Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1566/17 (Slavko Galušić Marina Galušić i M. G.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vanparnični postupak
  • Naknada
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građevinsko zemljište
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1566/17

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1566/17, rješavajući apelaciju Slavka Galušića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Slavka Galušića, Marine Galušić i Maria Galušića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 V 013834 16 Rev od 6. februara 2017. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Slavku Galušiću, Marini Galušić i Mariu Galušiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima Slavku Galušiću, Marini Galušić i Mariu Galušiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Galušića, Marine Galušić i Maria Galušića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 V 013834 16 Rev od 6.

februara 2017. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 V 013834 15 Gž 2 od 11. septembra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 V 013834 13 V 3 od 12. januara 2015.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavko Galušić, Marina Galušić i Mario Galušić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Akif Hodžić, advokat iz Živinica, podnijeli su 20. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 V 013834 16 Rev od 6. februara 2017. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 V 013834 15 Gž 2 od 11. septembra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 V 013834 13 V 3 od 12. januara 2015. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 21. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 18. maja 2017. godine, a od zakonskog zastupnika Općine Živinice (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) 17. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 22. maja do 27. juna 2017. godine, dok protivnik predlagača nije dostavio odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Rješenjem Općinskog vijeća Općine Živinice broj 10-05-1551 od 19. februara 2009. godine, koje je postalo pravomoćno 14. aprila 2009. godine, od pravnog prednika apelanata eksproprirano je gradsko građevinsko zemljište u ukupnoj površini od 563 kvadratna metra (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) zajedno s objektima, a radi njegovog privođenja trajnoj namjeni prema regulacionom planu prostorne cjeline „Riba“ Živinice.

6. Iz zapisnika sa usmene rasprave, održane 20. maja 2009. godine pred nadležnim organom uprave Općine Živinice radi postizanja sporazuma o visini naknade za eksproprirane nekretnine pravnog prednika apelanata, proizlazi da u upravnom postupku nije došlo do postizanja sporazuma o visini naknade za predmetne nekretnine između pravnog prednika apelanata i Općine Živinice kao korisnika eksproprijacije.

7. Nadležna općinska služba za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Živinice je na osnovu člana 62. Zakona o eksproprijaciji 31. augusta 2009. godine dostavila Općinskom sudu pravomoćno rješenje Općinskog vijeća Općine Živinice o preuzimanju gradskog građevinskog zemljišta od 19. februara 2009. godine radi određivanja novčane naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište, porodično-stambenu zgradu i ostale pomoćne i prateće objekte prednika apelanata. Uz rješenje je dostavljen i zapisnik od 20. maja 2009. godine sa usmene rasprave radi postizanja sporazuma o visini naknade za eksproprirane predmetne nekretnine, iz čijeg sadržaja proizlazi da u upravnom postupku nije došlo do postizanja sporazuma o visini naknade za predmetne nekretnine.

8. Iz Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda broj 33 0 O 010496 09 O od 7. decembra 2009. godine proizlazi da su apelanti jedini i zakoniti nasljednici iza umrlog Ivana Galušića od kojeg su izuzete predmetne nekretnine.

9. Općinski sud je, nakon što mu je nadležna općinska služba Općine Živinice shodno članu

62. Zakona o eksproprijaciji dostavila propisane dokumente, prvo ročište održao u martu 2010. godine, a postupak je okončan Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 V 013834 09 V od 22. maja 2012. godine kojim je određena naknada za eksproprirane nekretnine. Odlučujući u žalbenom postupku, Kantonalni sud je Rješenjem broj 33 0 013834 12 Gž od 25. oktobra 2012. godine žalbu protivnika predlagača uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Osporene odluke

10. U ponovnom postupku Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 V 013834 13 V 3 od 12. januara 2015. godine određena je novčana naknada za nekretnine apelanata koje su preuzete od njihovog pravnog prednika rješenjem o preuzimanju gradskog građevinskog zemljišta Općinskog vijeća Općine Živinice od 19. februara 2009. godine, preciznije označenih katastarskim i zemljišno-knjižnim oznakama, koja ukupno iznosi 432.073,20 KM za zemljište, stambene, pomoćne i ostale prateće objekte, a koji iznos je Općina Živinice kao protivnik apelanata – predlagača dužna isplatiti apelantima sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 12. januara 2015. godine, kao dana donošenja rješenja, pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana od dana prijema prepisa rješenja (stav I izreke rješenja). Stavom II izreke rješenja obavezan je protivnik predlagača da apelantima naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu.

11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u konkretnom vanparničnom postupku nadležna općinska služba Općine Živinice na osnovu člana 62. Zakona o eksproprijaciji dostavila tom sudu pravomoćno rješenje Općinskog vijeća Općine Živinice o preuzimanju gradskog građevinskog zemljišta od 19. februara 2009. godine zajedno sa zapisnikom od 20. maja 2009. godine.

12. Općinski sud je dalje naveo da postupak za odlučivanje o visini naknade za eksproprirane nekretnine vodi nadležni sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku kako je to propisano odredbom člana 64. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, što znači da u tom postupku sud nije vezan prijedlogom stranaka, za razliku od parničnog postupka koji se pokreće tužbom (član 53. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), a koja mora sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (član 53. stav 2. ZPP).

13. U konkretnoj fazi postupka, kako je naveo Općinski sud, sporna je visina naknade za gradsko građevinsko zemljište u ukupnoj površini od 563 kvadratna metra, koje je bilo predmet eksproprijacije (sporna nekretnina), dok je o naknadi za ostale izuzete nekretnine pravomoćno odlučeno. Utvrđeno je da prema nalazu vještaka građevinske struke Nedžada Izića (pismeni nalaz i mišljenje od 20. septembra 2010. godine, dopunski nalaz i mišljenje od 16. decembra 2010. godine i od 24. marta i 5. decembra 2014. godine) cijena kvadratnog metra predmetnog zemljišta iznosi 700,00 KM uzimajući u obzir da se na toj lokaciji treba graditi stambeno-poslovni objekt i da njegova ukupna tržišna vrijednost predstavlja parametar za izračunavanje tržišne vrijednosti zemljišta, tj. 30 % od cijene kompletnog objekta. Dalje je navedeno da se prema podacima iz zaključenih sporazuma sa ranijim vlasnicima ekspropriranih nekretnina na istom lokalitetu naknada kretala u rasponu od 115,00 KM do 167,00 KM po kvadratnom metru, zatim prema podacima Komisije Porezne uprave za utvrđivanje tržišne vrijednosti tržišna vrijednost zemljišta je 300,00 KM po kvadratnom metru. Također su pribavljeni podaci iz rješenja iz 2004. godine o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta putem javnog nadmetanja (prosječna cijena 1.472,44 KM po kvadratnom metru). Dalje je utvrđeno da je rješenjem Općinskog suda određena visina naknade 350,00 KM po kvadratnom metru za nekretnine koje se nalaze u istom području gradske zone u ranijem vlasništvu S. M., a da je u bližoj okolini sporne nekretnine u objektu ,,Šeher“ tržišna cijena stana iznosila 1.499,00 KM po kvadratnom metru. Nadalje je utvrđeno da je cijena iz kupoprodajnog ugovora zaključenog između DD ,,Konjuh“ Živinice i „Hifa petrol“ od 17. maja 2011. godine za zemljište u prvoj zoni iznosila 303,00 KM po kvadratnom metru.

14. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je iznos od 700,00 KM po kvadratnom metru, koji je utvrdio vještak, umanjio za 10 % zbog neuređenog priključka sporne nekretnine na glavnu ulicu i zbog nepostojanja infrastrukture, tako da je cijenu odredio u iznosu od 630,00 KM po kvadratnom metru, uz obrazloženje da nije bila prihvatljiva visina naknade od 115,00 -167,00 KM jer da iz zaključenih sporazuma nije mogao utvrditi tačnu lokaciju zemljišta bez obzira na to što su nekretnine bile upisane u k. o. Živinice i da nisu bile izuzete u istu svrhu kao nekretnine apelanata. Prema shvaćanju Općinskog suda, nije bila prihvatljiva ni visina naknade od 350,00 KM po kvadratnom metru iz sudske odluke kojom je S. M. dosuđena naknada jer da nekretnine apelanata imaju veću površinu i povoljniji položaj, pa su kao takve povoljne za izgradnju u odnosu na nekretninu S. M., dok su nekretnine koje je kupila „Hifa petrol“ i koje se nalaze u prvoj gradskoj zoni kupljene u svrhu izgradnje benzinske pumpe.

15. Apelanti i protivnik predlagača su se žalili protiv navedenog rješenja Općinskog suda. Odlučujući o žalbama, Kantonalni sud je Rješenjem broj 33 0 V 013834 15 Gž 2 od 11. septembra 2015. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu, a žalbu protivnika predlagača djelimično uvažio i prvostepeno rješenje preinačio tako da je dosuđena naknada za spornu nekretninu sa iznosa od 354,690,00 KM snižena na iznos od 197.050,00 KM, a ukupno dosuđena naknada sa iznosa od 432.073,20 KM snižena je na iznos od 274.433,20 KM, te su i troškovi postupka sniženi na precizirani iznos.

16. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud prilikom određivanja naknade nije pravilno utvrdio njenu visinu jer nije uzeo u obzir sve okolnosti relevantne za određivanje naknade u smislu odredbe člana 46. Zakona o eksproprijaciji, da nije cijenio sve parametre radi dobivanja podataka o cijeni koja se može postići na tržištu, te da je valjalo uzeti u obzir i podatke o tržišnoj vrijednosti nekretnina prema dostavljenim podacima Porezne uprave. Kantonalni sud je odredio tržišnu cijenu kvadratnog metra sporne nekretnine u iznosu od 350,00 KM, a ne 630,00 KM kako je to našao prvostepeni sud. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je imao u vidu podatke sadržane u sudskom spisu koji se odnose na cijenu iz zaključenih sporazuma s ranijim vlasnicima ekspropriranih nekretnina na istom lokalitetu, zatim podatke o tržišnoj vrijednosti nekretnina koje je dostavila nadležna komisija za procjenu vrijednosti zemljišta po cijeni od 300,00 KM po kvadratnom metru. Također je istakao da je imao u vidu i rješenje Općinskog suda u predmetu za naknadu ekspropriranih nekretnina u ranijem vlasništvu S. M. kojoj je dosuđena naknada u iznosu od 350,00 KM po kvadratnom metru, kao i naknade iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između DD ,,Konjuh“ Živinice i „Hifa petrol“ po cijeni od 303,00 KM po kvadratnom metru, uzimajući u obzir lokaciju i uređenost parcele, te pristup istoj.

17. Apelanti su protiv rješenja Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 33 0 V 013834 16 Rev od 6. februara 2017. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Istim rješenjem je odbijen zahtjev apelanata za sastavljanje revizije u preciziranom iznosu.

18. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su se apelanti u revizionim prigovorima pozvali na povredu odredaba parničnog postupka, i to na član 191. tačka 4. ZPP, smatrajući da pobijano rješenje ne sadrži ocjenu dokaza niti podatke kako je došlo do cijene od 350,00 KM, da je to očigledno paušalno i proizvoljno. Naveli su da u slučaju da je drugostepeni sud cijenio sve provedene dokaze i parametre, apelantima bi pripadala prosječna cijena po kvadratnom metru koja iznosi oko 900,00 KM jer se radi o građevinskom zemljištu na najboljoj lokaciji u gradu Živinice. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 46. Zakona o eksproprijaciji. Dalje je istakao da, prema stavu 2. člana 64. Zakona o eksproprijaciji, propisano je da kod utvrđivanja naknade za ekspropriranu nekretninu sud je dužan da uzme u obzir visinu naknade utvrđenu prilikom sporazumnog utvrđivanja naknade pred nadležnom službom za upravu ako je većina stranaka zaključila takav sporazum na određenom području u postupku eksproprijacije za izgradnju istog ili drugog objekta. Vrhovni sud je smatrao ispravnim stav drugostepenog suda da je tržišna cijena kvadratnog metra 350,00 KM pravična naknada za izuzeto zemljište do koje je došao na osnovu svih relevantnih parametara koje je na raspolaganju imao i prvostepeni sud. Prema ocjeni Vrhovnog suda, navodi apelanata koji se iscrpljuju prigovorima u pogledu načina utvrđivanja naknade u pravcu da drugostepeni sud nije uzeo u obzir konkretne okolnosti od bitnog značaja za pravilno određivanje naknade nemaju opravdanja u rezultatima provedenog postupka, odnosno u činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova koje je bilo mjerodavno za ocjenu drugostepenog suda o tome da li je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Dakle, kako je zaključeno, drugostepeni sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje apelanti više ne mogu s uspjehom pobijati u revizionoj fazi postupka (član 40. stav 2. ZPP), pravilno primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava (član 46. stav 1. Zakona o eksproprijaciji i član 64. stav 2. istog zakona), određivanjem pravične naknade za izuzeto zemljište u ukupnom iznosu od 197.050,00 KM (za 563 kvadratna metra), a koja predstavlja tržišnu vrijednost zemljišta izuzetog apelantima.

19. Kako se nisu ostvarili revizioni razlozi, a ni razlozi na koje revizioni sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je odbio reviziju kao neosnovanu primjenom člana 248. ZPP u vezi sa članom 254. stav 4. istog zakona, te u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u tome što je u konačnici naknada za spornu nekretninu snižena na 350,00 KM po kvadratnom metru, i to paušalnom i proizvoljnom ocjenom dokaza. Istakli su da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji jer nije bio ispunjen zakonom predviđen uvjet da je većina stranaka zaključila sporazume koji se uzimaju kao parametar za utvrđivanje tržišne cijene eksproprirane nekretnine. Apelanti su se pozvali na Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 V 061331 17 Rev od 22. februara 2018. godine u drugom slučaju u kojem je predlagaču Ć. E. određena naknada za eksproprirane nekretnine. Prema mišljenju apelanata, u navedenom predmetu Vrhovni sud je zauzeo drugačiji stav u odnosu na njihov predmet povodom istog pitanja, to jeste primjene člana 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji kada je zaključio da odredbe člana 64. stav 2. navedenog zakona ne treba imperativno tumačiti na način da u sudovi „imperativno vezani“ za zaključene sporazume o naknadi za eksproprirane nekretnine na određenom području, nego na način da je sud dužan uzeti u obzir i visinu naknade utvrđenu prilikom određivanja naknade pred nadležnom službom za upravu pod uvjetom da je većina stranaka zaključila takav sporazum. Pored toga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji jer je odluka donesena u skladu s važećim propisima, na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu, kao i u razumnom roku.

22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri svim razlozima datim u rješenju tog suda. Nadalje je istakao, u vezi s navodima o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku, da iz sadržine spisa tog suda broj 33 0 V 013834 12 Gž slijedi da je tom sudu 31. jula 2012. godine dostavljen spis Općinskog suda broj 33 0 V 013834 09 V na odlučivanje po žalbi protivnika predlagača izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 22. maja 2012. godine. Iz podataka spisa nadalje slijedi da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi protivnika predlagača, rješenjem od 25. oktobra 2012. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Iz sadržine spisa broj 33 0 V 013834 15 Gž 2 slijedi da je spis Općinskog suda broj 33 0 V 013834 13 V 3 dostavljen tom sudu 3. aprila 2015. godine na odlučivanje o žalbama apelanata i protivnika predlagača izjavljenim protiv rješenja Općinskog suda od 12. januara 2015. godine, te da je taj sud 11. septembra 2015. godine donio Rješenje broj 33 0 V 013834 15 Gž 2 kojim je žalbu apelanata odbio, a žalbu protivnika predlagača djelimično uvažio i prvostepeno rješenje preinačio na način pobliže naveden u izreci rješenja. Navedeno rješenje je dostavio strankama 7. oktobra 2015. godine. Smatra da pred tim sudom nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je nakon što mu je dostavljena dokumentacija shodno članu 62. Zakona o eksproprijaciji, prvo ročište održano u martu 2010. godine, a postupak je okončan odlukom u maju 2012. godine nakon provedenog postupka u kojem su se, između ostalog, kao dokazna sredstva provodila i vještačenja, i to iz različitih oblasti. Na donijeto rješenje uložena je žalba Kantonalnom sudu koji ga je svojom odlukom od 30. novembra 2012. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku došlo je i do promjene postupajućeg sudije, a prvo ročište je održano u aprilu 2013. godine, te je nakon ponovno provedenog postupka donijeta odluka 12. januara 2015. godine. Navedeno je da je postupak bio složen i kompliciran, gdje je izrađeno više nalaza i dopuna sudskih vještaka, te je saslušano više svjedoka i stranaka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o eksproprijaciji („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 70/07, 36/10, 25/12 i 34/16) relevantne odredbe glase:

Član 38. stav 1.

Postupak provođenja eksproprijacije je hitan.

Član 46.

Ako vlasnik nekretnine koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu ili ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu, naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine. Tržišna vrijednost je izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja.

Član 53. stav 1.

Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta.

Član 62. stav 1.

Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji općinska služba za upravu dostavit će, bez odlaganja, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nekretnina zbog određivanja naknade.

Član 63. stav 1.

Visina naknade za eksproprisanu nekretninu određuje se u sudskom postupku prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja o naknadi.

Član 64.

Nadležni sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odlučuje o visini naknade za eksproprisanu nekretninu.

Kod utvrđivanja naknade za eksproprisanu nekretninu sud je dužan uzeti u obzir visinu naknade utvrđenu prilikom sporazumnog utvrđivanja naknade pred općinskom službom za upravu, ako je većina stranaka zaključila takav sporazum na određenom području u postupku eksproprijacije za izgradnju istog ili drugog objekta.

U postupku određivanja naknade za eksproprisanu nekretninu sud ne može odlučivati o pravu ranijeg vlasnika na naknadu.

25. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:

2. Određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti Član 146.

U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnom službom odnosno organom nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.

Član 147. st. 1. i 2.

1. Ako učesnici ne postignu sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležna služba, odnosno organ uprave dostavit će pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o njegovom polaganju u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade.

2. Organ iz stava 1. ovog člana može i prije isteka roka od dva mjeseca dostaviti rješenje o eksproprijaciji sa spisima nadležnom sudu, ako iz izjava sudionik utvrdi da se ne može postići sporazum o naknadi.

Član 148.

Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom.

Član 149.

Sud će odrediti ročište na kojem će omogućiti sudionicima da se izjasne o obliku i obimu, odnosno visini naknade, kao i o dokazima o vrijednosti nepokretnosti, koji se pribavljaju po službenoj dužnosti.

Sud će na ročištu izvesti i druge dokaze koje učesnici predlože, ako utvrdi da to ima značaja za određivanje naknade, a po potrebi odredit će i vještačenje.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 V 013834 16 Rev od 6. februara 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporeno rješenje primili 22. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti pobijaju osporene odluke tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem se utvrđivala naknada za eksproprirane nekretnine pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporene odluke

34. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u vanparničnom postupku, odlučujući na tri sudske instance, u konačnici utvrdili visinu naknade za ekspropriranu nekretninu apelanata. Nadalje Ustavni sud zapaža da su apelanti nezadovoljni visinom utvrđene naknade, smatrajući pri tome da se nije mogao primijeniti član 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji jer nije bio ispunjen zakonom predviđen uvjet da je većina stranaka zaključila sporazume koji se uzimaju kao parametar za utvrđivanje tržišne cijene. Nasuprot navedenom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim rješenjima i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da su sudovi cijenu od 350,00 KM po kvadratnom metru odredili proizvoljno, da su time pogrešno odredili naknadu za njihovu ekspropriranu nekretninu, pri čemu su pogrešno tumačili odredbe člana 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud, koji su konačno utvrdili visinu naknade u svojim odlukama, dali iscrpna, jasna i argumentirana obrazloženja zašto su zaključili da je u konkretnom slučaju tržišna cijena kvadratnog metra od 350,00 KM pravična naknada za izuzeto zemljište, do koje su došli na osnovu svih relevantnih parametara koje je na raspolaganju imao i prvostepeni sud. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud cijenio podatke sadržane u sudskom spisu koji se odnose na cijenu iz zaključenih sporazuma s ranijim vlasnicima ekspropriranih nekretnina na istom lokalitetu, zatim podatke o tržišnoj vrijednosti nekretnina koje je dostavila nadležna komisija za procjenu vrijednosti zemljišta, zatim rješenje Općinskog suda o određivanju naknade za eksproprirane nekretnine u ranijem vlasništvu S. M., kao i naknade iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između DD ,,Konjuh“ Živinice i „Hifa petrol“ po kvadratnom metru, uzimajući u obzir lokaciju i uređenost parcele, te pristup istoj. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konačnici jasno obrazložio na kojim je utvrđenim činjenicama i bitnim razlozima utvrđena predmetna naknada, te da se pri tome pozvao na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji i Zakona o vanparničnom postupku, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na član 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu da je tim članom propisano da kod utvrđivanja naknade za ekspropriranu nekretninu sud je dužan uzeti u obzir visinu naknade utvrđenu prilikom sporazumnog utvrđivanja naknade pred nadležnom službom za upravu ako je većina stranaka zaključila takav sporazum. Ustavni sud zapaža da su sudovi naveli visinu naknade iz zaključenih sporazuma, međutim da u konkretnom slučaju visina naknade nije ni utvrđena na osnovu navedenih sporazuma, već na osnovu ocjene svih relevantnih parametara koji su utvrđeni tokom postupka.

38. U vezi s navodima apelanata da je Vrhovni sud u drugom predmetu (Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 V 061331 17 Rev od 22. februara 2018. godine) u pogledu primjene člana 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji zauzeo drugačiji stav, Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu naknada za eksproprirane nekretnine utvrđena na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke iako je predlagač tvrdio da je sud bio obavezan primijeniti član 64. stav 2. navedenog zakona i na taj način utvrditi naknadu. Ustavni sud zapaža da se u navedenom predmetu ne radi o identičnim pravnim pitanjima kao u predmetu koji razmatra Ustavni sud, te da su stoga neosnovani navodi apelanata da je Vrhovni sud u drugom identičnom predmetu zauzeo suprotan stav u vezi s primjenom navedenog člana Zakona o eksproprijaciji.

39. Ustavni sud, također, zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao predmete u kojima je naknada za oduzete stvari utvrđivana na osnovu više različitih nalaza sudskih vještaka. Tako je u predmetu broj AP 1180/15 Ustavni sud zaključio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što su osporenim odlukama svi relevantni faktori kod utvrđivanja visine materijalne štete za oduzete mašine i opremu tumačeni i primjenjivani isključivo na teret apelanata, što je dovelo do toga da se predmetni postupak ne može smatrati pravičnim „u cjelini“ u smislu standarda prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su u navedenom predmetu redovni sudovi proveli četiri vještačenja, od kojih je u svakom nalazu bio utvrđen drugačiji iznos. Ustavni sud je utvrdio da nije nadležan da cijeni nalaze vještaka koji su redovnim sudovima poslužili da utvrde novčani iznos na ime naknade materijalne štete radi oduzetih mašina i opreme. Međutim, Ustavni sud je nadležan da ispita obrazloženje koje su dali redovni sudovi u vezi s prihvaćanjem ili (ne)prihvaćanjem nalaza vještaka s aspekta da li takvo obrazloženje krši standard pravičnosti postupka „u cjelini“, kao i da li zbog toga ima za posljedicu kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1180/15 od 31. januara 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. 61. i 69).

40. Dovodeći naprijed navedene stavove Ustavnog suda u vezu s činjenicama slučaja apelanata, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je Općinski sud proveo obiman dokazni postupak, te je na osnovu izvedenih dokaza, cijeneći ih kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu člana 8. ZPP donio svoju odluku. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka cijenio kao dokaz zajedno s drugim dokazima, te je naveo razloge za svoje zaključke. U odnosu na Kantonalni sud i Vrhovni sud, koji su u konačnom odredili naknadu za eksproprirane nekretnine apelanata, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naveo da je imao u vidu sadržinu predmetnog spisa i sve dokaze koje je izveo Općinski sud, pa i nalaz i mišljenje navedenog vještaka. Kantonalni sud je, razmatrajući žalbene navode protivnika predlagača da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio predmetnu naknadu, utvrdio da je prvostepeni sud trebao da cijeni podatke o tržišnoj vrijednosti nekretnina prema podacima Porezne uprave, kao i prema drugim podacima koji mogu poslužiti kod određivanja naknade, te cijeni formiranoj na osnovu nalaza i mišljenja vještaka koji je trebao biti upotpunjen podacima o tržišnoj cijeni zemljišta. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije vodio računa o tome da svi izvedeni dokazi i prikupljeni podaci o tržišnoj vrijednosti nekretnina predstavljaju procesnu građu, to jest činjenice na osnovu kojih se kao pojedinačnih dokaza utvrđuje tržišna vrijednost eksproprirane nekretnine. U obrazloženjima koje su dali Kantonalni i Vrhovni sud, koji je u tom smislu prihvatio razloge drugostepenog suda, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, niti takvo obrazloženje, u smislu stava iz citirane odluke, krši standard pravičnosti postupka „u cjelini“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljno obrazloženje zašto su odredili drugačiji iznos naknade za nekretnine apelanata, a data obrazloženja u tom dijelu Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već ona u cijelosti korespondiraju standardu obrazložene odluke.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“

43. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetni postupak osporavaju i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.

a)Relevantna načela

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

45. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud zapaža da je predmetni vanparnični postupak pred Općinskim sudom započeo 31. augusta 2009. godine shodno članu 62. Zakona o eksproprijaciji. Ustavni sud, također, zapaža da su predmetne nekretnine eksproprirane od pravnog prednika apelanata, koji su rješenjem Općinskog suda o nasljeđivanju od 7. decembra 2009. godine proglašeni njegovim zakonitim nasljednicima. Stoga će Ustavni sud dužinu predmetnog postupka u odnosu na apelante cijeniti od 7. decembra 2009. godine do okončanja postupka rješenjem Vrhovnog suda od 6. februara 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i dva mjeseca i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

c) Analiza dužine trajanja postupka

47. U konkretnom slučaju radi se o vanparničnom postupku koji se vodi po službenoj dužnosti shodno članu 148. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku radi određivanja naknade za ekspropriranu spornu nekretninu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.

48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao sedam godina i dva mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu u prvom krugu postupka trebalo dvije godine i pet mjeseci računajući od 7. decembra 2009. do 22. maja 2012. godine da donese rješenje. Nadalje, u ponovnom postupku Općinski sud je u roku od dvije godine i tri mjeseca donio prvostepeno rješenje. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoje odluke od 25. oktobra 2012. i 11. septembra 2015. godine donio u razumnim rokovima, kraćim od pola godine, dok je Vrhovni sud o reviziji odlučio u roku od godinu i pet mjeseci. Zatim, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji se, u smislu izričitih zakonskih odredbi člana 38. stav 1. Zakona o eksproprijaciji i člana 148. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, smatra hitnim i ima završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom. U odnosu na ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi doprinos apelanata dužini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu konkretne okolnosti, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak koji je trajao više od sedam godina, u kojem je zakonom predviđeno hitno postupanje, proveden van razumnog roka u smislu standarda člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud smatra da je dužina postupka pred Općinskim sudom u odlučujućoj mjeri doprinijela ukupnoj dužini predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo razloge koji su utjecali na dužinu postupka u smislu obimnosti dokaznog postupka, gdje je izrađeno više nalaza i dopuna tih nalaza od strane sudskih vještaka, te da je saslušano više svjedoka i stranaka, da je postupak bio složen i kompliciran, da je došlo do izmjene postupajućeg sudije u predmetu. Uvažavajući razloge koje je istakao Općinski sud, Ustavni sud smatra da oni nisu dovoljni da bi opravdali trajanje postupka pred tim sudom, pogotovo imajući u vidu da je tom sudu u ponovnom postupku trebalo više od dvije godine da donese svoju odluku.

49. U odnosu na ukupnu dužinu konkretnog postupka i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani, pri čemu odgovornost za prekomjernu dužinu postupka snosi Općinski sud.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, zatim da je samim Zakonom o eksproprijaciji i Zakonom o vanparničnom postupku propisano da je taj postupak hitan, kao i činjenicu da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima trebalo isplatiti iznos od po 1.050,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao sedam godina i dva mjeseca. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona s obzirom na sjedište Općinskog suda na kojem leži odgovornost za prekomjerno trajanje predmetnog postupka, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

52. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni vanparnični postupak trajao više od sedam godina iako se radi o postupku koji se po izričitim zakonskim odredbama smatra hitnim, te da taj postupak nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.

54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Mato Tadić je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1566/17 (Slavko Galušić Marina Galušić i M. G.) | Sudska praksa | Aktio