Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-522/19 (A. H. i D. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-522/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-522/19, rješavajući zahtjev Alisana Hajriza i Demira Mešića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Alisana Hajriza i Demira Mešića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Alisan Hajriz i Demir Mešića (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Srđan Petrić, advokat iz Zenice, podnijeli su 4. februara 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003818 18 Kž od 13. novembra 2018. godine.

2. U predmetnoj apelaciji su apelanti podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi se naložilo Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud)-Odjeljenju za izvršenje krivično-pravnih sankcija da obustavi bilo kakve pravne radnje u pogledu izvršenja krivično-pravne sankcije iz pravosnažne presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003818 17 od 17. januara 2018. godine, a koja je potvrđena osporenom odlukom Vrhovnog suda od 13. novembra 2018. godine. Također, apelanti su tražili da se stave van pravne snage uputni akti Općinskog suda koji su upućeni matičnoj službi u Kaznenopopravni zavod zatvorenog tipa Zenica na daljnje izvršenje, a sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

3. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 003818 17 od 17. januara 2018. godine apelanti su oglašeni krivim da su u vrijeme, na način i u mjestu pobliže opisanom i izreci presude počinili krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po osam godina. Istom presudom su apelanti, na osnovu odredbe člana 99. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), oslobođeni dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, dok je na osnovu odredbe člana 108. stav 3. ZKP RS, oštećena J.LJ. upućena na parnicu sa imovinsko-pravnim zahtjevom.

4. U obrazloženju presude je Okružni sud, između ostalog, naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka izmijenio činjenični opis djela u odnosu na optužnicu, pazeći pritom da ne povrijedi objektivni identitet optužnice, te utvrdio da su apelanti kao saizvršioci predmetno krivično djelo učinili sa umišljajem i u namjeri pribavljanja imovinske koristi. S tim u vezi je Okružni sud, između ostalog, naveo da nije prihvatio prigovore odbrane kojima se osporava vjerodostojnost i zakonitost pojedinih iskaza svjedoka optužbe kojima je taj sud poklonio vjeru, dok neke dokaze kako tužilaštva tako i odbrane nije koristio, odnosno odbio ih izvesti.

5. Protiv prvostepene presude žalbe su izjavili apelanti i njihov branilac.

6. Presudom Vrhovnog suda 13 0 K 003818 18 Kž od 13. novembra 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i njihovog branioca, te potvrđena prvostepena presuda od 17. januara 2018. godine. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo između ostalog da, suprotno navodima odbrane, prvostepena presuda nije zasnivana na nezakonitim dokazima, niti je prvostepeni sud prekoračio optužbu. Također je Vrhovni sud istakao da, suprotno navodima odbrane, prvostepena presuda nije nerazumljiva, niti proturječna sama sebi, te da sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica sa aspekta postojanja predmetnog krivičnog djela i krivice apelanata.

7. Apelanti tvrde da su im osporenom odlukom, odnosno u predmetnom krivičnom postupku, prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, prvenstveno ukazuju da presuđenje u ovoj krivičnopravnoj stvari nema uporište u izvedenim dokazima, te se zasniva na nezakonitom dokazu-izjavama B.M. i D.P. Nadalje navode da je izreka osporene presude nerazumljiva, te proturječna sama sebi i razlozima, odnosno da ne sadrži odlučne razloge na osnovu kojih je sud uzeo činjenice i dokaze koji se mogu primijeniti na štetu apelanata, pritom ne primjenjujući opšte načelo in dubio pro reo shodno odredbi člana 3. stav

2. ZKP RS. Zatim apelanti ističu da je sud prekoračio optužbu na način da je samoinicijativno direktno intervenisao u sam identitet optužnice. Također, apelanti ukazuju da je sud favorizujući optužbu apelante doveo u neravnopravan položaj, navodeći s tim u vezi i da je sud na glavnom pretresu odbio sa sasluša svjedoke koje je odbrana predložila.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uvjetom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud zapaža da su apelanti lica koja su pravosnažno oglašena krivim i osuđena na kaznu zatvora. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se, do rješavanja predmetne apelacije, „obustaviti bilo kakve pravne radnje“ u pogledu izvršenja izrečenih krivičnih sankcija apelantima, a kao razloge za donošenje privremene mjere ističu povredu njihovih ljudskih prava počinjenih u toku trajanja predmetnog krivičnog postupka.

14. U vezi s istaknutim navodima na kojima apelanti zasnivaju svoj zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud zapaža da oni, pored navoda koji se tiču merituma predmeta, nisu posebno obrazložili zahtjev za donošenje privremene mjere. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera, koji su u konkretnom slučaju izostali.

15. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da su apelant upućeni na izdržavanje kazne zatvora u zatvor koji se nalazi u na području entiteta Federacije Bosne i Hercegovine-Zenica, a ne entiteta u kojem je donesena osuđujuća presuda (Republika Srpska- Doboj). U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 63/18), propisano (član 73.) da upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora vrši „sud na čijem području osuđeni ima prebivalište, odnosno boravište“ , te da gotovo identičnu odredbu (član 22.) sadrži i Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS FBiH). Nadalje Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da se nadležni sud u Federaciji Bosne i Hercegovine (Općinski sud u Zenici) oglasio nenadležnim za izvršenje i upućivanje apelanata na izdržavanje kazne zatvora po presudi Okružnog suda od 17. januara 2018. godine. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da ZIKS FBiH u relevantnim odredbama (čl. 27-29.) reguliše postupak odlaganja izvršenja kazne, ali da iz stanja spisa ne proizilazi da su se apelanti, ukoliko smatraju da ispunjavaju zakonom propisane uvjete, koristili tom mogućnošću.

16. Ustavni sud konačno ističe da apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo temelje na tvrdnjama o povredi ustavnih prava, o kojim Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odluku o meritumu apelacije. S obzirom da a apelanti, dakle, nisu ponudili argumente i dokaze kojima bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, pri čemu nisu ni koristili mogućnosti koje imaju prema ZIKS FBiH, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan. Ovo iz razloga što ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-522/19 (A. H. i D. M.) | Sudska praksa | Aktio