Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2817/17 (D. A.)

Odluka donesena 13. 11. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Miješanje u imovinu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2817/17

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 11. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2817/17, rješavajući apelaciju Dobrice Ašanina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dobrice Ašanina podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 211877 13 Gž od 12. maja 2017. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 211877 11 P od 23. novembra 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dobrica Ašanin (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 6. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 211877 13 Gž od 12. maja 2017. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 211877 11 P od 23. novembra 2012. godine. Podneskom od 10. septembra 2018. godine apelant je dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 776/07 odbačena je kao očigledno prima facie neosnovana apelantova apelacija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž- 2470/05 od 7. decembra 2006. godine i Presude Opštinskog suda broj P-2466/05 od 29. jula 2005. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 776/07 od 5. juna 2007. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Predmet tužbenog zahtjeva se odnosio na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu vojnog stana i uknjižbu (opširnije o tom predmetu u nastavku ove odluke).

3. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1370/08 utvrđeno je, između ostalog, kršenje apelantovog prava na imovinu, te je odluka dostavljena Vladi Federacije Bosne i Hercegovine s ciljem obezbjeđivanja apelantovog prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1370/08 od 23. novembra 2012. godine (grupna odluka u okviru koje su riješene apelacije koje je podnio apelant br. AP 1366/11 i AP 3896/11, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Navedenim apelacijama apelant je osporio odluke koje su donesene u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu povodom zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, odnosno izvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) i zahtjeva za preispitivanje te odluke (detaljnije o tom postupku vidi op cit. AP 1370/08, tačke od 51 do 59).

4. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1062/15 utvrđeno je, između ostalog, kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda koji se vodio pod brojem 65 0 P 211877 13 Gž (predmetni postupak), te je naloženo tom sudu da bez odlaganja odluči o žalbi, a Vladi Kantona Sarajevo da apelantu isplati iznos od 1.000,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine (grupna odluka u okviru koje je riješena i apelacija broj AP 4848/16 koju je apelant podnio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku) dostupna na www.ustavnisud.ba).

5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i zakonskog zastupnika tužene Vlade FBiH, Službe za zajedničke poslove organa i tijela FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 18. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Kantonalni sud, Opštinski sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 25. do 27. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Presudom Opštinskog suda broj P-2466/05 od 29. jula 2005. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž 2470/05 od 7. decembra 2006. godine, utvrđeno je da je pravno valjan kupoprodajni ugovor koji je 28. februara 1992. godine apelant zaključio sa državom SFRJ i bivšom SSNO (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), koji se odnosio na kupovinu tzv. vojnog stana u Sarajevu u Ulici Čekaluša broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu u javnim evidencijama pravosnažno je odbijen. Navedene presude su bile predmet ocjene Ustavnog suda (op. cit. AP 776/07).

9. Apelant je vodio više postupaka s ciljem zaštite prava na predmetnom stanu, a na osnovu izvršenja odluke CRPC-a apelantu je 30. januara 2007. godine predmetni stan vraćen u posjed (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 91/16 od 19. juna 2018. godine, tačke 15-22, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu tužena je osporavala odluke donesene u upravnom postupku u okviru kojih je apelantu predmetni stan vraćen u posjed. Navedena apelacija tužene je odbačena kao očigledno (prima facie) neosnovana jer Ustavni sud nije našao da su prigovori tužene o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu opravdani.

10. Postupajući po zahtjevu kojim je apelant od tužene tražio upis prava svojine na predmetnom stanu, tužena je Rješenjem broj 03-23-70/07 od 27. novembra 2008. godine odbila zahtjev. Tužena je neosnovanost zahtjeva opravdala relevantnim okolnostima predmeta koje je prezentovala u rješenju primijenivši Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (čl. 39, 39a. i 39e; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), kao i član 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) u svjetlu činjenice da je apelantu 9. jula 2002. godine prestala profesionalna vojna služba u VJ kao zastavniku I klase.

11. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv rješenja ne može izjaviti žalba, niti pokrenuti upravni spor, ali da nezadovoljna stranka može pokrenuti sudski postupak kod Opštinskog suda.

Osporene presude

12. Apelant je 7. oktobra 2011. godine podnio novu tužbu protiv tužene radi utvrđenja da je kao legalni posjednik predmetnog stana na osnovu predmetnog ugovora stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na stanu, što je tužena dužna da prizna te trpi da se apelant u javnim evidencijama upiše kao vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1.

13. Apelant je istovremeno postavio još jedan (eventualni) zahtjev kojim je tražio isplatu adekvatne tržišne protivvrijednosti predmetnog stana u iznosu od 2.300,00 KM za 1 m² stambene površine.

14. Tužena je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila tužbene zahtjeve istakavši istovremeno i prigovor res iudicata u odnosu na primarni tužbeni zahtjev.

15. Odlučujući o postavljenim zahtjevima, Opštinski sud je Presudom broj 65 0 P 211877 11 P od 23. novembra 2012. godine tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio isplatu kao u prethodnoj tački odbio kao neosnovan, dok je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio utvrđenje kao u tački 12 ove odluke odbacio kao nedopušten (sve preciznije navedeno u izreci presude).

16. Opštinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka ocjenom dokaza (koji su taksativno pobrojani na stranici 4 obrazloženja) u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) došao do zaključka da je primarni zahtjev nedopušten, a eventualni neosnovan.

17. U vezi s tužbenim zahtjevom kojim je apelant tražio utvrđenje (primarni tužbeni zahtjev), Opštinski sud je pošao od odredbe člana 196 ZPP koja propisuje obavezu suda da tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta po zahtjevu o kojem je već pravosnažno odlučeno da odbaci tužbu. Kako je Opštinski sud na osnovu izvedenih dokaza i uvidom u spis izveo zaključak o identičnosti tužbenih zahtjeva iz predmeta P-2466/05 koji je pravosnažno okončan (vidi tačku 8 ove odluke) i ovog predmeta, taj sud je tužbeni zahtjev odbacio kao nedopušten.

18. U odnosu na eventualni zahtjev kojim je apelant tražio isplatu iznosa od 2.300,00 KM po 1 m² predmetnog stana, Opštinski sud je zaključio da je taj dio zahtjeva neosnovan. U vezi s takvim stavom, Opštinski sud je istakao da je apelant tokom postupka izveo dokaze kojim je dokazao da se nalazi u posjedu predmetnog stana, te da posjeduje predmetni ugovor o kupovini stana za koji je utvrđeno da je pravno valjan, ali pri tome nije ponudio dokaze koji su relevantni za odlučivanje u smislu utvrđivanja naknade za vrijednost stana, u smislu Zakona o prodaji stanova i Zakona o prestanku primjene.

19. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 211877 13 Gž od 12. maja 2017. godine žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio, a istom presudom dopuna apelantove žalbe je odbačena kao neblagovremena.

20. Ispitujući apelantove žalbene navode u granicama propisanim članom 221 ZPP, Kantonalni sud je zaključio da je žalba neosnovana. Kantonalni sud je prvo ispitao prvostepenu presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbačen zbog presuđene stvari utvrdivši da u tom dijelu nije bilo propusta prvostepenog suda. Kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je, upoređujući tužbeni zahtjev koji je postavljen tužbom u predmetnoj pravnoj stvari sa navedenim tužbenim zahtjevom o kojem je pravosnažno odlučeno u predmetu broj P-2466/05, pravilno utvrdio da je o njemu već pravosnažno odlučeno kako u pogledu pravne valjanosti predmetnog ugovora tako i u pogledu zahtjeva za sticanje prava svojine na predmetnom stanu, odnosno upisa tog prava u zemljišnim knjigama. I prema ocjeni Kantonalnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja kumulativno su ispunjena sva tri uslova za utvrđenje da se radi o presuđenoj stvari (identitet stranaka, tužbeni zahtjev i činjenični osnov), o čemu se Kantonalni sud detaljnije izjasnio na stranici 3 obrazloženja. Taj stav Kantonalni sud je obrazložio navodom da je u predmetu broj P- 2466/05 utvrđeno da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji/otkupu nepokretnosti – predmetnog stana (pobliže opisan u izreci) broj 3513-1797-4 zaključen 28. februara 1992. godine između države SFRJ i bivšeg SSNO-a i apelanta. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac ostao u oružanim snagama van teritorije BiH nakon 14. decembra 1995. godine, te mu stoga ne pripada pravo upisa prava svojine na predmetnom stanu, već samo pravo na novčanu naknadu od Federacije BiH, zbog čega je odbijen njegov zahtjev da je tuženi dužan da trpi da se apelant uknjiži sa pravom svojine na predmetnom stanu – nepokretnosti sa dijelom 1/1.

21. U vezi s eventualnim zahtjevom kojim je apelant tražio isplatu cijene stana, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije izveo nijedan dokaz na okolnost utvrđivanja visine naknade koja pripada tužiocu umjesto upisa prava svojine na predmetnom stanu. Kantonalni sud je dalje pojasnio da je na apelantu bio teret dokazivanja pripadajuće naknade, koju u predmetnom postupku nije dokazao (član 7 u vezi sa članom 123 stav 1 ZPP), pri čemu taj sud nije mogao da prihvati žalbene navode da je visina naknade cijena stana na datoj lokaciji opštepoznata stvar iz oglasa u dnevnim novinama i oglasa o prodaji nepokretnosti u BiH i Sarajevu. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant je visinu naknade morao da dokaže predloženim i izvedenim dokazima budući da je tužena nije učinila nespornom, niti je priznala, pa je stoga prvostepeni sud pravilno odlučio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio eventualni tužbeni zahtjev. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U apelaciji se iscrpno elaborira tok predmetnog, ali i drugih postupaka koje je apelant vodio radi zaštite prava na predmetnom stanu. Potom, apelant navodi da je predmetni postupak pokrenuo nakon što je uveden u posjed predmetnog stana (30. januar 2007. godine) i nakon što je tužena odbila njegov zahtjev za uknjižbu predmetnog stana u javnim evidencijama. Apelant iskazuje nezadovoljstvo osporenim odlukama, posebno rješenjem tužene (vidi tačku 9 ove odluke) i u tom pravcu tvrdi da osporene odluke krše njegova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koja se pozvao, te tvrdi da sporne odluke krše i Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum). Apelant tvrdi da su redovni sudovi prekršili njegovo pravo na pravičnu raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim sudom odbijajući pravičnu raspravu o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu za utvrđenje svih relevantnih činjenica koje kumulativno obuhvata član 39a. Zakona o prodaji stanova, te u tom pravcu osporava stav redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Takođe, tvrdi da je tokom postupka imao pravo samo na formalno raspravljanje. U vezi s odbijanjem eventualnog zahtjeva, apelant ukazuje da je u doba moderne komunikacije i sredstava informisanja tržišna cijena za kvadrat stana na lokaciji predmetnog stana dobro poznata i dostupna svim građanima putem dnevnih i nedjeljnih oglasa. Prema apelantovoj ocjeni, radi se o realnoj cijeni koju je utvrdio i stalni sudski vještak. Prihvatanjem „nepune“ tržišne naknade za predmetni stan apelant bi sebe i svoju porodicu doveo u nezavidan položaj jer na datoj lokaciji ne bi mogao obezbijediti drugi dom.

23. Apelant se u vezi s kršenjem prava na imovinu iscrpno poziva na praksu Doma za ljudska prava (odluke br. CH-03/14442, CH-98/514, CH-99/1704 i CH-98/162), Ustavnog suda (odluke br. AP 2786/14 od 30. juna 2015. godine i AP 441/08 od 17. aprila 2008. godine) i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud; predmet Đokić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 6518/04 od 27. maja 2010. godine) iz kojih citira relevantne dijelove koje smatra primjenjivim u njegovom slučaju. Apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi da je tužena donošenjem Rješenja broj 03-23-70/07 od 27. novembra 2008. godine prekršila odredbu člana 39a. Zakona o prodaji stanova, a što su redovni sudovi propustili da učine, te da se shodno tome tuženoj naloži upis predmetnog stana u javne evidencije i isplata iznosa od 6.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog višegodišnjih postupaka koje je apelant vodio ili da se tuženoj naloži da apelantu isplati iznos od 2.300,00 KM po 1 m² stana u skladu sa tržišnom cijenom.

24. U dopuni apelacije apelant je na uvid dostavio Odluku Ustavnog suda broj AP 91/16, te je ukazao i na Odluku AP 5189/15, predloživši da se imaju u vidu prilikom razmatranja predmetne apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

25. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju iz osporene presude predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Opštinski sud je, između ostalog, naveo da je postupak sproveden u razumnom roku u skladu sa odredbama ZPP te važećim zakonskim propisima vezanim za navedenu materiju. Opštinski sud je još ukazao da je drugi uređujući sudija po apelaciji broj AP 4818/16 koju je apelant podnio zbog dužine trajanja postupka dostavio izjašnjenje koje je Ustavnom sudu dostavljeno 5. aprila 2017. godine.

27. Tužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakla da su apelacioni prigovori neosnovani jer je apelantu predmetni stan vraćen u posjed još 2007. godine, te da posjeduje pravno valjan ugovor, ali nema pravo na upis prava svojine na predmetnom stanu, a što mu daje pravo na isplatu koja će biti razmatrana nakon donošenja novih zakonskih odredbi kojima će to pitanje biti regulisano.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 7. stav (1) (1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 128. stav (1) (1) Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.

Član 196. st. (1) i (2) (1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravnosnažna.

(2) Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravnosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravnosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.

29. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 11/13 – rješenje US). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39e.

Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16.

januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 211877 13 Gž od 12. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant se poziva i na kršenje Aneksa VII Okvirnog sporazuma.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

36. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

37. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode u okviru koga je apelant tražio zaštitu prava na predmetnom stanu, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. Prije ispitivanja opravdanosti apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća da predmet apelacionog razmatranja mogu biti samo osporene presude redovnih sudova protiv kojih je apelant blagovremeno podnio predmetnu apelaciju. Stoga rješenje tužene (vidi tačku 10 ove odluke) na koje se apelant takođe poziva ne može, shodno članu 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, biti predmet apelacionog razmatranja.

39. U vezi s prigovorima kojim apelant ukazuje da je tokom postupka imao pravo samo na formalno raspravljanje, a ne suštinsko, čime ukazuje da mu je prekršeno pravo na raspravu pred nezavisnim i nepristranim sudom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant ovaj prigovor nije potkrijepio relevantnim argumentima kako bi ga učinio podobnim za ispitivanje. Uz to, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava ništa što bi izneseni prigovor opravdalo jer je apelantu bilo omogućeno da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženom, da predlaže dokaze, da se izjašnjava o dokazima suprotne strane, a apelant ni u apelaciji ne tvrdi suprotno. Stoga bi se mogao izvući zaključak da je ovaj paušalni prigovor zapravo motivisan nezadovoljstvom ishoda parničnog postupka što per se ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, na što je apelant neosnovano ukazao.

40. U vezi s prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

42. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

43. Ustavni sud zapaža da je apelantov primarni zahtjev koji se odnosio na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu odbačen kao nedopušten jer je Opštinski sud, odlučujući o prigovoru tužene i po službenoj dužnosti, u smislu člana 196 stav (2) ZPP, utvrdio da je o tom zahtjevu suštinski odlučeno u ranijoj parnici između istih parničnih stranaka, a takav stav prvostepenog suda Kantonalni sud je u cijelosti podržao nakon što je ocijenio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon uporedne analize presuda iz tačke 8 ove odluke i postavljenog primarnog zahtjeva u predmetnoj parnici (vidi tačku 12 ove odluke) utvrdili da se suštinski radi o istovjetnim zahtjevima i istom činjeničnom osnovu između istih stranaka, što je redovne sudove uputilo na zaključak da su kumulativno ispunjena sva tri uslova za postojanje presuđene stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da se apelantovi zahtjevi suštinski svode na uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu, a da je takav zahtjev u ranijoj parnici između istih stranaka već pravosnažno odbijen. Ustavni sud zapaža i da apelant u vrijeme vođenja ranije parnice nije ispunjavao uslove za upis prava svojine na predmetnom stanu, u smislu člana 39a. Zakona o prodaji stanova jer nije bio u posjedu predmetnog stana. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je apelant prije podnošenja predmetne tužbe ulaskom u posjed predmetnog stana stekao uslove za uknjižbu prava svojine, u smislu Zakona o prodaji stanova, ali da procesna pravila parničnog postupka ne dozvoljavaju da se o istom zahtjevu između istih parničnih stranaka i povodom istog činjeničnog osnova pravosnažno odlučuje dva puta (res iudicata), bez obzira na razloge odlučenja (član 196 stav 2 ZPP). Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, apelant je sebe doveo u ovu situaciju isključivo svojim propustom jer je prije postavljanja zahtjeva za uknjižbu u ranijoj parnici mogao i morao znati da u tom trenutku nije ispunjavao uslove za uknjižbu, u smislu člana 39a. Zakona o prodaji stanova (nije bio u posjedu predmetnog stana) i da u takvim okolnostima tako postavljenom tužbenom zahtjevu ne može i neće biti udovoljeno. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća na stavove izražene u Odluci broj AP 2125/17, da pravna sigurnost pretpostavlja poštovanje principa res iudicata, odnosno princip presuđene stvari, te da se pravosnažna sudska odluka ne smije dovoditi u pitanje osim u zakonom predviđenim slučajevima, kao i stav da sudsku odluku može preispitati samo nadležni sud povodom pravnih lijekova u postupku propisanom Ustavom i zakonom (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2125/17 od 29. novembra 2018. godine, tačke 66 i 67., dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

44. Imajući u vidu navedeno, kao i data obrazloženja redovnih sudova u svjetlu raspoloživih dokumenata i iznesenih prigovora, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne zapaža proizvoljnost u obrazloženju redovnih sudova.

45. U vezi s eventualnim tužbenim zahtjevom kojim je apelant tražio isplatu iznosa od 2.300,00 KM za 1 m² predmetnog stana, Ustavni sud zapaža da je taj dio zahtjeva odbijen kao neosnovan primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu čl. 7, 123 i 126 ZPP. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da apelant u tom pravcu nije ponudio niti jedan relevantan dokaz na osnovu koga bi sud utvrdio visinu zahtjeva, pri čemu je Kantonalni sud naglasio da cijena kvadratnog metra stana ne predstavlja opštepoznatu činjenicu koju u postupku ne treba dokazivati, posebno u situaciji kada se suprotna strana tome usprotivila.

46. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da redovni sudovi svoje odluke zasnivaju na dokazima koje su predložile stranke, koje je sud prihvatio i izveo na glavnoj raspravi, pa apelantovo pozivanje na nalaz i mišljenje vještaka koji tokom postupka nije proveden kao dokaz, koji bi bio predmet ocjene suda u smislu člana 8 ZPP, ne može biti relevantan argument kojim bi se apelantove tvrdnje o opštepoznatoj cijeni stana za 1 m² mogle prihvatiti opravdanim. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne razloge za odlučenja koja apelant osporava.

47. Međutim, Ustavni sud u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev primjećuje da je tužena apelantov tužbeni zahtjev osporila u cijelosti, dakle i osnov i visinu, a da je od redovnih sudova izostalo obrazloženje na čemu su zasnovali pravni osnov za isplatu po apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu prije nego su se upustili u raspravu o visini postavljenog zahtjeva s obzirom na specifičnu okolnost konkretnog slučaja, činjenicu da se apelant već nalazi u posjedu predmetnog stana, kao i činjenicu da se naknada isplaćuje kao kompenzacija umjesto upisa prava svojine na stanu za čiji otkup postoji pravno obavezujući ugovor o otkupu. Dakle, specifičnost konkretnog slučaja leži u činjenici da apelant ispunjava sve uslove za uknjižbu stana, u smislu člana 39a. Zakona o prodaji stanova (pravno obavezujući ugovor i legalan posjed stana), ali je taj zahtjev odbijen primjenom principa res iudicata, dakle zbog procesnih razloga, o čemu se Ustavni sud prethodno izjasnio i utvrdio da u tom dijelu nije bilo proizvoljnosti redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da, s obzirom na navedene okolnosti i jasna procesna pravila koja su propisana ZPP, nije bilo prostora da se u specifičnim okolnostima u konkretnom slučaju apelantu pruži zaštita kakvu je tražio kada su redovni sudovi poštujući relevantne odredbe ZPP odbili i primarni tužbeni zahtjev zbog obaveze primjene principa res iudicata i apelantov eventualni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja.

48. U vezi s apelantovim prigovorima kojim zbog dužine trajanja postupaka u okviru kojih je apelant tražio zaštitu svojih prava na predmetnom stanu traži isplatu nematerijalne štete, Ustavni sud ponovo ukazuje da predmet apelacionog razmatranja u konkretnom slučaju mogu biti samo presude koje je apelant, u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, osporio predmetnom apelacijom. Ustavni sud zapaža da je u okviru predmetnog parničnog postupka Ustavni sud već intervenisao (vidi tačku 4 ove odluke) donoseći odluku kojom je utvrđeno kršenje apalantovog prava na suđenje u razumnom roku uz nalog Kantonalnom sudu da hitno odluči o apelantovoj žalbi, nakon čega je taj sud u kratkom roku postupio po odluci Ustavnog suda, pa se u takvim okolnostima ovi apelantovi prigovori u kontekstu predmetnog postupka čine neosnovanim.

49. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud iz obrazloženja redovnih sudova ne uočava ništa što bi opravdalo apelantove iznesene prigovore, pa Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

50. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

51. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

52. Prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu je da li apelant ima „imovinu“ koja uživa zaštitu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1 Protokola broj 1 Ustavni sud se, slijedeći sopstvenu praksu, već izjasnio u Odluci AP 1370/08 (op. cit. AP 1370/08, tačka 97; vidi i tačku 3 ove odluke).

53. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je osporenim presudama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant primarnim tužbenim zahtjevom, između ostalog, tražio upis prava svojine u javnim evidencijama na predmetom stanu, ali je zahtjev odbačen kao nedopušten primjenom principa presuđene stvari, tako da se redovni sudovi suštinski nisu ni bavili pitanjem prava na upis u svjetlu Zakona o prodaji stanova. U vezi s odbijanjem eventualnog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi taj zahtjev odbili primjenom pravila o teretu dokazivanja jer apelant nije ponudio dokaze za tvrdnju da 1 m² predmetnog stana iznosi 2.300,00 KM. U takvim okolnostima kada se redovni sudovi suštinski nisu bavili pitanjem da li apelant ispunjava uslove za uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu u javnim evidencijama, odnosno kada je eventualni zahtjev odbijen isključivo primjenom pravila o teretu dokazivanja (o čemu se Ustavni sud prethodno detaljnije izjasnio u okviru prava na pravično suđenje i u tom dijelu nije utvrdio proizvoljnost redovnih sudova), sve to u situaciji kada se apelant od 2007. godine nalazi u posjedu predmetnog stana, a to pravo osporenim presudama nije dovedeno u pitanje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

54. Ustavni sud podsjeća da je prilikom razmatranja ove apelacije imao u vidu i svoju noviju praksu zauzetu u predmetu AP 2916/16 (vidi Ustavni sud, odluka od 31. januara 2019. godine tačke 28-40, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, u okolnostima tog slučaja, utvrđeno da miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu nije bilo zakonito u situaciji kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog nemogućnosti povrata tzv. vojnog stana u posjed, odnosno nemogućnosti uknjižbe prava svojine na stanu za koji je postojao valjan kupoprodajni ugovor. S obzirom na to da je apelant u konkretnom slučaju u bitno boljoj poziciji jer se od 2007. godine nalazi u posjedu predmetnog stana, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi uputilo na zaključak da je apelantu pravo na posjed bilo čim ugroženo, Ustavni sud smatra da navedena praksa u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva. Štaviše, u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na sadržaj osporenih odluka i činjenicu da se apelant nalazi u posjedu stana, Ustavni sud je zaključio da nije ni došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu, o čemu se Ustavni sud prethodno detaljnije izjasnio.

55. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu svu praksu na koju se apelant pozvao u apelaciji, ali da ona, s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja, nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

56. Dakle, imajući u vidu sve navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud neće razmatrati ostale aspekte prava na imovinu.

57. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija

58. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvenciju koje apelant očito dovodi u vezu sa kršenjem prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da je ovaj prigovor ostao bez relevantne argumentacije, a iz osporenih presuda Ustavni sud ne uočava ništa što bi pokrenulo pitanje kršenja tog prava.

Ostali prigovori

59. U vezi s apelantovim prigovorom da osporene presude krše i Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma, Ustavni sud ovaj prigovor ne može dovesti u vezu s kršenjem prava koja promoviše navedeni aneks u okolnostima kada se apelant nalazi u posjedu predmetnog stana, a osporenim presudama to apelantovo pravo ničim nije dovedeno u pitanje. VIII.Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije kada su redovni sudovi saglasno zaključili da odbace dio tužbenog zahtjeva zbog obaveze primjene principa presuđene stvari jer su utvrdili da su se ispunili svi kumulativni uslovi za to, za što su dali jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, niti suprotnim relevantnim odredbama ZPP na kojima su osporene odluke zasnovane, te kada su eventualni zahtjev koji se odnosio na isplatu naknade vrijednosti predmetnog stana odbili primjenom pravila o teretu dokazivanja jer apelant nije pružio dokaze za traženi iznos, za što su redovni sudovi isto tako dali jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim i suprotnim pravilima procesnog prava.

61. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporenim odlukama nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu u svjetlu činjenice da se apelant nalazi u posjedu predmetnog stana i da to njegovo pravo u predmetnom postupku ničim nije dovedeno u pitanje.

62. Takođe, nema ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu kada apelant u tom pravcu nije iznio relevantnu argumentaciju, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi pokrenulo pitanje kršenja tog prava.

63. Konačno, nema ni kršenja prava iz Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma budući da je apelantu predmetni stan vraćen u posjed, a osporenim presudama to apelantovo pravo ničim nije ugroženo.

64. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2817/17 (D. A.) | Sudska praksa | Aktio