Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1283/17 (I. O.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Penzija
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1283/17

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1283/17, rješavajući apelaciju Izeta Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Izeta Omerovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0Rs 055017 14 Rev od 19. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Izet Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 3. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0Rs 055017 14 Rev od 19. januara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Tuzlanskog kantona – Ministarstvo unutrašnjih poslova – Policijski odbor Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa kantonalni pravobranilac, zatraženo je 18. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. januara 2019. godine. Tuženi u datom roku nije dostavio odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 055017 11 Rs od 13. aprila 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 055017 12 Rsž od 30. oktobra 2013. godine, poništena su rješenja tuženog br. 08-03/12-34.4-6004/10 od 26. novembra 2010. godine i 08-03/1-1-2-34.4- 6004/10 od 29. decembra 2010. godine, te je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove policijskog službenika i da mu ukupno isplati iznos od 16.181,63 KM na ime mjesečnih plaća od dana prestanka radnog odnosa, tj. od 30. novembra 2010. godine, zaključno sa februarom 2012. godine, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu uplati doprinose za PIO u ukupnom iznosu od 5.393,30 KM, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 3.490,00 KM. Sudovi su svoje odluke zasnovali na stavu da je tuženi pogrešnom primjenom odredaba člana 122. stav 1. tačka c) Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u) donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantu.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv drugostepene presude od 30. oktobra 2013. godine, donio Presudu broj 32 0 Rs 055017 14 Rev od 19. januara 2017. godine kojom je usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naglasio kako je nesporno da je Rješenjem tuženog broj 08-03/1-2-34.4-6004/10 od 26. novembra 2010. godine apelantu kao policijskom službeniku zbog navršenih 40 godina penzijskog staža prestao radni odnos 30. oktobra 2010. godine, tj. zbog ispunjavanja zakonskih uvjeta za penzioniranje u skladu s odredbama člana 122. stav 1. podtačka c. Zakona o policijskim službenicima. Naime, utvrđeno je da je apelant na dan 30. oktobar 2010. godine, uključujući beneficirani staž osiguranja i njegov poseban staž, imao ukupno 41 godinu, jedan mjesec i 15 dana penzijskog staža. Vrhovni sud je utvrdio da je Rješenjem Policijskog odbora MUP-a Tuzlanskog kantona broj 08-03/1-2-34.4-6004/10 od 29. decembra 2010. godine odbijena apelantova žalba protiv rješenja o prestanku radnog odnosa od 26. novembra 2010. godine, uz obrazloženje da iz dokumentacije u spisu nesporno proizlazi da je na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelant imao navršenih 40 godina penzijskog staža, te da su ispunjeni uvjeti za odlazak u penziju shodno odredbama člana 122. stav 1. podtačka c. Zakona o policijskim službenicima i člana 30. stav 2. Zakona o PIO-u.

7. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 82. stav 1. tačka 1. i člana 94. stav 1. Zakona o PIO-u, kojim je propisano da se u penzijski staž, pored efektivnog staža, uračunava i posebni staž, te, u vezi s tim, zaključio da je tuženi pravilno postupio kada je utvrdio da ukupan staž osiguranja apelantu, zaključno s danom utvrđenog prestanka radnog odnosa 30. novembra 2010. godine, iznosi 41 godinu, jedan mjesec i 15 dana, uključujući beneficirani staž osiguranja i njegov poseban staž. Period od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine tretira se kao poseban staž osiguranja koji je apelant stekao kao pripadnik organa unutrašnjih poslova jer je imao učešće u odbrani Bosne i Hercegovine, dakle računa se kao njegov penzijski staž u dvostrukom trajanju. Vrhovni sud je stoga zaključio da je osporenim rješenjima tuženog pravilno utvrđeno da je apelant ispunio zakonske uvjete za penzioniranje u skladu sa članom 122. stav 1. podtačka c. Zakona o policijskim službenicima, čime se apelantov tužbeni zahtjev za poništenje navedenih rješenja, a posljedično tome i zahtjev za isplatu plaća za navedeni period pokazuju neosnovanim. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da Vrhovni sud prilikom odlučenja nije cijenio činjenicu da je poslodavac bez njegove saglasnosti utvrdio staž u dvostrukom trajanju i time zaključio da je napunio 40 godina penzijskog staža. Smatra da „poseban staž u dvostrukom trajanju kao isključivu beneficiju ne može koristiti poslodavac za sve osiguranike“. Apelant, također, smatra da u osporenoj odluci nedostaju jasni razlozi na kojima je zasnovana osporena odluka.

b) Odgovor na apelaciju

9. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredama ustavnih prava navedenih u apelaciji, te je istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, ističući da sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo. V.Relevantni propisi

10. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 6/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 122.

Osnove prestanka radnog odnosa (1)Radni odnos, policijskog službenika prestaje u sljedećim slučajevima:

[...] c. kada navrši 65 godina života i zakonom propisani penzijski staž ili 40 godina penzijskog staža;

[...]

11. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom invalidskom osiguranju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09, 55/12, 64/12 – odluka USBiH):

Član 30.

[...] Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.

Član 82.

Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na temelju koga se stiče i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidsko osiguranja, obuhvaća:

1. vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. 83 do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona;

[...] Poseban staž Član 94.

Osobama koje su sudjelovale u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koje su sudjelovale u obrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća odbrane i organa unutarnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za obranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18.

septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine.

[...]

12. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/18) u relevantnom dijelu glasi:

Poseban staž Član 36.

(1) Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu BiH, odnosno koja su uzela učešće u odbrani BiH kao pripadnici Armije Republike BiH, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani BiH u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine, u skladu sa propisima o kriterijima, načinu i postupku priznavanja i izdavanja uvjerenja na osnovu kojih se ovo vrijeme priznaje u penzijski staž kao poseban staž.

Uračunavanje posebnog staža Član 38.

(1) Poseban staž iz člana 36. stav (1) ovog zakona uračunat će se u penzijski staž samo uz pismenu saglasnost lica na koga se taj staž odnosi.

(2) Licima iz člana 36. stav (1) ovog zakona, koja su pravosnažnom presudom osuđena zbog krivičnog djela ratnog zločina, poseban staž iz člana 36. stav (1) ovog zakona ne računa se u penzijski staž.

VI.Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 055017 14 Rev od 19. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda ukazujući da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

20. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanje apelanta na posao, odnosno na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). Ustavni sud smatra da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi tog prava.

21. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

22. U vezi s navodima apelacije koji se suštinski svode na tvrdnju da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2184/09 u pogledu računanja posebnog staža u penzijski staž s aspekta propisa koji su važili u Federaciji BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 64/12 od 20. augusta 2012. godine).

23. Ustavni sud napominje da je, u konkretnom slučaju, u vrijeme donošenja osporene presude Vrhovnog suda od 19. januara 2017. godine na snazi bio Zakon o PIO-u („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09, 55/12, 64/12 – odluka USBiH), koji je Vrhovni sud i primijenio u osporenoj odluci. Stoga, Ustavni sud smatra da za konkretan predmet nije relevantan Zakon o PIO-u („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/18) koji je stupio na snagu 29. februara 2018. godine, dakle nakon donošenja osporene odluke Vrhovnog suda.

24. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju primjenjiva praksa iz predmeta AP 2184/09.

25. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2184/09 u odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava razmatrao pitanje uračunavanja posebnog staža shodno odredbama člana 82. stav 1. tačka 1. i člana 94. Zakona o PIO-u („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09, 55/12). U vezi s tim, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao da je odredbama člana 82. stav 1. tačka 1. propisano: „Penzijski staž, u smislu ovog zakona, na osnovu koga se stječu i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog staža, obuhvata: vrijeme provedeno u osiguranju od dana stupanja na snagu ovog zakona koje se računa u staž osiguranja po odredbama čl. od 83. do 93. i poseban staž iz člana 94. ovog zakona.“ Iz navedenog proizlazi da je odredbama člana 82. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da penzijski staž obuhvata (i) poseban staž iz člana 94. tog zakona, te da ne postoji bilo kakva mogućnost izbora hoće li (ili neće) penzijski staž obuhvatati i poseban staž iz člana 94. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju“ (tačka 26.). Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: „Po mišljenju Ustavnog suda, ni navedena zakonska odredba ne ostavlja bilo kakvu mogućnost izbora u pogledu toga da li će se u penzijski staž uračunati (i) poseban staž, s obzirom na to da se u zakonu eksplicitno naglašava da se u penzijski staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju ꞌračunaꞌ vrijeme koje je provedeno u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine.“ (tačka 27. posljednja rečenica).

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao detaljna i jasna obrazloženja zašto smatra da je tuženi, postupajući u skladu s odredbama člana 122. stav 1. tačka c) Zakona o policijskim službenicima, a u vezi sa odredbama čl. od 82. do 94. Zakona o PIO-u, pravilno postupio kada je utvrdio prestanak radnog odnosa apelantu iz razloga što je ispunio uvjete za starosnu penziju, imajući u vidu činjenicu da je 30. novembra 2010. godine apelant imao ukupno 41 godinu, jedan mjesec i 15 dana penzijskog staža. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da mu se shodno odredbi člana 94. Zakona o PIO-u uračunava i poseban staž u trajanju od četiri godine, tri mjeseca i 15 dana, a to je period koji je apelant proveo u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnik organa unutrašnjih poslova i da mu se zbog toga navedeni period priznaje u staž kao poseban staž u dvostrukom trajanju.

27. Stoga, podržavajući vlastitu praksu (ibid. AP 2184/09), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasna obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog prava, te da se primjena materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati proizvoljnom i da samim tim nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

29. U vezi s navodima o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao ni iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti da se radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant nije ponudio bilo kakve argumente i relevantne dokaze koji bi ukazivali da je osporenom odlukom Vrhovnog suda bio drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno i jasno obrazložio svoju odluku da je apelant ispunio uvjete za penziju primjenom relevantnih odredaba člana 82. stav 1. tačka 1. i člana 94. Zakona o PIO-u u odnosu na poseban staž osiguranja u dvostrukom trajanju, a te odredbe su, u vrijeme donošenja, isključivale mogućnost da apelant odlučuje o tome da li će mu poseban staž osiguranja biti uračunat u dvostrukom trajanju. Tek donošenjem Zakona o PIO-u od 29. februara 2018. godine (predmetni postupak okončan je odlukom Vrhovnog suda od 19. januara 2017. godine) propisana je mogućnost da stranke izaberu da li će im se u penzijski staž uračunati poseban staž u dvostrukom trajanju.

31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević