Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4685/17 (Addiko Bank d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Okvirni zakon o zalozima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4685/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-4685/17, rješavajući apelaciju Addiko Bank d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Addiko Bank d.d.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 123207 16 Rev od 12. juna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 123207 15 Pž od 30. oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 123207 12 Ps od 2. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Addiko Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Naida Čustović advokat iz Sarajeva, podnio je 13. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 123207 16 Rev od 12. juna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 123207 15 Pž od 30. oktobra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 123207 12 Ps od 2. jula 2014. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 123207 12 Ps od 2. jula 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi ugovori o zalogu namjenski oročenog, odnosno postojećeg depozita, koji su bliže navedeni u izreci presude, te je Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, kao pravni prednik apelanta, obavezan da tužitelju vrati određeni novčani iznos. Istom presudom, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je nedopuštena i nezakonita i kao takva bez pravnog učinka, jednostrana izjava apelanta o otkazu predmetnih ugovora o kreditu, dok je eventualni tužbeni zahtjev tužitelja koji je bliže naveden u izreci presude, odbačen kao preuranjen.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, naveo da je na temelju provedenih materijalnih dokaza utvrđeno da su parnične stranke zaključile šest ugovora o kreditima u 2008. i 2009. godini, te ugovore o zalogu na oročenom depozitu kao samostalni pravni posao. Općinski sud je, također, utvrdio da je Agencija za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine svojim aktom iz 2010. godine obavijestila prednika apelanta o uvođenju mjera preustroja kod tužitelja nad kojim je kasnije otvoren likvidacioni postupak, te naložila blokadu novčanih sredstava koje tužitelj ima na svim računima kod apelanta. Općinski sud je istakao da je između parničnih stranaka sporan osnov potraživanja odnosno da li je apelant, kao banka, prinudnom naplatom potraživanja po navedenim ugovorima o kreditu i aktiviranjem instrumenata osiguranja po predmetnim ugovorima o zalogu postupio jednostrano, te da li je na to imao pravo. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da u konkrentom slučaju imao u vidu odredbe člana 25. stav 2. Okvirnog zakona o zalozima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o zalozima), kao i odredbe spornih ugovora o zalogu kojima je, između ostalog, ugovoreno "da deponent po ovom Ugovoru izričito dozvoljava Banci da bez posebnog pristanka i prethodne obavijesti tj. vansudskim putem da se namiri iz založenih sredstava u slučaju neizvršenja obaveza ili kašnjenja korisnika kredita iz navedenog Ugovora na ugovoreni način i u predviđenim rokovima". Općinski sud je zaključio da je ovakva odredba ugovora o zalozima suprotna članu 5. stav 2. tač. a. i b. u vezi sa članom 26. stav 3. Okvirnog zakona o zalozima. Naime, Općinski sud je istakao da je u konkrentom slučaju nesporno da tužitelj, kao založni dužnik, nije dao suglasnost ni pismeni pristanak na oduzimanje osiguranja kako je to apelant neovlašteno uradio, i deponirana oročena sredstva sa depozitnih računa tužitelja neovlašteno je prebacio na svoj račun i u svoju korist, što je suprotno gore navedenim odredbama Okvirnog zakona o zalozima, kao i odredbama člana 123. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da su sporne odredbe ugovora o zalozima suprotne prinudnim propisima, pri čemu sami ugovori ne mogu opstati bez tih (ništavih) odredaba. U skladu sa navedenim, Općinski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 103. 104. i 105. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da su ništavi sporni ugovori i zalozima, te da je apelant, shodno tome, obavezan vratiti tužitelju iznos koji je tražen tužbenim zahtjevom.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 123207 15 Pž od 30. oktobra 2015. godine odbijene su žalbe apelanta i tužitelja, te je prvostepena presuda potvrđena.
5. Kantonalni sud je, razmatrajući apelantovu žalbu, u obrazloženju presude istakao da je Okvirni zakon o zalozima lex specialis koji se u konkretnoj pravnoj stvari ima primijeniti, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi materijalnog prava, odnosno da je u konkretnom slučaju trebao biti primijenjen isključivo ZOO. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi o nedostatku obrazloženja prvostepene presude u usvajajućem dijelu, budući da je, prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud dao dovoljno jasne razloge zbog čega smatra da su predmetni ugovori ništavi. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao na nespornu činjenicu da je apelant samovoljno raspolagao deponovanim sredstvima tužitelja, što je suprotno relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, te nalogu ovlaštene Agencije za nadzor osiguranja (koja je dopisom tražila od apelanta da samo blokira sredstva tužitelja), te da je apelant naplatio sva potraživanja tužitelja, a ne samo dospjela, na koji način je nezakonito prisvojio novčani iznos koji tužitelj potražuje u predmetnom postupku, a koji je utvrđen do strane vještaka finansijske struke.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 123207 16 Rev od 12. juna 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
7. Vrhovni sud je istakao da su se nižestepeni sudovi rješavajući sporni pravni odnos pravilno pozvali na relevantne odredbe Okvirnog zakona o zalozima, te da su pravilno ustanovili da je odredba ugovora o zalogu „da deponent po ovom ugovoru izričito dozvoljava banci da bez posebnog pristanka i prethodne obavijesti vansudskim putem može da se namiri iz založenih sredstava u slučaju neizvršenja obaveza ili kašnjenja...", suprotna članu 5. stav 2. tač. a. i b. navedenog zakona. Vrhovni sud je napomenuo da tužitelj, kao založni dužnik, nije dao saglasnost ni pismeni pristanak apelantu za oduzimanje osiguranja, te da je apelant, stoga, neovlašteno prebacio na svoj račun i u svoju korist utuženi iznos. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su, primjenom čl. 103., 104. i 105. ZOO nižestepeni sudovi pravilno utvrdili ništavost odredbi ugovora o zalozima u dijelu namjenski oročenih depozita, jer su te odredbe suprotna prinudnim propisima, te da su sudovi o navedenom dali jasno obrazloženje.
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba Okvirnog zakona o zalozima za koji tvrdi da su sudovi primijenili na njegovu štetu. Osim toga, apelant navodi da sudovi nisu dali dovoljno jasno obrazloženje kada su zaključili da su odredbe predmetnih ugovora ništave, te smatra da nije postojao razlog da se ugovori u cjelosti proglase ništavim. Relevantni propisi
9. Okvirni zakon o zalozima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 28/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.stav 2. tač. a. i b.
Ništave su sljedeće odredbe ugovora o zalogu ukoliko su ugovorene prije povrede obaveza iz tog ugovora od strane založnog dužnika kojima se:
a) založni dužnik odriče svojih prava iz ovog zakona ili ih ograničava;
b) dozvoljava oduzimanje osiguranja u skladu s članom 26. stav 3. ovog zakona.
Član 25. stav 2.
Za postupak izvršenja iz ovog zakona nadležni su izvršni sudovi koji su nadležni za izvršenje prema zakonima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Brčko Distrikt ).
Član 26.stav 3.
U slučaju povrede obaveze iz ugovora o zalogu od strane založnog dužnika, založni povjerilac može oduzeti osiguranje lično i bez pomoći sudskog izvršioca, ali samo nakon što je založni dužnik dao pismeni pristanak na to. Za valjanost ovog pristanka nije potrebna notarska obrada, odnosno ovjera, niti ovjera kod suda ili općinske službe.
10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan „Ustavu Republike Bosne i Hercegovine“, „prinudnim“ propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 104. stav 1.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
Član 105. stav 1.
(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
11. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 ispravka, 33/06, 39/06 ispravka, 39/09, 35/12 i 46/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 123.
Svim licima koja posjeduju ili imaju kontrolu nad popisanim stvarima, zabranjuje se da njima raspolažu bez sudskog naloga.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka, suprotno apelantovim navodima, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da su predmetni ugovori o zalogu ništavi, te kada su obavezali apelanta da tužitelju vrati utuženi iznos kojim je nezakonito raspolagao, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelant, osim ponavljanja navoda u pogledu proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa, koje su redovni sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević