Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1625/17 (F. J.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pristup sudu
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Radni odnos
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1625/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1625/17, rješavajući apelaciju Faruka Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Faruka Jašarevića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 023278 16 Gž od 30. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Faruk Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 023278 16 Gž od 30. marta 2017. godine. Apelant je u periodu od juna do decembra 2017. godine podnescima dopunjavao apelaciju.

2. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere Ustavni sud je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1625/17 od 1. juna 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

Uvodne napomene

3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 020124 15 P od 24. maja 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Suda BiH broj S1 3 P 020124 16 Gž od 19. septembra 2016. godine tuženi poslodavac Vanjskotrgovinska komora Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: dužnik) je obavezan, između ostalog, da apelanta vrati na poziciju generalnog sekretara, te na isplatu različitih naknada iz radnog odnosa.

4. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da apelant, u smislu člana 3. stav (1) Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP) nije podnio prijedlog za izvršenje radi vraćanja na posao u roku propisanom članom 210. istog Zakona (iz raspoloživih dokumenata i to obrazloženja Presude Suda BiH broj S1 3 P 926574 17 P od 23. januara 2019. godine u predmetu apelanta protiv dužnika proizlazi da je 12. novembra 2016. godine istekao rok za pokretanje izvršnog postupka radi vraćanja na posao).

Postupak koji je apelant pokrenuo radi ostavljanja dodatnog roka i izricanje penala

5. Apelant je 14. oktobra 2016. godine Sudu BiH, u smislu člana 192. ZIP-a, podnio prijedlog za donošenje rješenja kojim bi se dužniku odredio naknadni primjereni rok za ispunjenje nenovčane obaveze, te isplatu sudskih penala u iznosu od 1.000,00 KM za svaki dan zakašnjenja ukoliko dužnik ne izvrši dugovanu radnju.

6. Odlučujući o podnesenom prijedlogu apelanta Sud BiH je prvostepenim Rješenjem broj S1 3 I 023278 16 I od 2. decembra 2016. godine prijedlog djelimično usvojio odredivši dužniku naknadni rok od osam dana od dana prijema rješenja za ispunjenje nenovčane obaveze (povrat na posao), a u slučaju neispunjenja obaveze u ostavljenom roku, dužnik je obavezan na isplatu iznosa od 500,00 KM na ime sudskih penala za svaki dan zakašnjenja (sve detaljnije navedeno u dispozitivu rješenja).

7. Ispitujući osnovanost prijedloga koji je apelant podnio, u smislu odredbe člana 192. ZIP-a, Sud BiH je naveo da je apelant prije podnošenja prijedloga ispunio sve zakonom propisane uslove za određivanje sudskih penala, pri čemu je taj sud imao u vidu da je apelant imao pravo da podnese prijedlog za izvršenje uz prijedlog za izricanje novčane kazne koja će se zavisno od ocjene Suda izreći ili ne, ili da podnese prijedlog za donošenje rješenja kojim se dužniku ostavlja naknadni primjereni rok, uz prijetnju izricanja sudskih penala.

8. Kako je Sud BiH utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi zakonom propisani uslovi propisani odredbom člana 192. ZIP-a odlučeno je kao u dispozitivu rješenja, a o tome se taj sud iscrpnije izjasnio na stranama od 2 do 5 obrazloženja rješenja.

9. Sud BiH je odlučujući o žalbi dužnika donio Rješenje broj S1 3 I 023278 16 Gž od 30. marta 2017. godine kojim je žalbu usvojio i prvostepeno rješenje preinačio na način da je apelantov prijedlog odbijen. Sud BiH je prilikom odlučenja imao u vidu da se izvršenje radi vraćanja na posao zaposlenika na rad provodi primjenom relevantnih odredaba iz glave XX ZIP-a, a pravilnim tumačenjem odredbe člana 209. ZIP-a (koja govori o načinu izvršenja povrata na posao) prvostepeni sud je mogao primijeniti samo odredbu člana 204. ZIP-a jer obaveza vraćanja na posao predstavlja radnju koju može izvršiti samo dužnik. U vezi s tim Sud BiH se pozvao na stav 1. člana

204. ZIP-a shodno kojem je prvostepeni sud dužniku mogao samo rješenjem o izvršenju odrediti primjereni rok za ispunjenje obaveze. Sud BiH je potom naveo da prema raspoloživim dokazima apelant nije podnio prijedlog za izvršenje (nenovčane obaveze vraćanja na posao), već prijedlog za određivanje naknadnog primjerenog roka za vraćanja apelanta na posao na osnovu izvršne isprave – pravosnažne presude, u smislu odredbe člana 192. stav 1. ZIP-a koja se odnosi na izvršenje nenovčane obaveze, tražeći istovremeno i isplatu sudskih penala u slučaju da dužnik u ostavljenom roku ne izvrši traženu nenovčanu obavezu.

10. Shodno navedenom, prema ocjeni Suda BiH, u konkretnom slučaju se ne radi o obligacionom odnosu čije se uredno ispunjenje štiti određivanjem penala, već se radi o obavezi koju može ispuniti samo dužnik u izvršnom postupku primjenom odredaba čl. 209. i 210. ZIP-a u vezi sa odredbom člana 204. istog Zakona. Usto, Sud BiH je još naglasio da se žalbom osnovano ukazuje da u situaciji kada se odrede sudski penali oni se prema odredbi člana 194. stav 4. ZIP-a mogu naplaćivati do podnošenja prijedloga za izvršenje radi ostvarivanja nenovčanog potraživanja, pa imajući u vidu da nije osnovan apelantov prijedlog za određivanje naknadnog roka dužniku za vraćanje na posao, Sud BiH se nije upuštao u ocjenu pravilnosti pobijane odluke u pogledu odmjeravanja visine sudskih penala, te njihovog trajanja. Kako radnja dužnika ne glasi na obavezu ispunjenja nenovčane obaveze, prvostepeni sud je pogrešnom primjenom odredbe člana 192. ZIP-a prijedlog usvojio, pa je shodno tome žalba usvojena, te odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

11. Iz odgovora Suda BiH, između ostalog, proizlazi da apelant u konkretnom slučaju nije podnio prijedlog za izvršenje, nego prijedlog za primjereni naknadni rok za dobrovoljno izvršenje iz člana 192. ZIP-a. Prema odredbama člana 192. povjerilac je vremenski ograničen na način da zahtjev za donošenje rješenja o plaćanju penala može podnijeti do podnošenja prijedloga za izvršenje pravosnažne sudske odluke po kojoj je dužnik obavezan na ispunjenje nenovčane obaveze, a pravo na sudske penale prestaje podnošenjem prijedloga za izvršenje. Navedena odredba sasvim jasno definiše dokle teku penali, a to znači da se isti ne mogu odrediti do vraćanja povjerioca na posao, što je prvostepeni sud prihvatio pogrešno primjenjujući relevantne odredbe ZIP-a. Navedeno govori u prilog činjenici da je apelant bio dužan da podnese prijedlog za izvršenje kojim bi se tuženi obavezao da ga vrati na posao i taj rok je u skladu sa odredbama člana 210. ZIP-a kratak (30 dana od dana sticanja prava na podnošenje prijedloga), upravo da bi se postigla svrha zaštite pravan zaposlenog na rad. Pretekom tog roka gubi se pravo na sudsko zaštitu. Dakle, apelant shodno članu 3. stav (1) ZIP-a nije u roku propisanom članom 210. ZIP-a podnio prijedlog za vraćanje na posao zbog čega je izgubio pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke. Sud BiH je dodatno pojasnio i ostale apelacione prigovore (vezano za različitu sudsku praksu na koju se apelant poziva i sl.).

12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz član 13. Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji potkrijepljenoj brojnim dokumentima, uz iscrpno pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant, između ostalog, hronološki opisuje postupke koje je vodio protiv dužnika (uključujući postupke pred redovnim sudovima Federacije BiH parnični i izvršni, te pred Sudom BiH, parnični i predmetni). U vezi s osporenim rješenjem apelant ukazuje na brojne propuste Suda BiH, prije svega na kršenje prava na pristup sudu zbog činjenice što se pravosnažna presuda ne izvršava, a kojom je poništena nezakonita odluka dužnika o smjenjivanju apelanta s pozicije generalnog sekretara, te dužniku naloženo da apelanta vrati na istu poziciju. U tom pravcu apelant ukazuje na različitu praksu Suda BiH u, kako tvrdi, istim činjeničnim i pravnim okolnostima u kojima je Sud BiH donosio odluke suprotne ovoj koju predmetnom apelacijom osporava, pa stoga apelacijom pokreće i pitanje kršenja načela pravne sigurnosti koje predstavlja segment prava na pravično suđenje. Nadalje, apelacijom se ukazuje na izgrađenu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenja. Ukazuje na proizvoljnu primjenu ZIP-a od strane Suda BiH, te na kršenje brojnih principa koji su sadržani u pravu na pravično suđenje i to kontradiktornosti i javnosti u postupanju, procesne ravnopravnosti, suđenja pred nezavisnim i nepristranim sudom, suđenja u razumnom roku (u tom pravcu ukazuje na dužinu svih postupaka koje je vodio), zatim zabrane arbitrarnog postupanja. Konačno, ukazuje da je u predmetnom postupku neopravdano diskvalificiran iz izvršnog postupka, a za takvo postupanje od strane Suda BiH nisu navedeni relevantni razlozi, pa traži od Ustavnog suda da utvrdi da je osporenim rješenjem došlo do grubog kršenja njegovih prava, te isto ukine i naloži Sudu BiH da donese novu zakonitu odluku kojom će se spriječiti urušavanje autoriteta tog Suda.

13. U Zakonu o izvršnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 18/03) u relevantnom dijelu glasi:

Pokretanje postupka Član 3.

Izvršni postupak pokreće se prijedlogom povjerioca, a postupak obezbjeđenja prijedlogom predlagača obezbjeđenja.

XVI - IZVRŠENJE RADI OSTVARENJA NENOVČANIH POTRAŽIVANJA

1.) Sudski penali Izricanje sudskih penala Član 192. stav (1) Kad dužnik ne izvrši u roku neku svoju nenovčanu obavezu utvrđenu pravosnažnom sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem, Sud će u izvršnom postupku, na prijedlog povjerioca, odrediti dužniku naknadni primjereni rok i upozoriti ga da će, ako svoju obavezu ne ispuni u tom roku, biti dužan isplatiti povjeriocu određeni iznos novca za svaki dan zakašnjenja (sudski penali) u smislu pravila o obligacionim odnosima, počev od isteka tog roka.

Izvršenje radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo dužnik Član 204.st.(1) i (2) Ako radnju utvrđenu u izvršnoj ispravi može obaviti samo dužnik, Sud će rješenjem o izvršenju odrediti dužniku primjereni rok za ispunjenje obaveze.

Rješenjem o izvršenju Sud će istovremeno zaprijetiti dužniku, a i odgovornim licima u pravnom licu da će im izreći novčanu kaznu u određenom iznosu, ako u određenom roku ne ispune obavezu XX - IZVRŠENJE RADI VRAĆANJA ZAPOSLENIKA NA RAD, ODNOSNO U SLUŽBU Način provođenja izvršenja Član 209.

Izvršenje na osnovu izvršne isprave, kojom je dužniku naloženo da povjerioca vrati na rad, odnosno u službu, provodi se primjenom odgovarajućih odredbi ovog zakona.

Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje Član 210.

Prijedlog za izvršenje iz člana 209. ovog zakona može se podnijeti u roku od trideset dana od dana kada je povjerilac stekao pravo da taj prijedlog podnese.

14. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud je u dosadašnjoj praksi konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. U vezi sa brojnim apelacionim prigovorima kojima apelant dovodi u pitanje zakonitost osporenog drugostepenog rješenja Suda BiH od 30. marta 2017. godine Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je apelant 14. oktobra 2016. godine pokrenuo postupak „radi određivanja naknadnog primjerenog roka za ispunjenje nenovčanog potraživanja povjerioca i izricanje sudskih penala“, u smislu član 192. stav (1) ZIP-a. Dakle, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da apelant u smislu člana 3. stav 1. ZIP-a nije podnio prijedlog radi izvršenja nenovčanog potraživanja (vraćanje na posao) i da se u okolnostima konkretnog slučaj ne radi o neizvršenju sudske odluke, kako to apelant tvrdi, već o postojanju zakonskih pretpostavki za određivanje dodatnog roka dužniku za izvršenje nenovčane obaveze i izricanje sudskih penala, u smislu člana 192. ZIP-a. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u odgovoru na apelaciju dodatno pojasnio sporno pitanje jasno naglasivši da apelant nema pravo na sudsku zaštitu koju potražuje u ovom postupku, budući da je popustio rok iz člana 210. ZIP-a (prekluzivni rok od 30 dana) za izvršenje pravosnažne sudske odluke radi vraćanja na posao. U takvim okolnostima, imajući u vidu relevantne odredbe ZIP-a u svjetlu raspoloživih dokumenata, i posebno dodatnog pojašnjenja Suda BiH u odgovoru na apelaciju koji je rasvijetlio sporna pitanja koja se apelacijom postavljaju, Ustavni sud smatra da su brojni apelacioni prigovori (pravo na pristup sudu, ravnopravnost strana u postupku, nepristranost i sl.) kao i pozivanje na sudsku praksu u vezi sa neizvršenjem sudskih odluka ostali bez utemeljenja. Bez utemeljenja je i prigovor vezan na kršenje prava na suđenje u razumnom roku uzme li se u obzir da je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao nešto duže od pet mjeseci.

18. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz član 13. Evropske konvencije u odnosu na usporeno rješenje Suda BiH očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1625/17 (F. J.) | Sudska praksa | Aktio