Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1418/17 (P. V.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na odbranu
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Dokazni postupak
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Kazna
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
Predmeti (1)
AP-1418/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1418/17, rješavajući apelaciju Predraga Vidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Vidića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine i S1 2 013758 14 K od 17. maja 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Predrag Vidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Rusmir F. Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine i S1 2 013758 14 K od 17. maja 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 14. marta 2019. godine zatraženo je od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore na apelaciju dostavili 15. i 20. marta 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 013758 14 K od 17. maja 2016. godine, donesenom u krivičnim predmetu protiv Slobodanke Zrnić-Babić i drugih, apelant je kao jedan od optuženih proglašen krivim da je kao zamjenik direktora i odgovorno lice, lice ovlašteno za zastupanje i predstavljanje, u pravnom licu „Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, u vrijeme i na način, bliže opisan u dispozitivu presude, počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav
2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a u vezi s krivičnim djelom porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZBiH u vezi sa čl. 31. i 54. navedenog zakona, pa je primjenom odredbe člana 50. stav 1. tačka b) „Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine“ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju se ima uračunati vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 9. decembra 2013. do 3. januara 2014. godine. Apelant je presudom također oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo falsificiranja ili uništavanja poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava iz člana 274. stav Krivičnog zakona Republike Srpske.
6. U obrazloženju presude Sud BiH se, između ostalog, prvenstveno (na str. 51-55) osvrnuo na vremensko važenje krivičnog zakona koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju i u vezi s tim relevantne blanketne odredbe, ukazujući da će u pogledu krivičnog djela organiziranog kriminala primijeniti KZBiH iz 2010. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 8/10) koji je važio u vrijeme počinjenje krivičnog djela (period 2006-2009. godine), a da će u pogledu ostalih krivičnih djela koja su obuhvaćena pravnom kvalifikacijom u ovom predmetu kao blaži zakon primijeniti KZBiH iz 2003. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 37/03). Zatim je Sud BiH na vrlo opširan način ukazao na dokaze koje je proveo u predmetnom postupku (pobliže opisano na str. 55-171).
7. Raspravljajući pitanje stečenosti bitnih elemenata bića predmetnog krivičnog djela u odnosu na apelanta, Sud BiH je prvenstveno istakao da je uredio činjenični supstrat izreke presude koji se odnosi na njega, kako je to navedeno u izreci presude, ne dirajući u objektivni identitet optužnog akta na način da je apelanta označio kao zamjenika direktora pravnog lica „Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, a ne kao direktora, kako je to optužnicom prvobitno postavljeno. Ovo iz razloga što navedena činjenica proizlazi iz materijalnih dokaza (akti Osnovnog suda Banja Luka) koji se odnose na upis ovog pravnog lica u registar Osnovnog suda u Doboju, gdje je vidljivo da su (3. marta 2004. godine) kao lica ovlaštena za zastupanje pravnog lica „Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča u sudski registar upisani Milena Vidić kao direktor i apelant kao zamjenik direktora društva. Intervencijom u činjenično stanje na spomenuti način uvažen je prigovor apelantove odbrane izjavljen u ovom pravcu, ali ovakva izmjena nije izdejstvovala odluku kakva je sugerirana, odnosno apelantovo oslobađanje od krivične odgovornosti za vođenje poslovne politike navedenog pravnog lica. Naime, Sud BiH je naveo da je uvidom u spomenuti izvod iz sudskog registra vidljivo da su i apelant i Milena Vidić upisani kao lica ovlaštena za zastupanje ovog pravnog lica, shodno čemu je apelant imao ovlaštenja i mogućnost vođenja poslovne politike pravnog lica i neposrednog rukovođenja organizacijom poslova, kako je to i navedeno u optužnici, što za sobom povlači odgovornost zastupnika za ispravnost ovakvog postupanja, a kako to proizlazi i iz Zakona o privrednim društvima RS. U poreznim periodima koji su relevantni apelant je imao punomoć za zastupanje navedenog pravnog lica, a što ni odbrana ne negira. Dakle, kako je apelant imao ovlaštenje za zastupanje, te kako je i faktički i stvarno vršio zastupanje i rukovodio poslovanjem navedenog pravnog lica u inkriminiranom periodu, Sud BiH je istakao da je jasno da je osnovna pretpostavka za njegovu krivičnu odgovornost ispunjena.
8. Cijeneći provedene dokaze, Sud BiH je utvrdio (pobliže opisano na str. 184-189 presude) da je apelant kao lice ovlašteno za zastupanje pravnog lica „Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, u inkriminiranom vremenu pravnim licima ,,Forteco“ d.o.o. Laktaši i „MB Kekerović” d.o.o. Laktaši ispostavio fiktivne fakture o isporuci robe u određenom novčanom iznosu zajedno s ulaznim PDV-om u određenom novčanom iznosu, čime je tim drugim pravnim licima omogućeno umanjenje porezne obaveze za određeni novčani iznos. U tom smislu je Sud BiH ukazao da je pravno lice „Woodland zemlja i šume“ d.o.o. uvoz navedene robe obavljao na osnovu ugovora o konsignaciji zaključenog sa „Fortecom“ d.o.o. Laktaši. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da, kod ugovora o konsignaciji, konsignant ostaje vlasnik robe dok se ona nalazi na skladištu i ima pravo tražiti da mu se roba vrati, te da stoga konsignator nije postao vlasnik predmetne robe. Slijedom navedenog, Sud BiH je naveo da je jasno da se u konkretnom slučaju nije ni desio promet dobara propisan članom 4. stav 1. Zakona o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), pa je stoga jasno da ovakav poslovni odnos navedenih pravnih lica ne podliježe PDV obavezi, tj. nije predmet oporezivanja prema članu 3. stav 1. navedenog zakona. Pri tome je Sud BiH ukazao da razlog koji u konkretnom slučaju ukazuje na fiktivan promet nije izostanak fizičkog transfera robe od jednog ka drugom pravnom licu, već je fiktivan promet uočen u činjenici što je ugovor o konsignaciji koji ne podliježe PDV obavezi predstavljen i evidentiran na suprotan način kao ugovor o kupoprodaji kako bi apelant na ovakav način omogućio drugom pravnom licu umanjenje porezne obaveze za evidentirani ulazni PDV. S obzirom na navedeno, Sud BiH je istakao da je „Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča raspolagao protivpravno ostvarenom imovinskom koristi u inkriminiranom periodu koju je u ime, za račun i u korist tog pravnog lica ostvario apelant kao pomagač (zamjenik direktora i lice ovlašteno za zastupanje), omogućivši navedenim drugim licima stjecanje protivpravne imovinske koristi od neosnovanog povrata PDV-a, a sve na štetu budžeta Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje je Sud BiH istakao da je krivičnopravne radnje pobliže opisane u dispozitivu presude apelant zajedno s ostalim optuženim počinio realno i kontinuirano u inkriminiranom periodu i evidentno s umišljajem, te da radnja svaka za sebe ima sva bitna obilježja bića istovrsnog krivičnog djela porezne utaje. Uvažavajući sve objedinjujuće elemente sa logičnog životnog i pravnog aspekta Sud BiH je naveo da je jasno da radnje optuženih predstavljaju jednu prirodnu cjelinu i jedno krivično djelo kao produženo krivično djelo porezne utaje iz člana 210. st. 2. i 3.
KZBiH.
10. U odnosu na odluku o kazni, Sud BiH je istakao da je kod njenog donošenja na apelantovoj strani od olakšavajućih okolnosti cijenio porodičnost, odnosno da je otac dvoje djece, kao i njegove godine života (radi se o licu mlađe životne dobi), a s druge strane apelantovu raniju osuđivanost kao otežavajuću okolnost.
11. Presudom Suda BiH pred vijećem Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine odbijena je, između ostalih, i žalba apelantovog branioca podnesena protiv prvostepene presude.
12. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo (bliže opisano na str. 15-17 presude) da, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, izreka prvostepene presude nije nerazumljiva i protivrječna sama sebi. Ovo iz razloga što ona sadrži jasan i precizan opis radnji koje je apelant preduzimao, tj. da je djelovao kao pripadnik grupe koju je organizirao Mlađen Kekerović. Pri tome je apelaciono vijeće istaklo da sama činjenica da apelant u ime svog pravnog lica nije podnio PDV prijave sa zahtjevom za povrat PDV-a po osnovu ulaznog poreza, odnosno da nije ostvario konkretnu imovinsku korist, ne ekskulpira ga odgovornosti s obzirom na to da je u poslovanju s pravnim licima „MB Kekerović“ d.o.o. Laktaši i „Forteco“ d.o.o. Laktaši kod njegovog pravnog lica evidentno utvrđen fiktivni promet (višestrukim uvećanjem vrijednosti robe i predstavljanjem ugovora o konsignaciji kao ugovora o kupoprodaji) kod ulaznog poreza, što je sve apelantovom pravnom licu pružilo mogućnost da zahtijeva njegov povrat. Dakle, apelaciono vijeće je navelo da se iz navedene činjenice može zaključiti da je optuženo pravno lice raspolagalo imovinskom koristi, a činjenica da istu nije realiziralo ne ekskulpira ga od odgovornosti s obzirom na to da u izvršenju djela počinjenog u okviru grupe nije ni bitna činjenica da su svi pripadnici grupe ostvarili imovinsku korist.
13. Apelaciono vijeće je dalje ukazalo (pobliže opisano na strani 17. i 18. presude) da su, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, neosnovani navodi kojima se ukazuje da je prvostepeni sud prekoračio optužbu, uslijed čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu. U vezi s tim, apelaciono vijeće je istaklo da prvostepeno vijeće nije izašlo van činjeničnog okvira opisanog u izmijenjenoj optužnici od 2. februara 2016. godine, a što se jasno vidi upoređivanjem činjeničnih opisa izmijenjene optužnice i tačke 4. izreke prvostepene presude. Pri tome je apelaciono vijeće ukazalo da, prihvaćajući navode apelantove odbrane da u činjeničnom opisu nije spomenut tzv. konsignacioni ugovor, davanjem konkretnijeg obrazloženja načina ostvarenja krivičnog djela nije narušen identitet optužbe do mjere da bi se zbog toga radilo o drugom djelu, pa ni drukčijem, jer se time nije doveo u pitanje ni inkriminirani događaj, niti se radilo o odlučnoj činjenici da bi time bilo dovedeno u pitanje bitno obilježje krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Na takvo utvrđenje dato kroz obrazloženje apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud bio ovlašten jer se njime ne dira u kvalifikaciju djela, niti se na bilo koji način dovodi u pitanje identitet djela iz optužbe, a posebno zbog činjenice što apelantova odbrana evidentno vrlo usko tumači termin „fiktivni promet“ propisan odredbom člana 64. Zakona o PDV-u. Naime, apelaciono vijeće je istaklo da navedeni termin, osim značenja da fiktivni promet predstavlja izostanak stvarnog prometa robom između dva pravna lica, podrazumijeva i druge načine djelovanja poreznog obveznika s ciljem da se prevarom izbjegne plaćanje PDV-a, pod koje djelovanje se mogu podvesti i apelantove radnje, odnosno njegovog pravnog lica. Navedene radnje su se ogledale u činjenici da je poslovni odnos pravnog lica „Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča i pravnog lica „Forteco“ d.o.o. Laktaši označen kao ugovor o konsignaciji koji ne podliježe PDV obavezi, predstavljen i evidentiran na suprotan način kao ugovor o kupoprodaji, na koji način je apelant omogućio potonjem pravnom licu umanjenje porezne obaveze za evidentirani ulazni PDV. Stoga je apelaciono vijeće istaklo da se u konkretnom slučaju radi o preciziranju apelantovih radnji datim u obrazloženju prvostepene presude, a prema činjeničnom stanju utvrđenom tokom dokaznog postupka na koje je prvostepeni sud bio ovlašten jer nema nikakve dileme da se i nakon takvog postupanja prvostepenog suda presuda odnosi na djelo koje je predmet optužbe, a uzimajući u obzir bitna obilježja krivičnog djela iz člana 210. stav 3. KZBiH.
14. Nadalje, cijeneći žalbene prigovore apelantove odbrane kojima se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, apelaciono vijeće je ukazalo (pobliže navedeno na str. 39-42 presude) da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant djelovao kao pripadnik grupe, odnosno da je predstavljao samo jednu kariku u lancu fiktivnog prometa, djelujući po prethodnom dogovoru s ostalim optuženima. U vezi s tim, apelaciono vijeće je istaklo da se apelantov navedeni status ne dovodi u pitanje činjenicom da se radilo o kratkoj pripadnosti istoj, odnosno činjenicom da njegovo pravno lice, osim ovih, nije imalo nijedan drugi sporan promet robom kako se to implicira žalbom. U odnosu na utvrđenje fiktivnosti prometa u konkretnom slučaju, apelaciono vijeće je navelo da se bez nepotrebnog ponavljanja referira na obrazloženje prvostepene presude na str. 187. i 188.
15. Zatim je apelaciono vijeće istaklo da je, suprotno navodima apelantove odbrane, neosnovan prigovor da je prvostepeni sud učinio povredu krivičnog zakona primjenjujući na njega kao zamjenika direktora odredbe člana 25. Zakona o privrednim društvima RS. U vezi s tim, apelaciono vijeće je navelo da nije sporna činjenica da je u inkriminiranom periodu Milena Vidić obavljala funkciju direktora firme „Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča, te je u tom svojstvu bila upisana u sudski registar. Međutim, ne dovodeći u pitanje funkciju koju je ona obavljala, apelaciono vijeće je istaklo da prihvaća razloge koje je prvostepeni sud dao, zbog kojih je apelanta kao njenog zamjenika proglasio krivim za konkretne krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. U tom smislu je apelaciono vijeće ukazalo da sama činjenica da je neko lice direktor ne znači a priori i da je ono i odgovorno za preduzete opisane radnje u konkretnom slučaju, što bi bilo od odlučnog značaja za utvrđivanje krivice za predmetno krivično djelo. Da bi se eventualno moglo govoriti o odgovornosti Milene Vidić, odnosno ekskulpaciji apelanta, neophodno je bilo izvedenim dokazima nju dovesti u vezu s opisanim krivičnopravnim radnjama, a iz kojih bi proizlazila njena svijest za ostvarenje zabranjene posljedice. Pri tome je apelaciono vijeće ukazalo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Milena Vidić u navedenom pravnom licu bila direktor samo formalno, a da je apelant kao njen suprug u stvarnosti bio taj koji je lično vodio cjelokupno poslovanje tog pravnog lica, odnosno preduzimao sve poslovne radnje, pa i one koje se odnose na pružanje zahtijevanih podataka o stečenim oporezivim prihodima.
16. Konačno, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane koji se tiču odluke prvostepenog suda o krivičnopravnoj sankciji, apelaciono vijeće je navelo da apelantov branilac potpuno neopravdano zanemaruje kvalifikaciju djela za koje je apelant proglašen krivim. Naime, apelant je, za razliku od ostalih saoptuženih (izuzev optužene Slobodanke Zrnić-Babić), proglašen krivim za krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelom porezne utaje, a za koje je propisana znatno teža kazna od krivičnog djela za koje su proglašeni krivim ostali saoptuženi (Zoran Pavlović, Biljana Trivundža, Slobodan Marčeta). S druge strane, apelaciono vijeće je navelo da primjećuje kako je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu ipak vodio računa da se radilo o pomagačkim radnjama, iz kog razloga je kaznu apelantu, shodno odredbi člana 50. stav 1. tačka b) KZBiH, ublažio izričući mu kaznu ispod zakonskog minimuma. U pogledu apelantove ranije osuđivanosti, apelaciono vijeće je ukazalo da je riječ o činjenici koju je cijenio prvostepeni sud. Međutim, imajući u vidu njihovu prirodu i vrstu krivičnih djela za koja je ranije proglašen krivim (srodna krivična djela), a suprotno zaključku prvostepenog suda, navedeno ne može predstavljati otežavajuću okolnost prilikom odmjeravanja kazne apelantu. Ipak, navedena okolnost (ranija osuđivanost), čak i u takvim okolnostima, nije mogla biti zanemarena prilikom ocjene apelantove ličnosti. Dakle, kako su ranije osude trebale biti brisane, one se i ne mogu navoditi i posebno vrednovati kao otežavajuće okolnosti, ali ranija osuđivanost ne može biti zanemarena u kontekstu ocjene ličnosti optuženog, te je u tom kontekstu i evidentno cijenjena prilikom odmjeravanja kazne.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant ukazuje da mu je u postupku u kojem su donesene osporene odluke povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Naime, apelant, prije svega, ističe da je Sud BiH prekoračio optužbu, čime mu je povrijeđeno pravo na odbranu, ukazujući da Tužilaštvo ni u prvobitnoj, niti u izmijenjenoj optužnici nije spomenulo, a kamoli tvrdilo da se fiktivni promet u konkretnom slučaju ne ogleda u tome što nije izostao fizički transfer, niti je Tužilaštvo uopće tokom postupka spominjalo bilo kakav ugovor o konsignaciji. Utvrđenje suda da je ugovor o konsignaciji podveden pod ugovor o kupoprodaji, prema apelantovoj ocjeni, predstavlja prekoračenje optužbe, odnosno ovakva intervencija suda predstavlja izmjenu objektivnog identiteta optužnice zato što je sud u presudi izmijenio činjenični opis događaja za koji se apelantu sudilo.
19. Nadalje, apelant navodi je proglašen krivim za krivično djelo iako na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nije zadovoljeno ni elementarno biće tog krivičnog djela, niti je na njegovoj strani mogla biti utvrđena krivična odgovornost. Naime, apelant ukazuje da „prostim uvidom u optužnicu, izreku i obrazloženja obje osporene presude, nesporno proizlazi da on radnjama koje mu se stavljaju na teret nije stekao materijalnu ili bilo kakvu drugu vrstu koristi lično i/ili kroz pravno lice u kojem je bio zamjenik direktora, slijedom čega u odnosu na njega nije zadovoljeno biće krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH. U tom smislu ukazuje da je primjena prava u konkretnom slučaju dovela do očigledne kontradiktornosti izreka osporenih odluka s njihovim obrazloženjima. Daljnje grubo kršenje pozitivnopravnih propisa, kako to apelant smatra, ogleda se u činjenici da je u ovom postupku on okrivljen kao odgovorno lice u pravnom licu („Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča) iako je bio zamjenik direktora, a ne direktor. U tom smislu, prema apelantovim mišljenju, proizlazi da je potpuno netačan i krajnje paušalan navod iz obrazloženja osporene drugostepene odluke u kojem se utvrđuje da je Tužilaštvo BiH u istrazi utvrdilo da je apelant bio faktički direktor navedenog privrednog društva. Pri tome, apelant ističe da činjenica da je on bio upisan u sudski registar kao zamjenik direktora ni na koji način ne može njegovu odgovornost izjednačiti s odgovornošću koju po zakonu ima direktor.
20. Konačno, apelant ističe da se povreda njegovog „prava“ ogleda i u izrečenoj kazni, koja je neprimjerena, drastična i nerazmjerna krivičnom djelu za koje je proglašen krivim i kaznama izrečenim drugim saokrivljenicima u ovom predmetu. U vezi s tim, navodi da je prvostepeni sud krajnje pogrešno cijenio njegovu raniju osuđivanost kao otežavajuću okolnost jer su obje ranije presude morale biti obrisane po sili zakona, a što, između ostalog, konstatira i drugostepeni sud, ali ne preinačava osporenu prvostepenu odluku ni u tom dijelu.
II.Odgovor na apelaciju
21. Sud BiH je naveo da apelant u predmetnoj apelaciji ne navodi nove argumente ili dokaze koji već nisu bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude te koje je, kao takve, već razmatralo apelaciono vijeće. Sud BiH je dalje istakao da je, suprotno apelacionim navodima, cijenio sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, na osnovu kojih je došao do nepobitnog zaključka da je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje se teretio, čime su ostvarena sva (objektivna i subjektivna) obilježja krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi s krivičnim djelom porezne utaje iz člana 210. stav 3. navedenog zakona. U vezi s navodima apelacije da je prekoračen predmet optužbe, sljedstveno čemu je došlo do povrede njegovog prava na odbranu, Sud BiH se referirao na razloge date u paragrafima od 56. do 59. osporene drugostepene presude, pri kojim stavovima taj sud i dalje ostaje. Slijedom navedenog, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
22. Tužilaštvo BiH je navelo da su navodi apelacije potpuno neosnovani, pa je predloženo da se predmetna apelacija kao takva odbije.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 37/03). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Porezna utaja Član 210. st. 1. i 3.
(1) Ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine ili doprinosa socijalnog osiguranja, ne dajući zahtijevane podatke ili dajući lažne podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(3) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
24. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Organizirani kriminal Član 250. stav 2.
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
25. Zakon o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ br. 127/08, 58/09, 100/11 i 67/13). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi: Zastupnici i njihova ovlašćenja Član 25.
(1) Zastupnik privrednog društva dužan je prema privrednom društvu da poštuje sva ograničenja ovlašćenja na zastupanje utvrđena osnivačkim aktom, ugovorom ortaka ili članova društva, statutom ili odlukom nadležnog organa društva.
(2) Zastupnik privrednog društva koji prekorači ograničenja ovlašćenja iz stava 1. ovog člana odgovoran je za štetu koja se time prouzrokuje privrednom društvu ili trećem licu sa kojim je posao zaključen.
(3) Ograničenja ovlašćenja iz stava 1. ovog člana, objavljena ili neobjavljena, privredno društvo ne može isticati prema trećim licima. Ograničenja ovlašćenja za zastupanje, koja se sastoje u zastupanju od dva ili više lica zajedno, može se isticati prema trećim licima u skladu sa članom 10. ovog zakona.
(4) Pravni poslovi zastupnika privrednog društva izvan djelatnosti društva navedenih u osnivačkom aktu, obavezuju društvo, osim ako ne dokaže da je treće lice znalo ili je prema okolnostima slučaja moglo znati da su ti poslovi izvan te djelatnosti, s tim da objavljivanje samo po sebi nije dovoljan dokaz za to.
(5) Objavljeni podaci u vezi sa licima koja su ovlašćena da zastupaju društvo, obavezuju društvo i kada postoje nepravilnosti u njihovom izboru, a na to se mogu pozivati i treća lica ako društvo ne dokaže da su treća lica znala ili mogla znati za te nepravilnosti.
26. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 64.
Tumačenje "Fiktivni promet" znači obavljanje poslovnih djelatnosti s ciljem da se prevarom izbjegne plaćanje PDV-a.
27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 280. stav 1.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
j) ako je optužba prekoračena, VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju konačna odluka je osporena drugostepena Presuda Suda BiH broj S1 2 K 013758 16 Kž 16 od 23. novembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu drugostepenu odluku je apelantov pravni zastupnik primio 16. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
(...)
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da […] bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
(...)
35. Prije svega, Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.
36. Apelant je, prije svega, osporio način na koji je Sud BiH ocijenio optužnicu Tužilaštva BiH što, kako to proizlazi iz apelacije, apelant dovodi u vezu s kršenjem prava na odbranu. U svjetlu tih navoda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduvjet za pravičnost postupka. Iako obim „detaljnog“ obavještenja o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60).
37. Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe (vidi Evropski sud, I.H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka, optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24).
38. Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (Dallos protiv Mađarske, st. 49-52, Sipavičius protiv Litvanije, st. 30-33, Župnik protiv Ukrajine, st. 39-43, I. H. i ostali protiv Austrije, st. 36-38, Juha Nuutinen protiv Finske, stav 33). Također, obrazložena odluka znači da ona mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25).
39. U kontekstu naprijed citiranih standarda, Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na odbranu u tom smislu argumentira na način da su redovni sudovi u osporenim odlukama njegovu krivičnu odgovornost zasnovali na utvrđenju postojanja fiktivnog prometa zbog činjenice da je ugovor o konsignaciji (koji je pravno lice u kojem je apelant bio ovlašteni zastupnik zaključilo s drugim pravnim licem i koji ugovor ne podliježe PDV obavezi) predstavljen i evidentiran na suprotan način kao ugovor o kupoprodaji kako bi apelant na ovakav način omogućio drugom pravnom licu umanjenje porezne obaveze za evidentirani ulazni PDV. Navedeno, prema apelantovoj ocjeni, predstavlja izmjenu objektivnog identiteta optužnice budući da Tužilaštvo ni u jednoj fazi postupka nije spominjalo bilo kakav ugovor o konsignaciji. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. Nadalje, o prekoračenju optužbe radi se samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle kada je izmijenjen objektivni identitet djela. U okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se osporene presude odnose na djelo koje je bilo predmet optužbe, tj. da je u apelantovom slučaju, uslijed postojanja fiktivnog prometa, počinjeno krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s poreznom utajom. Pri tome, Ustavni sud napominje da se ne može govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici kada je optuženi proglašen krivim za onu djelatnost za koju je u okviru optužnice utvrđeno da je i počinio. Ustavni sud, također, ukazuje da usklađivanje, odnosno preciziranje činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne znači prekoračenje optužbe, niti da je povrijeđen objektivni identitet presude. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je apelant proglašen krivim za predmetno krivično djelo van djelatnosti za koju je utvrđeno da ju je preduzimao, odnosno fiktivnog prometa za koji je i Tužilaštvo tvrdilo da je sastavni dio bića predmetnog krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret (izmijenjenom) optužnicom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je utvrđenje postojanja ugovora o konsignaciji u konkretnom slučaju zasnovano na materijalnom dokazu koji je izveden na glavnom pretresu i naveden u obrazloženju osporene prvostepene presude (strana 128), a čiju vjerodostojnost je apelantova odbrana imala mogućnost na efektivan način pobijati. Dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o prekoračenju optužbe, već o preciziranju činjeničnog opisa u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem. Najzad, apelant je imao i koristio priliku da izjavi žalbu apelacionom vijeću zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka (član 297. stav 1. tačka j) ZKPBiH), koje je apelantove tvrdnje u ovom dijelu detaljno razmotrilo (stav 13. ove odluke), te ponudilo relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su neosnovane. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, ni obrazloženje osporene odluke Apelacionog suda u tom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti budući da zadovoljava kriterije obrazložene sudske odluke kojom se štiti apelantovo pravo na odbranu. Dakle, iz svih naprijed navedenih razloga Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je u konkretnom slučaju došlo do prekoračenja optužbe i povrede apelantovog prava na odbranu u konkretnom slučaju.
40. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava kako postojanje općih elemenata predmetnog krivičnog djela (organizirani kriminal u vezi s poreznom utajom) tako i da ga je on počinio, argumentirajući navedeno tvrdnjama da se na njega kao zamjenika direktora pravnog lica „Woodland zemlja i šume“ d.o.o. Modriča ne primjenjuju blanketni propisi, te da nije stekao nikakvu materijalnu ili drugu korist obavljajući poslove navedenog pravnog lica. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je Sud BiH, nakon analize provedenih dokaza, zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja bića predmetnog krivičnog djela iz člana 250. stav 2, a u vezi s krivičnim djelom porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZBiH. Naime, Sud BiH je u prvostepenoj presudi detaljno opisao bitna obilježja predmetnog krivičnog djela, te je utvrdio da ona u konkretnom slučaju postoje, o čemu su u prvostepenoj presudi dati detaljni razlozi koji se tiču apelantovog statusa kao pomagača u izvršenju predmetnog krivičnog djela, odnosno njegovog položaja kao odgovornog lica i preduzetih aktivnosti u pravnom licu „Woodland šume i zemlja“ d.o.o. Modriča, te utvrđenja da je predmetno krivično djelo izvršeno u okviru poslovanja optuženih pravnih lica i da je utaja poreza vršena organizirano u vezanom lancu čiji su učesnici sva optužena pravna i fizička lica u ovoj krivičnopravnoj stvari. U vezi s tim, prema ocjeni Ustavnog suda, ne čini se proizvoljnim stav Suda BiH iz obrazloženja osporenih odluka da se na apelanta kao zamjenika direktora navedenog pravnog lica također primjenjuju odredbe koje se odnose na zastupnike privrednih društava u smislu Zakona o privrednim društvima RS (član 25). Ovo posebno u situaciji kada je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant bio upisan u sudski registar kao lice ovlašteno za zastupanje navedenog pravnog lica i imao mogućnost neposrednog rukovođenja organizacijom poslova u navedenom pravnom licu, što je za posljedicu povlačilo njegovu odgovornost kao zastupnika za ispravnost takvog postupanja. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u obrazloženju osporene drugostepene odluke u načinu na koji su redovni sudovi interpretirali i primijenili blanketni propis (član 64. Zakona o PDV-u), zaključujući da fiktivan promet nužno ne podrazumijeva i postojanje ostvarene konkretne imovinske koristi na strani apelanta i da ga navedeno ne ekskulpira od krivične odgovornosti u kontekstu postojanja predmetnog krivičnog djela (organizirani kriminal u vezi s poreznom utajom) budući da je apelantovim radnjama stvoren osnov da pravno lice u kojem je bio ovlašteni zastupnik i odgovorno lice ostvaruje pravo na povrat poreza kao vid materijalne koristi. Posljedično prednjem, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu apelacionog vijeća da činjenica da navedeno pravno lice nije realiziralo stvorenu mogućnost ostvarivanja imovinske koristi ne ekskulpira ga od odgovornosti.
41. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće Suda BiH u apelantovom slučaju dokazni postupak provelo djelotvorno, a što ni sam apelant ne dovodi u pitanje predmetnom apelacijom, na način da je, između ostalog, apelantu odnosno njegovoj odbrani bilo omogućeno da predlažu svoje dokaze i osporavaju vjerodostojnost izvedenih dokaza Tužilaštva. Upravo je na osnovu tako provedenog dokaznog postupka Sud BiH isključivo individualizirano utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost za predmetno krivično djelo. Shodno navedenom, prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je dao jasnu definiciju elemenata bića predmetnog krivičnog djela, te je doveo u kontekst s apelantovim radnjama i izveo zaključak o postojanju tog krivičnog djela na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u vezi s pravnom kvalifikacijom predmetnog krivičnog djela.
42. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelant osporio i način na koji su redovni sudovi odlučili o krivičnopravnoj sankciji u konkretnom slučaju. Ujedno, radi se o navodima koje je apelant prethodno isticao tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1. Evropske konvencije pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući […] i određivanje visine kazne (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda u predmetima Eckle protiv Njemačke i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). Budući da je pogledu izrečene kazne zatvora apelant osporio način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV).
43. Dovodeći citirane standarde u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivično-pravnoj stvari primijenjen relevantni materijalnopravni propis prilikom donošenja odluke o apelantovoj kazni zatvora. Ovo posebno zato što je apelaciono vijeće, prije svega, prepoznalo i ukazalo na formalno-pravni propust prvostepenog suda koji je kao otežavajuću okolnost naveo apelantovu raniju osuđivanost. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav apelacionog vijeća iz osporene drugostepene odluke da navedena okolnost – apelantova ranija osuđivanost suštinski u konkretnom slučaju nije mogla biti zanemarena u kontekstu ocjene ličnosti optuženog. Stoga, a pri tome imajući u vidu da je apelantu kazna zatvora izrečena ispod zakonskog minimuma primjenom instituta ublažavanja (član 50. stav 1. tačka b) KZBiH), Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u konačnom zaključku koji proizlazi iz obrazloženja osporene drugostepene odluke Apelacionog suda da navedeni propust prvostepenog suda nije od krucijalnog značaja za donošenje odluke o kazni u apelantovom slučaju s obzirom na to da je determinirajuća okolnost u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o visini kazne (zatvora) bila sama priroda krivičnog djela (organizirani kriminal u vezi s krivičnim djelom porezne utaje) za koje je apelant proglašen krivim kao pripadnik organizirane grupe u činjenju krivičnog djela protiv privrede, što je rezultiralo oštećenjem budžeta Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u odnosu na odluku o kazni koja mu je izrečena.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i da je predmetni krivični postupak, sagledan u cjelini, bio pravičan s obzirom na to da u predmetnom krivičnom postupku nije prekoračena optužba i na taj način povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, te kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta, kao i kada su redovni sudovi dali jasna, logična i argumentirana obrazloženja primjenom pozitivno-pravnih propisa u vezi s odlukom o apelantovoj kazni.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević