Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1766/17 (A. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 101
- Zakon o radu
- Zakon o doprinosima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o doprinosima
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1766/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1766/17, rješavajući apelaciju Abdulatifa Sarajlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Abdulatifa Sarajlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 130174 15 Rev od 27. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Abdulatif Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 130174 15 Rev od 27. marta 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i tuženog preduzeća „Unimont“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. januara 2019. godine, a Kantonalni sud 4. februara 2019. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 130174 10 Rs od 5. oktobra 2011. godine naloženo je tuženom da apelantu po osnovu naknade ugovorene plaće za period od 1. aprila 2007. do 28. februara 2011. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) isplati ukupan iznos od 26.075,67 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima i za periode pobliže označene izrekom presude, zatim da u apelantovu korist po osnovu doprinosa za PIO za isti period uplati nadležnoj instituciji iznos od 8.912,52 KM, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. Istom presudom apelant je odbijen s tužbenim zahtjevom u dijelu uplate doprinosa za zdravstveno osiguranje i naknadu za slučaj nezaposlenosti u iznosima preciziranim u izreci presude.
6. Općinski suda je uvidom u ugovor o radu od 4. februara 2000. godine utvrdio da su apelant i tuženi zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je regulirano da će apelant kod tuženog obavljati poslove KV elektromontera. Navedenim ugovorom ugovorne strane su regulirale međusobna prava i obaveze tako da se, između ostalog, odredbe člana od 6. do 12. tog ugovora odnose na plaće i naknade. U tom pravcu je odredbom člana 8. ugovora regulirano da zaposlenik ima pravo na plaću samo za efektivno vrijeme provedeno na radu, dok se vrijeme izostanka s posla po bilo kojem osnovu ne uzima u obzir prilikom obračuna plaće, osim naknada na koje zaposlenik ima pravo po Zakonu o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i Pravilniku o radu tuženog. Članom 11. ugovora regulirano je da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi u slučajevima predviđenim Pravilnikom o radu tuženog. Uvidom u Sporazum o reguliranju prava i obaveza iz radnog odnosa poslodavca i zaposlenika (u daljnjem tekstu: sporazum), zaključen između Sindikalne organizacije tuženog i tuženog 6. aprila 2007. godine, Općinski sud je utvrdio da su njim regulirana prava i obaveze poslodavca i zaposlenika, između ostalog, pitanja odsustva s posla, kao i utvrđivanje iznosa naknada plaće za zaposlenike koji se nalaze na privremenom prekidu rada zbog zastoja u proizvodnji, odnosno drugih okolnosti za koje nisu krivi. Članom 7. navedenog sporazuma regulirano je da zaposlenici koji se nalaze na privremenom prekidu rada zbog više sile, zastoja u proizvodnji ili drugih okolnosti za koje nisu krivi, za vrijeme dok se nalaze na privremenom prekidu rada imaju pravo na mjesečnu naknadu u iznosu od 4 % od prosječne plaće svih zaposlenih kod poslodavca u mjesecu za koji se isplaćuje naknada, dok se odredba člana 8. odnosi na naknade plaće. Nadalje, taj sud je ukazao da je članom 50. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” broj 77/06; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) regulirano da zaposlenik koji se nalazi na privremenom prekidu rada zbog zastoja u proizvodnji ili drugih okolnosti za koje nisu krivi ima pravo na naknadu plaće u iznosu dogovorenom između poslodavca i Sindikata. Uvidom u Pravilnik o radu tuženog broj 9-2/07 je utvrđeno da su odredbama tog pravilnika, u poglavlju VII utvrđene plaće i naknade plaća, te da je odredbom člana 32. citiranog pravilnika propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće kada ne radi u opravdanim slučajevima, a da onim koji se nalaze na privremenom prekidu rada zbog više sile, zastoja u proizvodnji ili drugih okolnosti za koje nisu krivi, za vrijeme dok se nalaze na privremenom prekidu rada imaju pravo na mjesečnu naknadu u iznosu od 4 % od prosječne plaće svih zaposlenih kod poslodavca.
7. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženog da apelantu u spornom periodu, u kojem nije radio kod tuženog zbog prekida rada uslijed okolnosti za koje apelant nije kriv, ne pripada pravo na naknadu plaće, već eventualno jedino pravo na naknadu predviđenu članom 7. sporazuma i članom 32. Pravilnika o radu tuženog. Ovo zato što tuženi, u smislu čl. 7. stav 1. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sudu nije ponudio dokaze na okolnost da je u spornom periodu kod tuženog došlo do prekida i zastoja u radu. Također je navedeno da u toku postupka nije dokazano da je apelant obaviješten o razlozima prekida i zastoja u radu, niti su ponuđeni dokazi da je apelant član Sindikalne organizacije tuženog da bi ga obavezivale odredbe zaključenog sporazuma od 6. aprila 2007. godine. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na visinu naknade plaće za sporni period, Općinski sud je, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 14. marta 2011. godine i dopune nalaza od 8. jula 2011. godine (varijanta I), a koji je taj sud ocijenio objektivnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke, apelantovu naknadu plaće utvrdio tako što je osnovnu plaću, koja je proizvod najniže plaće i utvrđenog koeficijenta složenosti poslova iz ugovora o radu, uvećavao za iznos minulog rada. Na taj način utvrđeni su pojedinačni iznosi mjesečne naknade za sporni period, koja pripada apelantu, u iznosima i za periode pobliže označene kao u izreci presude. Kada je u pitanju naknada doprinosa za PIO, Općinski sud je pošao od odredbi člana 101. stav 2. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Tom odredbom je propisano da osiguranik ima pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za PIO u skladu sa zakonom. Odredbom čl. 5. i 11. Zakona o doprinosima („Službene novine FBiH“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, i 01/02) propisano je koji su doprinosi obavezni, te obračun i uplata tih doprinosa. Budući da je vještak finansijske struke izvršio obračun doprinosa u odnosu na neisplaćene plaće za apelanta u spornom periodu, taj sud je primjenom člana 119, a u vezi sa članom 118. Zakona o PIO, naložio tuženom da izvrši uplatu doprinosa za PIO za apelanta u preciziranim iznosima.
8. S druge strane, Općinski sud je, imajući u vidu član 18. Zakona o zdravstvenom osiguranju, kojim je propisana nadležnost zavoda za osiguranje i reosiguranje, ocijenio da apelant nije aktivno legitimiran za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nalog tuženom da mu izvrši uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, kao i naknadu u slučaju nezaposlenosti, uzimajući u obzir odredbe čl. 11. i 14. Zakona o doprinosima, na osnovu čega je taj sud u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 130174 11 Rsž od 14. januara 2015. godine žalba tuženog je uvažena, presuda prvostepenog suda preinačena tako što je tuženi obavezan da apelantu po osnovu naknade plaće za period od 1. aprila 2007. do 31. decembra 2010. godine isplati ukupan iznos od 920,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i za periode pobliže označene kao u izreci presude, dok je u dijelu preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te istakao da se u konkretnom slučaju postavlja pitanje da li je apelant u spornom (utuženom) periodu radio kod tuženog, ali nije primao plaću ili je došlo do prekida rada kod tuženog zbog okolnosti za koje apelant kao zaposlenik nije kriv. Navedeno je da se apelant u toku postupka izjasnio da nije došlo do prekida rada kod tuženog, nego da se faktički nalazio u „statusu zaposlenika na čekanju posla“ još od samog zaključenja ugovora o radu. Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao da shodno važećim odredbama ZOR-a nije propisana mogućnost slanja radnika na čekanje „uz izuzetak odredbe člana 143. Zakona o radnim odnosima koja se odnosi na zaposlenike koji su se na dan stupanja na snagu tog zakona zatekli na čekanju posla u kom statusu su mogli ostati najduže šest mjeseci“. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbom člana 72. ZOR-a propisano pravo zaposlenika na naknadu plaće za period koji ne radi, kao i pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i sl.), u skladu s kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. U tom kontekstu je Kantonalni sud istakao da smatra da se navedena odredba odnosi i na situaciju kada se zaposlenik nalazi na „čekanju posla“, a što u toku predmetnog postupka nije bilo sporno.
11. Kantonalni sud je zatim istakao da je apelant s tuženim zaključio ugovor o radu 4. februara 2000. godine, da je članom 11. citiranog ugovora regulirano pravo apelanta kao zaposlenika na naknadu plaće za period u kome ne radi u slučajevima predviđenim Pravilnikom o radu tuženog. Istaknuto je da je članom 32. Pravilnika o radu tuženog od 29. maja 2007. godine propisano da zaposlenici koji se nalaze u prekidu rada zbog više sile, zastoja u proizvodnji ili drugih okolnosti zbog kojih nisu krivi imaju pravo na mjesečnu naknadu od poslodavca u iznosu od 4 % prosječne plaće svih zaposlenih kod tuženog u mjesecu u kojem se isplaćuje naknada. U vezi s tim je istaknuto da se, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant „upravo nalazio u poziciji zaposlenika koji ne radi zbog okolnosti zbog koje ne može snositi krivicu, pa u vezi s tim ne može primati plaću jer nije radio, a da je naknada plaće regulirana Pravilnikom o radu tuženog koji je primjenjivao pravo na osnovu ugovora o radu“ od 4. februara 2000. godine i člana 72. ZOR-a. Nadalje je istaknuto da je taj sud visinu naknade utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (varijanta II) u kojem je vještak izvršio obračun naknade plaće u iznosu od 4 % od prosječne plaće svih zaposlenih kod poslodavca za period od 1. aprila 2007. do 31. decembra 2010. godine u iznosu od 920,38 KM.
12. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešnim tumačenjem odredbe člana 72. stav 3. ZOR-a „smatrao da je trebalo dokazivati da je kod tuženog došlo do prekida rada, a ne da je došlo do prekida rada [apelanta], što [apelant] i ne spori, ali ga naziva 'čekanjem posla' što, prema mišljenju ovog suda, podrazumijeva da je [apelant] u navedenom periodu bio zaposlenik koji nije obavljao poslove elektromontera kod tuženog, a bez svoje krivice, pa drugostepeni sud zaključuje da [apelantu] koji nije obavljao rad ne pripada pravo na ugovorenu plaću nego na naknadu plaće“ iz člana 72. ZOR-a u vezi sa članom 32. Pravilnika o radu, pa je u skladu sa svojim ovlaštenjima sadržanim u odredbi člana 229. tačka 4. ZPP odlučio kao u izreci presude.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 130174 15 Rev od 27. marta 2017. godine apelantovu reviziju odbio.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantova revizija u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava neosnovana. U vezi s tim je ukazao da je predmet spora apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknada plaće za vrijeme privremenog prekida rada u skladu s odredbama ZOR-a, Kolektivnog ugovora, uplata doprinosa za PIO i naknade za slučaj nezaposlenosti za utuženi period. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, za koje je taj sud vezan, proizlazi da je apelant zaposlenik tuženog, da se u utuženom periodu nalazio u statusu zaposlenika na čekanju posla, da mu tuženi za taj period nije isplaćivao naknadu plaće za vrijeme čekanja u skladu s Kolektivnim ugovorom i da mu nije izvršio uplatu doprinosa za PIO, niti naknade za slučaj nezaposlenosti. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da smatra ispravnim stav drugostepenog suda da se na apelanta kao zaposlenika koji se nalazi na privremenom prekidu rada ima primijeniti odredba člana 72. stav 3. ZOR-a i da u datim okolnostima apelant ima pravo na naknadu plaće u skladu s odredbom člana 50. Kolektivnog ugovora. Dakle, kako nije izostao dogovor između poslodavca i Sindikata u pogledu visine naknade plaće zaposlenika koji se nalazi na privremenom prekidu rada zbog zastoja u proizvodnji, odnosno zbog drugih okolnosti za koje nije kriv, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud ispravno postupio kada je utvrdio visinu naknade koja pripada apelantu. Također je, suprotno apelantovom stavu, ukazao da primjena odredbi Kolektivnog ugovora nije uvjetovana apelantovim članstvom u Sindikatu, zbog čega su na apelanta mogle biti primijenjene odredbe citiranog ugovora i zaključenog sporazuma. Ovo, također, jer nijedna odredba Kolektivnog ugovora, pa ni sam član 72. stav 3. ZOR-a ne isključuje niti uvjetuje njihovu primjenu članstvom u Sindikatu. Nadalje, prema ocjeni tog suda, apelant neosnovano tvrdi da je u konkretnom slučaju na potraživanje trebala biti primijenjena odredba člana 49. stav 1. Kolektivnog ugovora zato što ova odredba regulira čekanje rasporeda na odgovarajuće mjesto zaposlenika II kategorije invalidnosti u skladu s preostalom radnom sposobnošću. Kako apelant u konkretnom slučaju nema status zaposlenika II kategorije invalidnosti, niti je iz tih razloga kod apelanta došlo do privremenog prekida rada, niti čekanja na raspored na druge poslove u skladu s preostalom radnom sposobnošću, to se predmetna odredba člana 49. stav 1. Kolektivnog ugovora i nije mogla primijeniti na apelanta u predmetu spora, niti je apelantu na osnovu nje moglo biti priznato pravo na naknadu plaće u utuženom periodu. Vrhovni sud, također, smatra da Kantonalni sud nije pogriješio ni kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za vrijeme privremenog prekida rada za period nakon 31. decembra 2010. godine, niti kada je odbio tražene naknade za penzijsko i invalidsko osiguranje jer provedenim dokazima apelant nije dokazao visinu tih naknada za navedeni period (jer na te okolnosti nije provedeno vještačenje pa niti utvrđena visina tih naknada), pa u situaciji kada apelant to nije dokazao on snosi negativne posljedice primjene pravila o teretu dokazivanja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tvrdi da se osporena presuda zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava odredbi člana 72. stav 3. ZOR-a, a da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je tuženi bio u obavezi da dokaže da je kod njega došlo do prekida rada za koje apelant nije kriv i da mu u tom slučaju može isplaćivati naknadu. U vezi s tim, apelant smatra da je upravo intencija poslodavca bila da u slučaju prekida rada kod poslodavca zaštiti kako zaposlenika koji nije kriv za nastali prekid, ali isto tako i poslodavca, koji zbog nastalog prekida rada ne bi bio u mogućnosti svojim zaposlenicima isplaćivati plaće, kao u situaciji kada redovno posluje. Smatra da privremeni prekid rada zaposlenika mora biti određen odlukom poslodavca, u kom slučaju se ostavlja mogućnost zaposleniku da takvu odluku prihvati ili ne prihvati jer smatra da ga poslodavac ne može „prisiliti“ da bude u statusu privremenog prekida rada ukoliko to zaposlenik ne želi. Dalje ističe da ga iznos plaće koju je tuženi predvidio svojim Pravilnikom o radu (član 32) ne može obavezivati zato što nije član Sindikalne organizacije tuženog, kao i da su sudovi na konkretnu pravnu situaciju bili dužni primijeniti odredbe člana 49. stav 1. Kolektivnog ugovora ili odredbu člana 65. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije, građevinskog materijala i projektiranja u FBiH.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantove navode smatra neosnovanim. Smatra da je osporena odluka donesena na osnovu ispravne primjene materijalnog prava jer se u okolnostima konkretnog slučaja radilo o prekidu rada za koji apelant nije kriv. Nezavisno i od toga što je apelant tražio isplatu spornih potraživanja izračunatih kao produkt najniže plaće i utvrđenog koeficijenta složenosti poslova iz ugovora o radu uvećan za iznos minulog rada, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud apelantu ispravno dosudio naknade iz istog činjeničnog osnova u skladu sa sporazumom i Pravilnikom o radu tuženog, prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka u varijanti II, u kojoj je obračun mjesečne naknade izvršen u skladu s dogovorom između poslodavca i Sindikata u iznosu od 4 % od prosječne plaće svih zaposlenih kod poslodavaca u mjesecu u kojem se isplaćuju naknade. Stoga, Vrhovni sud predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je odluka tog suda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za to razloge koji su navedeni u presudi tog suda, te je stoga predložio da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika za djelatnost proizvodnje i prerade metala u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 33/00 i 77/06) relevantne odredbe glase:
Član 49. stav 1.
Za vrijeme čekanja rasporeda na odgovarajuće radno mjesto, zaposlenik invalid II kategorije invalidnosti ima pravo na naknadu plaće u iznosu ne manjem od minimalnog iznosa predviđenog Zakonom.
Član 50.
Zaposlenik koji se nalazi na privremenom prekidu rada zbog zastoja u proizvodnji, odnosno zbog drugih okolnosti za koje nije kriv, ima pravo na naknadu plaće u iznosu dogovorenom između poslodavca i sindikata.
19. U Zakonu o radu Federacije BiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
VII - PLAĆE I NAKNADE PLAĆA
1. Plaće Član 68. st. 1. i 2.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Polazeći od osnovnih prava i obaveza iz radnog odnosa da poslodavac zaposleniku za obavljeni posao isplaćuje placu, utvrđeno je da se plaće ureduju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
[…] Naknada plaće Član 72. stav 3.
Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i sl.) u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 130174 15 Rev od 27. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 24. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 863/17 od 12. marta 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 30). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi tog prava.
28. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza.
30. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu i tuženog obavezao da apelantu na ime naknade ugovorene plaće isplati precizirani novčani iznos utvrđen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke (varijanta I – naknada plaće utvrđena tako što je osnovnu plaću uvećao za iznos minulog rada). Općinski sud je ovo svoje odlučenje zasnovao na odredbama čl. 7. stav 1. i 126. ZPP, zaključivši da tuženi nije ponudio dokaze na okolnost da je u spornom periodu kod tuženog došlo do prekida i zastoja u radu, te da je apelanta obavijestio o razlozima prekida i zastoja u radu, niti je ponudio dokaze da je apelant član Sindikalne organizacije tuženog, odnosno da ga obavezuju odredbe sporazuma od 6. aprila 2007. godine zaključenog između Sindikata i tuženog.
31. Nadalje Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženi obavezan da apelantu po osnovu naknade plaće isplati drugi (niži) iznos utvrđen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke (varijanta II – obračun naknade plaće u iznosu od 4 % od prosječne plaće svih zaposlenih kod poslodavca za period od 1. aprila 2007. do 31. decembra 2010. godine), dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je svoje odlučenje zasnovao na odredbi člana 72. stav 3. ZOR-a u vezi sa članom 32. Pravilnika o radu, obrazloživši da je apelant bio zaposlenik koji nije obavljao poslove elektromontera kod tuženog bez svoje krivice, zbog čega mu u smislu navedene zakonske odredbe pripada pravo na naknadu plaće (4 % prosječne plaće svih zaposlenih kod tuženog u mjesecu u kojem se isplaćuju naknade).
32. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud osporenom presudom, kao konačnom odlukom u predmetnoj pravnoj stvari, apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu, prihvaćajući razloge drugostepenog suda da se na apelanta kao zaposlenika koji se nalazi na privremenom prekidu rada treba primijeniti odredba člana 72. stav 3. ZOR-a i da shodno tome apelant ima pravo na naknadu plaće u skladu s odredbom člana 50. Kolektivnog ugovora. U vezi s tim, Ustavni su ukazuje da je navedenom odredbom Kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik „koji se nalazi na privremenom prekidu rada zbog zastoja u proizvodnji, odnosno zbog drugih okolnosti za koje nije kriv, ima pravo na naknadu plaće u iznosu dogovorenom između poslodavca i Sindikata.“ Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je takav sporazum zaključen između Sindikalne organizacije tuženog i tuženog i da je tim sporazumom regulirano, kako je to eksplicitno navedeno i u prvostepenoj presudi, da zaposlenici koji se nalaze na privremenom prekidu rada zbog više sile, zastoja u proizvodnji ili drugih okolnosti za koje nisu krivi, o čemu se nesporno radi u apelantovom slučaju, za vrijeme dok se nalaze na privremenom prekidu rada imaju pravo na mjesečnu naknadu u iznosu od 4 % od prosječne plaće svih zaposlenih kod poslodavca. Pri tome su redovni sudovi obrazložili da navedene odredbe korespondiraju i sadržaju člana 32. Pravilnika tuženog, pa je u konačnici apelantovom tužbenom zahtjevu udovoljeno u visini koja je utvrđena shodno navedenoj odredbi, a prema nalazu vještaka (varijanta II nalaza). Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova iz kojih nespornim proizlazi da apelant u tom periodu nije radio, te dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu s navedenim odredbama, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
33. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao razloge zašto apelantovi navodi da on nije član Sindikalne organizacije ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja, a dato obrazloženje u tom segmentu Ustavni sud također ne smatra proizvoljnim. Ovo iz razloga što je za primjenu navedene odredbe, kako to proizlazi iz njenog sadržaja, ključno da se zaposlenik „nalazi na privremenom prekidu rada“ i da za njenu primjenu nije bitna okolnost da li je konkretni zaposlenik član Sindikata. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio i apelantove navode u vezi s dijelom kojim je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, preinačio prvostepenu presudu, te u konačnici odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće za period nakon 31. decembra 2010. godine, kao i za naknadu za penzijsko i invalidsko osiguranje. Vrhovni sud je u vezi s tim obrazložio da provedenim dokazima apelant nije dokazao visinu tih naknada (jer na te okolnosti nije provedeno vještačenje), zbog čega je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud dao razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva odredba člana 49. stav 1. Kolektivnog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj presudi.
34. Prema tome, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, pri tome imajući u vidu okolnost da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, u razlozima osporene presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u primjeni relevantnih odredaba ZOR-a, Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu tuženog na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentirane razloge zašto apelantovi revizioni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Na kraju, Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji poziva na odredbu člana 65. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije, građevinskog materijala i projektiranja u FBiH. Smatra da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta bili dužni primijeniti odredbu citiranog ugovora. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant ničim ne ukazuje da je ove navode isticao tokom trajanja predmetnog postupka, iz čega proizlazi da se na odredbu navedenog kolektivnog ugovora prvi put poziva u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, smatra da apelant ove navode u tom pravcu nije mogao uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP 1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) . Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
36. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su sudovi osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje svoje odluke u pogledu primjene relevantne odredbe člana 72. stav 3. ZOR-a u vezi sa članom 50. Kolektivnog ugovora i članom 32. Pravilnika o radu tuženog, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević