Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-562/17 (K.S.)
Odluka donesena 13. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 123
- Zakon o visokom obrazovanju · čl. 86
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o visokom obrazovanju (prečišćeni tekst)
Predmeti (1)
AP-562/17
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 562/17, rješavajući apelaciju K.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija K.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 063819 14 Rev od 25. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. K.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Behija Ljubović-Aganović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 063819 14 Rev od 25. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Univerziteta u Sarajevu - Medicinskog fakulteta Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 20. decembra 2018. do 10. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 24. decembra 2018. do 21. januara 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 10. novembra 2008. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog, te je na pripremnom ročištu održanom 27. aprila 2009. godine precizirao i proširio tužbeni zahtjev.
6. Apelant je uz tužbu podnio i prijedlog za određivanje mjere osiguranja, te nakon održanog ročišta po mjeri osiguranja 9. januara 2009. godine Općinski sud je donio rješenje kojim je odbijena mjera osiguranja. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koju je Kantonalni sud rješenjem od 25. februara 2009. godine odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Predmetni spis je 30. marta 2009. godine vraćen prvostepenom sudu.
7. Pripremno ročište u predmetu je održano 27. aprila 2009. godine, a glavna rasprava 11. i 15. juna 2009. godine, kada je i zaključena.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 063819 08 P od 13. augusta 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka dekana tuženog od 18. septembra 2008. godine (u daljnjem tekstu: odluka dekana) o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme istekom vremena na koje je ugovor sklopljen i odluka Upravnog odbora tuženog od 24. novembra 2008. godine, te da se naloži tuženom da apelantu uspostavi radnopravni status potpisivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme po osnovu odluke o izboru saradnika koju je donijelo Nastavno-naučno vijeće tuženog od 25. jula 2007. godine (u daljnjem tekstu: odluka o izboru), i to počev od 1. oktobra 2008. godine do 30. septembra 2010. godine, i rasporedi ga na poslove saradnika u zvanje asistenta za nastavni predmet Histologija i embriologija, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u odluci o izboru navedeno da je apelant izabran za saradnika u zvanje asistenta za određeni nastavni predmet za vrijeme od tri godine i da može biti još jednom ponovo izabran u isto zvanje, te da će po konačnosti ove odluke dekan odlučiti o zasnivanju radnog odnosa, odnosno o datumu stupanja na rad izabranog saradnika, kao i da apelantu pripadaju sva prava i obaveze u skladu sa Zakonom i pravilima tuženog. Dalje je naveo da je između apelanta i tuženog zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, od 15. oktobra 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o radu) i određeno da traje do okončanja akademske 2007/08. godine, te je naveo njegov sadržaj kojim su regulirana apelantova prava iz radnog odnosa (radno mjesto, plaća, otpremnina, prestanak radnog odnosa i dr.). Istaknuto je da je nesporno da je odlukom dekana konstatirano da apelantu u statusu asistenta na određenoj katedri prestaje radni odnos zaključen predmetnim ugovorom o radu po osnovu isteka vremena na koje je sklopljen, a kao datum prestanka naveden je 30. septembar 2008. godine.
10. Općinski sud je naveo da je nesporna činjenica da je odlukom o izboru apelant izabran za saradnika u zvanje asistenta za određeni nastavni predmet za vrijeme od tri godine s napomenom da može još jednom ponovno biti izabran u isto zvanje, u skladu sa tada važećim kantonalnim Zakonom o visokom obrazovanju (u daljnjem tekstu: Zakon o obrazovanju) i važećim pravilima tuženog. Dalje je naveo da je nesporno da je apelant sa tuženim zaključio predmetni ugovor o radu na određeno vrijeme u kojem je jasno navedeno da se zaključuje na određeno vrijeme i da traje do okončanja akademske 2007/08. godine sa početkom rada 1. oktobra 2007. godine. Općinski sud je istaknuo da se apelant saglasio sa ovakvim statusom - zaključenjem ugovora na određeno vrijeme, da je navedeni ugovor potpisao i da je u cijelosti realiziran, jer je apelant ispunjavao ugovorene obaveze iz ugovora i za taj rad primao ugovorenu plaću. S tim u vezi, obrazložio je da apelant na predmetni ugovor o radu nije uložio niti prigovor, niti ga je osporavao na bile koji način o čemu se apelant jasno izjasnio prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke. Općinski sud je, dalje, naveo da apelant nije predočio niti jedan pismeni dokaz da je uložio prigovor, da se paušalno izjasnio da je razgovarao sa sekretarom tuženog i da mu je rečeno da će predmetni ugovor o radu biti obnovljen po automatizmu, a na navedenu okolnost nije predložio saslušanje svjedoka. Općinski sud je istaknuo da iz predmetnog ugovora o radu proizlazi da prestaje po osnovu odredaba člana 86. stav 1. tačka 6. Zakona o radu, što znači istekom vremena na koje je zaključen, a što je regulirano i odredbama člana 100. stav 3. Zakona o obrazovanju, dok je istovjetna odredba ugrađena i u član 159. pravila tuženog, što je i konstatirano odlukom dekana. S tim u vezi, istaknuto je da je navedena odluka samo deklaratornog karaktera, a ne utvrđujućeg, te da je apelant osporavao dužinu trajanja radnog odnosa u momentu isteka ugovorenog roka, odnosno tek po donošenju odluke dekana. Stoga je Općinski sud zaključio da apelant provedenim dokazima nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, tj. da je navedena odluka dekana nezakonita, te odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 063819 10 Rsz od 12. septembra 2014. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da apelantu uspostavi radnopravni status počev od 1. oktobra 2008. godine do 30. septembra 2010. godine, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, pošto se radni odnos zasniva zaključenjem ugovora o radu, u situaciji kada je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, jasno je da radni odnos zaposleniku prestaje istekom vremena za koje je takav ugovor zaključen. Zbog navedenog, Kantonalni sud je ocijenio kao zakonitu odluku dekana i odluku Upravnog odbora tuženog, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud, dajući za takav zaključak veoma detaljne i jasne razloge. Međutim, imajući u vidu odluku o izboru u kojoj je navedeno da je apelant izabran za saradnika u zvanje asistenta za određeni nastavni predmet i da se bira za asistenta za vrijeme od tri godine, te činjenicu da ova odluka nikada nije stavljena van snage, Kantonalni sud je zaključio da takva odluka vezuje tuženog. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženi obavezan da postupi u skladu sa tom odlukom i da sa apelantom zaključi ugovore o radu i za naredne dvije školske godine, odnosno za period od 1. oktobra 2008. godine do 30. septembra 2010. godine, i da ga rasporedi na poslove saradnika u zvanje asistenta za određeni nastavni predmet.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 063819 14 Rev od 25. oktobra 2016. godine uvažena je revizija tuženog, drugostepena presuda je preinačena tako da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, nasuprot stavu drugostepenog suda, prvostepeni sud zauzeo pravilan stav kada je izveo pravni zaključak da apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na osnovu odluke o izboru uspostavi radnopravni status kao saradnika asistenta za nastavni predmet na određeno vrijeme, za period od dvije godine, nije osnovan. S tim u vezi, obrazložio je da je Zakonom o obrazovanju uređen način izbora nastavnika i saradnika za rad u visokoškolskim ustanovama Kantona Sarajevo. Dalje je naveo da je odredbom člana 93. ovog zakona, koji je važio u vrijeme izbora apelanta za mjesto asistenta i koji se primjenjivao do donošenja novog Zakona o visokoškolskim ustanovama na području Kantona Sarajevo, propisano da se asistent bira za vrijeme od tri godine i da može biti još jednom ponovo izabran. Istaknuto je da je odredbom člana 99. Zakona o obrazovanju propisano da se izbor saradnika utvrđuje prema pravilima visokoškolske ustanove, a stavom 3. člana 100. istog zakona da asistentu prestaje radni odnos istekom vremena na koje je i zasnovao radni odnos. Vrhovni sud je istaknuo da je pravilima tuženog koja su se primjenjivala prilikom donošenja odluka o izboru apelanta za asistenta, ranijim pravilima tuženog iz 2002. godine, propisano da po okončanju izbornog postupka dekan odlučuje o osnovanosti zasnivanja radnog odnosa i datumu stupanja na rad izabranog nastavnika, odnosno saradnika (član 143). Prema ocjeni Vrhovnog suda, bez obzira na period izbora apelanta za saradnika asistenta, nije bilo mjesta za primjenu novog Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo iz 2008. godine, a s tim u vezi ni za uspostavu radnopravnog statusa apelantu na period za koji je izabran s obzirom na to da je, po tada važećim propisima i pravilima tuženog, odredbom čl. 143-159. dato ovlaštenje dekanu fakulteta da odlučuje o osnovanosti, zasnivanju radnog odnosa i datumu stupanja na rad izabranog nastavnika, odnosno saradnika, što je u konkretnom slučaju i učinjeno donošenjem osporenih odluka tuženog. Vrhovni sud je istaknuo da je na osnovu odluke o izboru apelant u statusu zaposlenika zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme sa tuženim kao poslodavcem, i to posredstvom dekana kao njegovog zastupnika, te da je dekan tuženog u okviru svojih ovlaštenja odlučio o trajanju radnog odnosa apelantu, odnosno da traje do okončanja akademske 2007/2008. godine. Kako se radni odnos zasniva zaključenjem ugovora o radu, u situaciji kada je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme, Vrhovni sud je istaknuo da je jasno da radni odnos zaposleniku prestaje istekom vremena za koje je takav ugovor zaključen. Zbog toga, Vrhovni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na zaključivanje ugovora o radu za period na koji je izabran, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud, dajući za takav zaključak veoma detaljne i jasne razloge koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Apelant navodi da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti, niti je sud dao jasno obrazloženje, koju odredbu i kojeg zakona je drugostepeni sud pogrešno primijenio kada je donio drugostepenu presudu. Smatra da ni Kantonalni ni Vrhovni sud nisu različito primijenili materijalno pravo, nego da su donijeli različite odluke izražavajući drugačije stavove i mišljenja o činjenicama za koje je Vrhovni sud potvrdio da su pravilno utvrđene. Navodi da različiti stavovi i zaključci nisu mogli biti osnov za donošenje presude primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, pa je suštinski samo proizvoljan stav Vrhovnog suda razlog i osnov za donošenje osporene presude. Apelant ističe da je ovakvim postupanjem Vrhovni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje i zakonitu i obrazloženu presudu, te pravo da se presuda donese primjenom materijalnog propisa. Smatra da Vrhovni sud zauzima stav a da pritom ne primjenjuje zakon, da izbor u zvanje asistenta na fakultetu ne veže fakultet da sa tim asistentom zaključi ugovor o radu - isto kao da se asistenti biraju da bi bez svrhe imali to zvanje koje bez radnog odnosa ne znači ništa. Apelant smatra da je Vrhovni sud osporenom presudom onemogućio apelanta da dalje akademski napreduje i to sedam godina od donošenja prvostepene presude, pa je apelantovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno i ovakvim dugotrajnim postupanjem suda u postupku.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud navodi da ostaje u cijelosti kod osporene presude, te ističe da je predmetni spis 23. decembra 2014. godine primljen u Vrhovni sud na postupanje po reviziji, a da je odluka donesena 25. oktobra 2016. godine u razumnom roku.
17. Kantonalni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje. Posebno naglašava da do povrede prava na pravično suđenje nije došlo pred Kantonalnim sudom kada se ima u vidu broj predmeta kojima je sudija zadužen (oko 1.000), činjenica da je većina tih predmeta hitna po zakonu, a da se pri tome sudija prioritetno u radu mora pridržavati plana Visokog sudskog i tužilačkog vijeća o rješavanju predmeta.
18. Općinski sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Ističe da je predmetni spis po žalbi 15. oktobra 2009. godine dostavio Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi. Kantonalni sud je 23. februara 2010. godine vratio spis sa rješenjem kojim se žalba odbija i prvostepeno rješenje potvrđuje, da su ponovo odlučivali o mjeri, te da je Općinski sud 16. marta 2010. godine ponovo vratio spis Kantonalnom sudu, jer nije odlučeno po žalbi protiv prvostepene presude. Općinski sud smatra da je prvostepeni postupak proveden u zakonskom roku i u vezi sa podnesenom mjerom i podnesenom tužbom, te da prvostepeni sud nije utjecao na dužinu trajanja postupka.
19. Tuženi smatra da su navodi u apelaciji u cijelosti neosnovani, te opširno opisuje stavove redovnih sudova, činjenice predmeta i primjenu prava. Smatra da apelant nije učinio čak ni vjerovatnim da je učinjena povreda prava na pravično suđenje, te da mu je omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), u tekstu koji se primjenjivao u postupku, u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123. stav 1.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
21. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 86. stav 1. tačka 6.
Ugovor o radu prestaje:
6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme;
22. Zakon o visokom obrazovanju – prečišćeni tekst („Službene novine KS“ broj 9/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 99.
Postupak izbora saradnika utvrđuje se pravilima visokoškolske ustanove.
Član 100. stav 3.
Asistentu prestaje radni odnos istekom vremena za koje je zasnovao radni odnos. VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 063819 14 Rev od 25. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 14. decembra 2016. godine a apelacija je podnesena 10. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na poništavanje odluka i uspostavljanje radnopravnog statusa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, te da je postupak dugo trajao. U vezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, tvrdi da je proizvoljan stav Vrhovnog suda razlog i osnov za donošenje osporene presude, da nije dao jasno obrazloženje u pogledu zakonske odredbe koju je drugostepeni sud pogrešno primijenio, te da je Vrhovni sud ovakvim postupanjem povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje i zakonitu i obrazloženu presudu, te pravo da se presuda donese primjenom materijalnog propisa. U kontekstu ovih apelantovih navoda Ustavni sud, prvo, podsjeća na odredbu člana 2. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i da nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude ukazao na relevantne odredbe zakona i pravila tuženog koje se primjenjuju u konkretnom slučaju. Tako je Vrhovni sud, nakon navođenja relevantnih odredaba Zakon o obrazovanju, između ostalog i odredaba člana 99. kojim je propisano da se izbor saradnika utvrđuje prema pravilima visokoškolske ustanove, ukazao da je pravilima tuženog koja su se primjenjivala prilikom donošenja odluka o izboru apelanta za asistenta propisano da po okončanju izbornog postupka dekan odlučuje o osnovanosti zasnivanja radnog odnosa i datumu stupanja na rad izabranog nastavnika, odnosno saradnika. Vrhovni sud je, dalje, ukazao da, bez obzira na period apelantovog izbora za saradnika asistenta, prema tada važećim propisima i pravilima tuženog, dato je ovlaštenje dekanu fakulteta da odlučuje o osnovanosti, zasnivanju radnog odnosa i datumu stupanja na rad izabranog nastavnika, odnosno saradnika, što je u konkretnom slučaju i učinjeno donošenjem osporenih odluka tuženog. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao i da je na osnovu odluke o izboru apelant u svojstvu zaposlenika zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme sa tuženim kao poslodavcem, i to posredstvom dekana kao njegovog zastupnika, te da je dekan tuženog u okviru svojih ovlašćenja odlučio o trajanju radnog odnosa apelantu, odnosno da traje do okončanja akademske 2007/2008. godine. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu. Pošto je Vrhovni sud nesporno naveo odredbe materijalnog prava i obrazložio njihovu primjenu na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da se obrazloženje osporene presude ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 10. novembra 2008. godine i da je okončan 25. oktobra 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, Ustavni sud nalazi da je postupak ukupno trajao oko sedam godina i 11 mjeseci. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi donijeli tri presude i tri rješenja (po prijedlogu za mjeru osiguranja). Ustavni sud, dalje, uočava da je apelant tokom postupka precizirao i proširio tužbeni zahtjev, te da je uz tužbu podnio i prijedlog za privremenu mjeru osiguranja o kojoj su sudovi zasebno odlučivali, što je, svakako, utjecalo na dužinu trajanja postupka. Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostepeni postupak, nakon podnošenje tužbe pred Općinskim sudom, trajao oko devet mjeseci. Ustavni sud primjećuje da je, prema navodima Općinskog suda, nakon što je Općinski sud dostavio predmetni spis Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi, Kantonalni sud vratio spis 23. februara 2010. godine sa rješenjem kojim se žalba odbija i prvostepeno rješenje potvrđuje, da su ponovo odlučivali o mjeri, te da je Općinski sud 16. marta 2010. godine ponovo vratio spis Kantonalnom sudu, jer nije odlučeno po žalbi protiv prvostepene presude. Postupak pred Kantonalnim sudom je ukupno trajao oko četiri godine i 11 mjeseci. Postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom je trajao oko jedne godine i deset mjeseci. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je postupak okončan u roku od sedam godina i 11 mjeseci, sagledajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redovni sudovi donijeli tri presude i tri rješenja, te okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zaključuje da, zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, apelantovi navodi o dužini trajanja predmetnog postupka nisu osnovani.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević