Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-623/17 (M. G.-F.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Ratni zločin
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-623/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 623/17, rješavajući apelaciju Marine Grubišić-Fejzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marine Grubišić-Fejzić podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 009124 16 Krž 8 od 22. septembra 2016. godine i S1 1 K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marina Grubišić-Fejzić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa suprug Jasmin Fejzić iz Sarajeva, podnijela je 15. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 009124 16 Krž 8 od 22. septembra 2016. godine i S1 1 K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine. Apelacija je dopunjena podnescima od 6. marta, 5. juna i 18. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 12. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su 25. i 27. februara 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine apelantica je proglašena krivom da je radnjama opisanim u stavu II izreke presude počinila krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s tač. g) i k), sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH, za koje je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju joj je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. februara do 18. septembra 2012. godine.
6. U obrazloženju presude, Sud BiH je, prije svega, istakao relevantnu zakonsku odredbu člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH ističući da opće elemente navedenog krivičnog djela predstavlja: 1) postojanje širokog i sistematičnog napada; 2) usmjerenost napada na bilo koje civilno stanovništvo i 3) da su optuženi znali za napad i da su njihove radnje bile dijelom tog napada (nexus). Zatim je pojedinačno obrazloženo šta suštinski predstavlja svaki od navedenih općih elemenata u okolnostima konkretnog slučaja. U vezi s tim je nakon iscrpnog navođenja svih izvedenih dokaza, između ostalog, velikog broja saslušanih svjedoka i velikog broja materijalnih dokaza, zaključeno da je na području Čapljine, Stoca i Mostara izveden širok i sistematičan napad, da se na širokom području slijedio jedan obrazac privođenjem uglednih građana, razoružavanjem stanovništva srpske nacionalnosti, te nasilnim lišavanjem slobode (bez navođenja razloga pri lišavanju slobode). U tom kontekstu je izvedenim dokazima utvrđeno da je napad bio usmjeren protiv civilnog stanovništva (niko u trenutku lišenja slobode nije bio uniformisan ili naoružan, niti je aktivno bio uključen u bilo kakav vid oružanog sukoba), te da su sva lica u trenutku hapšenja i pritvaranja uživala zaštitu života i tjelesnog integriteta u skladu s odredbama člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija).
7. Cijeneći apelanticinu ulogu u vezi s općim elementima krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, Sud BiH je, prije svega, istakao okolnosti koje se tiču svih optuženih u predmetnom slučaju, pa i apelantice. U tom kontekstu je navedeno da su svi optuženi, među kojima i apelantica, bili pripadnici vojnih struktura Hrvatskih odbrambenih snaga (u daljnjem tekstu: HOS) u inkriminiranom periodu, da su bili svjesni širokog i sistematičnog napada koji se odvijao na području Mostara, Čapljine, Stoca i okoline Dubrava, te se u analizi psihičkog odnosa (mens rea) prema učinjenom djelu u inkriminiranom periodu, imajući u vidu praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) u predmetu Kupreškić i drugi, Sud BiH ograničio na utvrđivanje: (1) namjere da se izvrši dato krivično djelo i (2) svijesti o širem kontekstu unutar kojeg se krivično djelo događa. U tom smislu je pojašnjeno da je u postupku bilo neophodno dokazati ne samo namjeru već i svijest da djelo ulazi u niz rasprostranjenih ili sistemskih zločina usmjerenih protiv civilnog stanovništva, te da se djela uklapaju u taj obrazac. U konkretnom slučaju je nesporno utvrđeno da su svi optuženi, pa i apelantica, imali određene funkcije u okviru vojnih struktura HOS-a, koje su vršile širok i sistematičan napad, pri čemu pripadnost HOS-u tokom postupka nije bila sporna, osim što je apelantica osporila da je imala bilo kakve rukovodne nadležnosti u okviru te jedinice.
8. U odnosu na individualnu krivičnu odgovornost apelantice i ostalih optuženih u okviru udruženog zločinačkog poduhvata (u daljnjem tekstu: UZP), Sud BiH je istakao da UZP sam po sebi ne predstavlja krivično djelo već oblik udruživanja u izvršenju krivičnog djela, da sadrži nekoliko oblika saizvršilaštva, odnosno učešća, koji su određeni s obzirom na specifičnu prirodu i težinu krivičnih djela, te da je zakonodavac u odredbi člana 180. stav 1. KZBiH slijedio osnovna pravila krivične odgovornosti koja proizlaze iz međunarodnog krivičnog prava i iz odredaba statuta
MKSJ.
9. Dovodeći to u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Sud BiH je istakao da je izrekom presude obuhvaćeno više lica u UZP-u, međusobno povezanih linijom komandovanja i rukovođenja; da je iz dokaza i činjeničnog stanja proistekla izreka presude kojom je utvrđeno postojanje zajedničkog cilja i plana, a to je progon na diskriminatorskom osnovu; da se odgovornost pojedinih optuženih, dakle i apelantice, ogleda u njihovim pojedinačnim i zajedničkim radnjama izvršenja (actus reus) kako direktnim učešćem u određenim radnjama tako i učešćem u uspostavljanju i podržavanju sistema zlostavljanja zatočenika. Konkretno, prvostepeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da je apelantica odgovorna jer je svojim radnjama lično doprinijela sistemu zlostavljanja koji je bio na snazi, preduzimanjem neposrednog učešća u počinjenju inkriminacija za koja je u konačnici proglašena krivom. Na osnovu izvedenih dokaza vijeće je ocijenilo da je apelantica, kao i ostali optuženi, imala svijest (mens rea) potrebnu za sistemski UZP, koja se ogleda kroz činjenicu svijesti o postojanju organiziranog sistema zatočenja i zlostavljanja civila srpske nacionalnosti koju je svojim radnjama i podržavala potpuno svjesna zajedničkog cilja, svjesno dijeleći usaglašenu zločinačku namjeru. Pri tome je cijenjen de facto i de iure položaj apelantice i svih ostalih optuženih u sistemu, obim zločinačkog poduhvata, dužina vremena u sistemu, intenzitet i vrsta aktivnosti koja je provođena u vršenju određene funkcije.
10. U dijelu presude u kojem su opisane pojedinačne radnje izvršenja apelantice i ostalih optuženih s ciljem podržavanja i davanja doprinosa sistemu zlostavljanja koji je bio na snazi, Sud BiH je podsjetio na opću karakteristiku svih optuženih, pa i apelantice, a to je da su diskriminatorskom namjerom ostvarili obilježja krivičnog djela u osnovi zločina protiv čovječnosti i da su svi proglašeni krivim za progon iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH. U tom kontekstu elaborirano je značenje pojma progon u smislu relevantne odredbe KZBiH i u praksi MKSJ i izveden zaključak da progon, u suštini, predstavlja oblik diskriminacije na osnovu rase, religije ili političkog mišljenja s namjerom i rezultatom kršenja osnovnih prava pojedinaca; da je on u osnovi zločin protiv čovječnosti koji podrazumijeva gruba i flagrantna kršenja osnovnih ljudskih prava, pri čemu je neophodno dokazati postojanje diskriminatorne namjere. Nakon ocjene izvedenih dokaza na ovu okolnost je zaključeno da je apelantica (kao i ostali optuženi) imala diskriminatornu namjeru, nazivajući zatvorenike pogrdnim imenima („četnicima“), te ponižavajući ih različitim postupcima motiviranim isključivo dikriminatorskim odnosom prema njima.
11. U pogledu apelanticine odgovornosti za konkretne radnje koje su joj stavljene na teret, prvostepeno vijeće Suda BiH je na osnovu izvedenih dokaza imalo u vidu sljedeće: da je apelantica kao pripadnica HOS-a u inkriminiranom periodu imala nesmetan pristup zatvorenicima u hangaru logora Dretelj; da je počinila pojedinačne radnje u osnovi zločina protiv čovječnosti, i to: fizičkim napadom na zatvorenike u logoru Dretelj; fizičkim napadom na zatvorenika Branka Kovačevića, Dragana Rudana, svjedoka „B“; seksualnim nasiljem nad zatvorenim civilima. U pogledu naprijed navedenih radnji izvršenja i povodom tih konkretnih okolnosti su saslušani svjedoci (što je detaljno obrazloženo u paragrafima od 708. do 742. prvostepene presude), nakon čega je analizom i ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi proistekao zaključak da je apelantica opisanim radnjama dosegla standard kvalifikacije nečovječnog postupanja za koje je u konačnici proglašena krivom.
12. U pogledu identifikacije apelantice, prvostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je tu okolnost tokom postupka odbrana najviše isticala tvrdnjom da su u inkriminiranom periodu u logoru Dretelj bile prisutne tri pripadnice HOS-a istog imena kao i apelantica. S obzirom na tu spornu okolnost saslušani su svjedoci iz čijih je iskaza u pogledu apelanticinog fizičkog izgleda i njenog ponašanja u inkriminiranom periodu proizašao zaključak o apelanticinom učešću u inkriminacijama za koje je osuđena. S druge strane je primjenom načela in dubio pro reo, za neke od inkriminacija za koje je vijeće bilo u sumnji u pogledu identifikacije, apelantica oslobođena optužbe (oslobađajući dio presude detaljno obrazložen u paragrafima od 890. do 909. prvostepene presude).
13. Pri odmjeravanju kazne su za inkriminirani period cijenjene olakšavajuće okolnosti: starosna dob, emocionalna nezrelost, motiv pristupanja HOS-u (teška materijalna situacija) i ponašanje tokom postupka, uz zaključak da bi veća kazna od izrečene predstavljala neopravdanu i neproporcionalnu odmazdu društva prema apelantici.
14. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 009124 16 Krž od 22. septembra 2016. godine žalba apelantice, njenog branioca i Tužilaštva BiH je odbijena i prvostepena presuda od 14. aprila 2015. godine potvrđena u cjelini.
15. U obrazloženju, apelaciono vijeće je, prije svega, navelo razloge žalbe, i to: bitne povrede odredaba krivičnog postupka; povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivično-pravnoj sankciji, s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači, a zatim podsjetilo na obavezu žalioca iz odredbe člana 295. stav (1) tač. b) i c) ZKPBiH (obaveza pravnog osnova za pobijanje presude uz adekvatno obrazloženje) u vezi s granicama ispitivanja prvostepene presude iz člana 306. ZKPBiH.
16. U tom pravcu apelaciono vijeće je ukazalo da su bitne povrede postupka pobrojane u odredbi člana 297. ZKPBiH, i to apsolutno bitne u stavu (1) tač. od a) do k) i relativno bitne u stavu (2) iste odredbe, koje nisu taksativno navedene već postoje u slučaju kada sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu zakona, ali samo ukoliko je to moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
17. Apelaciono vijeće je cijeneći pojedinačno sve prigovore iznesene u žalbi koje se tiču bitnih povreda postupka zaključilo da su neosnovani. U tom pravcu je apelaciono vijeće istaklo da povreda prava na odbranu podrazumijeva da nisu primijenjena ili su nepravilno primijenjena pravila postupka na štetu apelantice (optužene), te da se pod taj žalbeni osnov ne može podvoditi pitanje da li je odlučna činjenica, koja se utvrđuje neposredno pomoću dokaza ili posredno iz drugih činjenica, pogrešno utvrđena ili nije uopće utvrđena. Stoga je, prema ocjeni apelacionog vijeća, nejasan žalbeni navod na kojem je zasnovana teza da je došlo do povrede apelanticinog prava na odbranu isticanjem da svi dokazi nisu cijenjeni s istom pažnjom i da su o tome dati pogrešni razlozi, što upućuje na zamjerke u pogledu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na bitnu povredu postupka. U pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora kojim je ukazano da je izreka prvostepene presude nerazumljiva (član 297. stav (1) tačka k) ZKPBiH), te protivrječna sama sebi jer nije dokazano postojanje diskriminatorne namjere, apelaciono vijeće je ocijenilo da navedena žalbena argumentacija ne podržava tvrdnje o nerazumljivosti izreke presude. Navedena tvrdnja također upućuje na žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitnih povreda odredbi krivičnog postupka.
18. Apelaciono vijeće je zatim razmotrilo prigovore istaknute u okviru pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, podsjećajući na odredbu člana 299. ZKPBiH u kojoj je propisano kad se presuda može pobijati iz ovog osnova. Pri tome je naglašeno da se samo one činjenice koje su sadržane u presudi mogu smatrati da postoje i da se u presudi uvijek moraju dati razlozi o njihovom postojanju, onako kako je odlučna činjenica postojala u stvarnosti. Stoga je u pogledu neosnovanosti konkretnog žalbenog prigovora apelanticinog branioca da u postojećoj situaciji nije utvrđen širok i sistematičan napad na civilno stanovništvo i da pri tome nisu uzete u obzir izjave saslušanih svjedoka, apelaciono vijeće zaključilo da je prvostepeno vijeće na osnovu utvrđenih činjenica izvelo pravilan zaključak da je u vrijeme obuhvaćeno optužnicom na području Mostara, Čapljine i Stoca postojao širok i sistematičan napad usmjeren protiv civilnog stanovništva srpske nacionalnosti. Također je ocijenjen pravilnim zaključak prvostepenog vijeća da su apelanticine radnje po svojoj prirodi i posljedicama bile dijelom širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo za koje je ona znala i da se te radnje ne mogu posmatrati van konteksta takvog napada. U tom pravcu je također neosnovanim ocijenjen prigovor kojim je ukazano na broj stanovništva prema popisu iz 1991. godine i broju uhapšenih srpskih civila (oko 200), pa da stoga činjenica „širine“ napada nije adekvatna jer je prvostepeno vijeće imalo u vidu praksu MKSJ i Suda BiH prema kojoj je broj žrtava samo jedan od više faktora koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postojanja širine napada. Ostali faktori koji su također cijenjeni i o kojima je dato jasno obrazloženje tiču se posljedica napada na civilno stanovništvo, prirode i kumulativnih efekata niza nečovječnih djela čije je postojanje utvrđeno na osnovu iskaza velikog broja saslušanih svjedoka. Stoga, teza apelanticine odbrane o nepostojanju širokog i sistematičnog napada ne može dovesti u pitanje opstojnost općeg elementa krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, o čemu su u prvostepenoj presudi navedeni jasni i argumentirani razlozi. U tom pravcu je apelaciono vijeće podsjetilo na relevantne dijelove prvostepene presude u pogledu broja uhapšenih koji se kretao preko 681 (paragraf 194); visok stepen sistematičnosti u pogledu terora i straha protiv srpskog stanovništva (paragrafi 182. i 192); postojanja oružanog sukoba (paragrafi od 195. do 204); kvantiteta i kvaliteta dokaza u konkretnom slučaju (paragraf 138), iz kojih nesumnjivo proizlazi zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada na području Čapljine, Stoca i Mostara.
19. Pri razmatranju ispunjenosti drugog općeg elementa krivičnog djela zločin protiv čovječnosti – usmjerenosti napada protiv civilnog stanovništva, apelaciono vijeće je ocijenilo da je u prvostepenoj presudi na pravilan način opisana povezanost radnji apelantice (i ostalih saizvršilaca) i napada protiv civilnog stanovništva (nexus) kako s aspekta pozicija koje su u inkriminiranom periodu obavljali u okviru vojnih struktura HOS-a tako i s aspekta njihovih pojedinačnih radnji koje su neposredno preduzimane na terenu (paragrafi 104. i 105. drugostepene presude).
20. U pogledu žalbenog navoda kojim je ukazano na nepostojanje diskriminatorne namjere kao bitnog elementa progona tvrdnjom da postojanje namjere u presudi nije utvrđeno niti obrazloženo u vezi s apelanticinim radnjama, apelaciono vijeće je, prije svega, podsjetilo na tri elementa (mens rea) za djelo progona koji, pored znanja i namjere, kao neophodan element podrazumijeva postojanje diskriminatorne namjere, dakle namjere da se žrtve progone na političkom, rasnom ili vjerskom osnovu, po čemu se progon i razlikuje od drugih zločina protiv čovječnosti. U tom kontekstu je, prije svega, ukazano da se do zaključka o postojanju diskriminatorne namjere može doći putem zaključivanja na osnovu objektivnih činjenica i općeg ponašanja uzetog u cjelini u odnosu na apelanticu. U vezi s tim su ponovljene činjenice koje je prvostepeni sud imao u vidu, i to: revnosno provođenje zadataka koje su optuženi, dakle i apelantica, obavljali u inkriminirano vrijeme (apelantica u kasarni „Bruno Bušić“ u Dretelju); da je svojim ponašanjem skoro svakodnevno ispoljavala netrpeljivost prema civilima srpske nacionalnosti, verbalno ih vrijeđajući i ponižavajući ih na različite načine, oslovljavajući ih pogrdnim nazivima „Srbine-četniče“ i ponižavanjem na različite načine. Stoga je apelaciono vijeće zaključilo da su navedene okolnosti koje ukazuju na postojanje diskriminatorne namjere cijenjene na pravilan način i u skladu s odgovarajućim odredbama ZKPBiH, uz zadovoljavajuće obrazloženje i argumente koji su jasni i uvjerljivi. Slijedom navedenog, imajući pri tome u vidu i stav sudske prakse prema kojem jedno djelo može biti dovoljno za postojanje progona ako to djelo stvarno diskriminira i ako je izvršeno s namjerom da se diskriminira po jednom od zabranjenih osnova, apelaciono vijeće je zaključilo da je apelantica (kao i ostali optuženi) imala konkretnu diskriminatornu namjeru neophodnu za progon koja paušalnim navodima žalbe nije dovedena u sumnju.
21. U pogledu žalbenih prigovora istaknutih u pravcu nepostojanja UZP-a, apelaciono vijeće je, cijeneći ih neosnovanim, navelo da je prvostepeno vijeće, imajući u vidu provedene dokaze, pravilno zaključilo da postoje svi elementi UZP-a kako u odnosu na apelanticu tako i u odnosu na ostale optužene, konkretno postojanje zajedničkog cilja i lično znanje o organiziranom sistemu čiji je cilj zločinački. Doprinos apelantice sistemskom UZP-u je cijenjen kroz broj radnji izvršenja, korištenjem svojstava i osjećaja nadmoći da bi se maltretirali zatvorenici uz znanje da su oni nemoćni i prestrašeni, držani u nehumanim i nehigijenskim uvjetima, te da su uslijed raznih oblika zlostavljanja kojima su bili izloženi jedva preživljavali. Vijeće je prihvatilo valjanim i argumentiranim obrazloženje prvostepene presude u kojem je jasno i s konkretnim dokazima utvrđeno da je apelantica imala nesmetan pristup zatvorenicima, da nije značajna okolnost što apelantica nije bila u Dretelju kada se desio najveći val hapšenja u kontekstu posjedovanja svijesti potrebne za sistemski UZP, pri čemu su od značaja sljedeći faktori: znanje o sistemu, položaj u sistemu, dužina vremena tokom kojeg je bila u sistemu, efikasnost u izvršavanju zadataka na osnovu kojih je utvrđeno da je apelantica imala mens rea neophodnu za odgovornost sistemskog UZP-a, te da su svi elementi sistemskog UZP-a činjenično dovoljno opisani i jasni.
22. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji kojima je ukazano na pojedinačne inkriminacije i pogrešna tumačenja i zaključke iskaza saslušanih svjedoka i apelantice u svojstvu svjedoka, apelaciono vijeće je podsjetilo na relevantne paragrafe prvostepene presude, između ostalog na iskaz oštećenog svjedoka „D“ i svjedoka D. Danuc koje su dali u pogledu identifikacije apelantice i premlaćivanja Branka Kovačevića, o čemu je svjedočio svjedok D. Njegov iskaz je analiziran i pravilno ocijenjen kao uvjerljiv, konzistentan, logičan, potkrijepljen nizom pojedinosti koje pružaju dovoljno osnova da se svjedoku u tom segmentu pokloni puna vjera. Također je napomenuto da je svjedok „B“ dao odgovarajući opis apelantice, što se podudarilo i s transkriptom njegovog svjedočenja (opširno navedeno u paragrafima od 189. do 209. drugostepene presude). U konačnici je zaključeno da činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud ničim osnovanim nije dovedeno u pitanje, pa ga je kao potpuno i pravilno u cjelini prihvatilo apelaciono vijeće.
23. U vezi s žalbenim prigovorima kojima je istaknuta povreda krivičnog zakona, apelaciono vijeće je napomenulo da se navedeni prigovor izvodi iz tvrdnje o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s tim, imajući u vidu prethodni zaključak o neosnovanosti prigovora usmjerenih na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, za apelaciono vijeće je nesumnjivo proizašao zaključak o neosnovanosti prigovora povrede krivičnog zakona jer, osim te, žalbom nije ukazano ni na jednu drugu činjenicu ili drugi dokaz kojim bi se dovela u sumnju pravilnost prvostepene presude u pogledu primjene KZBiH.
24. Najzad, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće prilikom odmjeravanja kazne pravilno ocijenilo sve okolnosti koje mogu biti od značaja da kazna bude veća ili manja (član
48. KZBiH), te pravilno zaključilo da se izrečenom kaznom postiže svrha specijalne i generalne prevencije.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
26. U opširnoj apelaciji i njenim dopunama, u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, apelantica je istakla nedostatke koji se odnose na činjenično stanje (pogrešno i nepotpuno utvrđeno), primjenu prava (proizvoljna) i nedostatke u pogledu obrazloženja presude (nedovoljno i neadekvatno). U tom kontekstu, apelantica suštinski ukazuje na nedostatke pri ocjeni dokaza, i to kako kod utvrđenja postojanja općih elemenata krivičnog djela za koje je osuđena tako i kod utvrđenja njenih pojedinačnih radnji u inkriminiranom periodu, cijeneći da su pogrešni i pri tome neadekvatno obrazloženi, što je u krajnjem rezultiralo osuđujućom presudom na njenu štetu. U vezi s naprijed navedenim apelantica ističe da u presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, naročito u pogledu utvrđenja postojanja diskriminatorne namjere i da su u tom kontekstu osporene presude pogrešne i neosnovane s aspekta ocjene dokaza jer takva namjera nije utvrđena niti jednim pouzdanim dokazom. U tom pravcu apelantica je u apelaciji iznijela vlastiti stav koji je suprotan mišljenju i zaključcima iz osporenih presuda, smatrajući da je učestvovala u planu (namjeri) hapšenja civila, a da te radnje nije preduzela jer su logori formirani prije njenog pristupanja u HOS. Također smatra da su njeni prigovori u pogledu postojanja sistemskog UZP-a paušalno odbijeni i da niti jedan dokaz, pri činjenici da u hijerarhijskoj ljestvici nije imala „važnu“ ulogu, ne ide u prilog zaključku da je zaista znala za sistem, da je bila svjesna njegove prirode i da je voljno učestvovala u njegovom provođenju.
27. Nadalje, u apelaciji su interpretirani svi dokazi iz kojih su sudovi, prema apelanticinom mišljenju, izveli pogrešne zaključke u pogledu njenih pojedinačnih radnji u inkriminiranom periodu. Smatra da niti jedan izvedeni dokaz, ni pojedinačnom, a ni ukupnom ocjenom, ne daje dovoljno čvrstu i pouzdanu osnovu za osuđujuću presudu. Stoga smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđena načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo jer nijedan izvedeni dokaz sa sigurnošću ne upućuje na zaključak da je apelantica izvršilac krivičnog djela. S obzirom da su osporene presude manjkave iz naprijed navedenih razloga, da obrazloženja presuda imaju nedostatke kako u pogledu bitnih obilježja krivičnog djela tako i pojedinačnih radnji u inkriminiranom periodu, smatra da joj je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek.
28. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
b)Odgovor na apelaciju
29. Sud BiH je naveo da se navodi iz apelacije odnose na prigovore koji su istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude i da je u obrazloženju presude dao odgovore na te argumente, zbog čega smatra da je bezrazložno ponovno obrazlaganje činjenica koje su valjano i argumentirano izložene u obje presude tog suda, pri kojim obrazloženjima u potpunosti ostaje, cijeneći da prema apelantici nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Predloženo je da se apelacija odbije.
30. Tužilaštvo BiH je istaklo da su navodi apelacije u cijelosti neosnovani, prije svega jer je Sud BiH pažljivo razmotrio i ocijenio svaki dokaz posebno (optužbe i odbrane), te je odlučio o njihovoj pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti, između ostalog o kredibilitetu svjedoka, nakon čega je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, zatim postojanje općih elemenata krivičnog djela, diskriminatorne namjere kao bitnog elementa progona, sistemskog UZP-a, apelanticinog doprinosa sistemskom UZP-u i njenog doprinosa pojedinačnim inkriminacijama. Također smatra neosnovanim prigovor kojim je ukazano na neobrazloženu presudu jer su u presudi navedeni konkretni i pravilni razlozi o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način razmotrena dokazna vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokumenata (dokaza) i iskaza saslušanih svjedoka. Tužilaštvo, osim navedenog, smatra da nije došlo do kršenja načela in dubio pro reo i presumpcije nevinosti, te da su u tom pogledu navodi apelacije paušalni, što se vidi iz obrazloženja osporenih presuda, pa je predloženo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
31. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1)Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
[...]
g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
[...]
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
(2) U smislu stava 1. ovog člana sljedeći pojmovi imaju ovo značenje:
g) Progon jest namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.
Individualna krivična odgovornost Član 180.
(1) Osoba koja planira, pokrene, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178.
(Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, individualno je odgovorna za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg okrivljenog, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivične odgovornosti niti utječe na ublažavanje kazne.
(2) Činjenica da je neko od krivičnih djela iz čl. 171. do 175. i čl. 177. do 179. ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređenu osobu od krivične odgovornosti ukoliko je ta nadređena osoba znala ili je mogla znati da se njen podređeni sprema učiniti takvo djelo, odnosno da je već učinio takvo djelo, a nadređena osoba je propustila da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinitelj tog djela bude kažnjen. (3) Činjenica da je neka osoba postupala po naređenju vlade ili neke njoj nadređene osobe, ne oslobađa je krivične odgovornosti, ali može utjecati na ublažavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju.
32. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 17/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 281. stav 2.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 306.
Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
Član 313.
Odbijanje žalbe Vijeće apelacionog odjeljenja će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju apelantica je u apelaciji osporila Presudu Apelacionog vijeća broj S1 1 K 009124 16 Krž 8 od 22. septembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelantica osporenu presudu primila 29. decembra 2016. godine, a da je apelaciju podnijela 15. februara 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice zbog izvršenja krivičnog djela zločin protiv čovječnosti, pa proizlazi da apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
41. Apelantica, u suštini, smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno iz sljedećih razloga: nedostataka koji se odnose na činjenično stanje (pogrešno i nepotpuno utvrđeno), primjenu prava (proizvoljna), nedostatke u pogledu obrazloženja presude (nedovoljno i neadekvatno), ocjene dokaza i nedostataka razloga o odlučnim činjenicama (naročito u pogledu utvrđenja postojanja diskriminatorne namjere) i povrede presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo.
42. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
43. U konkretnom slučaju, apelantica pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. koje se, u suštini, odnose na tvrdnje da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati ove navode.
44. Apelantica tvrdi da su u okolnostima konkretnog slučaja dokazi pogrešno ocijenjeni i da su stoga razlozi o odlučnim činjenicama, kako u pogledu postojanja bića krivičnog djela tako i individualnih radnji koje su joj stavljene na teret potpuno pogrešni.
45. U vezi s ovim dijelom navoda apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.
46. Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda mora se utvrditi je li licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se cijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine).
47. Razmatrajući apelanticine navode kojima ukazuje na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava tvrdnjama da je obrazloženje osporenih odluka zbog pogrešne ocjene dokaza u tom pogledu manjkavo, Ustavni sud zapaža da je apelantica identične prigovore isticala tokom postupka pred Sudom BiH, o čemu su se prvostepeno i apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelantica radnjama opisanim u izreci presude počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće detaljno obrazložilo postojanje elementa krivičnog djela zločin protiv čovječnosti (opći elementi) koji se tiču postojanja: a) širokog i sistematičnog napada, b) usmjerenosti napada na bilo koje civilno stanovništvo i c) da su optuženi znali za napad i da su njihove radnje bile dijelom tog napada (nexus), koji su dovedeni u vezu s individualnim elementima apelantice i ostalih optuženih. U tom pravcu je utvrđeno da je apelantica u inkriminiranom periodu bila pripadnica vojne strukture HOS, da su oštećena lica (srpski zarobljenici) imala status civila, da je u inkriminiranom periodu imala nesmetan pristup zatvorenicima u hangaru logora Dretelj, da je počinila pojedinačne radnje u osnovi zločina protiv čovječnosti, i to fizičkim napadom na zatvorenike u logoru Dretelj, fizičkim napadom na zatvorenika Branka Kovačevića, Dragana Rudana, svjedoka „B“, te seksualnim nasiljem nad zatvorenim civilima. Iz navedenih individualnih radnji koje su joj stavljene na teret (kako je detaljno obrazloženo u paragrafima od 708. do 742. prvostepene presude), uz postojanje općih elemenata navedenog krivičnog djela, proizašao je zaključak o počinjenju krivičnog djela u inkriminiranom periodu. Pri tome je, kako proizlazi iz obrazloženja, cijenjen de facto i de iure položaj apelantice i svih ostalih optuženih u sistemu, obim zločinačkog poduhvata, dužina vremena u sistemu, intenzitet i vrsta aktivnosti koja je provođena u vršenju određene funkcije uz zaključak da je apelantica opisanim radnjama dosegla standard kvalifikacije nečovječnog postupanja za koje je u konačnici proglašena krivom.
48. Osim toga, apelaciono vijeće je posebno razmotrilo apelanticine tvrdnje kojima je ukazivala na nepostojanje diskriminatorne namjere, podsjećajući pri tome na tri obavezna elementa (mens rea) za navedeno krivično djelo (progon) koji, pored znanja i namjere, podrazumijeva postojanje diskriminatorne namjere, dakle namjere da se žrtve progone na političkom, rasnom ili vjerskom osnovu, po čemu se progon i razlikuje od drugih zločina protiv čovječnosti. U tom kontekstu je u obrazloženju drugostepene presude napomenuto da se do zaključka o postojanju diskriminatorne namjere može doći putem zaključivanja na osnovu objektivnih činjenica i općeg ponašanja uzetog u cjelini, pa su ponovljene činjenice utvrđene u prvostepenom postupku u odnosu na apelanticu: revnosno provođenje zadataka koje je obavljala u inkriminirano vrijeme, svakodnevno ispoljavanje netrpeljivosti prema civilima srpske nacionalnosti, njihovo vrijeđanje i ponižavanje na različite načine. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na nedostatke u pogledu činjeničnog stanja.
49. Nadalje, u vezi s navodima da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u vezi s načelom in dubio pro reo jer iz izvedenih dokaza nije moglo biti pouzdano utvrđeno da je počinila krivično djelo za koje je osuđena, Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće razmatrajući navedeni prigovor podsjetilo da se on zapravo izvodi iz tvrdnje o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Imajući u vidu zaključak o neosnovanosti prigovora usmjerenih na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovani prigovori povrede krivičnog zakona, pri čemu žalbom nije ukazano na bilo koju drugu činjenicu ili drugi dokaz kojim bi se dovela u sumnju pravilnost prvostepene presude u pogledu primjene KZBiH. Apelaciono vijeće se osim toga posebno osvrnulo na prigovor istican kako u prvostepenom postupka tako i u postupku odlučivanja o žalbi, a tiče se pravilne identifikacije apelantice tvrdnjom da su osim nje u HOS-u postojala još dva lica s istim imenom. U tom pravcu je istaknuto da je prvostepeni sud na navedenu spornu okolnost saslušao svjedoke iz čijih iskaza u pogledu fizičkog izgleda apelantice i njenog ponašanja u inkriminiranom periodu je proizašao zaključak da je apelantica učestvovala u inkriminacijama za koje je osuđena. S obzirom na to da je za neke od inkriminacija, zbog sumnje u pogledu identifikacije, primjenom načelom in dubio pro reo oslobođena optužbe, proizašao je zaključak o odgovornosti u krivičnopravnom smislu za radnje navedene u izreci i obrazloženju presude koji se odnose na osuđujući dio.
50. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje utvrđeno da je apelantica počinila krivično djelo za koje je proglašena krivom, dajući za takav stav jasno, argumentirano i cjelovito obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti niti načelo in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje je apelantica osuđena.
51. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelantice, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
53. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristila. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelantica bila zadovoljna ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelantica počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. U vezi s tim, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu načela in dubio pro reo, uz jasne i argumentirane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
55. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji povreda apelanticinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević