Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3360/17 (N. T.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3360/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3360/17, rješavajući apelaciju Novaka Tanasića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Novaka Tanasića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 021566 17 Gž od 7. juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Novak Tanasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 2. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021566 17 Gž od 7. juna 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom Predmet broj: AP-3360/172 Odluka o dopustivosti i meritumu
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonskog zastupnika tužene Bosne i Hercegovine - Savjeta ministara BiH - Odbora za žalbe policijskih službenika BiH-Granična policija BiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 26. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 8. maja 2019. godine, a Pravobranilaštvo 7. maja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 021566 16 P 2 od 20. aprila 2017. godine poništena su kao nezakonita rješenja, i to Rješenje Bosne i Hercegovine - Savjeta ministara BiH - Odbora za žalbe policijskih službenika BiH broj UP-2-04-4-07-1-10/16 od 4. februara 2016. godine i Rješenje Granične policije BiH Sarajevo broj MO-3/15 od 4. decembra 2015. godine, te je obavezana tužena da apelantu, na ime naknade štete iz osnova nezakonito obustavljenih iznosa od njegove plate, isplati iznose od po 201,94 KM (od februara 2016. do februara 2017. godine) sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
5. U obrazloženju prvostepene presude Sud BiH je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant, kao policijski službenik Granične policije BiH, 16. decembra 2014. godine prouzrokovao saobraćajnu nesreću kojom prilikom je na službenom vozilu tužene nastala veća materijalna šteta. Sud BiH je ukazao da je, zbog navedene saobraćajne nesreće, protiv apelanta pokrenut krivični postupak, da je (pravosnažnom) Presudom Opštinskog suda u Orašju broj 25 0 K 039838 15 KPs od 20. maja 2015. godine apelant proglašen krivim za teško krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336 stav 3 Krivičnog zakona Federacije BiH, te da mu je izrečena uslovna kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Takođe, Sud BiH je ukazao da je protiv apelanta, zbog istog događaja, vođen disciplinski postupak, te da su Presudom Suda BiH broj S1 3 P 020477 16 Gž od 6. decembra 2016. godine poništena rješenja Disciplinske komisije od 31. avgusta 2015. godine i Odbora za žalbe policijskih službenika BiH od 22. oktobra 2010. godine (kojima je apelant proglašen odgovornim zbog teže povrede službene dužnosti iz člana 105 stav 1 tačka 1 Zakona o policijskim službenicima BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) i člana 5 stav 1 tačka 1 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika). Predmet broj: AP-3360/173 Odluka o dopustivosti i meritumu Nadalje, Sud BiH je naveo da je pobijanim rješenjem direktora Granične policije BiH od 4. decembra 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem Odbora za žalbe policijskih službenika BiH od 4. februara 2016. godine, apelant obavezan na naknadu štete u iznosu od 7.269,72 KM, odnosno 40% od ukupne štete koju je prouzrokovao, i to u 36 jednakih mjesečnih rata u iznosu od po 201,93 KM.
6. Sud BiH je naveo da je odredbama člana 116 stav 2 Zakona propisano da je policijski službenik obavezan policijskom organu naknaditi materijalnu štetu na imovini policijskog organa koju je prouzrokovao namjerno ili iz grube nepažnje tokom obavljanja dužnosti. Sud BiH je ukazao da su odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisana tri stepena krivice, gruba-krajnja nepažnja (culpa lata), obična nepažnja (culpa levis in abstracto) i odsustvo pažnje koja se poklanja sopstvenim poslovima (culpa levis in concreto). Pri tome je istakao da krajnja ili gruba nepažnja postoji kada štetnik u svome radu ne upotrebljava pažnju prosječnog čovjeka, odnosno kada se ponaša kao posebno nemaran i lakomislen čovjek koji zanemaruje najuobičajeniju brižljivost, a obična nepažnja kada štetnik zanemaruje pažnju posebno pažljivog i brižljivog čovjeka. U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da je apelant prilikom štetnog događaja postupao sa običnom nepažnjom s obzirom na to da iz krivične presude proizilazi da je apelant iz nehata, kao učesnik u saobraćaju, olako smatrajući da do zabranjene posljedice neće doći, zanemario pažnju naročito pažljivog i brižljivog čovjeka. Takođe, Sud BiH je zaključio da je šteta na vozilu u svojini tužene nastala van obavljanja službene dužnosti u smislu odredbe člana 116 Zakona, te se pri tome pozvao na presudu Suda BiH od 6. decembra 2016. godine (kojom su poništena rješenja tužene kojim je apelant proglašen odgovornim za težu povredu službene dužnosti).
7. Odlučujući o žalbi tužene protiv navedene presude, Sud BiH je donio osporenu presudu od 7. juna 2017. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, te je apelanta obavezao da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelant u predmetnom štetnom događaju postupao sa običnom nepažnjom. Naime, Sud BiH je ukazao da je u okolnostima konkretnog slučaja, kada je krivičnom presudom utvrđeno da je apelant, olako smatrajući da neće doći do zabranjene posljedice, izazvao predmetnu saobraćajnu nesreću krećući se brzinom koja nije bila prilagođena uslovima na putu, pri čemu je došlo do teške tjelesne povrede jednog lica, apelant postupao sa krajnjom-grubom nepažnjom, odnosno da se u konkretnom slučaju Predmet broj: AP-3360/174 Odluka o dopustivosti i meritumu ponašao kako se ne bi ponašao prosječno pažljiv i brižljiv čovjek. Nadalje, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju nije od uticaja činjenica da je apelant za isti događaj pravosnažnom presudom oslobođen odgovornosti za težu povredu službene dužnosti i da je šteta nastala prilikom apelantovog dolaska na posao, a ne „direktno na radu“. Naime, istakao je da je apelant „bio zadužen“ predmetnim vozilom koje mu je povjereno radi obavljanja službene dužnosti i da se predmetna šteta desila u vezi sa apelantovim radom, kao posljedica njegovog djelovanja, ali „ne direktno radeći poslove na radnom mjestu“. Sud BiH je zaključio da s obzirom na to nije od uticaja činjenica da se šteta desila na putu preduzetom radi dolaska apelanta na posao, te što u njegovim radnjama nisu sadržana obilježja teže povrede službene dužnosti. Imajući u vidu navedeno, te odredbe člana 116 stav 1 Zakona, Sud BiH je zaključio da je žalba tužene osnovana, te je slijedom toga odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je za postojanje odgovornosti za naknadu štete, u smislu odredaba člana 116 Zakona, potrebno da su kumulativno ispunjena dva uslova-da je apelant djelovao namjerno ili iz grube nepažnje i da je šteta nastala u sklopu njegove službene dužnosti. U vezi s tim, apelant navodi da Sud BiH pri donošenju osporene odluke nije naveo materijalnopravni propis koji reguliše pitanje stepena apelantove krivice (odredbe ZOO), te da nije mogao isključivo na osnovu krivične presude utvrditi da li je apelant kritične prilike postupao namjerno, sa grubom ili običnom nepažnjom. Takođe, apelant navodi da i u situaciji da je utvrđeno da je apelant postupao sa krajnjom nepažnjom nije ispunjen drugi uslov iz navedene zakonske odredbe, da je šteta prouzrokovana obavljanjem službene dužnosti, te da je drugostepeno vijeće Suda BiH proizvoljno primijenilo navedenu zakonsku odredbu kada je zaključilo suprotno. Pri tome apelant ukazuje da je Sud BiH u presudi kojom je poništio konačno rješenje tužene kojim je apelant proglašen odgovornim zbog teže povrede radne dužnosti zauzeo stav da apelantov dolazak na posao ne spada u okvir obavljanja službene dužnosti.
b) Odgovor na apelaciju Predmet broj: AP-3360/175 Odluka o dopustivosti i meritumu
9. Sud BiH je naveo da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te istakao da je taj sud u osporenoj odluci dao potpune i jasne razloge za sve apelantove navode, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
10. Pravobranilaštvo je navelo da je Sud BiH dao valjane i argumentovane razloge za donošenje osporene odluke. Takođe, ukazalo je da je na osnovu pravosnažne krivične presude, za koju je parnični sud vezan u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti shodno odredbi člana 17 stav 2 ZPP, utvrđeno da je apelant u konkretnom slučaju postupao sa krajnjom nepažnjom, te da je Sud BiH pravilno primijenio odredbe člana 116 Zakona i Pravilnika o disciplinskoj materijalnoj odgovornosti zaposlenika u institucijama BiH. Zbog navedenih razloga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
11. U Zakonu o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06, 58/06, 15/08, 50/08 – ZO, 63/08, 35/09, 7/12 i 42/18-rješenje USBiH) relevantne odredbe glase:
Član 116.
Odgovornost policijskog službenika (1) Policijski službenik obavezan je policijskom organu nadoknaditi materijalnu štetu na imovini policijskog organa koju je prouzrokovao namjerno ili iz grube nepažnje tokom obavljanja dužnosti.
(2) Policijski službenik obavezan je policijskom organu nadoknaditi štetu koju policijski organ mora nadoknaditi oštećenim građanima i pravnim osobama, a koju je, namjerno ili iz grube nepažnje, prouzrokovao policijski službenik tokom obavljanja dužnosti.
(3) Svaki službenik policijskog organa obavezan je, odmah po saznanju, podnijeti izvještaj o pričinjenoj šteti.
Član 117.
Utvrđivanje i nadoknada štete (1) Komisija koju uspostavlja rukovodilac utvrđuje štetu, iznos i okolnosti pod kojima je šteta prouzrokovana.
Predmet broj: AP-3360/176 Odluka o dopustivosti i meritumu (2) Rukovodilac i policijski službenik mogu napraviti pismeni sporazum o iznosu i načinu nadoknade štete.
(3) Na osnovu izvještaja komisije i sporazuma, rukovodilac donosi odluku o nadoknadi štete, iznosu, roku i načinu nadoknade. U skladu sa iznosom nadoknade i na osnovu zahtjeva policijskog službenika, rukovodilac može dozvoliti isplatu u ratama.
(4) Ako je šteta pričinjena na imovini, na zahtjev policijskog službenika rukovodilac može odobriti da šteta bude nadoknađena uspostavom pređašnjeg stanja na trošak policijskog službenika u određenom roku.
VI.Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 021566 17 Gž od 7. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum Predmet broj: AP-3360/177 Odluka o dopustivosti i meritumu
16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
17. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
18. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
19. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na poništenje rješenja i naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
20. Apelant smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene presude, proizvoljno primijenio odredbe člana 116 stav 1 Zakona. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
21. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku Predmet broj: AP-3360/178 Odluka o dopustivosti i meritumu došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka Suda BiH zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
22. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Suda BiH preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (kojim je tražio poništavanje rješenja tužene, te obavezivanje tužene da mu na ime naknade štete iz osnova nezakonito obustavljenih iznosa od njegove plate isplati određene novčane iznose) uz obrazloženje da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za obavezivanje apelanta na naknadu štete prouzrokovane na imovini policijskog organa (tj. na službenom vozilu) u smislu odredaba člana 116 stav 1 Zakona. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su citiranom zakonskom odredbom propisana dva kumulativna uslova za obavezivanje policijskog službenika na naknadu štete, a to su: da je šteta prouzrokovana namjerno ili iz grube nepažnje i da je šteta prouzrokovana tokom obavljanja dužnosti. U pogledu prvog uslova, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, ukazujući na krivičnu presudu (kojom je apelant proglašen krivim za teško krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336 stav 3 Krivičnog zakona Federacije BiH), odnosno na okolnosti pod kojima je izvršeno navedeno krivično djelo, te na posljedicu izvršenja navedenog krivičnog djela, zaključio da je apelant prilikom štetnog događaja postupao sa grubom nepažnjom. Nadalje, u pogledu drugog uslova (da je šteta prouzrokovana tokom obavljanja dužnosti), Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da je predmetno vozilo bilo povjereno apelantu radi obavljanja službene dužnosti (tj. da je apelant „bio zadužen“ predmetnim vozilom) i da je šteta na predmetnom vozilu nastala u vezi sa apelantovim radom, te slijedom toga zaključio da je bez značaja činjenica da je šteta nastala na putu preduzetom radi dolaska apelanta na posao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao jasne i potpune razloge kojima se rukovodio prilikom izvođenja zaključka da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 116 stav 1 Zakona za obavezivanje Predmet broj: AP-3360/179 Odluka o dopustivosti i meritumu apelanta na naknadu štete prouzrokovane na imovini policijskog organa (tj. na službenom vozilu). Naime, dovodeći u vezu odredbe člana 116 stav 1 Zakona s odlučenjem Suda BiH, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH.
23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredaba člana 116 stav 1 Zakona na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredaba člana 116 stav 1 Zakona na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu.
25. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević