Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1479/17 (D. S.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Prekršajni postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prekršajima
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o privremenom korišćenju javnih površina na području Kantona Sarajevo
- Ukaz o proglašenju Zakona o prekršajima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom korišćenju javnih površina na području Kantona Sarajevo
- Zakon o privremenom korišćenju javnih površina na području Kantona Sarajevo
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1479/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1479/17, rješavajući apelaciju Dade Stojnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dade Stojnića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 579705 17 Pžp od 31. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dado Stojnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo, Emir Kukić i Džemila Gavrankapetanović, advokati iz Sarajeva, podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 579705 17 Pžp od 31. marta 2017. godine. Na zahtjev Ustavnog suda, apelant je 17. oktobra 2017. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i Sektora za inspekcijske poslove Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Sektor za inspekcijske poslove ili podnosilac zahtjeva) kao podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zatraženo je 10. oktobra 2017. godine i 9. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 18. i 20. oktobra 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju. Sektor za inspekcijske poslove nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Rješenjem broj 65 0 Pr 579705 16 Pr 2 od 22. februara 2017. godine Općinski sud je, nakon održanog usmenog pretresa, apelanta – vlasnika UR Caffe bar SCHEERS, proglasio odgovornim, kako je navedeno: „[…] što je 31. maja 2016. godine komunalni redar Općine Stari Grad Sarajevo vršeći nadzor nad zakonskim korištenjem javnih površina na području općine Stari Grad ustanovio, a potom i zapisnički konstatovano da je apelant koristio javnu površinu cca 20 metara ispred UR Caffe bar SCHEERS, u ulici […] (u daljnjem tekstu: sporna javna površina) u svrhu postavljanja ljetne bašte, bez prethodno pribavljenog odobrenja nadležne Službe za komunalne poslove Općine Stari Grad Sarajevo“, čime je počinio prekršaj iz člana 5. Zakona o privremenom korištenju javnih površina na području Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o korištenju javnih površina), te mu je na osnovu odredaba člana 30. istog zakona, te primjenom člana 19. Zakona o prekršajima izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.500,00 KM. Određeno je da je apelant novčanu kaznu dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti ovog rješenja, a u suprotnom će se novčana kazna evidentirati u Registar novčanih kazni i izvršiti u skladu sa odredbama čl. 102, 103, 104. i 105. Zakona o prekršajima. Apelant je obavezan da plati i troškove prekršajnog postupka.
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na usmenom pretresu apelant u prisutnosti branioca izjavio da nije sporno da je kritične prilike prilikom inspekcijskog nadzora na spornoj javnoj površini bilo stolova, ali je pojasnio da je ugostitelj od 2008. godine od kada posjeduje navedeni poslovni prostor; da je uvijek blagovremeno izvršavao sve obaveze vezane za zauzimanje sporne javne površine; da se i za period od 19. marta do 31. oktobra 2016. godine obratio nadležnoj Službi za pribavljanje odobrenja za korištenje sporne javne površine u svrhu postavljanja ljetne bašte za pružanje usluga; da mu je nakon dva mjeseca od podnesenog zahtjeva, 18. maja 2016. godine, dostavljeno rješenje kojim je odbijen zahtjev uz obrazloženje da je u ranijem periodu izašao iz gabarita, te da je na to rješenje izjavio žalbu nadležnom ministarstvu koje je njegovu žalbu uvažilo, rješenje od 18. maja 2016. godine poništilo, te je predmet vraćen nadležnom općinskom organu na ponovno odlučivanje, ali po uputama nadležnog ministarstva nije nikada postupljeno, odnosno da ga Služba za komunalne poslove Općine Stari Grad nije nikada obavijestila o odluci. Istaknuto je da je i apelantov branilac izjavio da apelant nije odgovoran za prekršaj koji mu se stavlja na teret jer ne može trpjeti štetne posljedice zbog nepostupanja organa uprave koji ni nakon godinu dana od dana kada je nadležno Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo poništilo rješenje organa uprave od 18. maja 2016. godine nije donijelo odluku po zahtjevu njegovog branjenika. Ukazao je da je članom 12. Odluke o privremenom korištenju javnih površina jasno propisano da se korisnicima javne površine koji redovno izvršavaju obaveze utvrđene Zakonom o korištenju javnih površina, odlukom i ugovorom o zakupu javne površine produžava korištenje javne površine za postavljanje slobodnostojećih otvorenih bašti, te kako je njegov branjenik u godini koja je prethodila godini u kojoj je navodno počinjen prekršaj uredno i izmirio sve obaveze prema Općini Stari Grad, to znači da je po samoj odluci Općine Stari Grad apelant imao odobrenje za postavljanje ljetne bašte, i to bez obaveze podnošenja posebnog zahtjeva.
7. Općinski sud je naveo da je izveo sve predložene dokaze kako optužbe tako i odbrane i da je dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je zaključio da apelantova radnja sadrži sva bitna obilježja prekršaja iz člana 5. Zakona o korištenju javnih površina zbog čega ga je proglasio odgovornim za počinjeni prekršaj.
8. Općinski sud je istakao da nije bilo sporno da je 31. maja 2016. godine izvršen inspekcijski nadzor korištenja sporne javne površine kada je utvrđeno da je apelant kao vlasnik UR Caffe bar SCHEERS koristio javnu površinu u svrhu postavljanja ljetne bašte površine oko 20 m², kao što sudu nije bilo sporno i to da se apelant 18. marta 2016. godine obratio Službi za komunalne poslove Općine Stari Grad Sarajevo zahtjevom za korištenje sporne javne površine u svrhu postavljanja ljetne bašte za pružanje ugostiteljskih usluga za period od 19. marta do 31. oktobra 2016. godine, da je njegov zahtjev odbijen, te da je rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša rješenje Službe za komunalne poslove Općine Stari Grad poništeno te predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Ovo činjenično stanje sud je utvrdio na osnovu izvedenih dokaza, i to čitanjem zapisnika o inspekcijskom nadzoru pod brojem 14-23-SI/l6 od 31. maja 2016. godine, kao i izvršenim uvidom u fotografije lica mjesta od 31. maja 2016. godine, izvedenim dokazom čitanjem Rješenja nadležne Službe za komunalne poslove Općine Stari Grad broj UP-1-13-23-2306/16-SH od 18. maja 2016. godine, kao i čitanjem Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša pod brojem 05-23-1 113/16 od 21. juna 2016. godine, na koje dokaze niti optužba, a niti odbrana nisu isticali primjedbe, niti su iste dokaze osporili. Naime, istaknuto je da apelant u svojoj odbrani ne spori činjenično stanje, odnosno činjenicu da je kritične prilike na navedenom mjestu bilo postavljenih stolova na javnoj površini, ali spori odgovornost za počinjeni prekršaj stavom da je u skladu sa članom 12. Odluke o privremenom korištenju javnih površina imao pravo za postavljanje ljetne bašte bez podnošenja posebnog zahtjeva jer je u svim prethodnim godinama uredno izmirivao svoje obaveze, a što mu daje pravo za postavljanje ljetne bašte bez posebnog odobrenja.
9. Općinski sud je naveo da ovakvu apelantovu odbranu, datu uz stručnu pomoć branioca, nije prihvatio osnovanom jer ju je doveo u vezu s odredbama člana 5. Zakona o korištenju javnih površina kojim je decidirano propisano „da se javne površine na području Kantona […] mogu privremeno koristiti na osnovu odobrenja općinskog načelnika putem Općinske službe za upravu nadležne za poslove urbanizma, odnosno komunalnih poslova“. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je apelant u skladu s navedenom zakonskom odredbom mogao zauzeti javnu površinu na navedenom mjestu u svrhu postavljanja ljetne bašte za pružanje ugostiteljskih usluga tek po pribavljenom odobrenju nadležnog općinskog organa. Okolnost koju je apelant isticao „da se blagovremeno obratio nadležnom organu“ sud nije prihvatio kao razlog za oslobađanje odgovornosti za prekršaj koji mu se stavlja na teret, već samo kao činjenicu koja je utjecala na vrstu i visinu sankcije. Općinski sud je naveo da nije sporno da je članom 12. stav 4. Odluke o privremenom zauzimanje javnih površina Općine Stari Grad propisano da se korisniku javne površine koji redovno izvršava svoje obaveze najkasnije do 31. decembra tekuće godine, utvrđene zakonom, odlukom i ugovorom o zakupu javne površine, produžava korištenje javne površine za postavljanje slobodnostojećih otvorenih bašti bez raspisivanja oglasa. Međutim, Općinski sud je zaključio da je apelant tek po dostavljenom odobrenju za produženje korištenja javne površine mogao zauzeti tu javnu površinu. Općinski sud je istakao da dokaz koji je predložila odbrana čitanjem kartice poslovnih prostora/javnih površina na apelantovo ime nije bio predmet posebne analize budući da on, prema ocjeni suda, i nije mogao doprinijeti utvrđivanju drugačijeg činjeničnog stanja od onog koje je sud i iznio u obrazloženju rješenja.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnijetoj protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 Pr 579705 16 Pr 2 od 22. februara 2017. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 579705 17 Pžp od 31. marta 2017. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostepeno rješenje. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalni sud u svemu podržao razloge i stavove iz prvostepenog rješenja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su oba rješenja plod povreda odredaba prekršajnog postupka kojim je apelantu „onemogućeno raspravljanje u postupku“, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Također, smatra da je primjena materijalnih propisa u okviru sudova potpuno arbitrarna i selektivna s obzirom na to da je na apelanta „pao teret sukoba dva propisa“ koji se primjenjuju na konkretnu pravnu stvar. Apelant citira odredbe člana 5. Zakona o korištenju javnih površina te smatra da je to „opća odredba koja upućuje i prenosi nadležnost za izdavanje odobrenja za privremeno korištenje javne površine na općine, odnosno općinama se daje ovlaštenje da vrše dalju razradu ove opće odredbe kroz donošenje provedbenog propisa“. Dalje, apelant pojašnjava da je na osnovu odredaba Zakona o korištenju javnih površina Općina Stari Grad Sarajevo donijela odluku o privremenom korištenju javnih površina, koja je članom 12. propisala: „Korisnicima javne površine koji redovno izvrše obaveze najkasnije do 31. decembra tekuće godine, utvrđene Zakonom o privremenom korištenju javnih površina na području Kantona Sarajevo, ovom Odlukom i Ugovorom o zakupu javne površine, produžava se korištenje javne površine za postavljanje slobodnostojećih otvorenih bašti bez raspisivanja oglasa“. Dakle, provedbenim propisom – odlukom općine je dato pravo svim onim korisnicima javne površine koji uredno izmire svoje obaveze da mogu izvršiti postavljanje slobodnostojeće otvorene bašte „bez posebnog odobrenja i bez podnošenja posebnog zahtjeva“. Apelant smatra da iz tih odredaba proizlazi da ako korisnik javne površine ima uredno izmirene obaveze po tom osnovu za prethodnu godinu, smatra se da ima odobrenje za dalje korištenje te površine prema samom zakonu. Na okolnost da je apelant uredno izmirio sve obaveze prema Općini Stari Grad Sarajevo po osnovu korištenja javne površine za postavljanje slobodnostojeće otvorene bašte za 2015. godinu (kao godinu koja je prethodila godini u kojoj je počinjen navodni prekršaj), apelant je izveo dokaz čitanjem kartice poslovnih prostora/javnih površina za period 1. januar – 31. decembar 2015. godine. Međutim, prvostepeni sud uopće ne cijeni taj dokaz, tj. navodi da taj dokaz nije bio predmet posebne analize budući da on „nije mogao doprinijeti utvrđivanju drugačijeg činjeničnog stanja“. Apelant smatra da je upravo taj dokaz jasno i nesporno potvrdio da je apelant u svemu postupao u skladu s pozitivnim propisima i odlukama i pravilima Općine Stari Grad Sarajevo jer je „uredno pribavio dozvolu za postavljanje ljetne bašte za prethodnu godinu“, te je uredno izmirio sve obaveze prema općini po tom osnovu. Apelant smatra da su odredbe ova dva propisa „u međusobnoj koliziji“ jer jedna odredba propisuje obavezu posjedovanja dozvole, a druga istovremeno isključuje obavezu posjedovanja dozvole uz posjedovanje dokaza o izmirenju obaveza po tom osnovu za prethodnu godinu. S obzirom na to da Općina Stari Grad Sarajevo nikada nije postupila po rješenju Ministarstva od 21. juna 2016. godine i nikada nije donijela bilo kakvu odluku po apelantovom zahtjevu za privremeno korištenje javne površine, jedini logičan zaključak jeste da je prihvatila činjenicu da apelant „može nastaviti“ korištenje sporne javne površine. Pored toga, apelant ističe da Kantonalni sud nije razmatrao sve njegove prigovore, pa čak i ne spominje postojanje „odluke o privremenom korištenju javnih površina Općine Stari Grad Sarajevo“, već samo cijeni prigovore spram odredaba Zakona o korištenju javnih površina.
b)Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da su izneseni navodi u apelaciji neosnovani i proizvoljni.
13. Općinski sud je naveo historijat predmetnog postupka, te da je na osnovu izvedenih dokaza na usmenom pretresu na nesumnjiv način utvrdio da apelant u vrijeme inspekcijskog nadzora nije posjedovao potrebno odobrenje, što je obilježje prekršaja propisanog članom 5. Zakona o korištenju javnih površina, pa je time počinio prekršaj za koji je proglašen odgovornim.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o prekršajima („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (1) Definicija prekršaja (1)Prekršaj predstavlja kršenje propisa, javnog poretka ili drugih društvenih vrijednosti koje nisu zaštićene krivičnim zakonima i drugim zakonima u kojima su propisana krivična djela, kao i kršenje drugih propisa kojima su određena obilježja prekršaja i za koje su propisane sankcije.
Član 19.
Odmjeravanje kazni Ako se prilikom odmjeravanja kazne utvrdi da prekršajem nisu prouzrokovane teže posljedice, a postoje olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja, propisana kazna može se ublažiti tako što će se izreći kazna ispod najmanje mjere kazne propisane za taj prekršaj, ali ne ispod najmanje zakonske mjere te vrste kazne.
XIV. IZVRŠENJE KAZNI
Član 102. stav (1) Unos podataka o kaznama u Registar novčanih kazni (1)Sve novčane kazne i troškovi postupka izrečeni na osnovu konačnog i izvršnog prekršajnog naloga ili pravomoćnog i izvršnog rješenja o prekršaju upisat će se u Registar novčanih kazni i biti evidentirani kao dug koji kažnjenik duguje odgovarajućem nivou vlasti kojem se plaća.
Član 103.
Posljedice upisa kazne u Registar novčanih kazni Dok se ne plate sve novčane kazne i troškovi evidentirani u registru novčanih kazni, kažnjeniku se neće dozvoliti:
1) registracija ili produženje važnosti registracije motornog vozila;
2)izdavanje ili produženje važnosti vozačke dozvole;
3)učestvovanje na javnom tenderu;
4)registracija pravnog lica, promjena registracije pravnog lica ili registracije samostalne poslovne djelatnosti - obrta ili 5)promjena vlasništva motornog vozila.
Član 104. stav (3) Postupak prinudne naplate (3)Ovlašteni organ ili sud koji je izrekao novčanu kaznu zatražit će od nadležnog suda prinudnu naplatu blokiranjem računa fizičkog, odnosno pravnog lica u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u slučaju:
1)ako se utvrdi da kažnjeni izbjegava platiti novčanu kaznu ili 2)ako postoji opasnost od nastupanja zastarjelosti za izvršenje novčane kazne.
Član 105. st. (1) i (2) Lišenje slobode zbog neplaćanja (1)Kažnjenik koji u roku ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu kaznu koja mu je određena rješenjem o prekršaju ili prekršajnim nalogom bit će prinuđen na plaćanje određivanjem lišenja slobode ako sud smatra da je to jedini razuman i efikasan način koji će primorati kažnjenika da plati iznos na koji je obavezan. O lišenju slobode zbog neplaćanja sud odlučuje rješenjem koje se protiv kažnjenika može donijeti samo jednom za odnosni prekršaj. Lišenje slobode može biti određeno od suda po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenog organa ili Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Sud će obavijestiti podnosioca prijedloga o svojoj odluci i o izvršenju lišenja slobode. (2)Sud može odrediti lišenje slobode do 15 dana. Vrijeme za koje je kažnjenik lišen slobode neće uticati na plaćanje iznosa koji duguje. Kažnjenik će biti odmah oslobođen nakon plaćanja punog iznosa novčane kazne.
15. Zakon o privremenom korišćenju javnih površina na području Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 20/04, 26/12, 32/12 – ispravka i 24/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, koji glasi:
Član 1.
Ovim zakonom utvrđuju se javne površine koje se mogu privremeno koristiti, njihova namjena, uslovi i način privremenog korišćenja javnih površina, poslovi prvostepenog upravnog rješavanja iz oblasti urbanizma i komunalnih djelatnosti, naknade za korišćenje javne površine, nadzor nad provođenjem ovog zakona i druga pitanja od značaja za privremeno korišćenje javnih površina na području Kantona Sarajevo (u daljem tekstu: Kanton).
Član 3.
Javne površine koje se mogu privremeno koristiti, u smislu ovog zakona, su:
1. pješačke saobraćajnice i trotoari, 2. pješačke staze javnih zelenih površina (parkovi, drvoredi, travnjaci, zelenilo uz saobraćajnice), 3. pješačke staze u obuhvatu prirodnih područja čija je zaštita utvrđena posebnim propisima, 4. pješačke staze na sportsko-rekreativnim područjima (izletišta, šetališta, fiskulturni tereni, vježbališta i sl.), 5. pješačke saobraćajnice za namjene iz člana 2. tač. 3. i 4. ovog zakona, izuzetno, ukoliko ne postoje druge prostorne mogućnosti, 6. neizgrađeno građevinsko zemljište koje je izuzeto.
Član 5.
Javne površine na području Kantona, mogu se privremeno koristiti na osnovu odobrenja nadležnog općinskog organa.
Zahtjev za privremeno korišćenje javne površine iz člana 3. ovog zakona podnosi se općinskom načelniku putem općinske službe za upravu nadležne za poslove urbanizma, odnosno komunalnih poslova (u daljem tekstu: općinska služba za urbanizam i općinska služba za komunalne poslove).
Član 30. stav 1. tačka 1.
Novčanom kaznom od 5.000 do 10.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice ili imalac radnje:
1. ako privremeno koristi javnu površinu suprotno odredbi člana 5. ovog zakona,
16. Odluka o privremenom korišćenju javnih površina – prečišćeni tekst („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 13/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom Odlukom utvrđuju se uslovi i kriteriji za dodjelu lokacija za privremeno korišćenje javnih površina, period privremenog korišćenja javnih površina, visina naknade svih vidova privremenog korišćenja javnih površina na području Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općina), […].
Član 2.
(1) Zahtjev za odobrenje korišćenja javne površine se podnosi Službi za urbanizam u slučajevima kad je potrebno davanje urbanističke saglasnosti, a nakon dobijanja urbanističke saglasnosti Službi za investicije, komunalne i inspekcijske poslove. U ostalim slučajevima podnosi se direktno Službi za investicije, komunalne i inspekcijske poslove.
(2) Rješenje kojim se odobrava korišćenje javne površine, kao i rješenje o utvrđenoj naknadi, donosi načelnik Općine putem Službe za urbanizam i Službe za investicije, komunalne i inspekcijske poslove, u skladu sa Zakonom i ovom Odlukom.
Član 9. stav (1) (1) Dodjela lokacija za postavljanje slobodnostojećih otvorenih bašči, […], na području Općine, vrši se putem oglasa, na način utvrđen ovom Odlukom, a u skladu sa Zakonom.
Član 12. st. (1). (2).(3) i (4) (1) Dodjela lokacija za postavljanje slobodnostojećih otvorenih bašči vrši se u periodu kalendarske godine, a minimalni period korišćenja je 6 mjeseci.
(2) Obaveza po osnovu korišćenja slobodnostojećih otvorenih bašči počinje i završava datumom koji se konstatuje zapisnikom nadležne Službe za investicije, komunalne i inspekcijske poslove.
(3) U slučaju korišćenja javne površine suprotno stavom (2) ovog člana, obaveze po osnovu korišćenja počinju teći i završavaju u skladu s datumom konstatovanim u zapisnicima komunalnog inspektora, a navedeni zapisnici se dostavljaju Službi za investicije, komunalne i inspekcijske poslove.
(4) Korisnicima javne površine koji redovno izvrše obaveze, najkasnije do 31.12. tekuće godine, utvrđene Zakonom o privremenom korišćenju javnih površina na području Kantona Sarajevo, ovom Odlukom i Ugovorom o zakupu javne površine, produžava se korišćenje javne površine za postavljanje slobodnostojećih otvorenih bašči, bez raspisivanja oglasa.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 579705 17 Pžp od 31. marta 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 31. marta 2017. godine, a da je apelant podnio apelaciju 18. aprila 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelantu izrečena prekršajna sankcija – novčana kazna u iznosu od 2.500,00 KM – zbog prekršaja iz člana 5. Zakona o korištenju javnih površina nakon prekršajnog postupka koji je proveden prema odredbama Zakona o prekršajima. Stoga, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li se u konkretnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama ili da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta.
25. U odnosu na pitanje da li se u konkretnom slučaju odlučivalo o apelantovim građanskim pravima ili obavezama, Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena novčana kazna čiji je cilj osigurati pravilno izvršavanje funkcije pravosuđa i, stoga, ima karakter sankcije koja ne uključuje odlučivanje o pravima i obavezama građanske prirode (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Veriter protiv Francuske, aplikacija broj 25308/94, odluka od 2. septembra 1996, Odluke i izvještaji (DR) 86-B, str. 96 i 101-103). Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o odlučivanju o apelantovim građanskim pravima i obavezama, pa se, stoga, odredbe člana 6. stav 1. koje se tiču odlučivanja o građanskim pravima i obavezama ne mogu primijeniti na apelantov slučaj.
26. Ustavni sud treba utvrditi i da li se konkretni prekršajni postupak ima smatrati postupkom u kojem se odlučivalo o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta u okviru autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se svakom garantira da „prilikom utvrđivanja (...) osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom“.
27. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) smatra da je „krivična optužba“ autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao disciplinski prekršaj može ipak pokrenuti pitanje „krivične optužbe“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivični nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela disciplinskim prekršajem u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislative krivičan, mora se razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti. Općenito se disciplinski postupak ne može okarakterizirati kao „krivični“, ipak su u specifičnim okolnostima mogući izuzeci (ibid., Engel protiv Holandije, tačke 80-85). Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, pitanje da li se primjenjuje „krivični dio“ člana 6. Evropske konvencije uvijek treba cijeniti u kontekstu tri alternativna kriterija koja je Evropski sud iznio u predmetu Engel (ibid., Engel protiv Holandije, stav 82), koja su potvrđena u kasnijoj praksi tog suda (mutatis mutandis, Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, 23. mart 1994, serija A, br. 283-B, i Putz protiv Austrije, 22. februar 1996, Reports of Judgments and Decisions, 1996-I). Izneseni kriteriji su (a) klasifikacija djela u domaćem pravu (b) priroda djela i (c) priroda i strogost kazne kojoj se dotično lice izlaže pa će stoga Ustavni sud ispitati konkretni slučaj u skladu s navedenim kriterijima.
28. U pogledu prvog kriterija koji se tiče pravnog razvrstavanja djela na osnovu domaćeg prava, Ustavni sud zapaža da je ponašanje za koje je apelantu izrečena novčana kazna u domaćem zakonu određeno kao prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda klasifikacija prekršaja prema domaćem zakonu služi samo kao prvi kriterij, odnosno preliminarno polazište za konačnu ocjenu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je u svojim presudama ustanovio još dva objektivna kriterija, i to: prirodu prekršaja i prirodu i strogost kazne. Kriterij „priroda prekršaja“ ima dva potkriterija: domašaj prekršajne norme i svrha kazne. Prema navedenim kriterijima, da bi se prekršaj koji nije krivični prema domaćim zakonima smatrao krivičnim u smislu člana 6. Evropske konvencije tada domašaj prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti preventivna i kažnjiva. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama Zakona o korištenju javnih površina propisani, između ostalog, uvjeti i način privremenog korištenja javnih površina i druga pitanja od značaja za privremeno korištenje javnih površina na području Kantona Sarajevo, dakle tiče se neograničenog broja ljudi, i ta pravila omogućavaju sudu da sankcionira postupanja protivna propisanima pravilima tog zakona, dakle kriterij „domašaj prekršajne norme“ je općenit. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je svrha izrečene novčane kazne sprečavanje ponovnog nepropisnog postupanja učinilaca koje sud proglasi odgovornim za učinjeni prekršaj, dakle svrha izrečene sankcije je odgojna, ali i kažnjiva. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjena prva dva kriterija za primjenu člana 6. Evropske konvencije.
29. Nadalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je u konkretnom slučaju ispunjen treći propisani kriterij za primjenu člana 6. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je treći kriterij, koji je u mnogim slučajevima odlučujući, kriterij prirode i strogosti kazne, koja je zaprijećena prekršiocu norme. Ustavni sud nalazi da je u konkretnom predmetu apelantu izrečena novčana kazna od 2.500,00 KM zbog toga što je koristio javnu površinu bez prethodno pribavljenog odobrenja nadležne službe. Dakle, ova prekršajna norma se općenito odnosi na sve korisnike javnih površina. Ustavni sud zapaža da maksimalna novčana kazna prema odredbama Zakona o javnim površinama iznosi od 5.000,00 KM do 10.000,00 KM (član 30), dok je apelantu u konkretnom slučaju zbog učinjenog prekršaja izrečena novčana kazna u iznosu 2.500,00 KM, budući da je Općinski sud prilikom odmjeravanja kazne primijenio odredbe člana 19. Zakona o prekršajima i izrekao mu kaznu ispod zakonom propisanog minimuma za navedeni prekršaj.
30. Pri tome, kako bi ocijenio strogost i težinu predmetne kazne, Ustavni sud ukazuje da je odredbama Zakona o prekršajima propisano da se novčane kazne evidentiraju kao dug u Registru novčanih kazni dok kažnjeni ne plati puni iznos novčane kazne i troškova postupka, te da njeno neplaćanje ima za posljedicu, između ostalog, nemogućnost registracije ili produženje važnosti registracije motornog vozila i izdavanje ili produženje važnosti vozačke dozvole, a da se samo u izuzetnim slučajevima može lice koje je kažnjeno lišiti slobode, ako sud smatra da je to jedini razuman i efikasan način koji će primorati kažnjenog da plati iznos na koji je obavezan. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da je Zakonom o prekršajima propisano (član 105. st. (1) i (2)) da „kažnjenik koji u roku ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu kaznu koja mu je određena rješenjem o prekršaju ili prekršajnim nalogom bit će prinuđen na plaćanje određivanjem lišenja slobode ako sud smatra da je to jedini razuman i efikasan način koji će primorati kažnjenika da plati iznos na koji je obavezan. O lišenju slobode zbog neplaćanja sud odlučuje rješenjem koje se protiv kažnjenika može donijeti samo jednom za odnosni prekršaj. Lišenje slobode može biti određeno od suda po službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenog organa ili Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Sud će obavijestiti podnosioca prijedloga o svojoj odluci i o izvršenju lišenja slobode“, te da „Sud može odrediti lišenje slobode do 15 dana. Vrijeme za koje je kažnjenik lišen slobode neće uticati na plaćanje iznosa koji duguje. Kažnjenik će biti odmah oslobođen nakon plaćanja punog iznosa novčane kazne.“
31. Dakle, Ustavni sud rezimira da je apelant kažnjen u prekršajnom postupku i obavezan na plaćanje kazne u iznosu od 2.500,00 KM, koja kazna se u određenim uvjetima može zamijeniti i kaznom zatvora. Redovni sudovi su apelantovu prekršajnu odgovornost utvrdili zbog činjenice da je apelant koristio javnu površinu postavljanjem ljetne bašte bez prethodno pribavljenog odobrenja nadležne službe. Postupak je proveden u skladu s odredbama Zakona o prekršajima kao procesnim zakonom, dok je kao materijalni propis primijenjen Zakon o privremenom korištenju javnih površina. Konačno, činjenica da je apelant prekršajno odgovoran, zbog čega je obavezan na plaćanje novčane kazne u iznosu od 2.500,00 KM, koja kazna se može smatrati „strogom“ kaznom u smislu „trećeg kriterija“ te se stoga smatra „krivičnom kaznom“, prema mišljenju Ustavnog suda, u smislu navedenih principa jasno upućuje da je u konkretnom predmetu primjenljiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije, odnosno da se u predmetnom postupku odlučivalo o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta.
32. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su osporene odluke donesene uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz osporenih rješenja proizlazi da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi detaljno ispitali i ocijenili neosnovanim. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da nije počinio prekršaj za koji je proglašen odgovornim, te da je redovni sud pogrešno primijenio odredbe člana 5. Zakona o korištenju javnih površina, a nije uzeo u obzir odredbe člana 12. Odluke o privremenom korištenju javnih površina, te da su ova dva propisa u koliziji. Apelant smatra da iz odredaba člana 12. Odluke o privremenom korištenju javnih površina proizlazi da nije trebao odobrenje za postavljanje ljetne bašte na spornoj javnoj površini jer je za prethodnu godinu izmirio sve obaveze koje je imao povodom postavljene ljetne bašte na istoj spornoj površini, o čemu je sudu dostavio dokaz. Ustavni sud konstatira da iz osporenih odluka proizlazi da je apelant u inkriminirano vrijeme kao vlasnik UR Cafte bar Cheers postavio ljetnu baštu površine oko 20 m² na spornoj javnoj površini bez prethodno pribavljenog odobrenja nadležnog organa, te da je Općinski sud nakon provedenog prekršajnog postupka apelanta proglasio odgovornim za prekršaj propisan odredbama člana 5. Zakona o korištenju javnih površina. Ustavni sud ukazuje da je odredbama Zakona o korištenju javnih površina propisano: (član 1) „Ovim zakonom utvrđuju se javne površine koje se mogu privremeno koristiti, njihova namjena, uslovi i način privremenog korišćenja javnih površina, poslovi prvostepenog upravnog rješavanja iz oblasti urbanizma i komunalnih djelatnosti, naknade za korišćenje javne površine […] i druga pitanja od značaja za privremeno korišćenje javnih površina na području Kantona Sarajevo“, te da je odredbama člana 5. tog zakona propisano: „Javne površine na području Kantona iz člana 3. stav 1. tač. 2, 3, 4. i 5. ovog zakona mogu se privremeno koristiti na osnovu odobrenja općinskog načelnika putem općinske službe za upravu nadležne za poslove urbanizma, odnosno komunalnih poslova [...]“. Dakle, iz navedenih odredaba jasno proizlazi da se za privremeno korištenje javnih površina mora imati odobrenje pribavljeno od nadležne općinske službe. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbama Odluke o privremenom korištenju javnih površina propisano: (član 1.) „Ovom Odlukom utvrđuju se uslovi i kriteriji za dodjelu lokacija za privremeno korišćenje javnih površina, period privremenog korišćenja javnih površina, […], način naplate, mjere za sigurnu i efikasnu naplatu, nadzor i druga pitanja od značaja za utvrđivanje naknade za korišćenje javnih površina“, da je odredbama člana 2. propisano da se „(1) Zahtjev za odobrenje korišćenja javne površine podnosi Službi za urbanizam u slučajevima kad je potrebno davanje urbanističke saglasnosti, a nakon dobijanja urbanističke saglasnosti Službi za investicije, komunalne i inspekcijske poslove. U ostalim slučajevima podnosi se direktno Službi za investicije, komunalne i inspekcijske poslove“, te da „(2) Rješenje kojim se odobrava korišćenje javne površine, kao i rješenje o utvrđenoj naknadi, donosi načelnik Općine putem Službe za urbanizam i Službe za investicije, komunalne i inspekcijske poslove, u skladu sa Zakonom i ovom Odlukom“ Pored toga, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 9. stav (1) kojima je propisano: „Dodjela lokacija za postavljanje slobodnostojećih otvorenih bašči, […], na području Općine, vrši putem oglasa, na način utvrđen ovom Odlukom, a u skladu sa Zakonom.“ Posebno, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 12. propisano: „(1) Dodjela lokacija za postavljanje slobodnostojećih otvorenih bašči vrši se u periodu kalendarske godine, a minimalni period korišćenja je 6 mjeseci. (2) Obaveza po osnovu korišćenja slobodnostojećih otvorenih bašči počinje i završava datumom koji se konstatuje zapisnikom nadležne Službe za investicije, komunalne i inspekcijske poslove. (3) U slučaju korišćenja javne površine suprotno stavom (2) ovog člana, obaveze po osnovu korišćenja počinju teći i završavaju u skladu s datumom konstatovanim u zapisnicima komunalnog inspektora, a navedeni zapisnici se dostavljaju Službi za investicije, komunalne i inspekcijske poslove. (4) Korisnicima javne površine koji redovno izvrše obaveze, najkasnije do 31.12. tekuće godine, utvrđene Zakonom o privremenom korišćenju javnih površina na području Kantona Sarajevo, ovom Odlukom i Ugovorom o zakupu javne površine, produžava se korišćenje javne površine za postavljanje slobodnostojećih otvorenih bašči, bez raspisivanja oglasa.“
34. Dakle, iz citiranih odredaba jasno proizlazi da je za privremeno korištenje javnih površina, odnosno u konkretnom slučaju postavljanje slobodnostojećih otvorenih bašti neophodno imati odobrenje nadležnog organa, te da se sa korištenjem javne površine može početi tek nakon što se to konstatira zapisnikom nadležne Službe za investicije, komunalne i inspekcijske poslove. Pri tome, stav (4) člana 12. Odluke o privremenom korištenju javnih površina jasno propisuje da se za ranije korisnike, kao što je apelant u konkretnom slučaju, ako su ispunili obaveze za prethodnu godinu ne raspisuje oglas za dodjelu lokacija. Dakle, nasuprot apelantovom stavu i selektivnom tumačenju primijenjenih odredaba, Ustavni sud zapaža da iz tih odredaba jasno proizlazi da je apelant prije postavljanja slobodnostojeće bašte na javnoj površini trebao imati odobrenje za to, a okolnost da je ranije izmirio obaveze je samo pogodnost za postojeće korisnike, budući da ne postoji obaveza raspisivanja oglasa (član 9) za dodjelu lokacije za postavljanje slobodnostojećih otvorenih bašti, te samim tim ne postoji ni mogućnost da se na određenim lokacijama pojavi neko treće lice, ukoliko raniji korisnik uredno izmiruje sve obaveze koje je preuzeo.
35. Konačno, Ustavni sud zapaža da je i sam apelant u apelaciji naveo da je „uredno pribavio dozvolu za postavljanje ljetne bašte za prethodnu godinu“, te da „Općina Stari Grad Sarajevo nikada nije postupila po rješenju Ministarstva od 21. juna 2016. godine i nikada nije donijela bilo kakvu odluku po apelantovom zahtjevu za privremeno korištenje javne površine, jedini logičan zaključak jeste da je prihvatila činjenicu da apelant 'može nastaviti' korištenje sporne javne površine“. Ti navodi ne mogu utjecati na drugačiju odluku, kao što su to prema stavu Ustavnog suda pravilno zaključili i redovni sudovi.
36. Pored toga, u vezi s apelantovim navodima da mu je „onemogućeno raspravljanje u postupku“, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud na usmenom pretresu proveo sve predložene dokaze stranaka u postupku. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, suprotno apelantovim navodima, detaljno analizirao sve dokaze i doveo ih u međusobnu vezu, te dao obrazložene i detaljne razloge zašto prihvata ili ne prihvata određene dokaze, pa nakon toga izveo zaključak o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti za počinjeni prekršaj. Ustavni sud zapaža da apelantu nije ni na koji način bilo uskraćeno pravo da provodi svoje dokaze. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, koristio se mogućnošću da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, te da osporava navode i dokaze podnosioca zahtjeva, što je i činio, a imao je i mogućnost da predlaže dokaze za svoje tvrdnje, kao i dokaze kojim bi osporio dokaze podnosioca zahtjeva. Činjenica da dokazi koje je apelant predlagao (pogotovo čitanje kartice poslovnih prostora/javnih površina za period 1. januar – 31. decembar 2015. godine iz kojeg proizlazi da je apelant za prethodnu godinu izmirio sve obaveze) nisu doveli do zaključka suda da nema prekršaja u apelantovom postupanju, samo po sebi, kada je sud dao obrazloženje koje nije proizvoljno, ne može utjecati na povredu prava na pravično suđenje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je iz odluke Kantonalnog suda evidentno da je taj sud razmotrio sve apelantove žalbene navode, koje apelant ponavlja u apelaciji, te dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio neosnovanim i zašto je potvrdio prvostepeno rješenje. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su jasno naveli razloge za svoje odlučenje, dajući analizu dokaza koja se ne čini paušalnom niti proizvoljnom.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetni prekršaj. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, niti je u predmetnom postupku u suštinskom smislu apelantu bilo uskraćeno pravo na pristup sudu ili bilo koje procesno pravo propisano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije jer je apelant proglašen odgovornim i kažnjen za prekršaj budući da je utvrđeno da je bez prethodno pribavljenog odobrenja nadležnog organa postavio slobodnostojeću otvorenu baštu na spornoj javnoj površini.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević