Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2383/17 (A. H.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Porez
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2383/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-2383/17, rješavajući apelaciju Asmira Haskića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asmira Haskića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 023378 17 Kž od 26. maja 2017. godine i S1 2 K 923378 17 K od 27.
marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asmir Haskić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić advokati iz Zenice, podnio je 12. juna 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 023378 17 Kž od 26. maja 2017. godine i S1 2 K 923378 17 K od 27. marta 2017. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 023378 17 K od 27. marta 2017. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog vijeća Suda BiH, apelant je oglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude izbjegao platiti davanje propisano poreznim zakonodavstvom BiH, nepružanjem zahtijevanih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima, a iznos poreza čije je plaćanje izbjegavao prelazi iznos od 10.000,00 KM čime je počinio krivično djelo Porezne utaje ili prevare iz člana 210. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Za izvršenje navedenog krivičnog djela apelantu je izrečena uvjetna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Na osnovu odredbi čl. 110. i 111. KZ BiH je određeno da će se od apelanta oduzeti imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 44.488,60 KM i da je dužan platiti u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude, na račun države BiH, putem jedne od poslovnih banaka. Također je određeno da će u slučaju neizvršenja naprijed navedene obaveze u datom roku Sud BiH opozvati izrečenu uvjetnu osudu i izreći izvršenje utvrđene kazne zatvora.
3. U obrazloženju presude je navedeno sljedeće: da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 27. decembra 2016. godine protiv apelanta podiglo optužnicu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Poreske utaje ili prevare, da je optužnica potvrđena 30. decembra „2017. godine“ (očigledna greška u pisanju), da je apelant na glavnom pretresu nakon čitanja optužnice u prisustvu svog branioca priznao izvršenje krivičnog djela, da je istog dana održano ročište za razmatranje izjave o priznanju krivice i da je apelant izjavu o priznanju krivice dao dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, odričući se prava na suđenje te da je svjestan svih posljedica vezanih za eventualne odluke o imovinskopravnom zahtjevu, imovinskoj koristi i troškovima postupka. U obrazloženju je dalje navedeno da apelantova odbrana nije osporavala zakonitost, relevantnost i autentičnost dokaza koje je prezentiralo Tužilaštvo niti je istakla primjedbe na činjenični supstrat tužbe. Osim apelantovog priznanja krivice Sud BiH je ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja postoji dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da je apelant počinio krivično djelo iz optužnice, pa je prihvaćena apelantova izjava o priznanju krivice. U tom pravcu je Sud BiH imao u vidu sljedeće dokaze: Rješenje o izmjenama podataka Općinskog suda u Travniku od 14. oktobra 2015. godine, iskaz svjedoka Ramiza Mujkanovića, zapisnik o izvršenoj kontroli pravnog lica te nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Na osnovu naprijed navedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio da je apelant bio jedini osnivač pravnog lica i direktor bez ograničenja u okviru registrovanih djelatnosti te rukovodilac podružnica pravnog lica „Shaggy“; da je propustio obračunati i u poreskoj prijavi za januar 2016. godine iskazati izlazni PDV u maloprodajnim objektima u Vitezu i Zenici; da je pravno lice manjak robe prometovalo tako što je roba prodata za gotov novac a ostvareni promet nije prikazan u poslovnim knjigama i trgovačkoj knjizi na malo, niti je promet prikazan u PDV prijavama te je na taj način izbjegnut obračun i plaćanje PDV na manjak robe u visini od 44.488,60 KM. Stoga je, kako je zaključeno, prihvaćena pravna kvalifikacija iz optužnice te je utvrđeno da je apelant kriv za krivičnopravne radnje opisane u izreci presude čime je počinio krivično djelo Porezne utaje ili prevare iz člana 210. stav 1. KZ BiH.
4. U pogledu krivičnopravne sankcije je navedeno da apelant i njegova odbrana na pretresu povodom izricanja sankcije nisu imali dokaznih prijedloga, kako u odnosu na osnovnu sankciju tako ni u odnosu na sporedne odluke suda, osim što je napomenuto da kao posebno olakšavajuću okolnost treba imati u vidu apelantovo priznanje na samom početku postupka, njegovu raniju neosuđivanost i njegovu životnu dob (mlađa osoba).
5. Imajući u vidu sve utvrđene činjenice, Sud BiH je apelanta oglasio krivim za predmetno krivično djelo i izrekao mu uvjetnu osudu, pri čemu je imao u vidu apelantovu ulogu u počinjenju krivičnog djela Poreske utaje ili prevare iz člana 210. stav 1. KZ BiH, stepen njegove krivične odgovornosti i svrhu kažnjavanja.
6. Pri donošenju odluke o oduzimanju imovinsko pravne koristi, Sud BiH je imao u vidu princip da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Stoga je na osnovu člana 110. KZ BiH od apelanta oduzeta imovinska korist u iznosu od 44.488,60 KM koja je pribavljena izvršenjem krivičnog djela za koje je osuđen, uz obavezu da taj iznos plati u roku od godine dana od dana pravosnažnosti presude. U pogledu spornog pitanja koje se odnosilo na utvrđivanje obaveze plaćanja novčanog iznosa na ime utajenog poreza u naprijed navedenom iznosu, imajući pri tom u vidu da je apelantova odbrana smatrala da iznos treba platiti pravno lice zbog čijeg je poslovanja došlo do neplaćanja poreskih davanja a ne zbog apelantovih radnji, Sud BiH je istakao sljedeće: da je apelant prije davanja izjave o priznanju krivice bio upoznat o svim posljedicama priznanja a posebno u odnosu na sporedne odluke suda što obuhvata i obavezu vraćanja ostvarene imovinske koristi; da je apelant potvrdio da je razumio sva prava i upozorenja suda; da je tokom postupka imao stručnu pomoć svog branioca; da je nesporna činjenica da je apelant vršio dužnost direktora pravnog lica; da iz materijalnih dokaza Tužilaštva na koje odbrana nije imala prigovora i to da je apelant u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio jedini osnovač i direktor bez ograničenja ovlaštenja u okviru registrovanih djelatnosti pravnog lica „Shaggy“ (Rješenje o izmjenama podataka Općinskog suda u Travniku); da je apelant davanjem izjave o priznanju krivice u potpunosti potvrdio činjenične navode optužnice pa je Sud BiH bez sumnje utvrdio nastanak obaveze plaćanja novčanog iznosa kako je određeno izrekom presude, dakle na strani apelanta a ne pravnog lica kako je odbrana neosnovano smatrala. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da je odredbama KZ BiH propisano oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom te da iz dokaza Tužilaštva koje apelantova odbrana nije osporila proizilazi da je imovinska korist pribavljena radnjama apelanta koje čine biće krivičnog djela za koje je osuđen, to je odlučeno da se od apelanta oduzme imovinska korist stečena krivičnim djelom u iznosu od 44.488,60 KM s obavezom plaćanja u roku od godine dana od pravosnažnosti presude, uz upozorenje koje se tiče posljedica neplaćanja u ostavljenom roku.
7. Apelaciono vijeće Suda BiH je presudom broj S1 2 k 023378 17 Kž od 26. maja 2017. godine odbilo kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca i prvostepenu presudu potvrdilo. Obrazlažući neosnovanost žalbenih tvrdnji koji se tiču bitne povrede postupka, Apelaciono vijeće je istaklo da povreda člana 298. tačka e) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) postoji ako je odlukom o kazni ili uvjetnoj osudi odnosno odlukom o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje Sud ima po zakonu. U tom pravcu je navedeno da odlukom o oduzimanju imovinske koristi nije prekoračeno ovlaštenje koje Sud ima po zakonu s obzirom da je prvostepeni sud pravilnom primjenom zakona donio odluku o oduzimanju imovinske koristi. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće podsjetilo na obrazloženje prvostepene presude u dijelu koji se tiče apelantove izjave o priznanju krivice i ispunjenosti uslova za pomenutu izjavu (kumulativno propisanih), cijeneći, suprotno žalbenim tvrdnjama, da je odluka u pogledu mjere oduzimanja imovinske koristi od apelanta zakonita i pravilna, donesena pravilnom primjenom imperativnih odredbi KZ BiH. Apelaciono vijeće je osim toga podsjetilo na sadržaj odredbe člana 110. stav 2. KZ BiH iz koje proizilazi obaveza suda, bez obzira da li od strane Tužilaštva takav prijedlog postoji ili ne, da donese odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. S obzirom da je u postupku protiv apelanta, kako je dalje obrazloženo, prezentirano dovoljno dokaza Tužilaštva koji upućuju na zaključak da je apelant počinio krivično djelo Porezna utaja ili prevara, da je priznao izvršenje djela na način kako je opisano u potvrđenoj optužnici i da je ostvarena imovinska korist (u konkretnoj situaciji odgovara iznosu utajenog PDV-a u visini od 44.488,60 KM), da je u inkriminiranom periodu apelant bio jedini osnivač i direktor bez ograničenja ovlaštenja u okviru registrovanih djelatnosti pravnog lica „Shaggy“, to je suprotno prigovorima žalbe ocijenjeno da je pravilna odluka prvostepenog suda o oduzimanju imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela od apelanta, jer je navedeno krivično djelo počinio u svojstvu odgovorne osobe tog pravnog lica. Pri tome je apelaciono vijeće imalo u vidu i odredbe člana 276. stav 1. u vezi sa čl. 347, 310, 23 i 24. Zakona o privrednim društvima, prema kojima apelant kao jedini osnivač i direktor bez ograničenja ne samo da rukovodi upravom i poslovanjem firme, zastupa je i predstavlja, odgovara i za zakonitost rada i poslovanja firme, što podrazumijeva i izvršenje svih društvenih obaveza propisanih zakonodavstvom BiH, dakle i pružanje odgovarajućih podataka o stečenim oporezivim prihodima. Na takav zaključak, kako je dalje obrazložilo Apelaciono vijeće, upućuje i odredba člana 111. stav 1. KZ BiH kojom je u relevantnom dijelu regulisano da će se od učinioca oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom a ako oduzimanje nije moguće učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Stoga je neosnovanim ocijenjen žalbeni prigovor kojim je ukazano na odredbe Zakona o postupku indirektnog oporezivanja koji primjenjuje UIO, budući da žalba u tom pravcu nije dokazala da je prinudna naplata duga na ime razreza indirektnih poreza već i izvršena. U tom kontekstu je između ostalog Apelaciono vijeće podsjetilo da rješenje UIO BiH na kojem žalba insistira, u kojem je „naznačeno da se utvrđuje razrez indirektnih poreza za obveznika „Shaggy“ d.o.o. Vitez“ te određeno da će se, ukoliko porezni obveznik ne izmiri poreznu obavezu , naplata izvršiti prinudnim putem, ne predstavlja res iudicata prilikom utvrđivanja subjekta obaveze plaćanja imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela, s obzirom da zaključci nadležnih organa iz upravnog postupka ne obavezuju sud prilikom donošenja zaključka o pravnim pitanjima u krivičnom postupku, sve imajući u vidu načelo slobodne ocjene dokaza iz člana 15. KZ BiH.
8. Apelaciono vijeće je ex officio ispitalo opravdanost odluke o krivičnopravnoj sankciji te je ocijenilo da je izrečena sankcija srazmjerna težini krivičnog djela i stepenu apelantove krivice u kontekstu generalne i specijalne prevencije. Osim toga, Apelaciono vijeće je imalo u vidu odredbu člana 60. stav 1. KZ BiH kojom je regulisano da sud u uslovnoj osudi može odrediti ispunjavanje određenih obaveza, a među njima i vraćanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Odluka o oduzimanju imovinske koristi od apelanta koja je pribavljena izvršenjem krivičnog djela je po ocjeni Apelacionog vijeća pravilna i razmotrena je u okviru žalbenog prigovora povrede krivičnog zakona odnosno bitne povrede postupka.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama u dijelu kojim je odlučeno o oduzimanju imovinske koristi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava, apelant ističe očigledno proizvoljnu primjenu KZ BiH u dijelu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, smatrajući da je nepravilna i nezakonita, budući da imovinska korist na čije je vraćanje obavezan predstavlja obavezu pravnog lica koja je utvrđena rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje, a ne njegovu obavezu. Osim toga, apelant ukazuje da u postupku nije utvrđeno da je zaista i ostvario imovinsku korist stečenu krivičnim djelom pa odluka iz upravnog postupka, konkretno rješenje UIO, po njegovom mišljenju predstavlja presuđenu stvar. Smatra da su u postupku pravilno utvrđene činjenice ali da je izveden pogrešan zaključak u pogledu obaveze da on lično, a ne pravno lice, vrati imovinsku korist proisteklu iz krivičnog djela. Predloženo je da se apelacija usvoji.
Relevantni propisi
10. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi: Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 110.
(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnom djelom.
(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom.
(...)
Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom Član 111.
(1) Od učinitelja će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od osobe na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
(...)
Porezna utaja ili prevara Član 210.
(1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(…).
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski odnose na činjenično stanje u vezi s ocjenom dokaza i primjenu materijalnog prava u kontekstu odluke Suda BiH da će se od apelanta oduzeti imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Ustavni sud je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U vezi s navodima apelacije koji se tiču činjeničnog stanja, ocjene dokaza i s tim u vezi primjene materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali detaljna obrazloženja za stav koji su zauzeli povodom odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela, koje je apelant ponovio i u apelaciji. Posebno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim presudama detaljno obrazložio na osnovu čega i zašto je ocijenjeno da je apelantov prigovor, razmotren u okviru žalbenih tvrdnji bitne povrede postupka, neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenom postupku pored apelantovog priznanja krivice za izvršenje krivičnog djela za koje je osuđen imao u vidu dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo uz optužnicu čiju relevantnost, zakonitost i autentičnost apelantova odbrana nije dovela u sumnju. U tom kontekstu je ocjenom izvedenih dokaza zaključeno da je u inkriminiranom periodu apelant bio jedini osnivač i direktor bez ograničenja ovlaštenja u okviru pravnog lica, da je izjavom o priznanju krivice potvrdio činjenične navode optužnice i da je bio svjestan svih posljedica priznanja, pa stoga i obaveze plaćanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom a ne obaveze pravnog lica kojim je rukovodio, kako je u žalbi isticao. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće Suda BiH cijeneći neosnovanost apelantovih žalbenih prigovora u ovom segmentu, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, jasno ukazalo da je apelant priznao krivicu za izvršenje krivičnog djela Poreske utaje ili prevare kojeg je počinio u svojstvu odgovorne osobe pravnog lica, što pored prava podrazumijeva i obaveze, prije svega u pogledu izvršenja društvenih obaveza propisanih zakonodavstvom BiH, između ostalog, pružanjem odgovarajućih podataka o stečenim oporezivim prihodima. Na zaključak o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom upućuju, osim navedenog, i odredbe čl. 110. i 111. KZ BiH kojima je između ostalog propisano da će se od učinioca oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. U okviru neosnovanosti žalbenih prigovora apelanta prema kojima se ova obaveza trebala zahtijevati od pravnog lica, Apelaciono vijeće je podsjetilo da u postupku kao ni povodom žalbe, apelant nije ponudio dokaze da je izvršena prinudna naplata u smislu odredbi Zakona o indirektnom oporezivanju te da zaključci nadležnih organa iz upravnog postupka ne obavezuju sud pri izvođenju zaključaka o pravnim pitanjima u krivičnom postupku u smislu utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti i primjene principa slobodne ocjene dokaza.
15. Dakle, imajući u vidu apelacione navode u kontekstu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takva obrazloženja se ne čine proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant, osim što osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje.
16. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske očigledno (prima facie) neosnovani
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević