Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-808/17 (E.B.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Ratni zločin
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Kazna
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-808/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 808/17, rješavajući apelaciju E. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. B. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 009124 16 Krž 8 od 22. septembra 2016. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 a K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant E. B. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica (u daljnjem tekstu: KPZZT Zenica), podnio je 25. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 009124 16 Krž 8 od 22. septembra 2016. godine i Presude Suda BiH broj S1 a K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 16. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovore na apelaciju 21. i 23. marta 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Višeg suda u Zenici broj K-101/89 od 8. maja 1990. godine apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina zbog krivičnih djela – teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 2. Krivičnog zakona SRBiH i krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. navedenog zakona u vezi sa članom 19. Krivičnog zakona SFRJ.
6. Presudom Višeg suda u Zenici broj K-67/91 od 14. oktobra 1991. godine apelantu je, zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 7. Krivičnog zakona SR BiH, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 12 godina, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 1. oktobra 1989. godine u zdravstvenoj ustanovi, kao i vrijeme provedeno u pritvoru od 9. juna 1991. godine pa nadalje. Presudom je apelantu izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, a vrijeme provedeno u zdravstvenoj ustanovi uračunava se u vrijeme trajanja izrečene mjere.
7. Apelant se nalazio u Psihijatrijskoj bolnici Sokolac do 25. marta 1992. godine kada je pušten na dopust kući, a zbog ratnih djelovanja se nije vratio na izvršenje kazne i mjere.
8. Rješenjem Višeg suda u Zenici broj Kv-74/96 od 9. maja 1996. godine apelantu je produženo izvršenje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.
9. Naredbom Višeg suda u Zenici broj Iks-182/96 od 24. oktobra 1996. godine apelant je sproveden u KPZZT Zenica, Odsjek sa sudsku psihijatriju, gdje se nalazio do 8. februara 1999. godine.
10. Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici od 8. februara 1999. godine apelantu je obustavljena mjera sigurnosti psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, a apelant upućen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 20 godina po presudi Višeg suda u Zenici od 14. oktobra 1991. godine, koja mu je odlukom predsjednika FBiH od 30. decembra 1997. godine zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 17 godina, a novom odlukom predsjednika FBiH od 8. jula 1999. godine ova kazna je zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 15 godina i šest mjeseci.
11. Rješenjem istražnog sudije Kantonalnog suda u Zenici broj Kr-7/00 od 7. februara 2000. godine apelantu je određen pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 171. stav 2. tačka 7. u vezi sa tačkama 1. i 8. Krivičnog zakona FBiH.
12. Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj Kv-37/00 od 7. februara 2000. godine prekinuto je izdržavanje kazne zatvora apelantu po osnovu pravosnažne presude Višeg suda u Zenici broj K- 67/91 od 14. oktobra 1991. godine, za vrijeme dok traje pritvor određen Rješenjem istražnog sudije Kantonalnog suda u Zenici broj Kr-7/00 od 7. februara 2000. godine.
13. Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj K-28/2000 od 9. juna 2000. godine apelant je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine zbog krivičnog djela ubistva iz člana 171. stav 2. tačka 7. KZFBiH.
14. Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj K-28/2000 od 15. juna 2000. godine apelant, koji se nalazio u pritvoru, upućen je na izdržavanje kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine.
15. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj Kž-573/00 od 23. maja 2001. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Kantonalnog suda u Zenici od 9. juna 2000. godine.
16. Presudom Vrhovnog suda FBiH broj K-368/01 od 29. maja 2002. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda tog suda od 23. maja 2001. godine. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je od ranije kazne od 20 godina apelantu preostalo da izdrži još devet godina, tri mjeseca i 26 dana, ali da u konkretnom slučaju nije opravdano izricanje jedinstvene kazne zatvora, već izricanje kazne nezavisno od ranije izrečene kazne (član 47. stav 2. KZFBiH) jer se na taj način ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja u apelantovom slučaju, s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne i na apelantovu kriminalnu djelatnost.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
17. Presudom Suda BiH broj S1 a K 009124 12 Kri od 14. aprila 2015. godine apelant je zajedno sa drugim licima proglašen krivim da je u vrijeme, na mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa tačkama a) i k), a sve u vezi sa članom 180. stav 1. navedenog zakona.
18. Presudom je apelantu, u skladu sa odredbom člana 55. stav 1. i člana 53. stav 1. KZBiH, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, dok se kao ranije utvrđena uzima kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine izrečena pravosnažnom presudom Kantonalnog suda u Zenici broj K-28/2000 od 9. juna 2000. godine, pa mu je u skladu s pravilima iz člana 53. stav 2. tačka a) KZBiH izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine. U izrečenu kaznu zatvora, primjenom odredbe člana 55. stav 1. KZBiH, ima se uračunati vrijeme koje je apelant proveo na izdržavanju kazne po Presudi Kantonalnog suda u Zenici broj K-28/2000 od 9. juna 2000. godine, počevši od 15. marta 2010. godine, kao i vrijeme provedeno u pritvoru od 7. februara 2000. godine do 15. juna 2000. godine.
19. U obrazloženju presude Sud BiH je prvenstveno na detaljan način elaborirao bitna obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, a potom individualnu odgovornost apelanta i ostalih optuženih u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. U vezi s tim, Sud BiH je u odnosu na apelanta naveo da se na osnovu provedenih dokaza van svake razumne sumnje uvjerio da je apelant kao član sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata počinio predmetno krivično djelo preduzimanjem pojedinačnih radnji pobliže opisanih u činjeničnom opisu osuđujućeg dijela presude. Naime, Sud BiH je istakao da je utvrdio da je apelant u svojstvu zamjenika zapovjednika kasarne „Bruno Bušić“ u Dretelju, koja je imala sve karakteristike logora, u kritično vrijeme kao aktivni pripadnik Hrvatskih oružanih snaga (u daljnjem tekstu: HOS), odnosno snaga koje su vršile širok i sistematičan napad na prostoru Mostara, Čapljine i Stoca, bio potpuno svjestan sistema zlostavljanja civila srpske nacionalnosti. Nadalje je Sud BiH istakao da je, pored apelantovog priznanja krivnje za počinjenje pojedinih djela iz optužnice, ipak cijenio da li u odnosu na svaku tačku za koju je apelant dao priznanje postoji dovoljno dokaza o njegovoj krivnji. Za tačke optužnice za koje je apelant priznao krivnju, a za koje na osnovu provedenih dokaza Sud BiH nije mogao utvrditi njegovu krivicu van razumne sumnje, apelant je oslobođen od optužbe (detaljno obrazloženo str. 209-224. presude). Tako je Sud BiH naveo da se za ubistvo B. B. na osnovu provedenih dokaza te apelantovog priznanja uvjerio van svake razumne sumnje da je kritičnog dana apelant sa njemu poznatim drugim pripadnicima HOS-a učestvovao u brutalnom premlaćivanju B. B., koji je kao žrtva izabran isključivo zbog svoje nacionalne pripadnosti srpskom narodu, a koji je od posljedica premlaćivanja preminuo u logoru Dretelj (pobliže detaljno opisano na str. 154-159. presude). Potom je Sud BiH naveo da je apelant u svom svjedočenju priznao i učestvovanje u premlaćivanju N. M., a što je potvrđeno u iskazima pojedinih saslušanih svjedoka, slijedom čega je Sud BiH zaključio da je apelant kriv za premlaćivanje oštećenog N. M. u mjeri koja mu je prouzrokovala tešku fizičku i psihičku bol do nivoa da je od posljedica premlaćivanja gubio svijest, te mu je nužno ukazana i ljekarska pomoć (pobliže opisano na str. 159-162. presude). Također je Sud BiH ukazao da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant kriv i za premlaćivanje S. B., čemu je u prilog detaljno svjedočio sam oštećeni, a što je priznao u svom svjedočenju i apelant (pobliže navedeno na str. 162-163. presude). Dakle, Sud BiH je istakao da je apelant preduzimanjem svih radnji za koje je ovom presudom proglašen krivim dao značajan doprinos ne samo održavanju na snazi uspostavljenog sistema već i njegovom daljnjem provođenju jer je preduzimao aktivno i neposredno učestvovanje u ubistvu i nečovječnom postupanju prema zatvorenicima. Pri tome je Sud BiH naveo da je apelant zajedno s ostalim optuženima postupao kao član udruženog zločinačkog poduhvata, te bio svjestan konačnog cilja i sistema zlostavljanja civila srpske nacionalnosti, odnosno umišljajno preduzimao radnje kojima je ostvario bića pojedinačnih inkriminacija u osnovi zločina, a za koje je proglašen krivim.
20. U odnosu na odluku o apelantovoj kazni, Sud BiH je naveo da se pri njenom odmjeravanju rukovodio pravilima iz člana 48. KZBiH, te da je od otežavajućih okolnosti cijenio da su apelant i ostali optuženi u počinjenju svih inkriminacija za koje su proglašeni krivim postupali s direktnim umišljajem, ne pokazujući u to vrijeme niti najmanji vid empatije sa zatvorenim civilima prema kojima su preduzete radnje izvršenja. Također, Sud BiH je ukazao da je imao u vidu i da su apelant i ostali optuženi na nehuman, nečovječan i ponižavajući način koristili i demonstrirali svoj status nadmoći nad zatvorenim civilima, što su zasnivali na činjenici da su uniformirani i naoružani, dok su civili bili u zavisnom položaju. Sud BiH je istakao da je način na koji je apelant dao doprinos održavanju sistema zlostavljanja detaljno elaborirao u dijelu presude koji se odnosio na apelantovu krivicu za pojedinačne inkriminacije, pri tome napominjući da je apelantov diskriminatorski položaj prema oštećenima ocijenjen u okviru pojedinačne inkriminacije progona, pa ga Sud BiH nije ponovo cijenio u kontekstu otežavajućih okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.
21. Zatim je Sud BiH naveo da su apelant i ostali optuženi bili svjesni obimnosti i intenziteta sistema protivpravnog postupanja prema civilima, te ničim nisu bili pokazali namjeru da se otvoreno suprotstave uspostavljenom sistemu zlostavljanja, uporno ga podržavajući radnjama za koje su proglašeni krivim. Međutim, Sud BiH je ipak ukazao da bi izricanje kazne veće od one koja je odmjerena apelantu i ostalim optuženima predstavljalo prema njima neopravdanu i neproporcionalnu odmazdu društva, odnosno kaznom većom od izrečene ne bi se postigla svrha kažnjavanja.
22. Obrazlažući apelantovu kaznu, Sud BiH je naveo da je uzeo kao utvrđenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine (na osnovu presude „Višeg suda u Zenici od 14. oktobra 1991. godine“, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda FBiH od 23. maja 2001. godine), dok mu je za predmetno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina. Pri tome je Sud BiH istakao i da je od KPZZT Zenica zatražio izvještaj za apelanta o izdržanim kaznama zatvora po pravosnažnim presudama, na osnovu kojeg je utvrđeno da je vrijeme koje je proveo u vojsci, a za koje mu je bilo prekinuto izdržavanje kazne zatvora (po presudi Višeg suda u Zenici iz 1991. godine), uračunato na način da mu je odlukom predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine ublažena kazna koju je imao izdržavati, odnosno smanjena sa 20 na 17 godina zatvora.
23. Osim toga, Sud BiH je istakao da je od olakšavajućih okolnosti kod apelanta imao u vidu i njegovo iskreno žaljenje za onim što je učinio, te da je uputio lično izvinjenje svim saslušanim svjedocima koji su ujedno i oštećeni predmetnim krivičnim djelom. Također je Sud BiH imao u vidu i obimnu materijalnu dokumentaciju koju je uvrstio u dokaze, te da je apelant pomogao u otkrivanju i procesuiranju počinilaca teškog krivičnog djela u drugom predmetu, imajući u vidu i apelantovo ponašanje i aktivnosti u okviru KPZZT Zenica. Sve navedeno je opredijelilo Sud BiH na utvrđivanje kazne apelantu ispod zakonskog minimuma, gdje je kao najrelevantnije cijenjeno njegovo priznanje za izvršenje inkriminacija za koje se teretio u ovoj pravnoj stvari, a potom i činjenica da apelant nije uvjetovao svoje priznanje, odnosno nije tražio od Tužilaštva BiH bilo kakve ustupke za informacije koje je ponudio u svom svjedočenju, pa je time i obim i vrijednost njegove saradnje veći.
24. Kod izricanja jedinstvene kazne zatvora od 34 godine u apelantovom slučaju Sud BiH je naveo da se rukovodio odredbom člana 53. stav 2. tačka a) KZBiH koji je bio na snazi prije izmjena objavljenih u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/10, prema kojoj će se u slučajevima kada su optuženom utvrđene kazna dugotrajnog zatvora i kazna zatvora kao jedinstvena kazna izreći samo kazna dugotrajnog zatvora, za razliku od sadržaja iste odredbe prema trenutno važećem KZBiH. Shodno tome, Sud BiH je istakao da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni blažeg zakona po učinioca, kako to propisuje odredba člana 42. stav 2. KZBiH, te da će se izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja.
25. Konačno, Sud BiH je ukazao da je imao u vidu da je apelant inkriminirane radnje preduzeo u vrijeme izdržavanja kazne zatvora, pa je stoga imao u vidu i mogućnost primjene odredbe člana 55. stav 1. KZBiH i na kaznu zatvora na koju je apelant osuđen presudom Višeg suda u Zenici od 14. oktobra 1991. godine u trajanju od „17 godina zatvora“. Međutim, Sud BiH je istakao da je apelant navedenu kaznu zatvora već izdržao, a njenim objedinjavanjem u ovom postupku došlo bi se u situaciju da se apelantu izdržani dio kazne ima uračunati u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 34 godine, čime se ne bi ostvarila svrha kažnjavanja. Također je Sud BiH istakao da je u ovom postupku utvrdio, odmjerio i u konačnici izrekao jedinstvenu kaznu zatvora upravo u visini koju smatra adekvatnom težini djela koje je apelant počinio, primjećujući istovremeno da su raniji apelantovi zločini također teški i ozbiljni, zbog čega je i bilo određeno da će izrečene kazne izdržavati konsekutivno na način kako je to opisano u presudi Vrhovnog suda FBiH od 23. maja 2001. godine. Shodno tome, Sud BiH je naveo da nema mjesta primjeni odredbe člana 55. stav 1. KZBiH i u odnosu na već izdržanu kaznu zatvora jer se u tom slučaju ne bi postigla svrha kažnjavanja koja će se postići u potpunosti izrečenom jedinstvenom kaznom dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine.
26. Protiv prvostepene presude Suda BiH od 14. aprila 2015. godine žalbu su, između ostalog, izjavili apelant, njegov branilac i apelantova supruga M. B. S.
27. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1K 009124 16 Krž od 22. septembra 2016. godine odbijene su, između ostalog, žalbe apelanta i njegove supruge i prvostepena presuda od 14. aprila 2015. godine potvrđena u cijelosti.
28. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je prvenstveno istaklo da se žalba apelantovog branioca, u dijelu koji se odnosi na prigovore u vezi s pogrešno ili nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, neće preispitivati, s obzirom na apelantov izričit zahtjev iznesen na sjednici apelacionog vijeća od 22. septembra 2016. godine. Shodno tome, apelaciono vijeće je navelo da će predmet preispitivanja u tom dijelu biti samo žalbeni prigovori koje je apelant iznio lično u žalbi. S druge strane, kada su u pitanju žalbeni prigovori po osnovu povrede krivičnog zakona, apelaciono vijeće je istaklo da će za sve tri žalbe koje su podnesene u apelantovu korist dati jedinstven odgovor.
29. Naime, apelaciono vijeće je navelo da su neosnovani apelantovi prigovori u pogledu navodno pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući da se apelantovi navodi u vezi s tim ne mogu smatrati relevantnim za ocjenu njegove odgovornosti za ono što je njemu optužnicom stavljeno na teret, a pri tome apelantova žalba ni na koji način ne dovodi u sumnju valjanost zaključaka prvostepenog suda koji se odnose na konkretne inkriminacije za koje se on teretio. U vezi s tim, suprotno apelantovim prigovorima, neosnovan je i navod o povredi prava na odbranu koji apelant dovodi u vezu s odbijanjem njegovog prijedloga za saslušanje pojedinih svjedoka o pojedinim aspektima optužbe u vezi s odgovornim trećim licima za određene inkriminacije, budući da navedeno ni u kojem slučaju ne utječe na njegovu ličnu odgovornost. Prema tome, apelaciono vijeće je istaklo da prvostepena presuda daje obrazloženje za svaki odbijeni prijedlog, te da u tom smislu i navodno pogrešna lista svjedoka, također, ne tvori povredu prava na odbranu kako to apelant smatra.
30. U odnosu na apelantove navode o povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKPBiH jer nije imao uvjete za pripremu odbrane u KPZZT Zenica i zbog toga što je odluku (rješenje) po žalbi protiv odluke kojim je odbijen njegov zahtjev za premještaj u pritvorsku jedinicu Suda BiH donio sudija R. B. sa kojim je on imao nesuglasica dok je navedeni sudija bio predsjednik Kantonalnog suda u Zenici, apelaciono vijeće je navelo da je taj navod neosnovan. Ovo iz razloga što žalba protiv prvostepene presude u konkretnom predmetu nije mjesto na kojem se mogu isticati prigovori na rješenja o premještaju, pogotovo kada je na odluku o tome već ostvareno pravo žalbe, te donesena konkretna konačna odluka. Apelaciono vijeće je ukazalo da je predmet odlučivanja pred tim vijećem valjanost prvostepene presude kojom je odlučeno o osnovanosti optužnice za radnje koje su u njoj navedene, kao i postupka koji joj je prethodio.
31. U odnosu na žalbene prigovore po osnovu povrede krivičnog zakona u vezi s odlukom o apelantovoj kazni, apelaciono vijeće je navelo da je, suprotno navodima odbrane, prvostepeni sud zauzeo ispravan stav kada mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora bez objedinjavanja kazne izrečene po presudi Višeg suda u Zenici od 14. oktobra 1991. godine. U vezi s tim, apelaciono vijeće je ukazalo da u potpunosti dijeli stav prvostepenog suda da bi se uračunavanjem izdržane kazne po navedenoj presudi iz 1991. godine u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora od 34 godine izgubila svrha kažnjavanja. Pri tome je apelaciono vijeće navelo da sada postoji još manje razloga za objedinjavanje kazne izrečene po presudi Višeg suda u Zenici od 14. oktobra 1991. godine u odnosu na vrijeme kada je o tome odlučio Kantonalni sud u Zenici (od 9. juna 2000. godine) i Vrhovni sud FBiH (od 23. maja 2001. godine), budući da je u jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora od 34 godine sada ušla i kazna izrečena prvostepenom presudom od šest godina za novo krivično djelo utvrđeno u ovom postupku. To praktično znači da apelant i pored osude za predmetno krivično djelo (zločini protiv čovječnosti) primjenom odredaba KZBiH kao blažeg zakona praktično ostaje na istom – kazni od 34 godine, koliko je imao i prije donošenja presude u ovom predmetu i osude za još jedno veoma teško krivično djelo.
32. S obzirom na navedeno, apelaciono vijeće je navelo da je u ovom postupku utvrđena, odmjerena i u konačnici izrečena jedinstvena kazna na pravilan način, a u skladu s odredbama važećeg zakona i u visini koja je adekvatna težini počinjenih zločina, apelantovoj ličnosti i svim drugim odlučujućim okolnostima od značaja na visinu kazne. Shodno navedenom, apelaciono vijeće je ukazalo da je sve drugo, uključujući i činjenicu da li su u obrazloženju prvostepene presude ranije izrečene kazne apelantu ispravno konstatirane ili ne, kao i datum početka izdržavanja kazne zatvora od 34 godine (koji je po izreci prvostepene presude čak za tri mjeseca povoljniji za apelanta), bez utjecaja na pravilnost konačne odluke. U vezi s datumom početka izdržavanja kazne po ranijoj presudi na kojem apelantova žalba insistira, apelaciono vijeće je ukazalo da se radi o tehničkom pitanju o kojem će računa voditi nadležne službe KPZ-a u kojem apelant izdržava kaznu, kao i što se vodi računa i o svim pomilovanjima i drugim odlukama donesenim u fazi izvršenja. IV.Apelacija Navodi iz apelacije
33. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije i prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvencije. U vezi s tim, ukazuje na povredu prava na odbranu, te povredu pretpostavke nevinosti, kao i zabranu zaključivanja po analogiji.
34. Naime, apelant ističe da su osporene odluke nezakonite i nepravilne jer nisu donesene primjenom odredbi „stjecaj krivičnih djela“ i neuračunavanjem izdržanog dijela kazne, kao i njenim nepravilnim odmjeravanjem i neprimjenjivanjem ublaženja kazne u njegovom slučaju. Prije svega, ističe da se Sud BiH kod izricanja jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora „držao duha zakona, a ne slova zakona“ na apelantovu štetu, zanemarujući pri tome da je on krivično djelo zločini protiv čovječnosti učinio u stjecaju, budući da je bio pravosnažni osuđenik s kaznom zatvora u trajanju od 20 godina. Dakle, Sud BiH je, kako to apelant navodi, pogrešno odmjerio zatvorsku kaznu jer nije u praksi primijenio zakonske odredbe koje se odnose na stjecaj krivičnih djela (član 53. st. 1. i 2. tačka a) i član 55. stav 1. KZBiH). Prema apelantovoj ocjeni, Sud BiH je morao u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunati i izdržani dio kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Višeg suda u Zenici broj K-67/91 od 14. oktobra 1991. godine, kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a koju je, kako navodi, izdržavao (uključujući i pritvor) neprekidno od 1. oktobra 1989. godine do 3. aprila 1992. godine, te od 29. oktobra 1996. godine do 7. februara 2000. godine kada je Kantonalni sud donio rješenje kojim mu je odredio pritvor u kojem se nalazio 15. juna 2000. godine, dok je u međuvremenu 9. juna 2000. godine taj sud donio presudu kojom je osuđen za novo krivično djelo i dugotrajnu kaznu zatvora u trajanju od 34 godine. U vezi s tim, apelant ističe da se protiv navedene presude Kantonalnog suda od 9. juna 2000. godine, kao i presuda Vrhovnog suda koje su donesene nakon nje, nije „nikada žalio ni Ustavnom sudu ni Sudu u Strazburu“, te je ovo prvi put da podnosi apelaciju pred Ustavnim sudom jer želi da riješi svoj „pravni status na zakonit i ustavan način“. Osim toga, apelant ukazuje da je prvostepeni sud napravio niz (štamparskih) grešaka na njegovu štetu u pogledu datuma koji se tiču ranije izrečenih kazni i perioda koji se imaju u njih uračunati, što je, prema apelantovom shvatanju, bitno utjecalo na donošenje zakonite odluke o (jedinstvenoj) kazni u njegovom slučaju.
35. Nadalje, apelant ukazuje da je Sud BiH prilikom donošenja odluke o kazni konstatirao veći niz olakšavajućih okolnosti kod apelanta, ali da one nisu izražene u presudi, niti su cijenjene u pravoj mjeri. U vezi s tim, navodi da bi mu donošenjem zakonite presude u konkretnom slučaju ostalo preko 12 godina zatvora, što je, prema apelantovom mišljenju, opet previše i dovoljno da se postigne svrha krivičnopravne sankcije, kao i njegov preodgoj, te uspješan proces resocijalizacije i reintegracije.
36. Zatim apelant navodi da nije imao adekvatne uvjete u KPZZT Zenica, odnosno u ćeliji kako bi spremio odbranu, žalbu, kao i predmetnu apelaciju. Pri tome, apelant ističe da je njegova odbrana podnijela žalbu protiv prvostepene osporene odluke Suda BiH, odnosno da je on to učinio lično 2. augusta 2015. godine, kao i njegova supruga M. S. B. (koja živi u Njemačkoj), te njegov branilac-advokat T. T. 12. augusta 2015. godine.
37. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da ukine osporene odluke i predmet vrati Sudu BiH na ponovno odlučivanje ili da samostalno preinači odluku o njegovoj kazni u konkretnom slučaju.
Odgovor na apelaciju
38. Sud BiH je, prije svega, naveo da je apelant identične navode kao u apelaciji prethodno već iznosio u žalbi protiv prvostepene presude, o čemu je pravosnažno odlučeno osporenom drugostepenom odlukom. Naime, u vezi sa zahtjevom za objedinjavanje i ranije izrečene kazne po presudi Višeg suda u Zenici od 14. oktobra 1991. godine, Sud BiH je istakao da su cijenjene činjenice da je apelant tu kaznu već izdržao, da su raniji zločini bili veoma teški i ozbiljni i da su o tome već odlučivali Kantonalni sud u Zenici i Vrhovni sud FBiH, koji su upravo zbog tih okolnosti apelantu izrekli (Vrhovni sud FBiH potvrdio) kaznu od 34 godine, ne prihvatajući zahtjev za uračunavanje i ranije izrečene kazne po presudi Višeg suda u Zenici od 14. oktobra 1991. godine. Pored toga, Sud BiH je naveo da je za taj sud za neprihvatanje apelantovog zahtjeva odlučna bila i ocjena da bi se uračunavanjem u ovom postupku i te ranije izdržane kazne po presudi Višeg suda u Zenici od 14. oktobra 1991. godine izgubila svrha kažnjavanja, a pogotovo stoga što se primjenom ranijih odredbi KZBiH kao blažeg zakona kazna zatvora od šest godina izrečena u ovom postupku za krivično djelo zločini protiv čovječnosti u potpunosti utopila u kaznu dugotrajnog zatvora od 34 godine izrečenu presudom Kantonalnog suda u Zenici od 9. juna 2000. godine (potvrđenu presudom Vrhovnog suda FBiH od 23. maja 2001. godine). Na taj način je apelant, i pored osude za krivično djelo zločini protiv čovječnosti za koje je pravosnažno osuđen odlukama koje osporava, praktično ostao na istom – na kazni od 34 godine, koliko je imao prije donošenja osporenih presuda u ovom predmetu i osude za još jedno veoma teško krivično djelo. Iz navedenih razloga, Sud BiH je istakao da je u ovom postupku utvrđena, odmjerena i u konačnici izrečena jedinstvena kazna na pravilan način, u skladu sa odredbama važećeg zakona i u visini koja je adekvatna težini počinjenih zločina, apelantovoj ličnosti i svim drugim okolnostima od značaja za visinu kazne. Pri tome je Sud BiH ukazao da je sve drugo, uključujući i činjenicu da li su u obrazloženju ranije kazne ispravno navedene ili ne, kao i datum početka izdržavanja kazne od 34 godine (koji je po izreci čak za tri mjeseca povoljniji za apelanta) bez utjecaja na pravilnost konačne odluke. Datum početka izdržavanja kazne po ranijoj presudi, na čemu apelant i dalje insistira, u suštini je tehničko pitanje o kojem će svakako voditi računa nadležne službe KPZ-a u kojem apelant izdržava kaznu, kao što vodi računa i o svim pomilovanjima i drugim odlukama donesenim u fazi izvršenja kazne. U svakom slučaju, Sud BiH je naveo da su odluke vijeća tog suda vrlo jasne – da se u izrečenu jedinstvenu kaznu od 34 godine ima uračunati sve vrijeme već provedeno na izdržavanju kazne zatvora po presudi Kantonalnog suda u Zenici od 9. juna 2000. godine, kao i vrijeme provedeno u pritvoru. Slijedom svega navedenog, Sud BiH je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
39. Tužilaštvo je navelo da su apelantovi navodi apsolutno neosnovani zato što je Sud BiH tokom čitavog postupka pazio na apelantova prava optuženog zagarantirana članom 6. Evropske konvencije, a posebno je vodio računa o presumpciji nevinosti i slobodno cijenio kako dokaze Tužilaštva tako i odbrane. U prilog poštovanju apelantovih prava u predmetnom krivičnom postupku, Tužilaštvo je ukazalo da je od prvog ispitivanja apelantu bio postavljen branilac po službenoj dužnosti, koji je bio prisutan na svakom ročištu i koji je imao sve uvjete da kvalitetno pripremi apelantovu odbranu, uključujući pravo da pozove i sasluša svjedoke odbrane, kao i da izvede druge dokaze odbrane, pri čemu je Sud BiH vodio računa da ostavi dovoljno vremena za pripremu kvalitetne odbrane. Također je Tužilaštvo istaklo i da su neosnovani navodi apelacije da Sud BiH u osporenim odlukama nije pravilno primijenio odredbe o uračunavanju ranije izdržane kazne. Shodno navedenom, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
40. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07). Za potrebe ove odluke koristit će se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4. stav 2.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Kazna zatvora Član 42. stav 2.
(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela učinjenih s umišljajem, može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset do četrdesetpet godina (dugotrajni zatvor).
Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48.
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen "krivice", pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinioca, vodeći pri tome računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.
Stjecaj krivičnih djela Član 53.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:
a) ako je za neko od krivičnih djela u stjecaju sud utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu;
Odmjeravanje kazne osuđenoj osobi Član 55. stav 1.
(1) Ako se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela izdržavanje kazne po ranijoj osudi, ili za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva krivična djela primjenom odredbi člana 53. (Sticaj krivičnih djela) ovoga zakona uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao, uračunat će se u izrečenu 08kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora. Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
[...]
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
[...]
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
[…] kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
Individualna krivična odgovornost Član 180.
(1) Osoba koja planira, pokrene, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178.
(Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, individualno je odgovorna za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg okrivljenog, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivične odgovornosti niti utječe na ublažavanje kazne.
41. Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 8/10). Za potrebe ove odluke koristit će se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
U članu 53. stav (1) mijenja se i glasi:
"(1) Ako je počinilac jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prvo utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu."
U stavu (2) tačka a) mijenja se i glasi:
"a) ako je za krivična djela u sticaju sud utvrdio kazne dugotrajnog zatvora ili dugotrajnog zatvora i zatvora, jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije preći 45 godina;".
[…]
42. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13). Za potrebe ove odluke koristit će se neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 281. stav 2.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 293. st. 1. i 2.
Subjekti žalbe (1) Žalbu mogu podnijeti stranke, branitelj i oštećeni.
(2) U korist optuženog žalbu mogu podnijeti […], bračni […] drug optuženog, […]. VI.Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
45. U konkretnom slučaju, konačna odluka u ovoj krivičnopravnoj stvari je osporena presuda Suda BiH broj S1 1 K 009124 16 Krž 8 od 22. septembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu konačnu odluku apelant je primio 30. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2017. godine. Dakle, nesporno je da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojih apelacija nije dopustiva.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
47. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije i prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvencije.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
50. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim te osuđen na kaznu zatvora. Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da apelant u suštini osporava odluku o (jedinstvenoj) kazni koja mu je izrečena, a ne odluku o krivnji. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira određena prava u odnosu na „odlučivanje o bilo kojoj krivičnoj optužbi”, te da je jasno da u krivičnim predmetima navedeni član pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući i određivanje visine kazne (vidi, na primjer presude Evropskog suda za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud – u predmetima Eckle protiv Njemačke od 15. jula 1982. godine, serija A, broj 51, str. 34-35, st. 76-77. i T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. decembra 1999. godine, broj predstavke 24724/94, stav 108. i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). Dakle, nesporno je da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
51. Budući da je pogledu izrečene jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora apelant osporio način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV).
52. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, broj predstavke 37801/97, stav 36. i Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
53. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u dijelu odluke o kazni u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.
54. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je apelant u predmetnom krivičnom postupku priznao krivicu za učinjeno krivično djelo (zločini protiv čovječnosti) koje mu je stavljeno na teret jednim dijelom optužnice, te da je na tu okolnost prvostepeni sud izveo dokaze s ciljem kako bi se van svake razumne sumnje uvjerio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da redovni sudovi u ovoj krivičnopravnoj stvari nisu, prilikom odlučivanja o visini kazne, u dovoljnoj mjeri cijenili njegovo priznanje u korelaciji s ostalim olakšavajućim okolnostima na njegovoj strani, kao i da su pogrešno cijenili određene okolnosti kao otežavajuće. Osim toga, apelant ukazuje i na proizvoljnost kod primjene relevantnih materijalnopravnih propisa kada je u pitanju način izračunavanja jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora u njegovom slučaju. Ujedno, radi se o navodima koje je apelant prethodno isticao tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka.
55. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi utvrđenje redovnih sudova, nakon provedenog dokaznog postupka, da je apelant predmetno krivično djelo izvršio umišljajno i iz diskriminatorske namjere. U vezi s tim, iz obrazloženja osporene prvostepene odluke nadalje proizlazi da je Sud BiH na detaljan način obrazložio koje je sve okolnosti (otežavajuće i olakšavajuće) na apelantovoj strani imao prilikom utvrđivanja kazne zatvora u trajanju od šest godina za zločine za koje je apelantu utvrđena odgovornost. U tom smislu, Ustavni sud ima u vidu i utvrđenje redovnih sudova da se u okolnostima konkretnog predmeta radilo o zločinima protiv čovječnosti i da je apelant bio dio zločinačkog sistema u sklopu kojeg je na nečovječan način postupano prema civilima, a čije je obimnosti i intenziteta apelant bio svjestan i pri tome ga podržavao svojim radnjama za koje je proglašen krivim. Stoga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenjen relevantni materijalnopravni propis (član 172. u vezi sa članom 48. KZBiH) kod utvrđenja apelantove kazne (šest godina zatvora) za predmetno krivično djelo (zločini protiv čovječnosti). U prilog ovom, Ustavni sud posebno ukazuje na činjenicu da su brojne olakšavajuće okolnosti kod apelanta rezultirale da Sud BiH u njegovom slučaju primijeni institut ublažavanja kazne iz člana 49. stav 2. navedenog zakona i utvrdi kaznu ispod zakonskog minimuma (deset godina) propisanog za predmetno krivično djelo.
56. Nadalje, u odnosu na apelantove navode koji se tiču izrečene jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora u konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da on predmetno krivično djelo za koje je osuđen (zločini protiv čovječnosti) nije počinio u stjecaju, kako to apelant navodi, već da će se kod odmjeravanja kazne apelantu, u smislu odredbe člana 55. stav 1. KZBiH, kao osuđenom licu primijeniti materijalnopravne odredbe koje se odnose na stjecaj (kako je navedeno u tom članu „primjenom odredbi člana 53“). U interpretiranju i implementiranju navedenih krivičnih instituta Sud BiH se rukovodio primjenom blažeg zakona za apelanta, tj. relevantnih zakonskih odredbi koje su bile na snazi do izmjena KZBiH objavljenih u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/10, a kojima je propisano da će se u tom slučaju kao jedinstvena kazna izreći samo kazna dugotrajnog zatvora. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka, kao i odgovora na apelaciju Suda BiH, proizlazi da je Sud BiH prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora kao utvrđenu uzeo samo presudu Kantonalnog suda od 9. juna 2000. godine kojom je apelant osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine. Pri tome, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora od 34 godine ima uračunati samo vrijeme koje je apelant proveo na izdržavanju kazne po presudi Kantonalnog suda u Zenici od 9. juna 2000. godine. Shodno navedenom, zaključak redovnih sudova je da se u okolnostima konkretnog predmeta odredba člana 55. stav 1. KZBiH ima primijeniti samo na navedenu presudu Kantonalnog suda u Zenici, a ne i naprijed citiranu presudu Višeg suda u Zenici iz 1991. godine, kako to apelant smatra. Neprimjenjivost navedene zakonske odredbe u apelantovom slučaju redovni sudovi su argumentirali na način da bi se objedinjavanjem izrečene kazne i uračunavanjem njenog izdržavanja po presudi Višeg suda u Zenici izgubila svrha kažnjavanja u kontekstu utvrđenja apelantove odgovornosti u ovom postupku za krivično djelo zločini protiv čovječnosti i činjenice da je i pored počinjenja jednog tako teškog krivičnog djela jedinstvena kazna zatvora ostala nepromijenjena apelantu u odnosu na onu koja mu je izrečena presudom Kantonalnog suda u Zenici od 9. juna 2000. godine.
57. Dakle, Ustavni sud zapaža da izrečenom jedinstvenom kaznom dugotrajnog zatvora, čija visina odgovara kazni po presudi Kantonalnog suda iz 2000. godine, apelant nije doveden u lošiju poziciju u odnosu na onu koju je imao prije donošenja osporenih presuda u ovom predmetu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH prilikom odlučivanja o kazni koju će izreći apelantu ispitao apelantove navode u vezi s eventualnim uračunavanjem izdržanog ostatka kazne po presudi Višeg suda u Zenici iz 1991. godine, te dao odgovore koji se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim zašto se u okolnostima konkretnog slučaja neće uzeti u obzir izrečena kazna po navedenoj presudi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH jasno referirao (i) na presudu Vrhovnog suda FBiH (od 23. maja 2001. godine kojom je potvrđena presuda Kantonalnog suda u Zenici od 9. juna 2000. godine) u kojoj su navedeni sudovi u tom predmetu prilikom odlučivanja o kazni zaključili da nije opravdano izricanje jedinstvene kazne zatvora, već izricanje kazne nezavisno od ranije izrečene kazne po presudi Višeg suda u Zenici iz 1991. godine, jer se na taj način ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja. U tom smislu je apelacioni sud ukazao da je u vrijeme donošenja osporenih odluka postojalo još manje razloga za uračunavanje kazne izrečene po presudi Višeg suda u Zenici iz 1991. godine, nego što je to bilo u vrijeme donošenja navedenih presuda u drugom krivičnom postupku (2000. i 2001. godine), imajući u vidu da je apelant naknadno (osporenim odlukama) osuđen za jedno od najtežih krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – zločini protiv čovječnosti. S obzirom na navedeno, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav iz konačno osporene odluke apelacionog vijeća da je apelantu u ovom postupku jedinstvena kazna (dugotrajnog zatvora od 34 godine) izrečena u skladu sa važećim pozitivnopravnim propisima i da ona odgovara svim okolnostima od odlučnog značaja za njenu visinu, čime se ostvaruje svrha kažnjavanja.
58. Osim toga, u odnosu na apelantove navode kojima se na indirektan način problematizira način na koji je odlučeno (o kazni) u prethodnom krivičnom postupku (okončan navedenom presudom Kantonalnog suda u Zenici od 9. juna 2000. godine), Ustavni sud ističe da predmet ispitivanja predmetne apelacije nije navedena (pravosnažna) presuda Kantonalnog suda u Zenici, već osporene odluke Suda BiH, slijedom čega se bespredmetnim čini apelantovo ukazivanje na eventualne propuste Kantonalnog suda iz navedene presude u tom smislu, a posebno imajući u vidu i sam apelantov navod da prije podnošenja ove apelacije nije koristio mogućnost obraćanja Ustavnom sudu s ciljem zaštite svojih ustavnih i konvencijskih prava u pogledu njihovog eventualnog kršenja u tom drugom krivičnom postupku. Konačno, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu Suda BiH iz konačno osporene odluke da je računanje datuma početka izdržavanja kazne u konkretnom slučaju tehničko pitanje koje je u nadležnosti ustanove u kojoj apelant već izdržava kaznu zatvora.
59. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelant u okviru svojih apelacionih navoda istakao da mu je u predmetnom postupku, odnosno osporenim odlukama prekršeno pravo na presumpciju nevinosti. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je presumpcija nevinosti upisana u stavu 2. člana
6. Evropske konvencije i jedan je od elemenata pravičnog krivičnog suđenja koje se traži u stavu 1. (vidi predmete Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, stav 56. i Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, serija A, broj 308, stav 35). U svom relevantnom aspektu cilj člana 6. stav 2. je spriječiti podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a date su u bliskoj vezi s postupkom (vidi predmete Khuzhin i drugi protiv Rusije, broj predstavke 13470/02, presuda od 23. oktobra 2008. godine, stav 93. i Matijašević protiv Srbije, broj predstavke 23037/04, stav 45, ESLJP 2006-X). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje samoga suda mišljenja da je lice „optuženo za krivično djelo“ krivo prije nego što mu je to dokazano prema zakonu (vidi predmet Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62), ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičeni kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica od nadležne sudske vlasti (vidi gore citirani predmet Allenet de Ribemont, § 41. i predmete Daktaras protiv Litve, broj predstavke 42095/98, st. 41-43, ESLJP 2000-X i Butkevičius protiv Litve, broj predstavke 48297/99, stav 49, ECHR 2002-II). Dakle, iz samog jezičkog značenja člana 6. stav 2. Evropske konvencije, kao i iz naprijed citiranih stavova prakse Evropskog suda je evidentno da se navedeno pravo odnosi isključivo na odluku suda kojom se utvrđuje vinost optuženog u krivičnom postupku, a ne na odluku o kazni (vrsta i visina). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantovo pozivanje na garancije obuhvaćene članom 6. Evropske konvencije koje se odnose na presumpciju nevinosti, posebno u okolnostima kada je apelant priznao izvršenje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret, odnosno kada ni u jednoj fazi postupka pred redovnim sudovima, a niti u postupku pred Ustavnim sudom priznanje njegove krivice nije dovedeno u pitanje.
60. Konačno, u odnosu na apelantove navode o povredi prava na odbranu (a koje on dovodi u vezu sa navodnim izostankom uvjeta u KPZZT Zenica da na adekvatan način pripremi svoju žalbu protiv prvostepene presude Suda BiH od 14. aprila 2015. godine i odbijanjem njegovog zahtjeva za premještaj), Ustavni sud zapaža iz stanja spisa predmeta, a i samih navoda apelacije proizlazi da su žalbu (u smislu odredbe člana 293. st. 1. i 2. ZKPBiH) u apelantovu korist efektivno iskoristila tri subjekta – apelant, njegova supruga i njegov branilac. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je apelant i u jednoj fazi predmetnog krivičnog postupka doveo suštinski u pitanje kvalitet odbrane koju mu je pružao branilac na način da je tražio od suda da razriješi postojećeg branioca i da mu se postavi novi branilac po službenoj dužnosti. Također, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je apelantu bio uskraćen pristup braniocu, niti je predmetnom apelacijom dovedeno u pitanje adekvatno vrijeme za pripremu žalbe. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud nalazi neosnovanim apelantove navode o povredi prava na odbranu obuhvaćenog garancijama stava 3. člana 6. Evropske konvencije, te pri tome ne nalazi proizvoljnost u stavu apelacionog vijeća iz obrazloženja osporene drugostepene odluke da se u žalbi protiv prvostepene presude u konkretnom slučaju ne mogu isticati navedeni prigovori u vezi s apelantovim premještajem u drugu ustanovu.
61. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed citiranih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.
62. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
63. U pogledu navoda o povredi prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kojim je propisano pravo na žalbu u krivičnim stvarima, zatim naknada zbog pogrešne osuđujuće presude, te pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant nije obrazložio, ali da se oni suštinski dovode u kontekst povrede prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u kontekstu ostvarivanja prava na žalbu u krivičnim stvarima (član 2. navedenog protokola) navedeno pravo u suštinskom smislu u kontekstu apelacionih navoda (primjena materijalnog prava – oduka o kazni) u apelantovu korist iskoristio kako on sam tako i njegova supruga te njegov branilac obraćanjem apelacionom vijeću kao nadležnom sudu za odlučivanja o njihovim žalbama, o kojima je taj sud odlučio konačno osporenom odlukom na način da je o žalbama navedenih subjekata dao jedinstven odgovor. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o navodima apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim pozivanje i na povredu navedenih prava iz Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije i da je predmetni krivični postupak sagledan u cjelini bio pravičan s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasna, logična i argumentirana obrazloženja primjenom pozitivnopravnih propisa u vezi s odlukom o izrečenoj jedinstvenoj kazni dugotrajnog zatvora pozivajući se na odredbe iz člana 53. stav 2. tačka
a) KZBiH u koju se na osnovu odredbe člana 55. stav 1. KZBiH ima uračunati vrijeme koje je apelant proveo na izdržavanju kazne po drugoj presudi, te kada nema elemenata koji ukazuju na povredu apelantovog prava na presumpciju nevinosti i prava na odbranu u konkretnom slučaju.
65. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da se radi o navodima koji se vežu za pogrešnu primjenu prava u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević