Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1486/17 (Z. M.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1486/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1486/17, rješavajući apelaciju Zlatka Murtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatka Murtića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 K 001400 16 Kž 2 od 17. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zlatko Murtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Nedžad Sarajlija, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 17. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 K 001400 16 Kž 2 od 17. januara 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 13. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 15. i 18. marta 2019. godine. Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Kantonalno tužilaštvo je 25. marta 2008. godine podiglo optužnicu (potvrđena 27. maja 2008. godine) protiv apelanta zbog krivičnog djela silovanja iz člana 221. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

6. Presudom Općinskog suda broj 23 0 K 001400 11 K 2 od 25. marta 2013. godine apelant je oslobođen od optužbe da je počinio predmetno krivično djelo. U obrazloženju presude je navedeno da su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi saslušanjem, između ostalih, svjedoka optužbe Almira Murtića, te svjedoka odbrane dr. Sulejmana Kendića.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 K 001400 13 Kž od 21. avgusta 2013. godine uvažena je žalba Kantonalnog tužilaštva i presuda Općinskog suda od 25. marta 2013. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da će prvostepeni sud u ponovljenom postupku saslušati kao svjedoke-oštećene (A. N., I. T. i S. R.), dok će iskaze ostalih svjedoka i vještaka, kao i materijalne dokaze prvostepeni sud prihvatiti kao dokaze u smislu člana 331.a) stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), a zatim će prvostepeni sud slobodnom ocjenom dokaza u skladu sa odredbom člana 16. navedenog zakona ocijeniti postojanje ili nepostojanje činjenica iz optužnice i donijeti zakonitu presudu, čiji će sadržaj biti u skladu s odredbom člana 305. navedenog zakona.

8. Presudom Općinskog suda broj 23 0 K 001400 13 K 3 od 16. februara 2016. godine apelant je proglašen krivim da je neutvrđenog dana u prvoj polovini marta 2000. godine upotrebom sile (na način pobliže opisan u izreci presude) izvršio obljubu oštećene (tada mldb. A. Š., sada udate A. N.) nakon čega ju je više puta udario i zaprijetio da o navedenom ne smije nikom ništa govoriti, čime je počinio krivično djelo silovanja iz člana 221. stav 1. KZFBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, dok je oštećena A. N. sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu. Presudom je također apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka, čiju visinu će sud utvrditi posebnim rješenjem.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da su tokom dokaznog postupka izvedeni dokazi saslušanjem oštećenih (A. N., I. T. i S. R.) kao svjedoka, dok je apelanta odbrana saslušala u svojstvu svjedoka, kao i da je taj sud u skladu sa odredbom člana 331. stav 4. ZKPFBiH prihvatio ranije izvedene dokaze pred tim sudom kako optužbe tako i odbrane. Pri tome je Općinski sud istakao da je odbio prijedlog apelantove odbrane da se ponovo saslušaju svjedoci Almir Murtić i dr. Sulejman Kendić zato što su navedeni svjedoci u toku postupka ispitani direktno i unakrsno, pa je sud takav zahtjev odbrane ocijenio kao zahtjev kojim se želi postići otezanje postupka.

10. Nadalje je Općinski sud istakao da je cijeli postupak vodio u skladu s principom slobodne ocjene dokaza osiguravajući da niko nevin ne bude osuđen rukovodeći se članom 3. ZKPFBiH i da se počiniocu krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija propisana KZFBiH i u zakonom propisanom postupku. Potom je Općinski sud ukazao na bitna obilježja predmetnog krivičnog djela (stranica 3. presude) iz člana 221. stav 1. KZFBiH, te opisao na detaljan način dokaze koje je izveo (pobliže opisano na str. 4-6. presude), slijedom čega je zaključio da apelant u svojoj odbrani nije oborio tvrdnje oštećene A. N. da ona „nije bila prinuđena na obljubu“, pa je takvu apelantovu odbranu ocijenio usmjerenom ka izbjegavanju krivične odgovornosti. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je nakon savjesne i pažljive ocjene svih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi Tužilaštvo uspjelo dokazati da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret, kao i da su se u navedenim apelantovim radnjama stekla sva obilježja predmetnog krivičnog djela. Nadalje je Općinski sud ukazao da provedeni dokazi na nesumnjiv način ukazuju da je apelant počinio predmetno krivično djelo u uračunljivom stanju s direktnim umišljajem, te da taj oblik vinosti bez ikakve sumnje proizlazi iz načina izvršenja predmetnog krivičnog djela pobliže opisanog u izreci presude. Odlučujući o vrsti i visini krivičnopravne sankcije, Općinski sud je naveo da je cijenio sve okolnosti kod apelanta, te imajući u vidu zakonski minimum propisane kazne za predmetno krivično djelo od jedne godine nalazi da je kazna zatvora od tri godine adekvatna kazna za apelanta jer je srazmjerna težini počinjenog djela, stepenu apelantove krivične odgovornosti i da će se njome postići svrha kažnjavanja.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 K 001400 16 Kž 2 od 17. januara 2017. godine djelimično je uvažena apelantova žalba u dijelu odluke o izrečenoj kazni, pa je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena na način da se apelant osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dok u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, suprotno žalbenim prigovorima, u postupku pred prvostepenim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, koje apelantova odbrana, prije svega, dovodi u vezu s načinom na koji je Općinski sud primijenio član 3. stav 2. ZKPFBiH. U vezi s tim je Kantonalni sud istakao da, suprotno navodima odbrane, izvedeni dokazi opravdavaju ocjenu prvostepenog suda po kojoj apelantove krivičnopravne radnje dosežu onaj obim i onu težinu koji su potrebni za postojanje predmetnog krivičnog djela. Pri tome, u pogledu dokazanosti apelantovih krivičnopravnih radnji, Kantonalni sud je naveo da nije ostala bilo kakva sumnja, pa se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti princip in dubio pro reo.

13. Nadalje je Kantonalni sud istakao da, suprotno žalbenim prigovorima, do povrede prava na odbranu nije došlo ni zbog načina na koji je prvostepeni sud primijenio odredbe člana 16. i člana 296. stav 2. ZKPFBiH, budući da je Općinski sud u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o apelantovoj krivnji u svemu ispoštovao navedene zakonske odredbe. Zaključak da je apelant počinio krivičnopravne radnje iz izreke prvostepene presude Općinski sud je zasnovao na svestranoj analizi dokaza koje su tokom postupka izveli i optužba i odbrana, te su za odluku o apelantovoj krivnji u obrazloženju prvostepene presude navedeni sasvim određeni razlozi. Kantonalni sud je naveo da pristup prvostepenog suda analizi izvedenih dokaza nije bio formalne naravi nego je taj sud prilikom donošenja odluke o potvrđenoj optužnici Kantonalnog tužilaštva (od 25. marta 2008. godine), rukovodeći se principom slobodne ocjene dokaza, sve izvedene dokaze analizirao kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te na osnovu njihove takve ocjene izvodio zaključke u pogledu dokazanosti ili nedokazanosti odlučnih činjenica. Stoga je Kantonalni sud istakao da su neosnovani navodi apelantove odbrane da je puna vjera svjedocima optužbe poklonjena samo zbog toga što njihovi iskazi podržavaju tezu optužbe.

14. Zatim je Kantonalni sud naveo da je, suprotno navodima apelantove odbrane u smislu člana 6. stav 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), omogućeno da tokom prvostepenog postupka ispituje svjedoke. U vezi s tim je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe po kojima može svjedoke i vještake koji su ranije ispitani po principu direktnog i unakrsnog ispitivanja uvesti kao dokaz u ponovnom suđenju. Stoga, uvođenjem iskaza svjedoka Almira Murtića i vještaka dr. Sulejmana Kendića nije povrijeđeno apelantovo pravo da se ti svjedoci saslušaju unakrsno i direktno jer je to i učinjeno povodom iste optužnice na ranijem glavnom pretresu kojem su prisustvovali apelant i njegov branilac. Također, neosnovani su i žalbeni prigovori u pogledu prijedloga apelantove odbrane za ponovno vještačenje jer je vještak dr. Sulejman Kendić dao potpun i pravilan ginekološki nalaz. Navedeni vještak je tom prilikom evidentirao povrede koje je mogao i koje je primijetio kod oštećene prilikom ginekološkog pregleda, a sve te povrede su opisane stručno. Stoga je Kantonalni sud naveo da bilo kakvo drugo medicinsko vještačenje ne bi predstavljalo dodatni nalaz i mišljenje u pogledu mjesta i vrste povreda koje je našao navedeni vještak. Osim toga, a suprotno žalbenim tvrdnjama apelantove odbrane da prvostepeni sud nije izveo glavni materijalni dokaz (uvid u čitanje ginekološkog izvještaja dr. Sulejmana Kendića), Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju irelevantan taj navod apelantove odbrane da je sud, nakon što je prvostepeni sud prihvatajući nalaz navedenog vještaka ginekologa, faktički i izvršio uvid u ginekološki izvještaj od 27. marta 2000. godine.

15. Potom je Kantonalni sud naveo da, suprotno tvrdnjama apelantove odbrane, ne postoji činjenična manjkavost prvostepene presude zbog (ne)preciziranja vremena izvršenja predmetnog krivičnog djela (prva polovina marta 2000. godine). Ovo zbog stanja u kojem se nalazila oštećena, koja je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila malodobna i cijeneći odnos njenog oca prema krivičnopravnim radnjama, pa stoga samo propuštanje oštećene da istog dana prezentira što se dogodilo policiji i slično ne predstavlja bilo koju bitnu povredu u pogledu određivanja dana vremena izvršenja.

16. Konačno, Kantonalni sud je ukazao na djelimičnu osnovanost žalbenog prigovora apelantove odbrane u odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, slijedom čega je taj sud apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a ta kazna odgovara stepenu apelantove krivične odgovornosti i njom će se ostvariti svrha kažnjavanja u vidu generalne i specijalne prevencije. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je presudama Općinskog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant ističe da su u konkretnom krivičnom postupku povrijeđeni standardi dokazivanja obrazlažući to na način da su redovni sudovi presude zasnovali na dokazu koji nema validnost da bi se na njemu mogla zasnivati zakonita presuda. Nadalje, apelant ukazuje da je imao nejednak tretman u odnosu na Tužilaštvo, te da su oba suda postupila protivno odredbi člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije odbivši prijedlog njegove odbrane za izvođenje pojedinih dokaza, uključujući ponovno saslušanje svjedoka Almira Murtića i dr. Sulejmana Kendića, kao i da se sprovede novo medicinsko vještačenje.

18. Zatim, apelant ističe da sud na glavnoj raspravi nije izveo „glavni materijalni dokaz“, tj. uvid u čitanje ginekološkog izvještaja od 27. marta 2000. godine, te da upravo taj izvještaj i svjedočenje dr. Sulejmana Kendića idu u prilog njegovoj tvrdnji da nije učinio predmetno krivično djelo. Pri tome, apelant navodi da su oba redovna suda propustila ispravno cijeniti pojedine dokaze. Nadalje, apelant ukazuje i na kontradiktornost obrazloženja presude jer mu se ne može staviti na teret „ovako teško krivično djelo“, a da u presudi piše da ga je učinio „tačno neutvrđenog dana“.

19. Konačno, apelant ističe da je i sam postupak trajao predugo, tj. devet godina nakon podizanja optužnice, odnosno da je optužnica podignuta „punih“ osam godina nakon navodno počinjenog djela.

20. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da donese odluku kojom se on oslobađa optužbe da je počinio predmetno krivično djelo, odnosno da ukine osporenu odluku i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.

II.Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svim činjeničnopravnim razlozima koje je dao u osporenoj odluci ističući da nije arbitrarno postupao, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je naveo da su svi istaknuti apelacioni navodi neosnovani i da taj sud ostaje pri svim navodima iznijetim u prvostepenoj presudi od 16. februara 2016. godine. Pri tome je Općinski sud istakao da „zamjećuje“ da je prilikom donošenja navedene presude pogrešno konstatirao da je apelant neosuđivan jer iz izvoda iz kaznene evidencije za apelanta proizlazi da je više puta osuđivan i da su presude o izricanju kazne bile evidentirane u kaznenim evidencijama u vrijeme donošenja prvostepene presude. Shodno navedenom, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/98, ispravke zakona br. 2/99 i 15/99). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Glava XXI

KRIVIČNA DJELA PROTIV DOSTOJANSTVA OSOBE I MORALA

Silovanje Član 221. stav 1.

(1) Ko prinudi na obljubu drugu osobu upotrebom sile ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo te ili njoj bliske osobe, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav 7.

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 331a. stav 4.

Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav (2) tačka e) ovog zakona.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 K 001400 16 Kž 2 od 17. januara 2017. godine, odnosno presuda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 17. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kao i u cjelokupnom predmetnom postupku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

32. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom krivičnom postupku okončanom osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.

33. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je Kantonalni sud, koji je potvrdio odluku Općinskog suda, proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

34. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

35. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka. Međutim, to ne znači da, da bi se priznao kao dokaz, iskaz svjedoka uvijek mora biti dat na sudu i javno. To se, osobito, može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). Uopćeno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94).

36. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.

37. Prije svega, Ustavni sud ističe da je glavno pitanje pokrenuto predmetnom apelacijom je li prihvatanje pojedinih dokaza iz prethodnog postupka (dokaznog postupka u kojem je donesena oslobađajuća presuda za apelanta) u ponovljenom postupku (koji je rezultirao osuđujućom presudom) i odbijanje apelantovog prijedloga za ponovno izvođenje tih dokaza ugrozilo apelantovo pravo na odbranu. Naime, Ustavni sud smatra da se ovi navodi u konkretnom slučaju suštinski tiču pitanja ispitivanja svjedoka u smislu člana 6. stav 3. tačke d) Evropske konvencije i same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uvjetima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome, neka manja nejednakost koja ne utječe na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6. Evropske konvencije (vidi Verdú Verdú protiv Španije, st. 23–29).

38. Vraćajući se na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud konstatira da ponovljeni postupak u konkretnom slučaju predstavlja pravnu cjelinu zajedno s ranije provedenim dokaznim postupkom (pretresom) i žalbenim postupkom u ovoj krivičnopravnoj stvari, pa stoga i krivičnoprocesne radnje preduzete na glavnom pretresu koji je prethodio donošenju oslobađajuće presude (od 25. marta 2013. godine) čine jedinstvo pravnih radnji u kontekstu ponovno održanog glavnog pretresa nakon kojeg je donesena osuđujuća presuda (od 16. februara 2016. godine), s obzirom na to da se radilo o istom krivičnom događaju i istoj optužnici, te istom optuženom i oštećenoj, kao i istim svjedocima. Stoga, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju prihvatanje kao dokaza u ponovljenom postupku ranije datog iskaza svjedoka Almira Murtića i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke (ginekologa) dr. Sulejmana Kendića nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1. i stavom 3.d) člana 6. Evropske konvencije, niti se navedeni dokazi imaju smatrati nezakonitim kako to apelant tvrdi. Ovo iz razloga što je apelant imao mogućnost da prethodno unakrsno ispituje navedene svjedoke, odnosno očituje se na sadržaj nalaza i mišljenja navedenog vještaka na ranijem glavnom pretresu, a što ni sam apelant ne spori. Prema tome, Ustavni sud smatra da način na koji su redovni sudovi primijenili relevantnu zakonsku odredbu (član 331a. stav 4. ZKPFBiH) ni na koji način nije u konkretnom slučaju u suprotnosti sa principom jednakosti oružja i kontradiktornog postupka, niti je prihvatanjem dokaza sa ranijeg pretresa u ponovljenom dokaznom postupku stvorena neravnoteža između apelantove odbrane i Tužilaštva, što bi eventualno moglo utjecati na jednakost oružja među strankama. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju iz osporene odluke u odnosu na žalbeni prigovor koji se ticao odbijanja apelantovog prijedloga za određivanje novog medicinskog vještačenja oštećene pred prvostepenim sudom. Ustavni sud napominje da pretpostavka poštenog suđenja ne nameće obavezu raspravnom sudu da pribavi stručno mišljenje ili da provede bilo koje druge dokazne radnje samo zato što je stranka to zatražila (vidi Evropski sud, Khodorkovsky i Lebedev protiv Rusije, broj predstavki 11082/06 i 13772/05, presuda od 25. oktobra 2013. godine, stav 721). Stoga, odbijanje ovog apelantovog prijedloga u okolnostima konkretnog predmeta, prema ocjeni Ustavnog suda, nije onemogućilo apelanta da provodi aktivnu odbranu u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije, posebno kada ni sam apelant tokom trajanja predmetnog postupka, a niti u navodima apelacije nije osporio i doveo u pitanje stručnost i kvalitet nalaza i mišljenja vještaka dr. Sulejmana Kendića. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant na naprijed opisani način nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo, niti da je apelantu povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

39. Nadalje, u odnosu na apelantove navode kojima se problematizira način na koji su redovni sudovi u ponovljenom postupku cijenili dokaze kod utvrđivanja njegove krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud (imajući u vidu standarde citirane u st. 33. i 34. ove odluke) zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja prvostepene odluke (od 16. februara 2016. godine) proizlazi da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Općinski sud je, prema ocjeni Ustavnog suda, dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata ili ne prihvata pojedine dokaze, odnosno na osnovu kojih dokaza-svjedoka je utvrdio apelantovo prisustvo inkriminiranom događaju, kao i učešće u njemu – radnjama silovanja iz člana 221. stav 1. KZFBiH. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila „savjesna“ kako to nalaže zakon, odnosno da je bila proizvoljna jer jedini argumenti koje apelant, u suštini, ističe tiču se isključivo njegovog nastojanja da uvjeri Ustavni sud da je njegova analiza izvedenih dokaza ispravna, a da je analiza u presudama donesenim u predmetnom (ponovljenom) krivičnom postupku pogrešna. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnog suda o apelantovoj krivici. U konkretnom slučaju, zaključak o apelantovoj krivici je donesen na osnovu slobodne ocjene dokaza u smislu člana 16. ZKPFBiH, u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u konkretnom slučaju. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je osporena drugostepena presuda posebnu pažnju posvetila svim apelantovim žalbenim navodima od suštinskog značaja kojima je osporavao stavove prvostepenog suda iz presude od 16. februara 2016. godine i koje navode je ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno krivično djelo.

40. Konačno, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode u odnosu na dužinu predmetnog krivičnog postupka. Ovakav stav Ustavnog suda je, prvenstveno, zasnovan na činjenici da je apelant te navode primarno i suštinski doveo u vezu s pravom na odbranu (o čemu je bilo riječi u prethodnim tačkama ove odluke i za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neosnovani), bez ikakvog objektivnog konkretiziranja izuzev ukazivanja na vrijeme (ne)postupanja Tužilaštva u konkretnom slučaju. Stoga je Ustavni sud mišljenja da je apelant svoje navode u odnosu na navodno kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao samostalnog prava – aspekta prava na pravično suđenje u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije trebao konkretizirati, a ne samo na paušalan način istaći s ciljem dodatnog argumentiranja u prilog njegovoj tvrdnji o navodnom kršenju prava na odbranu iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.d.) Evropske konvencije.

42. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi u ponovljenom postupku kao dokaze prihvatili dokaze iz ranijeg postupka i dali argumentirano obrazloženje zašto su odbili prijedlog apelantove odbrane za njihovo ponovno izvođenje, te kada sagledavajući u cjelini u predmetnom postupku nije izostala savjesna ocjena dokaza za šta su redovni sudovi kako u prvostepenoj odluci donesenoj u ponovljenom postupku tako i osporenoj drugostepenoj odluci dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja koja u kontekstu primjene pozitivnopravnih propisa ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, te kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Kantonalno tužilaštvo da u predmetnom postupku sagledanom u cjelini iznosi i predlaže dokaze, te pobija iskaze svjedoka optužbe, čime nije došlo do kršenja apelantovog prava na odbranu i jednakost u postupanju. Također, nema kršenja ni apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da apelant te navode nije konkretizirao, već ih je na paušalan način isključivo doveo u vezu s navodima o povredi prava na odbranu iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević