Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2827/17 (Karbon-Nova d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2827/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2827/17, rješavajući apelaciju „Karbon-Nova“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Karbon-Nova“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 095064 15 Rev od 20. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Karbon-Nova“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Mićunović, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 095064 15 Rev od 20. aprila 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i „Masterplasta Igmin“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 27. marta 2019. godine. Kako se pismeno upućeno tuženom vratilo s naznakom pošte „odselio se“, Ustavni sud je dostavljanje pismena tuženom obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 15. marta 2019. godine, u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 095064 11 Ps od 10. septembra 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi povrijedio njegova prava iz osnova nelojalne konkurencije i povrede prava na žig na taj način što je uvozio i stavljao u promet proizvode sa istim žigom, pobliže označene u izreci presude, a koji su zaštićeni na apelantovo ime, te reklamirao i nudio proizvode, pobliže navedene u izreci presude, sa oznakom R u krugu. Također je tražio da se tuženom zabrani uvoz i stavljanje u promet, kao i reklamiranje i nuđenje navedenih proizvoda, da se potpuno povuče i uništi navedena roba i reklamni materijal iz svih maloprodajnih objekata, da se o trošku tuženog objavi presuda u dnevnim novinama „Nezavisne novine“, kao i da se tuženi obaveže da mu isplati prouzrokovanu štetu u iznosu od 43.196,13 KM i penale u trostrukom iznosu od 129.588,39 KM sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka.
6. Okružni privredni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da apelant ima zaštićen žig koji je upisan u Registar žigova kod Instituta za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut) koji predstavlja latinično slovo K u krugu sa resama i latinični naziv karbon, polikoral, karbon polifiks ufo, siprokol, parketofiks, što je utvrđeno čitanjem rješenja o priznanju tih žigova (od 16. jula i 22. septembra 2008. godine, 14. i 19. januara i 18. augusta 2009. godine). Nadalje, Okružni privredni sud je utvrdio da je tuženi stavljao u promet robu proizvođača „Karbon“ d.o.o. Topola iz Republike Srbije (u daljnjem tekstu: „Karbon“ iz Srbije) na teritoriji Bosne i Hercegovine a na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog sa tim proizvođačem. Pored toga, utvrđeno je da apelant koristi i oznaku slovo R u krugu, što znači da je proizvod registriran kod Instituta i da mu je priznat žig. Utvrđeno je i da tuženi koristi apelantovu ton-kartu na čijoj fotografiji je vidljiv zaštićeni žig tužioca, slovo K sa resama u krugu, i naziv „Karbon“. Rješenjima Instituta od 13, 25, 26. i 27. februara 2013. godine odbijeni su zahtjevi „Karbona“ iz Srbije za priznanje prava na žig zbog toga što prijava žiga ne udovoljava zakonskim uvjetima zaštite, te zbog toga što je žig sličan ranijem apelantovom žigu. Okružni privredni sud je, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, a imajući u vidu podatke Uprave za indirektno oporezivanje BiH za proizvode koje je uvezao tuženi, utvrdio visinu štete u iznosu 43.196.13KM. Na okolnosti iz tužbe saslušan je apelantov direktor koji je iznio činjenice u vezi sa nastankom i njegovim poslovanjem, te problematiku zaštite prava na žig.
7. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Okružni privredni sud je primjenom odredbe člana
49. Zakona o žigu, koju je citirao, zaključio da je neosnovan prigovor u pogledu pasivne legitimacije tuženog, koji na teritoriji Bosne i Hercegovine stavlja u promet robu kupljenu od „Karbona“ iz Srbije.
8. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povredu prava na žig, Okružni privredni sud je naveo da za povredu zaštićenog žiga mora da postoji takva sličnost oznaka da u prosječnim uvjetima koji u prometu postoje učesnici u prometu zamjenjuju takve oznake, odnosno smatraju da su one iste. Sličnost se utvrđuje poređenjem oznaka sa aspekta značenja, kao i sa zvučnog i vizuelnog aspekta, te je potrebno da se radi o sličnoj robi ili usluzi. Okružni privredni sud je naveo da se prilikom utvrđivanja sličnosti koristi termin „pažnja prosječnog učesnika u prometu“, da se oponašanje žiga može učiniti sličnim izgledom, znakom, izgovorom, bojom, motivom ili u kombinaciji, kao i drugim prikladnim načinom kojim se izaziva pometnja i zamjenjivanje na tržištu. Smatra se da oponašanje žiga postoji ako prosječan kupac robe ili prosječan korisnik usluge može uočiti razliku samo ako obrati posebnu pažnju. S tim u vezi, Okružni privredni sud je ukazao na stav Višeg privrednog suda prema kojem nije moguće na pouzdan način utvrditi da li je došlo do povrede žiga samo na osnovu toga što je ocijenio sudija da postoji povreda, već je za to neophodno provesti vještačenje stručnog lica koje bi upoređivanjem suprotstavljenih znakova ocijenilo u kojoj mjeri su slični, odnosno različiti. Okružni privredni sud je naveo da je apelant, radi dokazivanja činjeničnih navoda iz tužbe, izveo dokaze samo uvidom u fotografije proizvoda, kao i fotografije reklamnih materijala, bez provođenja vještačenja, pa sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da li je došlo do povrede žiga, jer ne raspolaže sa dovoljno stručnog znanja, u smislu odredbe člana 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U tom smislu Okružni privredni sud je naveo da je apelant bio dužan, u smislu odredaba čl. 7. i 121. ZPP, da provede dokaz vještačenjem kako bi se na pouzdan način utvrdilo da li je tuženi povrijedio apelantov žig u smislu odredbe člana
81. Zakona o žigu.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 095064 14 Pž od 13. februara 2015. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i presudu Okružnog privrednog suda od 10. septembra 2014. godine preinačio na način da je utvrdio da je tuženi povrijedio apelantova prava iz osnova nelojalne konkurencije i prava na žig, pobliže navedeno u izreci te presude, pa je tuženom zabranjen uvoz i stavljanje u promet, reklamiranje i nuđenje navedenih proizvoda, te naloženo da se potpuno povuče i uništi navedena roba i reklamni materijal iz svih maloprodajnih objekata i da se o trošku tuženog objavi presuda u dnevnim novinama „Nezavisne novine“. Istom presudom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba u dijelu koji se odnosi na naknadu štete u iznosu od 43.196,13 KM i penala u trostrukom iznosu od 129.588,39 KM, te prvostepena presuda potvrđena. Navedenom presudom tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka.
10. Viši privredni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda. Međutim, za razliku od prvostepenog suda, imajući u vidu rješenja o odbijanju zahtjeva preduzeća „Karbon“ iz Srbije za priznavanje prava na žig, činjenicu da tuženi uvozi i stavlja u promet proizvode koji sadrže oznake priznatih i registriranih žigova apelanta, te ocijenivši da nije bilo neophodno vještačenje, Viši privredni sud je zaključio da je tuženi povrijedio apelantovo pravo na žig, istovremeno ocijenivši da je osnovan i njegov zahtjev u pogledu povlačenja i uništenja sporne robe uz objavu presude u dnevnim novinama.
11. U odnosu na zahtjev za naknadu štete, Viši privredni sud je imao u vidu odredbu člana 82. Zakona o žigu, koju je citirao, naglasivši pri tome da, da bi došlo do odgovornosti za štetu, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti propisani zakonom u pogledu štete, protivpravnosti radnje, osnova odgovornosti i uzročno-posljedične veze. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da tuženi uvozi i stavlja u promet sporne proizvode proizvođača „Karbon“ iz Srbije, koji je 2009. godine, odnosno dvije godine prije podnošenja predmetne tužbe, podnio više zahtjeva za priznavanje prava na žig, ali je o tim zahtjevima odlučeno tek 2013. godine, odnosno dvije godine nakon podnošenja tužbe, što znači da je bio u neizvjesnosti u pogledu ishoda postupka po podnesenim zahtjevima.
12. Pored toga, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, tuženi se bavio uvozom sporne robe 2010, 2011. i 2012. godine, te je ostvario dobit u iznosu od 43.196,13 KM, na koji iznos je postavljen tužbeni zahtjev. Vještak je, također, utvrdio da tuženi u 2008, 2009. i 2013. godini nije imao promet navedenih spornih proizvoda. Iako je izvršeno vještačenje na okolnosti količine i vrijednosti uvoza navedenih proizvoda, po ocjeni Višeg privrednog suda, apelant nije dokazao da su gubici u njegovom poslovanju direktna posljedica povrede njegovog prava na žig tim više što je iskazao značajne gubitke u 2008. i 2009. godini, kao i u 2013. godini, odnosno prije i poslije perioda u kojem je tuženi uvozio sporne proizvode, a u tim godinama tuženi nije vršio uvoz, niti promet spornih proizvoda.
13. Dakle, ostvareni gubici u poslovanju apelanta i šteta zbog smanjenja obima prodaje vlastitih proizvoda ne mogu se staviti isključivo na teret tuženog tim prije što je tržište otvoreno i za druge proizvođače sličnih proizvoda, a slabiji rezultati poslovanja i gubici apelanta mogu biti rezultat više različitih internih i eksternih faktora. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev na ime naknade štete budući da ne postoji jedina i isključiva uzročno-posljedična veza između radnji tuženog i gubitka, odnosno apelantove štete. Pored toga, Viši privredni sud je istakao da se kod odlučivanja o naknadi štete, u smislu odredaba člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), presumira samo najblaži stepen krivice (obična nepažnja), pa je na tužiocu teret dokazivanja eventualne namjere ili krajnje nepažnje, u skladu sa članom 7. stav 1. i članom 123. ZPP. Međutim, izvedenim dokazima apelant nije dokazao da je na strani tuženog postojala namjera ili krajnja nepažnja zbog čega je, u smislu člana 83. Zakona o žigu, neosnovan i njegov zahtjev na ime penala.
14. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 095064 15 Rev od 20. aprila 2017. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
15. Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda u dijelu koji je predmet ispitivanja po izjavljenoj reviziji (odbijajući dio odluke po zahtjevu za naknadu štete i za isplatu penala) pravilna i zakonita. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao i citirao odredbu člana 82. Zakona o žigu, shodno kojoj za sve povrede prava iz ovog zakona važe opća pravila o naknadi štete i odgovornosti za štetu, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istakao da su, u pogledu odgovornosti za naknadu štete, relevantna pravila propisana ZOO. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je naveo da apelant nije odredio period u odnosu na koji je usmjeren njegov zahtjev za naknadu štete, niti je precizirao o kojem obliku izgubljene dobiti je riječ (razlici u imovini oštećenog upoređivanjem stanja u kojem bi se njegova imovina nalazila da nije došlo do povrede zaštićenih znakova razlikovanja, visini dobiti koju je štetnik ostvario povrijedivši tuđi zaštićeni znak razlikovanja, ili u visini naknade za ustupanje prava). S obzirom na zahtijevani iznos, te podatke iz nalaza vještaka, proizašlo bi da apelant zahtijeva naknadu materijalne štete (izgubljene dobiti) za period od 2011. do 2012. godine, u visini uobičajene naknade koju bi štetnik platio apelantu da je na temelju ugovora o licenci iskorištavao zaštićeni žig (koja, prema nalazu vještaka, odgovara procentu od 7% u odnosu na vrijednost robe koju je uvezao tuženi, odnosno iznos od 43.196.13 KM).
16. Pošto je „Karbon“ iz Srbije u 2009. godini podnio zahtjeve za priznavanje spornih znakova razlikovanja o kojima je rješenjem nadležnog organa odlučeno tek u 2013. godini, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da postupanje tuženog u spornom periodu nije protivpravno i da time nedostaje jedna od zakonskih pretpostavki za naknadu štete. Naime, suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud je ocijenio da podneseni zahtjevi govore u prilog zaključku da je tuženi očekivao priznanje spornih znakova razlikovanja, dok bi potpuno drugačija situacija bila da se radi o uvozu robe nakon odbijanja zahtjeva za priznanje žiga. Pored toga, kad se ima u vidu da je apelant, prema podacima iz nalaza vještaka finansijske struke, u 2008. i 2009. godini iskazao značajne gubitke u poslovanju, a u tom periodu tuženi nije uvozio robu spornog naziva, te utjecaj eksternih i internih faktora na poslovanje (jer razlozi uvećanja i umanjenja imovine mogu biti povezani sa spletom različitih okolnosti od kojih povreda prava na žig nije jedina, a ne mora biti ni najbitnija), Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da nije dokazana ni uzročna veza između uvoza robe tuženog sa spornim znakovima razlikovanja i gubitka u poslovanju apelanta u 2011. i 2012. godini.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant navodi da je lice koje povrijedi žig dužno da plati nosiocu prava odštetu, te da se odšteta određuje po općim pravilima o naknadi štete, ili u obimu koji odgovara ugovorenoj ili uobičajenoj naknadi za korištenje žiga. Međutim, revizijski sud je konstatirao da su relevantna samo pravila ZOO. Nadalje, apelant smatra da Vrhovni sud nije čitao nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio trajanje i obim povrede. Apelant navodi da je revizijski sud obrazložio osnovne elemente odgovornosti za štetu, ali da nije obrazložio koji od tih elemenata nedostaje u konkretnoj povredi prava i zahtjevu za naknadu štete. Također, apelant smatra da je zahtjev za priznanje bilo kojeg prava samo zahtjev koji nema nikakav pravni značaj. Zahtjevi za priznanje žiga bi bili pravno djelotvorni tek ako bi „Karbon“ iz Srbije dobio rješenja o priznanju žiga. Međutim, ti zahtjevi su odbijeni i stoga nemaju nikakvu pravnu težinu, budući da nisu naknadno priznati, niti će ikada biti priznati, jer apelant ima ranije priznate žigove u BiH, a saglasno zakonu, ne mogu biti priznati, tj. pozitivno riješeni zahtjevi za priznanje prava na žig ako već postoji isti ili sličan ranije registriran žig u BiH. Slijedom navedenog, apelant smatra da je potpuno neosnovan navod revizijskog suda da je tuženi očekivao priznanje spornih znakova. Prema apelantovom mišljenju, tuženi nije mogao očekivati da se ti znakovi razlikovanja priznaju, jer je znao i morao znati da apelant ima priznate žigove u BiH za proizvode pobliže navedene u apelaciji. Konačno, apelant navodi da ni drugostepeni, ni revizijski sud nisu odgovorili na sve apelantove navode iz žalbe i revizije.
19. Apelant je postavio i zahtjev za naknadu troškova postupka pred redovnim sudovima i troškova postupka za sastavljanje apelacije.
II.Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje (od prvostepenog suda). Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.
21. Viši privredni sud je naveo da ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju presude od 13. februara 2015. godine.
22. Okružni privredni sud je naveo da u toku postupka pred tim sudom nije učinjena niti jedna povreda prava koja pripadaju strankama u postupku, čije su povrede navedene u apelaciji, te da je odluka suda donesena u skladu sa zakonom.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o žigu („Službeni glasnik BiH“ broj 53/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav 2.
(Predmet Zakona) (2) U smislu ovog zakona, žig je pravo kojim se štiti znak koji u privrednom prometu služi za razlikovanje robe, odnosno usluga jednog fizičkog ili pravnog lica od iste ili slične robe, odnosno usluga drugog fizičkog ili pravnog lica.
Član 49. st. 1. i 2.
(Isključiva prava nosioca žiga) (1) Nosilac žiga ima pravo drugim licima zabraniti da neovlašteno koriste:
a) znak koji je istovjetan njegovom žigu u odnosu na robu ili usluge koje su istovjetne robi ili uslugama za koje je žig registriran,
b) znak koji je istovjetan ili sličan njegovom žigu u odnosu na robe ili usluge koje su iste ili slične robi ili uslugama za koje je žig registriran ako postoji vjerovatnoća da javnost može biti dovedena u zabludu, što uključuje vjerovatnoću dovođenja u vezu s tim znakom i žigom,
c) znak koji je istovjetan ili sličan njegovom žigu u odnosu na robe ili usluge koje nisu slične onima za koje je žig registriran kada taj žig ima ugled u BiH i kada korištenje tog znaka bez opravdanog razloga nelojalno koristi distinktivni karakter ili ugled žiga ili im nanosi štetu (čuveni žig).
(2) U smislu stava (1) ovog člana, nosilac žiga ima pravo zabraniti sljedeće:
a) stavljanje zaštićenog znaka na robu, njeno pakiranje ili sredstva za obilježavanje robe,
b) nuđenje robe, njeno stavljanje u promet ili njeno skladištenje u te svrhe, ili obavljanje usluga pod zaštićenim znakom,
c) uvoz, izvoz ili tranzit robe pod zaštićenim znakom,
d) korištenje zaštićenog znaka u poslovnoj dokumentaciji ili u reklami.
Član 81.
(Povreda žiga) (1) Povredom žiga ili prava iz prijave, ako žig bude naknadno priznat, smatra se svako neovlašteno korištenje zaštićenog znaka u smislu člana 49. ovog zakona.
(2) Povredom iz stava (1) ovog člana smatra se i podražavanje, transkripcija i transliteracija zaštićenog znaka.
(3) Povredom iz stava (1) ovog člana smatra se i dodavanje znaku riječi "tip", "način", "po postupku" i sl.
Član 82.
(Naknada štete) (1) Za sve povrede prava iz ovog zakona važe opća pravila o naknadi štete i odgovornosti za štetu, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
(2) Lice koje povrijedi žig dužno je platiti nosiocu prava odštetu u obimu koji se određuje prema općim pravilima o naknadi štete, ili u obimu koji odgovara ugovorenoj ili uobičajenoj naknadi za zakonito korištenje žiga.
Član 83. st. 1. i 2.
(Penal) (1) Ako je povreda žiga učinjena namjerno ili krajnjom nepažnjom, nosilac žiga može od lica koje je žig povrijedilo tražiti naknadu do trostrukog iznosa ugovorene, a ako nije ugovorena, od odgovarajuće uobičajene licencne naknade koju bi primio za korištenje žiga.
(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za plaćanje penala sud će uzimati u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito obim nastale štete, stepen krivice povredioca, iznos ugovorene ili uobičajene licencne naknade i preventivni cilj penala.
24. Zakon o trgovini („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 6/07, 52/11, 67/13 i 106/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o trgovini („Službeni glasnik RS“ br. 6/07 i 52/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 58.
Nelojalna konkurencija je radnja trgovca koja je protivna dobrim poslovnim običajima i kojom se nanosi ili se može nanijeti šteta drugom trgovcu, drugom pravnom licu ili potrošaču.
Član 59. stav 1. tačka ž) Pod nelojalnom konkurencijom iz člana 58. ovog zakona podrazumijeva se naročito:
ž) neovlašćena upotreba tuđeg imena, firme, žiga, oznake ili drugog spoljnog obilježja ako se tim stvara ili može stvoriti zabuna na tržištu,
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095064 15 Rev od 20. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ocjenjujući blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je navedena presuda Vrhovnog suda od 20. aprila 2017. godine dostavljena 22. maja 2017. godine. Na traženje Ustavnog suda Okružni privredni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantu ili njegovom pravnom zastupniku. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Vrhovnog suda od 20. aprila 2017. godine, imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će pri ocijeni blagovremenosti podnošenja prihvatiti apelantov navod da mu je osporena presuda uručena 22. maja 2017. godine, jer se apelantu ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je apelacija podnesena 7. jula 2017. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje povrede prava iz osnova nelojalne konkurencije i prava na žig i, dosljedno tome, naknadu štete, dakle, nesporno je da se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.
34. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog prava. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što drugostepeni i revizijski sud nisu odgovorili na sve navode iz žalbe i revizije.
35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev ocijenivši da apelant nije dokazao da je došlo do povrede žiga, pa samim tim ni do nastanka materijalne štete. S druge strane, Viši privredni sud i Vrhovni sud su djelimično uvažili apelantovu žalbu i preinačili prvostepenu presudu, te, između ostalog, utvrdili povredu apelantovog prava na žig, dok su odbili njegov zahtjev za naknadu štete i isplatu penala i pri tome se pozvali na odredbe čl. 82. i 83. Zakona o žigu i člana 154. ZOO u vezi sa čl. 7. i 123. ZPP, ocijenivši da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između povrede žiga i iskazanih gubitaka, odnosno ispunjenje zakonskih uvjeta za naknadu štete i penala. U vezi sa navedenim, Ustavni sud u kontekstu apelantovih navoda da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, odbijen zahtjev za naknadu štete i penala zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene revizione odluke, kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, odnosno za zaključak zašto je neosnovana apelantova revizija u kojoj je pobijao drugostepenu presudu u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda (na način da je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete i isplatu penala), pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj sud, u pogledu odgovornosti za naknadu štete, dao jasne i argumentirane razloge utemeljene na pravilima propisanim ZOO, a da apelant nije odredio period u odnosu na koji je usmjeren njegov zahtjev za naknadu štete, niti je precizirao o kojem obliku izgubljene dobiti je riječ, zbog čega Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava.
38. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u tome što Viši privredni sud i Vrhovni sud nisu ocijenili sve njegove navode, čime su povrijedili njegovo pravo na efektivno dvostepeno odlučivanje, odnosno efektivno ulaganje pravnog lijeka. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni, odnosno revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
39. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZOO i Zakona o žigu, koje su redovni sudovi imali u vidu u konkretnom postupku, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene prava i izvođenju zaključaka o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove za sastavljanje apelacije iz čega proizlazi da te troškove isključivo snose apelanti. Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi ovog prava, apelant nije niti jednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu tog prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu s pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud zbog istih razloga smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore usmjerene na proizvoljnu primjenu ZOO i Zakona o žigu, jer u konkretnom slučaju apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između povrede žiga i iskazanih gubitaka, odnosno ispunjenje zakonskih uvjeta za naknadu štete i penala, kada su Viši privredni sud i Vrhovni sud u svojima presudama odgovorili na svaki žalbeni, odnosno revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge.
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević