Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-786/17 (I. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratni zločin
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-786/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 786/17, rješavajući apelaciju Ivana Medića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Medića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 009124 16 Krž 8 od 22. septembra 2016. godine i S1 1 K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Medić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emina Hasanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 009124 16 Krž 8 od 22. septembra 2016. godine i S1 1 K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine. Apelacija je dopunjena podnescima od 6. marta, 5. juna i 18. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela presude počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s tač. g) i k), sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Istom presudom apelant je na osnovu člana 284. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobođen optužbe za radnje opisane u ovom dijelu presude (oslobađajućem).
6. U obrazloženju presude, Sud BiH se pozvao na relevantnu zakonsku odredbu člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH ističući da opće elemente navedenog krivičnog djela predstavlja: 1) postojanje širokog i sistematičnog napada; 2) usmjerenost napada na bilo koje civilno stanovništvo i 3) da su optuženi znali za napad i da su njihove radnje bile dijelom tog napada (nexus). Zatim je pojedinačno obrazloženo šta suštinski predstavlja svaki od navedenih općih elemenata u okolnostima konkretnog slučaja. U vezi s tim, nakon iscrpnog navođenja svih izvedenih dokaza, između ostalog, velikog broja saslušanih svjedoka i velikog broja materijalnih dokaza, zaključeno je da je na području Čapljine, Stoca i Mostara izveden širok i sistematičan napad, da se na širokom području slijedio jedan obrazac privođenjem uglednih građana, te nasilnim lišavanjem slobode (bez navođenja razloga pri lišavanju slobode). U tom kontekstu je izvedenim dokazima utvrđeno da je napad bio usmjeren protiv civilnog stanovništva (niko u trenutku lišenja slobode nije bio uniformisan ili naoružan, niti je aktivno bio uključen u bilo kakav vid oružanog sukoba), te da su sva lica, u trenutku hapšenja i pritvaranja, uživala zaštitu života i tjelesnog integriteta u skladu s odredbama člana 3. Ženevske konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija).
7. Cijeneći apelantovu ulogu u vezi s općim elementima krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, Sud BiH je, prije svega, istakao okolnosti koje se tiču svih optuženih u predmetnom slučaju, pa i apelanta. U tom kontekstu je navedeno da su svi optuženi, među kojima je i apelant, bili pripadnici vojnih struktura Hrvatskih obrambenih snaga (u daljnjem tekstu: HOS) u inkriminiranom periodu, da su bili svjesni širokog i sistematičnog napada koji se odvijao na području Mostara, Čapljine, Stoca, te su znali da su njihove radnje dio tog napada. U analizi psihičkog odnosa (mens rea) prema učinjenom djelu u inkriminiranom periodu, imajući u vidu praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), Sud BiH se ograničio na utvrđivanje sljedećeg: 1) namjere da se izvrši dato krivično djelo i 2) svijesti o širem kontekstu unutar kojeg se krivično djelo događa. U tom smislu je pojašnjeno da je u postupku bilo neophodno dokazati ne samo namjeru već i svijest da djelo ulazi u niz rasprostranjenih ili sistemskih zločina usmjerenih protiv civilnog stanovništva, te da se djela uklapaju u taj obrazac. U konkretnom slučaju je nesporno utvrđeno da su svi optuženi, pa i apelant, imali određene funkcije u okviru vojnih struktura HOS-a. U tač. 235. i 236. Sud BiH je naveo da je, nasuprot navodima odbrane, temeljnom ocjenom dokaza, van razumne sumnje, utvrdio da je apelant pripadao vojnoj policiji HOS-a i koristio nadimak „Poskok“ (što je apelant osporavao), kao i da je povremeno boravio u vojnoj kasarni „Bruno Bušić“ u Dretelju, te da je u navedenom svojstvu počinio radnje za koje je proglašen krivim. Nadalje, u tački 242. Sud BiH je naveo da, imajući u vidu činjenicu da optuženi nisu sporili pripadnost vojnim strukturama HOS-a (navedena činjenica se ima sagledati u kontekstu masovnosti samog napada, te sveobuhvatnosti djelovanja jedinica HOS-a na teritoriji pod njihovom kontrolom), zaključio je da su optuženi kao sastavni dio formacija koje su vršile napad u potpunosti bili upućeni u svakodnevna dešavanja na navedenom lokalitetu.
8. Sud BiH je ukazao na formiranje, strukturu i organizaciju HOS-a u Hercegovini, te utvrdio komandni kadar kasarne Bruno Bušić u Dretelju, za koju je utvrđeno da je korištena kao logor, u kojem su držani zatvorenici srpske nacionalnosti. U tački 297. Sud BiH je naveo da Tužilaštvo u toku postupka nije van razumne sumnje dokazalo da su optuženi imali rukovodeće uloge na način da su mogli odlučivati o hapšenju i zatvaranju Srba s područja Mostara, Stoca i Čapljine ili da su odlučivali o njihovom držanju u nehumanim uvjetima i njihovoj daljnjoj sudbini. Međutim, kako je naveo Sud BiH, dokazano je da su optuženi, u inkriminiranom periodu, bili svjesni ovog sistema koji je bio na snazi, a koji su oformili čelni ljudi HOS-a i provodili u djelo, te su, postupajući u svojstvu pripadnika HOS-a, imali neometan pristup zatvorenicima smještenim u hangare kasarne Bruno Bušić u Dretelju (dio koji se odnosi na apelanta), u kojima su držani zatočeni civili srpske nacionalnosti, prema kojima su umišljajno i iz diskriminatorne namjere preduzeli pojedinačne radnje inkriminacije, za koje su proglašeni krivim, a kojim pojedinačnim radnjama su dali značajan doprinos održavanju na snazi ovako uspostavljenog sistema.
9. U odnosu na individualnu krivičnu odgovornost apelanta i ostalih optuženih u okviru udruženog zločinačkog poduhvata (u daljnjem tekstu: UZP), Sud BiH je istakao da UZP sam po sebi ne predstavlja krivično djelo, već oblik učešća u izvršenju krivičnog djela, imajući u vidu član 180. stav 1. KZBiH, kao i osnovna pravila krivične odgovornosti koja proizlaze iz međunarodnog krivičnog prava, te iz odredaba Statuta MKSJ, što je sud detaljno elaborirao (tač. 299-423).
10. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Sud BiH je istakao da je iz izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja proistekla izreka presude kojom je utvrđeno postojanje zajedničkog cilja i plana, a to je progon na diskriminatorskom osnovu. Da se odgovornost pojedinih optuženih, kao i apelanta, ogleda u njihovim pojedinačnim i zajedničkim radnjama izvršenja (actus reus), kako direktnim učešćem u određenim radnjama tako i učešćem u uspostavljanju i podržavanju sistema zlostavljanja zatočenika. Konkretno, prvostepeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da je apelant odgovoran jer je svojim radnjama lično doprinio održavanju sistema zlostavljanja koji je bio na snazi, preduzimanjem neposrednog učešća u počinjenju inkriminacija za koje je u konačnici proglašen krivim. Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju postoje svi elementi sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata u odnosu na sve optužene. Sud BiH je naveo da je na osnovu dostavljenih dokaza utvrdio da su optuženi u ovom predmetu posjedovali svijest (mens rea) potrebnu za sistemski UZP, koja se ogleda u činjenici da su optuženi ne samo znali da postoji sistem zatočenja i zlostavljanja civila srpske nacionalnosti već su optuženi svojim radnjama njega podržavali, potpuno svjesni zajedničkog cilja, svjesno slijedeći usaglašenu zločinačku namjeru.
11. Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo izvelo dovoljno dokaza o postojanju namjere svakog od optuženih da ostvari zajedničku svrhu UZP-a i da daju vlastiti doprinos sistemskom UZP-u. Na osnovu izvedenih dokaza vijeće je ocijenilo da je apelant, kao i ostali optuženi, imao svijest (mens rea) potrebnu za sistemski UZP, koja se ogleda kroz činjenicu svijesti o postojanju organiziranog sistema zatočenja i zlostavljanja civila srpske nacionalnosti, koju je svojim radnjama podržavao potpuno svjestan zajedničkog cilja, svjesno dijeleći usaglašenu zločinačku namjeru. Pri tome je cijenjen, de facto i de iure, položaj apelanta i svih ostalih optuženih u sistemu, obim zločinačkog poduhvata, dužina vremena u sistemu, intenzitet i vrsta aktivnosti koja je provođena u vršenju određene funkcije. Apelant je, kao i ostali optuženi, svojim ponašanjem jasno pokazao namjeru da uspostavljeni sistem održi na snazi, dajući mu značajan doprinos radnjama za koje je proglašen krivim. Sud BiH je zaključio da su optuženi kao vojnici HOS-a imali nesmetan pristup zatvorenicima u hangarima kasarne Bruno Bušić u Dretelju, koja je imala sve karakteristike logora, te je aktivno i neposredno učestvovao u sistemu fizičkog, psihičkog i seksualnog zlostavljanja zatvorenika u logoru, čime je zadovoljen actus reus kao element odgovornosti po osnovu sistemskog UZP-a. Sud BiH je naveo da su optuženi svojevoljno odlučili podržati sistem iako su imali mogućnost izbora, naročito kada se ima u vidu činjenica da su bili pripadnici vojnih snaga koje su po svojoj prirodi bile dobrovoljačke.
12. U dijelu presude u kojem su opisane pojedinačne radnje izvršenja apelanta i ostalih optuženih, Sud BiH je naveo da se u toku postupka nesumnjivo uvjerio da su optuženi u potpunosti bili svjesni sistema hapšenja, zatvaranja i zlostavljanja civila srpske nacionalnosti u općinama Mostar, Stolac i Čapljina, koji je bio na snazi, a koji su oni svojim radnjama svjesno podržali tako što su, postupajući s direktnim umišljajem, preduzeli sve radnje za koje su u konačnici proglašeni krivim, potpuno svjesni da predstavljaju značajan doprinos održavanja sistema zlostavljanja koji je bio na snazi. Sud BiH je podsjetio na opću karakteristiku svih optuženih, pa i apelanta, a to je da su s diskriminatorskom namjerom ostvarili obilježja krivičnog djela u osnovi zločina protiv čovječnosti i da su svi proglašeni krivim za progon iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH. U tom kontekstu elaborirano je značenje pojma progon u smislu relevantne odredbe KZBiH i u praksi MKSJ i izveden zaključak da progon, u suštini, predstavlja oblik diskriminacije na osnovu rase, religije ili političkog mišljenja s namjerom i rezultatom kršenja osnovnih prava pojedinaca. Progon je zločin protiv čovječnosti koji podrazumijeva gruba i flagrantna kršenja osnovnih ljudskih prava, pri čemu je neophodno dokazati postojanje diskriminatorne namjere. Nakon ocjene izvedenih dokaza na ovu okolnost zaključeno je da je apelant (kao i ostali optuženi) imao diskriminatornu namjeru te je, kako je naveo Sud BiH, svoje žrtve birao isključivo po njihovoj pripadnosti srpskom narodu.
13. U pogledu apelantove odgovornosti za konkretne radnje koje su mu stavljene na teret, Sud BiH od tačke 656. prvostepene odluke navodi da se na osnovu izvedenih dokaza uvjerio da je apelant zvani Poskok imao nesmetan pristup zatvorenicima u kompleksu Dretelj, kada je počinio krivična djela, odnosno napao zatočenike R. B., R. Ž., S. B. i P. B. (premlaćivanje, skalpiranje, presijecanje jezika), kao i silovao oštećenu „A“. U pogledu naprijed navedenih radnji izvršenja i povodom tih konkretnih okolnosti saslušani su svjedoci (što je detaljno obrazloženo u paragrafima 659-707 prvostepene presude), te je sud zaključio da je apelant ostvario sva obilježja inkriminacije nečovječnog postupanja i silovanja u osnovi zločina protiv čovječnosti, s umišljajem i iz diskriminatorne namjere, te je svojim radnjama potpuno svjesno dao značajan doprinos održavanju na snazi uspostavljenog sistema zlostavljanja zatvorenih civila srpske nacionalnost u logoru Dretelj.
14. Presudom vijeća apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 009124 16 Krž od 22. septembra 2016. godine žalba (između ostali optuženih) apelanta, kao i žalba Tužilaštva BiH i oštećenih je odbijena i prvostepena presuda od 14. aprila 2015. godine potvrđena u cjelini.
15. U obrazloženju je apelaciono vijeće navelo razloge žalbe, te je ukazalo da je apelant žalbu izjavio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivično-pravnoj sankciji s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači i donese oslobađajuća presuda ili presuda ukine u osuđujućem dijelu i odredi održavanje pretresa pred apelacionim vijećem. Apelaciono vijeće je podsjetilo na obavezu žalioca iz odredbe člana 295. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH (obaveza pravnog osnova za pobijanje presude uz adekvatno obrazloženje) u vezi s granicama ispitivanja prvostepene presude iz člana 306. ZKPBiH.
16. Apelaciono vijeće je, cijeneći pojedinačno sve prigovore iznesene u žalbama koji se tiču bitnih povreda postupka, zaključilo da su neosnovani. Apelaciono vijeće je od tačke 72. razmatralo navode iz žalbe apelanta i M. G. F. U odnosu na apelantovu žalbu u vezi s bitnom povredom odredbe krivičnog postupka iz člana 297. stav 1 tačka k) ZKPBiH (da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, te protivrječna sama sebi jer nije dokazano postojanje diskriminatorne namjere) apelaciono vijeće je ocijenilo da navedena žalbena argumentacija ne podržava tvrdnje o nerazumljivosti izreke presude. Navedena tvrdnja upućuje na žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitnih povreda odredbi krivičnog postupka.
17. Apelaciono vijeće je zatim razmotrilo prigovore istaknute u okviru pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, podsjećajući na odredbu člana 299. ZKPBiH kojom je propisano kad se presuda može pobijati iz ovog osnova. Pri tome je naglašeno da se samo one činjenice koje su sadržane u presudi mogu smatrati da postoje i da se u presudi uvijek moraju dati razlozi o njihovom postojanju, onako kako je odlučna činjenica postojala u stvarnosti. Stoga je u pogledu neosnovanosti konkretnog žalbenog prigovora apelanta (i ostalih optuženih) da u postojećoj situaciji nije utvrđen širok i sistematičan napad na civilno stanovništvo, kao i da nema dovoljno dokaza da je apelant bio dio tog napada, apelaciono vijeće zaključilo da je prvostepeno vijeće na osnovu utvrđenih činjenica izvelo pravilan zaključak da je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom na području Mostara, Čapljine i Stoca postojao širok i sistematičan napad usmjeren protiv civilnog stanovništva srpske nacionalnosti. Ocijenjen je pravilnim zaključak prvostepenog vijeća da su radnje apelanta i ostalih po svojoj prirodi i posljedicama bile dijelom širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, za koji su oni (optuženi) znali i da se te radnje ne mogu posmatrati van konteksta takvog napada. U tom pravcu je neosnovanim ocijenjen prigovor kojim je ukazano na broj stanovništva prema popisu iz 1991. godine i broj uhapšenih srpskih civila, pa da stoga činjenica „širine“ napada nije adekvatna jer je prvostepeno vijeće imalo u vidu praksu MKSJ i Suda BiH, prema kojoj je broj žrtava samo jedan od više faktora koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postojanja širine napada. Ostali faktori koji su cijenjeni i o kojima je dato obrazloženje tiču se posljedica napada na civilno stanovništvo, prirode i kumulativnih efekata niza nečovječnih djela, čije je postojanje utvrđeno na osnovu iskaza velikog broja saslušanih svjedoka. U tom pravcu je apelaciono vijeće podsjetilo na relevantne dijelove prvostepene presude u pogledu broja uhapšenih lica (tačka 194); visokog stepena sistematičnosti u pogledu terora i straha protiv srpskog stanovništva (tač. 182. i 192); postojanja oružanog sukoba (tač. od 195. do 204); kvantiteta i kvalitet dokaza u konkretnom slučaju (tačka 138), formiranja, strukture i organizacije HOS-a na području obuhvaćenom širokim i sistematičnim napadom (tač. 246-269); djelovanje iz kojih nesumnjivo proizlazi zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada na području Čapljine, Stoca i Mostara i drugo.
18. Apelaciono vijeće je navelo da je u prvostepenoj presudi na pravilan način opisana povezanost radnji optuženih i napada protiv civilnog stanovništva (nexus) kako s aspekta pozicija koje su u inkriminiranom periodu obavljali u okviru vojnih struktura HOS-a tako i s aspekta njihovih pojedinačnih radnji koje su neposredno preduzimane na terenu. Kako je drugostepeno vijeće navelo, činjenica pripadnosti optuženih vojnim strukturama HOS-a, prema ocjeni (i) apelacionog vijeća, kada se dovede u kontekst širine i sistematičnosti napada od strane HOS-a na navedenom području, potvrđuje da su optuženi bili svjesni da su njihove radnje dio tog napada, dok se činjenica da apelant i M. G. F. nisu dovedeni u kontekst hapšenja, zatvaranja u zatočeničke objekte ili određivanja i uspostavljanja uvjeta u kojima su zatvorenici boravili ne ukazuje relevantnom s obzirom na to da je bilo sasvim dovoljno da optuženi razumiju opći kontekst, bez potrebe da budu upoznati s pojedinostima napada.
19. U pogledu žalbenog navoda kojim je ukazano na nepostojanje diskriminatorne namjere kao bitnog elementa progona kao zločina protiv čovječnosti, apelant je isticao da Tužilaštvo nije dostavilo niti jedan dokaz iz kojeg se jasno vidi njegova namjera da na području navedenom u optužnici stvori nacionalnu državu, iz koje bi bili protjerani pripadnici srpskog naroda. Apelaciono vijeće je podsjetilo da se mens rea za djelo progona sastoji od tri elementa – znanja da postoji širok i sistematičan napad na civilno stanovništvo, namjere da se izvrši djelo u osnovu progona i postojanja diskriminatorne namjere, dakle namjere da se žrtve progone po političkom, rasnom ili vjerskom osnovu, po čemu se progon i razlikuje od drugih zločina protiv čovječnosti. U tom kontekstu je, prije svega, ukazano da se do zaključka o postojanju diskriminatorne namjere može doći putem zaključivanja na osnovu objektivnih činjenica i općeg ponašanja optuženog uzetog u cjelini. U vezi s im, ponovljene su činjenice koje je prvostepeni sud imao u vidu, i to: revnosno provođenje zadataka koje su optuženi, dakle i apelant, obavljali u inkriminirano vrijeme (apelant u kasarni „Bruno Bušić“ u Dretelju), kao i činjenicu da su optuženi skoro svakodnevno ispoljavali netrpeljivost prema civilima srpske nacionalnosti, vrijeđajući ih verbalno i ponižavajući ih na različite načine, što je navedeno i za apelanta, koji je žrtve birao isključivo po njihovoj pripadnosti srpskom narodu, što sve, kada se dovede u vezu s općom atmosferom mržnje i netrpeljivosti prema civilima srpske nacionalnosti, upućuje na nesumnjiv zaključak da su optuženi posjedovali i dijelili diskriminatornu namjeru. Stoga je apelaciono vijeće zaključilo da su navedene okolnosti, koje ukazuju na postojanje diskriminatorne namjere, cijenjene na pravilan način i u skladu s odgovarajućim odredbama ZKPBiH, uz zadovoljavajuće obrazloženje i argumente koji su jasni i uvjerljivi. Slijedom navedenog, imajući pri tome u vidu i stav sudske prakse prema kojem jedno djelo može biti dovoljno za postojanje progona ako to djelo stvarno diskriminira i ako je izvršeno s namjerom da se diskriminira po jednom od zabranjenih osnova, apelaciono vijeće je zaključilo da je apelant (kao i ostali optuženi) imao konkretnu diskriminatornu namjeru neophodnu za progon, koja paušalnim navodima žalbe nije dovedena u sumnju.
20. U odnosu na apelantove prigovore koji se odnose na sistemski UZP, navodi iz žalbe su izneseni u tač. 125. i 126. presude. Apelaciono vijeće je, cijeneći u ovom dijelu sve prigovore optuženih neosnovanim, navelo da je prvostepeno vijeće, imajući u vidu provedene dokaze, pravilno zaključilo da pobijana presuda sadrži razloge u pogledu namjere svakog od optuženih da ostvari zajedničku svrhu UZP-a i doprinosa svakog optuženog sistemskom UZP-u, te su jasno obrazloženi elementi odgovornosti po osnovu UZP-a za svakog optuženog pojedinačno. Tako je prvo odlučeno o žalbama I. Z. i M. G. F., te je od tačke 145. razmatrana apelantova žalba. Apelaciono vijeće je navelo da su, pored određenih manjkavosti, elementi udruženog zločinačkog poduhvata ipak dovoljno opisani, odnosno prvostepeno vijeće je pravilno zaključilo da su optuženi posjedovali mens rea i actus rea, koji su neophodni za odgovornost po osnovu sistemskog UZP-a. Apelaciono vijeće je navelo da činjenica da apelant nije mogao odlučivati o lišenju slobode pojedinaca, njihovom zatvaranju u zatočeničke objekte ili određivanju i uspostavljanju uvjeta u kojima su boravili, ne ekskulpiraju apelanta i ne ukazuju da on nije bio svjestan sistema hapšenja, zatvaranja i zlostavljanja civila srpske nacionalnosti. Ovo posebno kada se ima u vidu da je apelant imao nesmetan pristup hangarima kasarne Bruno Bušić u Dretelju, kao i da je aktivno i neposredno učestvovao u sistemu zlostavljanja, koji je uspostavljen u Dretelju preduzimajući pojedinačne inkriminacije, o čemu su svjedočili brojni svjedoci koji su bili zatočeni u ovom logoru i imali neposredna saznanja o apelantovim postupcima prema zatvorenicima srpske nacionalnosti.
21. U vezi s pojedinačnim inkriminacijama u tačkama 170-174 navedeno je na šta se odbrana apelanta žalila, te je od tačke 175. odgovoreno na prigovore iz žalbe. Tako u tački 176. apelaciono vijeće navodi da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na pripadnosti apelanta HOS-u, dok za apelantovu odgovornost nije odlučujuća njegova eventualna pripadnost vojnoj policiji HOS-a. Apelaciono vijeće dalje nalazi da je apelantov identitet neupitan, a na osnovu svjedočenja očevica događaja svjedokinje „A“ koja je među prvima dovedena u Dretelj i jako dobro poznavala apelanta i ostale stražare. Od tačke 180. apelaciono vijeće je razmotrilo žalbene navode u odnosu na skalpiranje R. Ž., te navodi da u pogledu iskaza D. R. ne postoji sumnja koja bi ukazivala da su apelant i „Poskok“ različita lica, te navodi da to za odbranu nije bilo sporno jer prilikom unakrsnog ispitivanja nije ukazivala na takvu sumnju. U vezi s inkriminacijama prema S. B. i P. B. u odnosu na navode žalbe u tom dijelu, apelaciono vijeće je ocijenilo iskaz svjedoka S. B., te u tački 185. navelo da je odbrana u fokus stavljala samo prvi dio rečenice ovog svjedoka, dok je ostalo zanemarila.
22. Najzad, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće prilikom odmjeravanja kazne pravilno ocijenilo sve okolnosti koje mogu biti od značaja da kazna bude veća ili manja (član
48. KZBiH), te pravilno zaključilo da se izrečenom kaznom postiže svrha specijalne i generalne prevencije.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U tekstu apelacije apelant je naveo i član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji je apelant istakao da je u konkretnom slučaju Apelaciono vijeće proizvoljno ocijenilo činjenično stanje i proizvoljno primijenilo materijalno pravo, što je dovelo do toga da su obrazloženja presuda nerazumljiva i protivrječna i da predmetna presuda nije adekvatno obrazložena. U tom kontekstu, apelant navodi da drugostepeni sud nije razmotrio apelantove žalbene navode. Apelant, u vezi s pravnim utvrđenjima koja se odnose na krivično djelo zločini protiv čovječnosti, navodi da iako nije doveden u kontekst hapšenja, zatvaranja u zatočeničke objekte ili određivanja uvjeta u kojima su zatvorenici boravili, smatra se učesnikom napada s obzirom na to da je razumio opći kontekst, te nije potrebno da bude upoznat s pojedinostima napada (kako je navedeno u presudi). Apelant ističe da apelaciono vijeće nije navelo razloge o zauzimanju takvog stava i kako je apelant razumio opći kontekst tih dešavanja (nema niša o tome). Apelant ukazuje na opće elemente krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, praksu MKSJ, kao i Suda BiH i navodi da nisu ispunjeni potrebni uvjeti, kao i da ne postoji nexus između apelanta i napada tako da on ne može odgovarati kao počinilac ovog krivičnog djela. Apelant osporava zaključak suda da je znao za napad. Apelant ukazuje da nije dokazano da je na njegovoj strani postojala diskriminatorna namjera. Apelant smatra da su njegovi prigovori, u pogledu postojanja sistemskog UZP-a, odbijeni iako je dao jake argumente za svoje stavove, opet se pozivajući na praksu MKSJ i Suda BiH. Prema apelantovom mišljenju, obrazloženja u ovom dijelu su paušalna, bez navođenja konkretnih apelantovih radnji. Apelant je u odnosu na pojedinačne inkriminacije problematizirao da je prvostepeno vijeće, bez bilo kakvih dokaza, zaključilo da je apelant pripadnik vojne policije HOS-a. Apelant smatra da je došlo do zamjene identiteta, odnosno do pogrešne identifikacije počinioca krivičnog djela, koje sud uopće nije uzeo u obzir. Apelant problematizira iskaz svjedokinje „A“ u vezi s premlaćivanjem R. B., te navodi da, i pored brojnih činjenica koje upućuje na nekredibilitet ove svjedokinje, sud istoj poklanja vjeru. Apelant u odnosu na (silovanje) svjedokinje „A“ opet problematizira iskaz svjedokinje i opet navodi da se radi o svjedoku koji nije kredibilan. Apelant navodi i kršenje načela in dubio pro reo i presumpcije nevinosti, te ukazuje da je sud poklonio vjeru samo dokazima koji su išli u prilog tezi o apelantovoj krivici, te su sve navedene okolnosti u svojoj sveukupnosti dovele do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
II.Odgovor na apelaciju
24. Sud BiH je naveo da se navodi iz apelacije odnose na prigovore koji su istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude i da je u obrazloženju drugostepene presude dao odgovore pri kojima ostaje (koje je ipak ponovio u odgovoru). Sud BiH je naveo da su presude rezultat postupka u kojem su poštovana apelantova prava, te da apelacija nema uporište u podacima iz spisa i provedenim dokazima. Predloženo je da se apelacija odbije.
25. Tužilaštvo BiH je istaklo da su navodi apelacije u cijelosti neosnovani, prije svega jer je Sud BiH pažljivo razmotrio i ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi i cijeneći sve izjave svjedoka. Apelant nije uspio osporiti kredibilitet svjedoka optužbe, koji su vjerodostojno svjedočili o onome šta su preživjeli u Dretelju. Tužilaštvo navodi da je sud pravilno utvrdio postojanje općih elemenata krivičnog djela, diskriminatorne namjere kao bitnog elementa progona, sistemskog UZP-a, i apelantovog doprinosa u pojedinačnim inkriminacijama. Tužilaštvo, osim navedenog, smatra da nije došlo do kršenja načela in dubio pro reo i presumpcije nevinosti, te da su u tom pogledu navodi apelacije paušalni, što se vidi iz obrazloženja osporenih presuda, pa je predloženo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) u relevantnom dijelu, koji se primjenjivao u relevantnom periodu (prije izmjena objavljenih u Službenom glasniku br. 40/15 i 35/18), glasi:
Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
[...]
g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
[...]
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
(2) U smislu stava 1. ovog člana sljedeći pojmovi imaju ovo značenje:
g) Progon jest namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.
Navedeni član 172. KZBiH je izmijenjen, a navedena izmjena je objavljena u „Službenom glasniku“ Bosne i Hercegovine broj 40/15.
Individualna i komandna odgovornost Član 180.
(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice, niti utječe na ublažavanje kazne.
(2) Činjenica da je neko od krivičnih djela iz čl. 171. do 175. i čl. 177. do 179. ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređenu osobu od krivice ukoliko je ta nadređena osoba znala ili je mogla znati da se njen podređeni sprema učiniti takvo djelo, odnosno da je već učinio takvo djelo, a nadređena osoba je propustila da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinitelj tog djela bude kažnjen.
(3) Činjenica da je neka osoba postupala po naređenju vlade ili neke njoj nadređene osobe, ne oslobađa je krivce, ali može utjecati na ublažavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju.
27. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18), u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom periodu, glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 281. stav 2.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 306.
Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju apelant je osporio Presudu Suda BiH broj S1 1 K 009124 16 Krž 8 od 22. septembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 4. januara 2016. godine, a da je apelaciju podnio 27. februara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
36. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
37. U suštini, apelantovi navodi bi se mogli svesti na navode o tome kako su ocijenjeni dokazi od strane suda i zbog toga kako je utvrđeno činjenično stanje i primijenjen materijalni propis, te da je iskaz R. Ž. nezakonit.
38. U vezi s ovim dijelom navoda apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.
39. Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine).
40. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i apelantove tvrdnje da osporene presude na sadrže obrazloženje, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Sudom BiH, o čemu su se prvostepeno i apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi obrazložio postojanje elemenata krivičnog djela zločin protiv čovječnosti (opći elementi) koji se tiču postojanja: a) širokog i sistematičnog napada, b) usmjerenosti napada na bilo koje civilno stanovništvo i c) da su optuženi znali za napad i da su njihove radnje bile dijelom tog napada (nexus). U tom pravcu je utvrđeno da je apelant u inkriminiranom periodu bio pripadnik vojne policije HOS-a, da su oštećena lica (srpski zarobljenici) imala status civila, da je u inkriminiranom periodu imao nesmetan pristup zatvorenicima u hangaru logora Dretelj, da apelant nije doveden u kontekst hapšenja civila i zatvaranja u logore ili određivanja uvjeta u objektima u kojima su bili zatočeni civili, ali su optuženi razumjeli opći kontekst u kojem se navedeno dešavalo. Iz navedenih individualnih radnji koje su apelantu stavljene na teret, uz postojanje općih elemenata navedenog krivičnog djela, i postojanje sistemskog UZP-a, proizašao je zaključak o počinjenju krivičnog djela u inkriminiranom periodu. Pri tome je, kako proizlazi iz obrazloženja, cijenjen de facto i de iure položaj apelanta i svih ostalih optuženih u sistemu, obim zločinačkog poduhvata, dužina vremena u sistemu, intenzitet i vrsta aktivnosti koja je provođena u vršenju određene funkcije.
41. Apelaciono vijeće je preispitalo apelantove žalbene prigovore (identične navodima iz apelacije) o (ne)postojanju širokog i sistematičnog napada, statusu civila, kao i (ne)postojanju dokaza da je apelant bio dio napada i znao za napad, te je dalo jasno obrazloženje u drugostepenoj presudi (tač. 90-105). Apelaciono vijeće je također odgovorilo na navode o postojanju diskriminatorne namjere kod optuženih, uključujući apelanta. Apelaciono vijeće je ispitalo i odgovorilo na apelantove žalbene prigovore o (ne)postojanju (sistemskog) UZP-a i drugim prigovorima (u vezi s navodom da je B. K., koji je preminuo, proglašen odgovornim za UZP, a da nije ispitan, odbijanje suda za saslušanje svjedoka M. B.), te prigovore u vezi s nejasnoćama u optužnici u ovom dijelu, kao i kako je tačno u svemu tome učestvovao apelant. Tako, apelaciono vijeće od tač. 145. do 149. navodi da je apelant bio svjestan sistema hapšenja i zatvaranja i zlostavljanja civila srpske nacionalnosti jer je bio pripadnik HOS-a koji je imao nesmetan pristup hangarima kasarne Bruno Bušić u Dretelju, a koja je imala sve karakteristike logora, te je aktivno i neposredno učestvovao u sistemu zlostavljanja preduzimajući pojedinačne inkriminacije, o čemu su svjedočili svjedoci. Navedeno je da je utvrđen apelantov doprinos koji se ogleda u radnjama koje je preduzeo i za koje je proglašen krivim, a kojima je lično doprinio održavanju sistema zlostavljanja na snazi, preduzimanjem neposrednog učešća u počinjenju inkriminacija. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na nedostatke u pogledu činjeničnog stanja i s tim u vezi pravnim utvrđenjima koja se odnose na postojanje krivičnog djela za koje je apelant osuđen.
42. Nadalje, u odnosu na pojedinačne inkriminacije za koje je apelant osuđen, apelant je u apelaciji osporio zaključak suda da nije nebitno (kako je apelaciono vijeće zaključilo) da li je apelant bio pripadnik vojne policije HOS-a, te da je moguće da je došlo do pogrešne identifikacije počinioca krivičnog djela, a osporio je kredibilitet svjedokinje „A“ i ukazao da je iskaz svjedoka R. Ž. nezakonit dokaz. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je ove navode apelant isticao u toku postupka. Tako, Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće jasno navelo da je apelantova odgovornost utvrđena na osnovu pripadnosti HOS-u, te je irelevantno da li je pripadao vojnoj policiji HOS-a, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, sasvim jasno i dovoljno u okolnostima konkretnog slučaja i sveukupnoj detaljnoj analizi kojom se sud bavio. Također, utvrđivanje apelantovog identiteta i da li je apelant imao nadimak Poskok je pitanje kojim se bavio redovni sud, te je dao jasne odgovore kako je došao do zaključka da se radi o apelantu, a što apelant nije uspio ni u redovnom toku postupka, kao ni navodima iz apelacije dovesti u pitanje. Naime, i pored određenih iskaza svjedoka na koje ukazuje apelant, odnosno odbrana za svaku pojedinačnu preduzetu radnju, navedeno je kako se i na osnovu kojih dokaza došlo do zaključka da je apelant bio lice s nadimkom Poskok.
43. Ustavni sud, također, primjećuje da je Sud BiH naveo zašto je poklonio vjeru svjedokinji „A“ kako u pogledu radnji koje se odnose na postupanje prema R. B., kao i u pogledu silovanja svjedokinje „A“. Sud BiH je naveo da se radi o pouzdanoj svjedokinji koja je boravila u logoru određeno vrijeme (prije premlaćivanja R. B.) i koju je i samu maltretirao apelant, pa je počinioce mogla prepoznati u bilo kojem trenutku. Dalje, Sud BiH je u odnosu na silovanje svjedokinje „A“ od strane apelanta, te načina na koji je utvrđen njegov identitet dao razloge u tački 692. presude, kao i u tački 693. i tački 696, dok je apelaciono vijeće istaklo da ne može prihvatiti nastojanja apelantove odbrane da diskreditira iskaz svjedokinje „A“. Stoga, Ustavni sud nalazi da je redovni sud sasvim dovoljno i jasno naveo zašto je poklonio vjeru iskazu ove svjedokinje u ovim konkretnim dijelovima, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
44. Apelant je u apelaciji naveo da je iskaz R. Ž. (u vezi sa skalpiranjem njenog sina R. Ž.) nezakonit jer je prvostepeni sud prihvatio prigovore odbrane da se svjedok nije mogao ispitati u replici na način kako je to činilo Tužilaštvo. Apelaciono vijeće je zaključilo da se uvidom u transkript sa ročišta na kojem je svjedočila R. Ž. zbog navedenih prigovora iskaz ovog svjedoka ne može tako olako oglasiti nezakonitim, naročito ako se uzme u obzir da su prigovori odbrane odmah rješavani. Ustavni sud iz onoga što je apelant naveo u apelaciji, također, zaključuje da je prigovor odbrane riješen – usvojen, ali apelant ništa dalje ne navodi zašto je ovaj dokaz nezakonit. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant ne osporava sam sadržaj iskaza. Nadalje, apelant ničim nije pojasnio kako je ispitivanje Tužilaštva utjecalo da ovaj dokaz postane navodno nezakonit, odnosno kako se to reflektiralo na apelanta i odluku. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud nalazi da se ne radi o nezakonitom dokazu, niti je u ovom dijelu došlo do povrede prava na pravičan postupak.
45. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred Sudom BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome je Sud BiH za takav stav dao jasno, argumentirano i cjelovito obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelantovim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti, niti načelo in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama.
46. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
47. Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravni lijek (žalbu protiv prvostepene presude) koji je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome kako su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. U vezi s tim, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu načela in dubio pro reo, uz jasne i argumentirane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali da je odluka donijeta na osnovu nezakonitih dokaza.
49. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer je apelant izjavio žalbu protiv prvostepene presude, koja je ispitana, a samo apelantovo nezadovoljstvo donijetom odlukom ne dovodi u pitanje prava garantirana u navedenim članovima Evropske konvencije i Protokola broj 7 uz Konvenciju.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević