Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-760/17 („MICO“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-760/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-760/17, rješavajući apelaciju „MICO“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „MICO“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004219 16 Pž od 13. decembra 2016. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. „MICO“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 004219 16 Pž od 13. decembra 2016. godine. Apelant je 18. maja 2018. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 004219 14 P od 16. maja 2016. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužena Regulatorna agencija za komunikacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) prema apelantu izvršila diskriminaciju i dovela ga u neravnopravan položaj u odnosu na ostale operatere telekomunikacija (na način bliže opisan u izreci presude), te da se naloži tuženoj da apelantu isplati iznos od 15.000.000,00 KM na ime pričinjene materijalne štete u vidu izmakle dobiti, iznos od 25.000,00 KM na ime materijalne obične štete, te iznos od 100.000,00 KM na ime neosnovanog bogaćenja (sve bliže opisano u izreci presude).
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 004219 16 Pž od 13. decembra 2016. godine, odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena.
4. Iz apelacije ne proizlazi da je apelant izjavio reviziju protiv navedene presude Suda BiH od 13. decembra 2016. godine, dok je tužena u odgovoru na apelaciju navela da navela da prema njenim podacima i samoj apelaciji apelant protiv drugostepene presude nije podnio reviziju iako je mogao shodno relevantnim odredbama procesnog zakona, jer vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude prelazi 15.000.000,00 KM.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju i čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te odredbe Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena donošenjem osporenih odluka Suda BiH. U dopuni apelacije apelant se pozvao i na veći broj odluka Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, koje se, između ostalog, odnose na pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
Relevantni propisi
6. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16), za potrebe konkretne odluke koristi neslužbeni prečišćeni tekst, u relevantnom djelu glasi:
IX - VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI
1. Revizija Član 204. st. (1). i (2.)
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude.
(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 konvertibilnih maraka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv drugostepene presude Suda BiH od 13. decembra 2016. godine, a da iz apelacije, odnosno odgovora tužene na apelaciju proizlazi da apelant prethodno nije iskoristio mogućnost da, u skladu sa odredbama člana 204. st. (1) i (2) Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH izjavi reviziju protiv navedene drugostepene presude kojom je odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao 15.125.000,00 KM. Budući da je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude veći od 30.000,00 KM, a apelant nije izjavio reviziju, to nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu i apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević