Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-465/17 (S. B.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-465/17

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 465/17, rješavajući apelaciju Safeta Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Brkića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 019005 16 Kž od 3. oktobra 2016. godine i S1 2 K 019005 15 K od 30. maja 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Safet Brkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 019005 16 Kž od 3. oktobra 2016. godine i S1 2 K 019005 15 K od 30. maja 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 23. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su 30. novembra i 6. decembra 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 019005 15 K od 30. maja 2016. godine apelant je proglašen krivim zato što je na način opisan u izreci presude postao pripadnik terorističke grupe i pružao pomoć terorističkoj grupi, čime je počinio krivično djelo organizovanje terorističke grupe iz člana 202. d) stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), sve u vezi sa članom 201. KZBiH. Za počinjenje navedenog krivičnog djela apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine uz koju su mu izrečene i mjere sigurnosti oduzimanja predmeta.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da su, postupajući po optužnici Tužilaštva BiH protiv apelanta u svojstvu osumnjičenog (potvrđena 29. maja 2015. godine), na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe među kojima dokazi saslušanjem većeg broja svjedoka, između ostalih saslušanjem svjedoka Berina Tahića i zaštićenih svjedoka ST1 i ST2, te izvođenjem velikog broja materijalnih dokaza, dok je odbrana izvela dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka. Zatim su u obrazloženju navedena opća razmatranja u vezi s izvedenim dokazima i dokazni standardi čiji je cilj da niko nevin ne bude osuđen, odnosno da se učiniocu krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u KZBiH i u zakonom propisanom postupku. Nadalje je u obrazloženju presude Sud BiH naveo relevantne odredbe materijalnog prava iz KZBiH i dokumente Vijeća Evrope u odnosu na opća obilježja krivičnog djela organizovanje terorističke grupe, te zakonsku definiciju radnje izvršenja navedenog krivičnog djela. Zatim su istaknute nesporne činjenice koje se tiču datuma kada je apelant napustio Sarajevo i otputovao u Istanbul i datuma povratka iz Istanbula u Sarajevo, a nakon toga su pojedinačno navedene sve sporne činjenice koje se tiču apelantovog ilegalnog prelaska iz Istanbula u Siriju, boravka u Siriji (gradu Haritan), borbe na stani tzv. Islamske države organizirane na teritoriji Sirije zajedno sa drugim licima iz Bosne i Hercegovine u jedinici „Muhadžiri Ensarije“ protiv legitimnih vojnih snaga države Sirije.

7. U vezi sa činjeničnim supstratom optužbe, bićem krivičnog djela i spornim činjenicama, Sud BiH je u presudi razmotrio i ukazao na odlučne činjenice koje su utvrđene u postupku izvođenjem dokaza optužbe i odbrane koje su sud u konačnici opredijelile da utvrdi postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. S tog aspekta Sud BiH je izvršio analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza, polazeći pri tome od iskaza svjedoka Marija Janečeka zaposlenog u Ministarstvu sigurnosti na mjestu savjetnika u borbi protiv terorizma. Svjedok je potvrdio da navedeno ministarstvo prati rad Vijeća sigurnosti UN, da prati i ažurira liste terorističkih grupa, te da je obaveza svih država članica, pa tako i BiH da prati rad i aktivnosti Vijeća sigurnosti UN pri čemu država ima pravo donijeti određene mjere u obliku rezolucija. Istakao je da u BiH postoje tri vrste rezolucija, te da je za konkretne okolnosti bitna ona iz 1999. godine vezana za talibane i osobe koje se bave terorizmom, da je teroristička organizacija Al-Qaida listrirana 1999. godine, a tzv. Islamska država, kao jedan njen ogranak, od Vijeća sigurnosti UN listrirana u maju 2013. godine, od kada ISIL i grupe oko njega djeluju kao teroristička organizacija. Svjedok je, kako je dalje navedeno, dao jasna i precizna objašnjenja koja su u cijelosti potkrijepljena informacijom Ministarstva sigurnosti BiH od 14. maja 2015. godine kao dokazom optužbe u kojem dokumentu je jasno opisano da „Islamska država“ predstavlja dio terorističke organizacije Al-Qaida i da je samostalno kao ISIL od Vijeća sigurnosti UN listrirana 30. maja 2013. godine, od kada ISIL i grupe oko njega djeluju kao teroristička organizacija. Iskazu svjedoka Marija Janečeka sud je poklonio vjeru ocjenjujući ga istinitim i objektivnim.

8. Potom je u obrazloženju naveden sadržaj iskaza svjedoka Berina Tahića, koji je u Siriji boravio od maja do juna 2013. godine. Također je istaknuto da je u iskazu ovog svjedoka datom na glavnom pretresu bilo određenih kontradiktornosti u vezi s iskazima datim u istrazi, pokazivanjem slika u SIPA-i i izjašnjenja u vezi s apelantovim identitetom, jer je svjedok negirao da su potpisi na zapisnicima njegovi. Na tu spornu okolnost je Sud BiH proveo dokaz grafološkim vještačenjem. Vještak grafolog je sačinio nalaz i mišljenje pri čemu je predmet vještačenja bio sporni materijal koji je upoređen s nespornim materijalom na kom se nalazi potpis svjedoka Berina Tahića, nakon čega je vještak u svom konačnom mišljenju istakao da je dokument Tužilaštva BiH – zapisnik o saslušanju svjedoka od 17. marta 2015. godine sačinjen na ime Berin Tahić vlastoručno potpisao Berin Tahić a da je dokument Državne agencije za istrage i zaštitu – zapisnik o saslušanju svjedoka najvjerovatnije potpisao Berin Tahić. Pri tome je vještak napomenuo da termin najvjerovatnije crpi iz prava svoje struke, budući da je predmet vještačenja – dokument Državne agencije bio u kopiji kojom je moguće manipulirati, pojašnjavajući da grafološka struka dozvoljava davanje vjerovatnoća pri čemu je istakao da je ubijeđen da se na spornom dokumentu radi o potpisu istog skriptera. Nalaz i mišljenje vještaka grafologa je prihvatio Sud BiH jer je ocijenjeno da je objektivan i dat u skladu s pravilima struke, a dokazima odbrane nije doveden u sumnju. U tom smislu su analizirani sadržaji izjava svjedoka Berina Tahića dati u svojstvu svjedoka na zapisnicima koji su bili predmet vještačenja u kojima je na detaljan i uvjerljiv način opisan motiv i način odlaska u Siriju. Pri tome su se u prezentiranoj shemi (panou) nalazile slike lica koja su otišla na ratište u Siriju, a svjedok je, dajući svoj iskaz u fazi istrage (dokumentima koji su bili predmet vještačenja), prepoznao apelantovo lice, pojašnjavajući da je u Siriji imao ime Ebu Bekr i da ga poznaje, jer je povremeno dolazio u teretanu u kojoj je svjedok zaposlen. Sud BiH je poklonio vjeru i prihvatio kao istinit iskaz svjedoka dat na zapisnik u SIPA-i i dio iskaza koji je dat na glavnom pretresu koji se odnosi na motiv i način odlaska u Siriju, dok promijenjenom iskazu na glavnom pretresu nije poklonio vjeru u dijelu u kojem se svjedok izjašnjavao u vezi s prezentiranjem fotografija i izjašnjavanjem svjedoka u vezi s identitetom apelanta, ocjenjujući da je takav iskaz usmjeren na izbjegavanje apelantove krivične odgovornosti, i jer je u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima. Osim toga, Sud BiH je imao u vidu da je na spomenutog svjedoka, nakon davanja izjave u SIPA-i, izvršen utjecaj putem Facebooka od pojedinih pripadnika grupe koji su ostali na ratištu u Siriji, te da je od tada zabrinut za sigurnost svoje porodice i sebe, zbog čega je, po ocjeni suda, pokušao izmijeniti iskaz negirajući da poznaje apelanta, odnosno pojašnjavajući da ga nikad nije vidio. Vjerodostojnost potpisa svjedoka Berina Tahića na dokumentu SIPA-e od 15. novembra 2014. godine potvrdili su, osim vještaka grafološke struke, i svjedoci Jasmin Gljiva i Edin Kahrimanović – policijski službenici koji su na glavnom pretresu saslušani u svojstvu svjedoka saglasno potvrdili da su kao ovlaštena službena lica saslušavala Berina Tahića, da je saslušavanje proteklo korektno i da je svjedok upoznat s pravima i obavezama u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

9. Na spornu okolnost koja se tiče načina prepoznavanja apelanta, svjedok Jasmin Gljiva je prilikom svjedočenja izjavio da nije bilo prepoznavanja određenih osoba u klasičnom smislu, ali da je na shematskom prikazu postojao veći broj fotografija lica na kojima nije bilo imena, te da je svjedok samo konstatirao koja je od tih lica vidio u Siriji, odnosno identificirao ih po njihovim ratnim imenima. Na takav način je identificirao i apelanta. Iskaze svjedoka Gljive i Kahrimanovića sud je ocijenio kao istinite, imajući pri tome u vidu da se radi o ovlaštenim službenim licima koja u okviru svojih ovlaštenja i po službenoj dužnosti poduzimaju radnje pri čemu nemaju nikakav lični motiv da neosnovano terete apelanta.

10. Na istu okolnost, dakle u vezi s identifikacijom apelanta, Sud BiH je proveo dokaz saslušanjem zaštićenih svjedoka ST1 i ST2 koji su potvrdili da su u relevantnom periodu (2012. i 2013) boravili u Siriji, da su u zapisnicima SIPA-e identificirali apelanta kao pripadnika organizacije „Muhadžiri Ensarije“ i da su svoje iskaze mijenjali na glavnom pretresu pribojavajući se za sigurnost svojih porodica i sebe, jer je informacija o njihovom svjedočenju putem Facebooka došla u „pogrešne ruke“, odnosno pripadnika koji su ostali na ratištu u Siriji.

11. Sud BiH je, obrazlažući utvrđenje sporne činjenice koja se tiče apelantove pripadnosti terorističkoj organizaciji, istakao da je, dovodeći u vezu iskaze svjedoka Berina Tahića, zaštićenih svjedoka ST1 i ST2 sa iskazom svjedoka Marija Janečeka i informacijom Ministarstva sigurnosti BiH od 14. maja 2015. godine, u konkretnom postupku utvrđeno da je ISIL postojao i da postoji kao organizacija u Siriji, čiji je cilj, kako su svjedoci potvrdili, borba protiv zvaničnog režima Bashara al- Assada. Navedeni svjedoci (Berin Tahić, ST1 i ST2), kao neposredni akteri dešavanja u Siriji, potvrdili su da je u kritičnom periodu na području Sirije bilo više vojski i jedinica, te da je jedna takva manja jedinica bila i „Muhadžiri Ensarije“ koja je bila sastavljena od domaćih boraca i stranaca u koju su bila uključena lica iz BiH, da su u relevantnom (optužnom) periodu oslobodilačka vojska Sirije i ISIL zajednički živjeli i planirali akcije, te da se radi o jedinici koja je u sastavu organizacije ISIL. U tom kontekstu je razmotren prigovor apelantovog branioca o nepostojanju navedene organizacije čiji je apelant bio pripadnik, jer se ne nalazi na listi Vijeća sigurnosti UN. U vezi s tom spornom činjenicom je naglašeno da iz izvedenih dokaza (između ostalog, iskaza Marija Janečeka) proizlazi da je u pitanju manja jedinica „Muhadžiri Ensarije“ koja samo može biti u sastavu veće grupe ili organizacije, konkretno ISIL-a, i da se stoga ne može ni nalaziti na listi Vijeća sigurnosti UN uz obrazloženje da, ukoliko bi se listriranje vršilo na način kako apelantov branilac želi prikazati, onda bi lista jedinica koje djeluju u Siriji zasigurno prešla cifru veću od 1.000.

12. Navedeno činjenično utvrđenje da je apelant bio pripadnik terorističke organizacije na teritoriji Sirije, pored iskaza navedenih svjedoka i materijalnih dokaza, sud je zasnovao i na nalazu vještaka koji je vještačio oduzete predmete od apelanta, te iskazima svjedoka koji su nakon obavljenog vještačenja uradili analizu sadržaja mobilnog telefona i SIM kartica. Na pretresu su, naime, prezentirane relevantne SMS poruke koje je apelant razmijenio s drugim telefonskim brojevima a nakon analize sadržaja dobivenog vještačenjem oduzetog mobilnog aparata od apelanta je, opet putem vještačenja, utvrđeno da je apelantov mobilni aparat pokrivao mreže u Siriji i Turskoj.

13. Sve navedene činjenice, kako je obrazloženo, posmatrane u međusobnoj vezi, tvore čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti ne mogu dovesti do drugačijeg zaključka od onog da je apelant izvršilac krivičnog djela organizovanje terorističke grupe, te da navedeni zaključak odbrana ničim nije dovela u pitanje. S tog aspekta je naglašeno da je apelantova odbrana pokušala osporiti tezu da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret na način što je apelant u svom iskazu negirao sve navode iz optužnice, dakle, pripadnost terorističkoj grupi, ilegalni prelazak na teritoriju Sirije i borbu protiv zvaničnog režima u Siriji. Sud BiH je, međutim, imajući u vidu sve izvedene dokaze i zaključke do kojih je došao temeljem analize i ocjene tih dokaza, zaključio da je apelantov iskaz neuvjerljiv i pristrasan, te u odlučnom dijelu očito sračunat na izbjegavanje vlastite krivične odgovornosti. Posebno je neuvjerljivo, kako je navedeno u obrazloženju, apelantovo negiranje da je ikad bio u Siriji, da nije imao namjeru da se priključi protivnicima režima (što je u suprotnosti s iskazom koji je dao u SIPA-i), te da mu je jedinica „Muhadžiri Ensarije“ poznata putem medija, budući da je takva apelantova izjava u suprotnosti s izvedenim dokazima koje je sud prihvatio kao pouzdane i valjane. Također je neosnovanim ocijenjen prigovor apelantovog branioca da u vrijeme kada je apelant navodno boravio u Siriji, ISIL kao teroristička grupa nije bio proglašen terorističkom organizacijom (proglašen tek 30. maja 2013. gopdine), jer je iz svih provedenih dokaza u toku postupka, naročito iskaza svjedoka Tahića, ST1 i ST2, kao i ostalih materijalnih dokaza, nedvosmisleno utvrđeno da je apelant boravio u Siriji u vrijeme kada je ISIL listriran kao teroristička organizacija od Vijeća sigurnosti UN.

14. Na osnovu utvrđenih činjenica koje su prethodno navedene Sud BiH je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju svjesno i voljno otputovao u Tursku, a potom u Siriju s namjerom da se priključi grupama koje su se borile protiv zvaničnog režima i ustavnog poretka, zajedno sa tzv. Islamskom državom, odnosno da pruži pomoć protiv legitimnih vojnih snaga države Sirije, iz čega je proizašao zaključak da je postupao s direktnim umišljajem.

15. Odluka o kazni, oduzimanju predmeta (mobilnog telefona i 81 metka) i troškovima postupka donesena je temeljem relevantnih odredaba KZBiH. S tim u vezi je navedeno da je za krivično djelo organizovanje terorističke grupe iz člana 202. d) stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH propisana minimalna kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine. Imajući u vidu opća pravila o odmjeravanju kazne, te ocjenjujući radnje izvršenja krivičnog djela, sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine imajući u vidu svrhu kažnjavanja, životnu dob apelanta, korektno držanje pred sudom i činjenicu da se iz Sirije vratio dobrovoljno.

16. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 019005 16 Kž od 3. oktobra 2016. godine žalbe apelantovog branioca i Tužilaštva BiH su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda Suda BiH od 1. jula 2016. godine potvrđena.

17. U obrazloženju Apelaciono vijeće je, prije svega, navelo razloge apelantove žalbe, i to: bitne povrede postupka, kršenje principa in dubio pro reo, nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, nerazumljivost izreke presude, protivrječnost samoj sebi i razlozima presude, selektivnu ocjenu dokaza, naročito iskaza svjedoka i nedostatke koji se odnose na direktni umišljaj.

18. Apelaciono vijeće je, ocjenjujući pojedinačno sve prigovore iznesene u žalbi, zaključilo da su oni neosnovani i da žalbom nije dovedena u pitanje pravilnost primjene odredaba krivičnog postupka, naročito u smislu da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su u pobijanoj presudi detaljno obrazloženi, pojedinačno i u međusobnoj vezi.

19. U tom kontekstu Apelaciono vijeće je, u pogledu neosnovanosti prigovora koji se tiče identifikacije apelanta, podsjetilo na obrazloženje prvostepene presude u kojem je jasno navedeno da su svjedoci Tahić i ST1 svjedočili suprotno izjavama datim tokom istrage, da je prvostepeni sud temeljito pristupio provjeri pravilnosti procedure uzimanja predmetnih izjava kako bi se otklonila svaka sumnja u njihovu ispravnost i pouzdanost, da je prvostepeni sud u tom pravcu proveo grafološko vještačenje i utvrdio spornu činjenicu koja se ticala potpisa svjedoka Tahića na izjavama datim u toku istrage, da je u tom pravcu proveden i dokaz saslušanjem svjedoka-ovlaštenih službenih lica koja su potvrdila da je izjava svjedoka data dobrovoljno i bez prisile. Također su, u pravcu odstupanja u izjavi svjedoka ST1 u istrazi i na glavnom pretresu, u prvostepenoj presudi navedeni jasni i argumentirani razlozi zasnovani na izvedenim dokazima na okolnost identifikacije apelanta. U pogledu žalbenog prigovora koji se odnosi na ocjenu dokaza svjedoka – službenih lica (istražitelja Državne agencije za istrage i zaštitu), u smislu da je bespredmetno pokloniti im vjeru, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud i taj prigovor imao u vidu, kao i okolnost zbog čega su svjedoci Tahić i ST1 promijenili svoje iskaze (prijetnje upućene putem Facebooka). Sve su to, po ocjeni Apelacionog vijeća, odlučne činjenice koje je prvostepeno vijeće detaljno ispitalo i o kojima je dalo sasvim dovoljnu i prihvatljivu argumentaciju.

20. U pogledu neosnovanosti prigovora da nisu dati razlozi o odlučnoj činjenici da je apelant bio pripadnik terorističke grupe, te razlozi o njegovom umišljaju, Apelaciono vijeće je ponovilo i uputilo na sadržaj obrazloženja prvostepene presude (između ostalog, na iskaze zaštićenih svjedoka ST 1 i ST 2) iz kog jasno proizlazi da su u relevantnom periodu opoziciju u zvaničnom režimu u Siriji činile sve vojske, uključujući i jedinicu „Muhadžiri Ensarije“ kojoj je pripadao i apelant. Pored navedenog, Apelaciono vijeće je, između ostalog, podsjetilo na iskaz svjedoka ST2 i informaciju Ministarstva sigurnosti od 14. maja 2015. godine iz kojih jasno proizlazi da je apelant u inkriminiranom periodu bio na teritoriji Sirije u jedinici koja je de facto bila u sastavu ISIL-a, a te jedinice su imale cilj da se bore protiv zvaničnog režima Bashara al-Assada. Apelaciono vijeće je potvrdilo stav i argumentaciju koju je u tom pravcu naveo prvostepeni sud prihvatajući je kao svoju.

21. U pogledu neosnovanosti prigovora koji se tiče nedostataka razloga o odlučnoj činjenici u pravcu apelantovog umišljaja, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud proveo dokaze i dao argumentaciju koja se odnosi na odlazak apelanta najprije u Tursku, a zatim ilegalni prelazak granice i boravak na teritoriji Sirije, te da su razlozi utemeljeni na dokazima (vještačenjima) o korištenju apelantovog mobilnog telefona kojima je utvrđeno da je telefon korišten na teritoriji koju pokrivaju sirijski mobilni operateri i da je apelant bio svjestan namjere da se priključi grupama koje se bore protiv zvaničnog režima zajedno sa ISIL-om i da je to, u konačnici, i htio, što ukazuje na njegov umišljaj u odnosu na počinjenje konkretnog krivičnog djela.

22. Kada je riječ o kršenju principa in dubio pro reo, Apelaciono vijeće je naglasilo da se žalbom tvrdi da je teret dokazivanja prebačen na odbranu, te da su se sve protivrječnosti i dileme trebale tumačiti u apelantovu korist, a ne suprotno od toga. U tom pravcu Apelaciono vijeće je podsjetilo da iz prakse Ustavnog suda BiH proizlazi da princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje samo ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Imajući u vidu da pobijana prvostepena presuda daje sasvim jasne i dovoljne razloge o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje se apelant teretio u optužnici, te da branilac u ovom dijelu žalbe nije doveo u pitanje zaključke prvostepenog vijeća, to je zaključeno da su žalbeni prigovori koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka neosnovani.

23. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji koje se odnose na navode o bitnim povredama krivičnog postupka, prvostepeni sud je, po ocjeni Apelacionog vijeća, dao prihvatljive i argumentirane razloge. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće podsjetilo na analizu i ocjenu dokaza od prvostepenog suda koja je opširno izložena u prvostepenoj presudi (par. 39. do 81) uz zaključak da svi navedeni dokazi u međusobnoj vezi tvore čvrst i zatvoren krug utvrđenih činjenica koje u svojoj ukupnosti ne mogu dovesti do drugog zaključka od onog da je apelant izvršilac krivičnog djela. Također je napomenuto da navedeni zaključak odbrana ničim nije dovela u pitanje, pa ni saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka, te da nije bilo mjesta za primjenu instituta in dubio pro reo, jer svi izvedeni dokazi ukazuju upravo na tezu optužbe da je apelant u inkriminiranom periodu boravio na teritoriji Sirije i da je aktivno pružao pomoć i bio u jedinici koja je bila dio ISIL-a.

24. Ocjenjujući žalbene prigovore u odnosu na pravilnost odmjeravanja krivičnopravne sankcije, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio zakonske zahtjeve koji se odnose na pravilno odmjeravanje kazne za predmetno krivično djelo i za ličnost apelanta kao počinioca. U tom smislu je istaknuto da je prvostepeni sud ocijenio starosnu dob apelanta, činjenicu da je lošeg imovnog stanja i posebno da se dobrovoljno vratio iz Sirije, te je apelantu za navedeno krivično djelo izrečena minimalna kazna koja je propisana za konkretno krivično djelo. S druge strane, prvostepeni sud je pravilno uzeo u obzir kao otežavajuću i okolnost da je apelant već ranije osuđivan za krivično djelo, te da samo djelo i zakonski kazneni okvir koji propisuje odredba člana 202.d stav 2. KZBiH od minimalno tri godine zatvora ukazuju na potrebu da se za ovakva i slična djela moraju propisivati visoke kazne, upravo kako bi se radilo na odvraćanju počinilaca od vršenja ovih krivičnih djela.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U opširnoj apelaciji u vezi s kršenjem navedenog prava, u suštini, istaknuti su nedostaci procesnopravne i materijalnopravne prirode, i to: nedostaci koji se tiču bitnih povreda postupka, kršenja principa in dubio pro reo, nedostatka razloga o odlučnim činjenicama u vezi s izrekom presude koja je, po njegovom mišljenju, nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude, selektivne ocjene dokaza, naročito iskaza svjedoka i nedostatke koji se odnose na direktni umišljaj, pa stoga i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

26. S tim u svezi, apelant suštinski ukazuje na nedostatke u postupku ocjene dokaza, smatrajući da su analiza i ocjena bile površne i nepouzdane i da sud nije imao niti jedan čvrst dokaz na temelju kojega bi izveo zaključak o apelantovoj odgovornosti, pa stoga smatra da su dokazi nezakoniti. U tom smislu ukazuje na kršenje principa in dubio pro reo, smatrajući da su prvostepeni sud, a zatim i Apelaciono vijeće u postupku odlučivanja o žalbi pogrešno ocijenili pojedine dokaze, naročito iskaze svjedoka Berina Tahića, zaštićenih svjedoka ST1 i ST2, svjedoka – službenih lica i Marija Janečeka, smatrajući da se putem ovih dokaza nisu mogle utvrditi odlučne činjenice u pravcu njegove pripadnosti terorističkoj grupi, a zatim i njegove odgovornosti. Pri tome apelant smatra da u presudama nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i u tom smislu prigovara da nije ispoštovano njegovo pravo na obrazloženu odluku. U tom kontekstu apelant prigovara da radnja prepoznavanja od svjedoka čiji su iskazi u fazi istrage suprotni iskazima datim na glavnom pretresu nije izvršena zakonito, da grafološko vještačenje nije sa sigurnošću potvrdilo vlastoručni potpis svjedoka na spornim dokumentima, da nije sa sigurnošću utvrđeno da je boravio u Siriji u relevantnom periodu jer je jedini siguran podatak (dokaz) avionska karta na relaciji Sarajevo – Istanbul i Istanbul – Sarajevo, da nije sa sigurnošću utvrđeno da je bio pripadnik jedinice „Muhadžiri Ensarije“, niti vremenski period kad joj je pristupio, te da je u tom pravcu svjedočenje zaposlenika Ministarstva sigurnosti (savjetnika za borbu protiv terorizma) bilo irelevantno. Smatra da u postupku koji se protiv njega vodio i iz kog su proizašle osporene presude Tužilaštvo BiH nije dokazalo ključnu činjenicu koja se tiče njegovog ilegalnog prelaska granice između Turske i Sirije, te u tom smislu, osim nedokazanosti odlučnih činjenica, apelant smatra potpuno pogrešnim zaključak sudova o njegovoj odgovornosti za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, jer bez odlučnih činjenica, koje, po njegovom mišljenju, evidentno nedostaju, nema ni krivičnog djela.

27. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak. b)Odgovor na apelaciju

28. Sud BiH je primarno predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovanu, jer predočene nekonkretizovane činjenice ne opravdavaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom i Evropskom konvencijom zaštićenih prava. U slučaju meritornog rješavanja predmetne apelacije, predloženo je da se ona odbije, prije svega zato što su u apelaciji ponovljeni isti prigovori kao i u žalbi o kojima je Apelaciono vijeće već iznijelo jasne stavove u presudi o žalbi, koji su valjano i argumentirano izloženi u konačnoj presudi koju apelant osporava, pri čemu nije učinjena niti jedna od povreda na koje apelant ukazuje.

29. Tužilaštvo BiH je istaklo da su navodi apelacije u cijelosti neosnovani, prije svega zato što je Sud BiH pažljivo razmotrio i ocijenio svaki dokaz posebno (optužbe i odbrane), te je odlučio o njihovoj pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti. Također, smatra neosnovanim prigovor kojim je ukazano na neobrazloženu presudu, jer su u presudi navedeni konkretni i pravilni razlozi o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način razmotrena dokazna vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokumenta (dokaza) i iskaza saslušanih svjedoka. Tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

30. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Organiziranje terorističke grupe Član 202d.

(1) Ko organizira terorističku grupu ili na drugi način udružuje najmanje tri lica radi izvršenja nekog od krivičnih djela iz članova: 191. (Uzimanje talaca), 192. (Ugrožavanje osoba pod međunarodnopravnom zaštitom), 194. (Neovlašteno pribavljanje ili raspolaganje nuklearnim materijalom), 194a. (Ugrožavanje nuklearnog objekta), 196. (Piratstvo), 197. (Otmica zrakoplova ili broda ili zauzimanje fiksne platforme), 198. (Ugrožavanje sigurnosti zračne ili morske plovidbe ili fiksnih platformi), 199. (Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti zračnog saobraćaja), 200. (Zloupotreba telekomunikacionih znakova), 201. (Terorizam), 202. (Finansiranje terorističkih aktivnosti), 202a. (Javno podsticanje na terorističke aktivnosti), 202b. (Vrbovanje radi terorističkih aktivnosti) ili 202c. (Obuka za izvođenje terorističkih aktivnosti) kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(2) Ko postane pripadnik grupe iz stava (1) ovog člana ili na bilo koji drugi način učestvuje u aktivnostima terorističke grupe, uključujući pružanje finansijske i bilo koje druge pomoći, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(3) Pripadnik grupe iz stava (1) ovog člana koji otkrije grupu prije nego što je u njenom sastavu ili za nju počinio krivično djelo, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine, a može biti i oslobođen kazne."

31. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 17/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 306.

Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

Član 313.

Odbijanje žalbe Vijeće apelacionog odjeljenja će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.

VI. Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju apelant je u apelaciji osporio Presudu Apelacionog vijeća broj S1 2 K 019005 16 Kž od 3. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 12. decembra 2016. godine, a da je apelaciju podnio 7. februara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kog su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela organizovanje terorističke grupe, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

40. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koji se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

41. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno dokazima na kojima se nije mogla zasnovati sudska presuda, jer su izjave svjedoka date u fazi istrage i na glavnom pretresu, zbog njihove nepodudarnosti, ocijenjene selektivno, pri čemu iz grafološkog nalaza proizlazi „vjerovatnoća“, a ne sigurnost u pogledu predmeta vještačenja, te nedostataka koji se odnose na radnju prepoznavanja (identifikaciju) apelanta, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

42. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).

43. U konkretnom slučaju apelant smatra da su nezakonito pribavljeni iskazi svjedoka Berina Tahića i zaštićenih svjedoka ST1 i ST2 u vezi s grafološkim vještačenjem i radnjom prepoznavanja temeljem kojih je utvrđen njegov identitet, a stoga i pripadnost terorističkoj grupi i da takvi dokazi nisu bili pouzdani, niti dovoljni za utvrđenje krivičnopravne odgovornosti. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, analizirajući pojedinačno svaki od istaknutih žalbenih navoda, među kojima i navedene, vrlo detaljno i jasno obrazložilo zbog čega su ti žalbeni navodi neosnovani. U tom pravcu je Apelaciono vijeće uputilo na sadržaj obrazloženja prvostepene presude u kojem su opisane procesne radnje koje je taj sud preduzeo kako bi se otklonila svaka sumnja u ispravnost i pouzdanost jednog dijela dokaza (izjave svjedoka iz istrage, radnja prepoznavanja), a zatim zaključci do kojih je taj sud došao u pravcu utvrđenja odlučne činjenice koja se odnosi na identifikaciju apelanta i stoga njegovu pripadnost terorističkoj grupi u relevantnom periodu.

44. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, osporava pouzdanost sadržaja izjava svjedoka smatrajući da ih je sud ocijenio selektivno, s obzirom na njihovu nepodudarnost iz istrage i sa glavnog pretresa, kao i radnju prepoznavanja u istrazi pri uzimanju izjava, pri čemu iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi upravo suprotno. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi, kako je već prethodno navedeno, da je prvostepeno vijeće, prije svega, preduzelo radnje kako bi se provjerila pravilnost procedure uzimanja predmetnih izjava, da je u tom pravcu provedeno grafološko vještačenje i da je tek nakon otklanjanja sumnje u proceduri uzimanja izjava izveden zaključak o njihovoj prihvatljivosti i pouzdanosti. U tom pravcu je, osim grafološkog vještačenja, proveden dokaz saslušanjem svjedoka – službenih lica koja su potvrdila da je prilikom saslušanja svjedoka Berina Tahića provedena i radnja prepoznavanja, ali ne u klasičnom smislu, već na temelju fotodokumentacije, da je svjedok upoznat s pravima u skladu s odredbama ZKPBiH. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz presuda i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da apelant nije bio u mogućnosti tokom postupka osporiti sadržaj navedenih dokaza koji su opširno izloženi u prvostepenoj presudi (par. 39. do 81) i suprotstaviti svoje dokaze. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na bitne povrede postupka u vezi s ocjenom dokaza.

45. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i da je prekršen princip in dubio pro reo jer iz izvedenih dokaza nije moglo biti pouzdano utvrđeno da je bio pripadnik terorističke grupe na teritoriji Sirije, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) u vezi s ocjenom dokaza.

46. Ustavni sud će se, u smislu navedenog, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

47. U vezi sa apelantovim navodima kojim se ukazuje da nije mogao počiniti krivičnopravne radnje za koje je osuđen i da nije dokazano na koji način je prešao granicu između Turske i Sirije, Ustavni sud uočava da je Apelaciono vijeće detaljno razmotrilo ove apelantove prigovore koji su bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude Suda BiH. Apelaciono vijeće je, u vezi sa ovim apelantovim navodima, ponovilo ključne činjenice proistekle iz provedenih dokaza, između ostalih iskaza zaštićenih svjedoka ST 1 i ST 2 i informacije Ministarstva sigurnosti od 14. maja 2015. godine, koji su ocijenjeni pojedinačno, međusobno i u vezi sa svim ostalim provedenim dokazima, iz kojih je proizašao zaključak da je apelant bio pripadnik jedinice „Muhadžiri Ensarije“ u sastavu ISIL-a, dakle terorističke organizacije.

48. Što se tiče nedostataka u pogledu odlučne činjenice u pravcu apelantovog umišljaja, Apelaciono vijeće je ukazalo na izvedene dokaze i argumentaciju prvostepene presude koja se odnosi na odlazak apelanta najprije u Tursku, a zatim ilegalni prelazak granice i boravak na teritoriji Sirije, te razloge utemeljene na dokazima (vještačenjima) o korištenju apelantovog mobilnog telefona iz kojih jasno proizlazi da je telefon korišten na teritoriji koju pokrivaju sirijski mobilni operateri. Prvostepeni sud je pravilno, po ocjeni Apelacionog vijeća, dovodeći u vezu sve izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, zaključio da je apelant bio svjestan namjere da se priključi grupama koje se bore protiv zvaničnog režima zajedno sa ISIL-om i da je to, u konačnici, i htio, što ukazuje na njegov umišljaj u odnosu na počinjenje konkretnog krivičnog djela.

49. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za takav stav jasno, argumentirano i cjelovito obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, po mišljenju Ustavnog suda, nije prekršen princip in dubio pro reo, jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant osuđen.

50. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz ocjenu njihove pravne valjanosti, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. S tim u vezi, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu principa in dubio pro reo.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-465/17 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio