Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-236/19 (G. Đ.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Vanparnični postupak
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-236/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 236/19, rješavajući apelaciju Gordane Đorđević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Đorđević podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 V 043488 18 GŽ od 26. decembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 V 043488 18 V od 23. oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Đorđević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 19. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 V 043488 18 GŽ od 26. decembra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 V 043488 18 V od 23. oktobra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine kojom je usvojio apelanticinu apelaciju, utvrdio kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i naložio JU „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo – Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo da preduzme aktivnosti radi osiguranja apelanticinih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je naložio i Vladi Kantona Sarajevo da apelantici isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ustavnih prava.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod) zatraženo je 26. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Zavod je odgovor dostavio 5. marta 2019. godine, dok sudovi nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 49 0 V 043488 18 V od 23. oktobra 2018. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 49 0 V 043488 18 GŽ od 26. decembra 2018. godine, određeno je da se apelantica, koja se tada već nalazila u Zavodu, ima zadržati u tom zavodu do ozdravljenja, ali najviše do šest mjeseci, i da troškove postupka precizirane u rješenju snosi Općina Novo Sarajevo. U odnosu na utvrđene činjenice navedeno je kako slijedi. Apelantica je zbog zdravstvenog stanja više puta liječena na Psihijatrijskoj klinici u Sarajevu u periodu od 2003. do 2013. godine, zbog čega je Rješenjem Općinskog suda broj 49 0 V 041724 17 V od 27. decembra 2017. godine u propisanoj proceduri prisilno smještena u Zavod, te joj je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 V 669835 17 V od 17. januara 2018. godine oduzeta poslovna sposobnost i za staratelja postavljen brat Darko Đorđević (u daljnjem tekstu: staratelj), ali da on ne živi u Sarajevu, već u Novom Sadu i da je samo nekoliko puta u posljednjih 20 godina dolazio u Sarajevo. Nakon toga je nadležna služba Općine Novo Sarajevo podnijela prijedlog za ponovni smještaj apelantice u ovu ustanovu u kojoj se nalazila od 24. januara 2018. godine, te je proveden postupak propisan Zakonom o vanparničnom postupku i odredbom člana 30. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. U provedenom postupku (u kojem su saslušani i vještak neuropsihijatrijske struke i staratelj) utvrđeno je da je apelantici dijagnosticirana hronična duševna bolest prije skoro 30 godina, odnosno od 26. godine života, sa vidnom progresijom, zbog čega mora redovno uzimati propisanu adekvatnu terapiju preciziranu u rješenjima, ali da, i pored terapije koju uzima duže vrijeme, u psihičkom statusu perzistira sumanutost, nekritičnost i neuviđajnost u vlastito stanje. Utvrđeno je da se radi o ozbiljnoj hroničnoj dijagnozi (šizofrenija) zbog čega nije sposobna dati vjerodostojnu izjavu za bilo šta, pa ni vezano za boravak u Zavodu, niti je apelantica sposobna da se sama o sebi brine, zbog čega je nužno da nastavi boraviti u Zavodu, gdje će imati adekvatnu brigu i nadzor s ograničenom slobodom kretanja i kontaktiranja s vanjskim svijetom jer prema dosadašnjem razvoju bolesti, i pored redovne terapije, ne postoji mogućnost izlječenja.

6. U vezi s tim je navedeno i da je odlukama Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14 od 3. novembra 2015. godine, donesenim po aplikacijama Zuhre Hadžimejlić, Marcela Crepulja i Esada Busovače, koje su podnesene protiv Bosne i Hercegovine radi zaštite prava u pogledu zakonitosti i nedostatka sudskog preispitivanja njihovog smještaja u Zavodu, utvrđeno kršenje prava aplikanata zagarantiranih članom 5. stav 1. Evropske konvencije jer su aplikanti u Zavod smješteni na osnovu administrativne odluke (odluka Centra za socijalni rad), a ne na osnovu odluke suda, što postupak smještaja nije proveden u skladu sa zakonom i što odluku nije preispitao nadležni sud. Prema obrazloženju redovnih sudova, ovom odlukom Evropskog suda nije utvrđeno kršenje prava aplikanata zato što su aplikanti smješteni u Zavod koji nije zdravstvena ustanova nego zato što nije proveden postupak propisan zakonom i što odluku o prisilnom smještaju nije donio sud nego Centar za socijalni rad. Redovni sudovi su u vezi s tim naveli da je zadržavanje apelantice u Zavodu radi dijagnosticirane hronične duševne bolesti (šizofrenija) i dalje neophodno jer bi bez stalnog nadzora mogla ugroziti svoju sigurnost, zdravlje i život, kao i život i sigurnost drugih lica, a što je u svom nalazu potvrdila vještak neuropsihijatrijske struke, poimenično navedena u rješenjima. Kako je postupak proveden na način propisan Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama i u skladu s naprijed citiranom odlukom Evropskog suda, redovni sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih prava zagarantiranih Ustavom i Evropskom konvencijom. Zbog navedenog, redovni sudovi su donijeli rješenja kao u dispozitivima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i 4. Evropske konvencije. Navodi da je oduvijek živjela u očevom stanu na Grbavici, da ima vanbračnog sina i da je radila u Vakufskoj banci, te da se nesumnjivo može brinuti sama o sebi, ali da je, i pored toga, prisilno smještena u Zavod i da joj odluka o tome nije dostupna i da ne zna za nju. Navodi i da se želi vratiti u svoj stan i nastaviti s mirnim i povučenim životom, zbog čega smatra da joj Ustavni sud treba dosuditi i novčanu naknadu za nematerijalnu štetu koja joj je svim ovim postupcima nanesena. Apelantica navodi i da je bila otpuštena iz bolnice kao izliječena, ali da je zbog lica poimenično navedenog u apelaciji, ponovno smještena u Zavod kako bi to lice došlo do njenog stana na kojem je obilo vrata i promijenilo bravu.

b) Odgovor na apelaciju

8. Zavod je naveo da su apelanticine tvrdnje neosnovane jer je u Zavod smještena na osnovu odluke nadležnog suda s obzirom na to da joj je dijagnosticirana neizlječiva bolest šizofrenija s propadanjem ličnosti, te da se o apelantici nema ko brinuti, zbog čega je potrebno njeno zbrinjavanje u Zavodu, a radi zaštite i same apelantice i okoline. Navedeno je i da se apelantica uspješno uklopila u okolinu, da je izmještena u vanzavodsku jedinicu u kojoj boravi sa još pet korisnica i da su joj čak povjereni i određeni zadaci vezani za bavljenje domaćinstvom u toj jedinici, te da apelantica svake godine ide i na ljetovanje i na zimovanje, ima pravo na komunikaciju svake vrste i izlaske.

V.Relevantni propisi

9. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98, 39/04 i 70/05) relevantne odredbe glase:

Član 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

10. U Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Službene novine FBiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 23. stav 1.

Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (''Službene novine Federacije BiH'', broj 36/99).

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI.Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

13. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 49 0 V 043488 18 GŽ od 26. decembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 26. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 19. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

15. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije.

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

17. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica [...].

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

Član 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije

18. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311 i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštovanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111 i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).

19. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“ u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost“ mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43. i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44).

20. Ustavni sud prvenstveno uočava da je apelantica prvo bila smještena u Psihijatrijskoj bolnici kao prinudnoj hospitalizaciji. Apelantica je zatim, na prijedlog Psihijatrijske bolnice, a po Rješenju Službe socijalne zaštite broj 35/III-10-545-2502/02 od 17. marta 2003. godine, smještena u ustanovu socijalne zaštite – Zavod, počevši od 27. februara 2003. godine. Apelantici je rješenjima Službe socijalne zaštite od 4. maja 2011. i 9. maja 2012. godine produžavan smještaj u Zavodu. Nakon toga, apelantica je podnijela apelaciju broj AP 2472/11 o kojoj je Ustavni sud donio odluku od 31. januara 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je usvojio apelanticinu apelaciju, utvrdio kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije, naložio Kantonalnoj službi da osigura apelanticina prava, te da joj se naknadi nematerijalna šteta u iznosu preciziranom u prethodnim tačkama ove odluke. U navedenom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je apelantica, suprotno relevantnim zakonskim odredbama, prinudno smještena u Zavod bez odgovarajuće odluke suda, a na osnovu odluke navedene kantonalne službe i da joj nije osigurana kontrola opravdanosti zadržavanja u sudskom postupku, te je utvrdio navedeno kršenje apelanticinog prava, a sve shodno svojoj praksi u predmetima sa sličnim činjeničnim i pravnim pitanjem.

21. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se navedeni stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2472/11 ne može primijeniti u konkretnom predmetu. Naime, iz naprijed prezentiranih činjenica jasno je vidljivo da je u konkretnom slučaju apelantica u Zavod smještena na osnovu odluka redovnih sudova, a zbog progresivnog pogoršanja psihičkog zdravstvenog stanja, dijagnosticirane neizlječive bolesti – šizofrenije i zato što bi živjela sama s obzirom na to da lice koje joj je određeno za staratelja ne živi u Sarajevu niti u BiH, a što bi predstavljalo opasnost i po apelanticu i po njenu okolinu.

22. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelantica lišena slobode u postupku koji je bio „u skladu sa zakonom“, lišavanje je izvršio nadležni sud, odnosno lišavanje apelantice slobode je „zakonito“ i da je to lišavanje izvršeno u „drugoj odgovarajućoj instituciji“ (vidi Evropski sud, Aerts protiv Belgije od 30. jula 1998. godine, stav 46), odnosno u Zavodu, a što je sve u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije.

23. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije.

Član 5. stav 4. Evropske konvencije

24. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o „lišavanju slobode“. Član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“ i koji mora pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, a što naročito podrazumijeva usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud iz stanja spisa uočava da je nesporno da se u redovnim vremenskim intervalima vrši kontrola opravdanosti apelanticinog smještaja u Zavod, da se ta kontrola odvija putem usmene rasprave na kojoj su učestvovali/učestvuju i davali/daju iskaze i apelantica i vještaci odgovarajuće medicinske struke, kao i predlagači produžavanja apelanticinog smještaja. Navedena kontrola je, kako proizlazi iz spisa, rezultirala zaključcima da i dalje postoje opravdani razlozi za zadržavanje apelantice u Zavodu, a koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke u dijelu koji se odnosi na činjenice predmeta. Iz toga proizlazi da se navedena kontrola vršila (i vrši) u skladu sa zahtjevima koje postavlja Evropska konvencija, te da su apelanticini navodi neosnovani. Ustavni sud, također, ukazuje da iz odgovora na apelaciju, koji je Ustavnom sudu dostavio Zavod, proizlazi da je apelantica u međuvremenu premještena u vanzavodsku jedinicu u lokalnoj zajednici i da ima veliku slobodu u kretanju i kontaktiranju koja uključuju i izlaske u grad, ljetovanja i zimovanja, što također upućuje na neosnovanost apelanticinih navoda.

26. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni apelanticino pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete

27. Apelantica je zatražila da joj Ustavni sud zbog neopravdanog zadržavanja u Zavodu i protiv njene volje dodijeli naknadu nematerijalne štete. Kako je Ustavni sud utvrdio da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.e) i 4. Evropske konvencije to apelantici ne pripada ni pravo na naknadu nematerijalne štete. VIII.Zaključak

28. Nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i 4. Evropske konvencije kada je apelantica u Zavod smještena na osnovu odluke redovnih sudova u postupku koji je u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije i kada je osigurana kontrola opravdanosti smještaja apelantice u Zavod u zakonom predviđenim intervalima, u postupku pred redovnim sudovima, a koji sudovi su odluku donijeli na osnovu održane usmene rasprave.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-236/19 (G. Đ.) | Sudska praksa | Aktio