje se stranka poziva je na toj stranci, a apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je bilo koje iznose uplatio nadležnim organima Općine Velika Kladuša nakon dodjele na korištenje gradskog građevinskog zemljišta za izgradnju porodične kuće. Općinski sud navodi da ni iz ostalih izvedenih dokaza s glavne rasprave nije moguće, van razumne sumnje, utvrditi da je apelant bilo šta platio, pa da bi mu po tom osnovu pripadalo pravo da mu protupredlagač vrati uplaćene iznose novca, slijedom čega je i odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari sud je cijenio svaki izvedeni dokaz pojedinačno i sve izvedene dokaze zajedno i u njihovoj međusobnom povezanosti, s tim što pojedine dokaze od tih dokaza sud nije posebno obrazlagao iz razloga što sami za sebe nisu bili podobni da dokažu bitne činjenice za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, ali ih je sud cijenio u vezi s obrazloženim izvedenim dokazima i na osnovu takve ocjene dokaza odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 V 012479 17 Gž 3 od 22. maja 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, a osporeno rješenje potvrđeno.

9. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe koje su navedene u osporenom rješenju, i za svoju odluku dao jasne i na zakonu zasnovane razloge, što sve prihvata Kantonalni sud, što ni jednim apelantovim žalbenim navodom nije dovedeno u sumnju. Konkretno, članom 55. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ broj 34/86) propisano je da je u slučaju prestanka prava korištenja zemljišta radi građenja po odredbama prethodnog člana općina dužna platiti licu kojem je to pravo prestalo naknadu za korisne investicije uložene u izgradnju zgrade koja je građena u skladu s odobrenjem za građenje i vratiti naknadu za zemljište i naknadu za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta. Članom 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ broj 1/90) član 55. izmijenjen je i glasi: „U slučaju prestanka prava korištenja zemljišta radi građenja po odredbama prethodnog člana, općina je dužna platiti licu kojem je to pravo prestalo građevinsku vrijednost nedovršene zgrade i naknadu za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta utvrđene po odredbama Zakona o eksproprijaciji i naknadu za zemljište po vrijednosti u momentu prestanka ovog prava“.

10. Prema članu 123. ZPP, koji se prema članu 2. Zakona o vanparničnom postupku primjenjuje u ovom postupku, svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i predložiti dokaze kojima će svoje tvrdnje dokazati. Članom 126. ZPP propisano je: „Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja“. Teret dokazivanja je dužnost stranke u postupku, u ovom slučaju apelanta, da sudu pruži dokazna sredstva pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost određene tvrdnje ili teze na kojoj zasniva svoj zahtjev. U ovom predmetu na apelantu je bio teret dokazivanja da je platio naknadu za dodijeljeno neizgrađeno zemljište i troškove uređenja tog zemljišta, kada i u kojem novčanom iznosu, pa da bi bio osnovan njegov zahtjev da mu se vrati naknada i troškovi uređenja zemljišta nakon prestanka prava korištenja zemljišta radi građenja, a predlagač navedeno nije dokazao, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud.

11. Kako je navedeno, suštinu apelantove žalbe čine njegovi navodi da nije bio dužan dokazivati da je platio naknadu za predmetno građevinsko zemljište i troškove za uređenje građevinskog zemljišta. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ovi žalbeni navodi nisu osnovani. Članom 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ broj 1/90) izmijenjen je član 55. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ broj 34/86) utoliko što su određeni okviri, metod, način utvrđivanja građevinske vrijednosti nedovršene zgrade i naknade za troškove uređenja građevinskom zemljišta, i to prema odredbama Zakona o eksproprijaciji i naknade za zemljište, po vrijednosti u momentu prestanka tog prava. Spomenutom izmjenom Zakona o građevinskom zemljištu pretpostavka za isplatu koju mora dokazati predlagač – da je platio naknadu za zemljište i troškove za uređenje građevinskog zemljišta, nije isključena, niti je izmijenjeno pravilo o teretu dokazivanja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. uz Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelant smatra da je sud proizvoljno primijenio odredbe procesnog zakona – prava (Zakon o vanparničnom postupku FBiH, Zakon o parničnom postupku FBiH) i materijalnog prava (Zakon o građevinskom zemljištu, ,,Službeni list SRBiH“ br. 34/86 i 1/90) na način da su neosnovano na apelanta kao predlagača prebacili teret dokazivanja, neosnovano ga obavezujući da dokazuje činjenice koje nisu sporne, a koje su relevantne za donošenje odluke. U konkretnom slučaju, odredba materijalnog prava koja je relevantna za donošenje odluke, prema apelantovom mišljenju, jeste Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu (,,Službeni list SRBiH“ broj 1/90). Odredba člana 55. citiranog zakona je ovom izmjenom i dopunom u potpunosti izmijenjena članom 11. i glasi: ,,U slučaju prestanka prava korištenja zemljišta radi građenja po odredbama prethodnog člana, općina je dužna platiti licu kojem je to pravo prestalo građevinsku vrijednost nedovršene zgrade i naknadu za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta utvrđene po odredbama Zakona o eksproprijaciji i naknadu za zemljište po vrijednosti u momentu prestanka ovog prava“.

14. Naknada za korisne investicije iz prethodnog stava utvrđuje se prema odredbama Zakona o eksproprijaciji. Uz nesporne okolnosti da je apelantu prestalo pravo korištenja zemljišta radi građenja, da se to desilo 3. jula 1997. godine, dakle u vrijeme važenja Izmjene i dopune Zakona o građevinskom zemljištu, da apelantu nije ni vraćena niti plaćena naknada za zemljište, apelant smatra da je relevantna odredba člana 55. Zakona o građevinskom zemljištu. Ukoliko bi se primijenio raniji tekst, apelant bi bio dužan dokazati da je platio naknadu čije vraćanje traži, a u izmijenjenom tekstu on nema obavezu to dokazivati, već dokazati da je izgubio pravo odlukom općinskog organa, kada je izgubio to pravo i kolika je vrijednost zemljišta u momentu gubitka prava. Sve to apelant je dokazao u prvostepenom postupku, pa je to čak i nesporno među strankama u postupku. Apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, tj. primijenili su odredbu člana 55. Zakona o građevinskom zemljištu, koja je izmijenjena prije nastanka spornog odnosa.

b) Odgovor na apelaciju

15. Osnovni sud smatra da nije pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo na koje se poziva u ovom rješenju i isto tako nije proizvoljno i pogrešno primijenjen procesni zakon, pa sud ostaje pri svim navodima koji su iznijeti u ovom rješenju.

16. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana jer postupanjem ovog suda nije došlo do povrede prava na koje se apelant poziva u apelaciji, zbog čega se predlaže da se apelacija odbije.

17. Tužena smatra da su apelantovi navodi u obrazloženju u cijelosti neosnovani. Apelant, uglavnom, ponavlja sve navode iz osporavanih nižestepenih odluka, što znači da ne nudi ništa novo, a što bi utjecalo na to da se donese drugačija odluka. Prvostepeni i drugostepeni sud su dali dovoljno činjenica i navoda u obrazloženju zbog čega su donijeli ovakve odluke, pri kojim ostaje u cijelosti i Općinsko pravobranilaštvo, slijedom čega ističe da nema ništa novo dodati, te predlaže da se apelacija kao takva, ako se ne odbaci, odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86 i 1/90) relevantne odredbe glase:

Član 52.

Lice kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište na korišćenje radi građenja, dužno je platiti naknadu za dodijeljeno zemljište i naknadu za troškove uređenja tog zemljišta. Iznos naknade iz prethodnog stava, osim naknade za preuzeto zemljište, dužan je da plati i raniji vlasnik koji je ostvario prvenstveno pravo korišćenja zemljišta radi građenja na gradskom građevinskom zemljištu.

Iznos naknade za dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište utvrđuje se rješenjem o dodjeli tog zemljišta, a iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje se rješenjem o urbanističkoj saglasnosti.

Licu kome je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište ne može se izdati odobrenje za građenje, niti se može izvršiti uknjižba prava korišćenja zemljišta radi građenja u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi, dok ne podnese dokaze da je platilo naknadu za zemljište i naknadu za uređenje zemljišta.

Član 55.

U slučaju prestanka prava korištenja zemljišta radi građenja po odredbama prethodnog člana, općina je dužna platiti licu kojem je to pravo prestalo građevinsku vrijednost nedovršene zgrade i naknadu za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta utvrđene po odredbama Zakona o eksproprijaciji Federacije BiH („Službeni list SRBiH“, br. 12/87, 38/89 i 3/93) i naknadu za zemljište u momentu prestanka ovog prava.

19. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. U Zakonu o vanparničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Opće odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drugačijem određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.

U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 23 0 V 012479 17 Gž 3 od 22. maja 2017. godine. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o određivanju naknade za izuzeto građevinsko zemljište, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu, Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

28. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Kako je navedeno, suštinu apelantovih argumenata čine njegovi navodi da nije bio dužan dokazivati da je platio naknadu za predmetno građevinsko zemljište i troškove za uređenje građevinskog zemljišta. Ustavni sud ukazuje da su redovni sud ocijenili da ti navodi nisu osnovani dajući za to argumentirano i logično obrazloženje.

30. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, ZPP i Zakona o vanparničnom postupku, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelacionih navoda da je sud proizvoljno primijenio odredbe procesnog zakona – prava (ZPP i Zakon o vanparničnom postupku) i materijalnog prava (Zakon o građevinskom zemljištu) na način da je neosnovano na apelanta kao predlagača prebačen teret dokazivanja, neosnovano obavezujući apelanta da dokazuje činjenice koje nisu sporne, a koje su relevantne za donošenje odluke. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot apelantovom mišljenju, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na apelantovu štetu, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti je bilo procesnih propusta na koje je apelant ukazivao, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge.

33. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2954/17 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio