Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2097/17 (Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Javna vlast
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2097/17

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2097/17, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005530 17 Rev 2 od 6. aprila 2017. godine i broj S1 3 P 005530 15 Gž od 10. maja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik Pravobranilaštvo BiH, podnijela je 29. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 005530 17 Rev 2 od 6. aprila 2017. godine i broj S1 3 P 005530 15 Gž od 10. maja 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Jeremije Starovlaha, Aleksandra Starovlaha i Vitorke Starovlah (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj i trećetužiteljica ili tužitelji) zatraženo je 18. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 25. aprila 2017. godine. Tužitelji nisu odgovorili. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Presudom Suda BiH broj P-534/08 od 1. oktobra 2010. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja tako što je apelantica obavezana da tužiteljima na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplati precizirane novčane iznose kako je navedeno u izreci presude.

6. Rješenjem o ispravci od 4. oktobra 2010. godine izvršena je ispravka izreke presude u dijelu odluke dosuđene rente za drugotužitelja kako je precizirano u rješenju. Dopunskom presudom od 22. oktobra 2010. godine apelantica je obavezana da drugotužitelju na ime naknade materijalne štete isplati precizirane iznose kako je navedeno u izreci dopunske presude.

7. Drugostepenom presudom Suda BiH broj Gž-159/10 od 15. marta 2011. godine žalbe tužitelja su odbijene. Apelanticina žalba je odbijena, prvostepena i dopunska presuda su potvrđene u dijelu odluke o naknadi nematerijalne i materijalne štete kako je precizirano u izreci. Istom presudom uvažena je apelanticina žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je ukinuta u dijelu odluke o izgubljenoj zaradi za prvotužitelja i drugotužitelja. Apelanticina žalba je djelimično uvažena i ukinuti su prvostepena i dopunska presuda i rješenje o ispravci, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak za materijalnu štetu, i to u dijelu odluke o renti za prvotužitelja i drugotužitelja, te razlike u bolovanju za prvotužitelja, u dijelu odluke o nematerijalnoj šteti za trećetužiteljicu, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka.

8. Revizionom presudom Suda BiH broj S1 3 005539 11 Rev od 27. decembra 2012. godine odlučeno je o revizijama tužitelja i apelantice izjavljenim protiv navedene drugostepene presude od 15. marta 2011. godine na način da je revizija drugotužitelja djelimično usvojena te je preinačena drugostepena presuda na precizirani način, dok su revizije tužitelja u preostalom dijelu (u odnosu na preinačavajući dio drugostepene presude) i apelantice (u odnosu na potvrđujući dio drugostepene presude) odbijene. U odnosu na ukidajući dio drugostepene presude revizije parničnih stranaka su odbačene kao nedopuštene.

9. Ustavni sud je Odlukom broj AP 811/12 od 17. februara 2016. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelaciju tužitelja podnesenu protiv navedenih presuda Suda BiH broj S1 3 005539 11 Rev od 27. decembra 2011. godine, broj Gž-159/10 od 15. marta 2011. godine, broj P-534/08 od 1. oktobra 2010. godine i dopunske presude broj P-534/08 od 22. oktobra 2010. godine.

10. U navedenoj odluci Ustavnog suda je istaknuto da je pred redovnim sudovima utvrđeno da je predmetna šteta proizašla iz događaja koji se desio 1. aprila 2004. godine oko 1.10 časova kada su pripadnici snaga NATO-a (SFOR-a) eksplozivom razvalili ulazna vrata parohijskog doma Srpske pravoslavne crkve Presvete Bogorodice u Palama u kojem su živjeli tužitelji i porodica Zekić, kojom prilikom je tužiteljima nanesena materijalna i nematerijalna šteta. U predmetnom postupku sudovi su zaključili da je apelantica pasivno legitimisana za naknadu štete tužiteljima. Osporene odluke

11. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 005530 11 P od 30. maja 2014. godine donesenom u ponovnom postupku (o dijelu tužbenog zahtjeva koji je vraćen na ponovno suđenje) apelantica je obavezana da na ime umanjenja radne sposobnosti isplati prvotužitelju iznos od 35.000,00 KM, a drugotužitelju iznos od 54.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. maja 2014. godine pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja (stav I izreke presude). Istom presudom apelantica je obavezana da tužiteljima naknadi troškove postupka kako je precizirano u izreci presude (stav II izreke). Stavom III izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenih iznosa.

12. Rješenjem od 18. novembra 2014. godine Sud BiH je odbio kao neosnovan prijedlog trećetužiteljice za donošenje dopunske presude.

13. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je postupajući po presudi drugostepenog vijeća tog suda broj Gž-159/10 od 15. marta 2011. godine ponovo vodio glavnu raspravu, i to u skladu s uputama drugostepenog vijeća u pogledu okolnosti utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu odluke o renti za prvotužitelja i drugotužitelja, te razlike u bolovanju za drugotužitelja i u dijelu odluke o troškovima postupka. Sud BiH je na glavnoj raspravi održanoj 18. februara 2013. godine odbio raspravljati o tužbenim zahtjevima tužitelja postavljenim u podnesku od 26. augusta 2010. godine (koji se odnosi na tužbene zahtjeve prvotužitelja i drugotužitelja o renti, razlike u bolovanju za drugotužitelja i nematerijalne štete za trećetužiteljicu) jer je navedeno i sva kasnija opredjeljenja tužbenog zahtjeva smatrao preinačenjem tužbe pozivajući se pri tome na odredbe čl. 23. i 24. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Stoga je donio presudu kojom je obavezao apelanticu da prvotužitelju i drugotužitelju na ime umanjene radne sposobnosti isplati precizirane iznose, a nije dozvolio raspravljanje o tužbenom zahtjevu trećetužiteljice za naknadu nematerijalne štete, te je odbio donijeti dopunsku presudu o ovom zahtjevu.

14. Protiv navedene prvostepene presude žalili su se tužitelji i apelantica. Odlučujući o žalbama, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 3 P 005530 15 Gž od 10. maja 2016. godine kojom su žalbe tužitelja usvojene i prvostepena presuda i rješenje preinačeni tako što je st. I/I i I/II izreke apelantica obavezana da prvotužitelju i drugotužitelju na ime izgubljene zarade za precizirani period, na ime dospjele rente i zbog umanjene radne sposobnosti na ime rente ubuduće isplaćuje mjesečne novčane iznose kako je precizirano u izreci, sve sa zakonskom zateznom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate RS, a odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plate i bolovanja i mjesečne rente preko dosuđenog iznosa, kako je preciznije određeno u izreci. Stavom I/III izreke apelantica je obavezana da trećetužiteljici na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci, dok je preko dosuđenog iznosa naknade odbijen tužbeni zahtjev. Stavom I/IV izreke apelantica je obavezana da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci. Stavom II izreke apelanticina žalba je odbijena.

15. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da žalba tužitelja osnovano ukazuje da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni odredbe člana 23. stav 1. ZPP kod utvrđenja da su tužitelji izvršili preinačenje tužbe. Naime, prvotužitelj i drugotužitelj su postavili tužbeni zahtjev za isplatu kapitalizirane rente, da bi na glavnoj raspravi podneskom od 26. augusta 2010. godine tužbeni zahtjev opredijelili u mjesečnom iznosu od dana nastanka štete do kraja života ili do druge odluke suda. Dalje je utvrđeno da se naknada u obliku novčane rente primjenom odredbe člana 188. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) plaća mjesečno ili se shodno st. 4. i 5. citiranog člana može zahtijevati isplatom u jednom iznosu. Drugostepeno vijeće je istaklo da je zakon ostavio na dispoziciju oštećenom kao povjeriocu u kom obliku će zahtijevati novčanu rentu od štetnika. Nadalje, citirana odredba materijalnog prava nije propisala nemogućnost oštećenog da mijenja jednom potraživani oblik rente, te se pravne posljedice takve situacije cijene prema procesnim odredbama. Istaknuto je da u procesnopravnom smislu preinačenje tužbe propisano odredbom člana 23. stav 1. ZPP nastupa kad se promijeni istovjetnost zahtjeva, poveća postojeći ili istakne drugi zahtjev. Imajući u vidu da promjena istovjetnosti zahtjeva podrazumijeva da se novi tužbeni zahtjev razlikuje od prvobitnog, da ima za posljedicu promjenu identiteta tužbenog zahtjeva kojim se traži odluka o pravnoj posljedici s drugačijim sadržajem, te da opredjeljenje kapitalizirane rente tokom postupka u rentu u mjesečnom iznosu ne utiče na drugačiju pravnu posljedicu, drugostepeno vijeće je zaključilo da promjena zahtjeva za isplatu kapitalizirane rente u mjesečnu rentu ima posljedice samo na visinu tužbenog zahtjeva. Dakle, iz istog činjeničnog osnova nakon podnošenja tužbe zahtijeva se druga suma, kakvom preinačenju se apelantica kao tužena nije mogla ni protiviti shodno odredbi člana 23. stav 2. ZPP jer je izvršeno na osnovu vještačenja kao okolnosti koja je nastupila nakon podnošenja tužbe. Također, istaknuto je da je kod potraživanja rente u kapitaliziranom iznosu poznata visina tužbenog zahtjeva u vrijeme podnošenja tužbe i odlučivanja, dok kod rente u mjesečnom iznosu ova visina nije poznata. Stoga, prema shvatanju drugostepenog vijeća, prvotužitelj i drugotužitelj opredjeljenjem tužbenog zahtjeva na isplatu mjesečne rente nisu izvršili promjenu istovjetnosti zahtjeva u pravnom smislu u odnosu na tužbeni zahtjev iz tužbe.

16. Drugostepeno vijeće je ocijenilo da su ukazane povrede odredbi parničnog postupka uticale na zakonitost prvostepene presude u kojoj je sud dosudio prvotužitelju i drugotužitelju kapitaliziranu rentu protivno odredbama procesnog i materijalnog prava, a nije dao razloge u čemu se ogleda promjena identiteta tužbenog zahtjeva iz tužbe i onog postavljenog tokom postupka. U pogledu zahtjeva trećetužiteljice za naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, prema ocjeni drugostepenog vijeća, prvostepeni sud je propustio o tome odlučiti u presudi, a taj nedostatak nije otklonjen ni nakon prijema zahtjeva za donošenje dopunske presude. Utvrđeno je da je taj zahtjev prvostepeni sud odbio kao neosnovan pri čemu je prenebregnuo da je i pored odbijanja raspravljanja o preinačenom zahtjevu ostao neraspravljen tužbeni zahtjev iz tužbe za utuženu štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, što prvostepeno rješenje čini nezakonitim, kako je osnovano ukazivano žalbom tužitelja. Zbog ukazanih povreda odredbi parničnog postupka koje su od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, te usljed činjenice da je u predmetnoj parnici presuda već jednom bila ukinuta primjenom člana 184. st. 2. i 3. ZPP, drugostepeno vijeće je održalo raspravu. Drugostepeno vijeće je dozvolilo raspravljanje o tužbenom zahtjevu prvotužitelja i drugotužitelja opredijeljenom za isplatu rente iz podneska od 26. augusta 2010. godine i od 10. septembra 2013. godine i trećetužiteljice za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. U pogledu zahtjeva trećetužiteljice, drugostepeno vijeće je primijenilo odredbe člana 200. ZOO-a i zaključilo da ukoliko iz činjeničnih navoda tužbe i petita tužbe nije proizlazilo iz kog osnova se potražuje naknada za ovaj vid nematerijalne štete, prvostepeni sud je bio ovlašten primjenom člana 33. ZPP preduzeti radnje radi otklanjanja nedostataka, kako je to osnovano ukazano žalbom tužitelja. Kako je trećetužiteljica u činjeničnim navodima podneska od 26. septembra 2013. godine navela da naknadu duševnih bolova potražuje iz osnova umanjene životne aktivnosti, a to nije opredijelila u petitu zahtjeva, to je i ova nesaglasnost otklonjena na raspravi pred drugostepenim vijećem u skladu sa citiranom zakonskom odredbom.

17. Apelantica je protiv navedene presude drugostepenog vijeća izjavila reviziju koju je Sud BiH odlučujući u revizionom vijeću odbio kao neosnovanu Presudom broj S1 3 P 005530 17 Rev 2 od 6. aprila 2017. godine.

18. U odnosu na apelanticine revizione navode da je u ponovnom postupku počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 34. stav 1. tačka 4. ZPP jer je, prema navodima iz revizije, pobijanom drugostepenom presudom odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade za prvotužitelja i drugotužitelja, a radi se o presuđenoj stvari (res iudicata) o kojoj se ne može ponovo odlučivati jer je prethodnom presudom drugostepenog vijeća broj Gž- 159/10 od 15. marta 2011. godine u tom dijelu prvostepena presuda preinačena i ukinuta bez vraćanja na ponovno odlučivanje, reviziono vijeće je smatralo da su istaknuti navodi neosnovani.

19. Naime, kako je dalje utvrđeno, prvostepeni sud je u prethodnom postupku Presudom broj P- 534/08 od 1. oktobra 2010. godine na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade dosudio prvotužitelju mjesečni iznos od 420,00 KM za period od 1. aprila 2004. godine do 1. oktobra 2010. godine, a drugotužitelju mjesečni iznos od 609,90 KM za period od 1. aprila 2009. godine do 1. oktobra 2010. godine, iako tužitelji nisu u tužbi, a ni kasnije u preinačenoj tužbi opredijelili tužbeni zahtjev u tom pogledu. Također je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu rente zbog izgubljene zarade drugotužitelju, i to u mjesečnom iznosu od 711,00 KM od 1. aprila 2006. godine pa ubuduće, iako je u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu (pripremni podnesak od 24. juna 2010. godine, uložen u spis suda na glavnoj raspravi 26. augusta 2010. godine) drugotužitelj zahtijevao isplatu navedene rente počevši od 1. aprila 2009. godine do 1. oktobra 2010. godine (711,00 KM plus 609,90 KM), te na ime razlike u bolovanju. Podneskom od 24. juna 2010. godine drugotužitelj je tražio razliku između pripadajuće neisplaćene plate i isplaćene naknade umjesto plate za vrijeme bolovanja u iznosu od 3.849,85 KM (dopunska presuda od 22. oktobra 2010. godine). Polazeći od toga da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i da prekoračenje tužbenog zahtjeva postoji kada je sud odlučivao izvan postavljenih zahtjeva kako je to predviđeno odredbom člana 7. ZPP, reviziono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, da se drugostepeni sud po apelanticinoj žalbi upustio u ispitivanje presude u tom dijelu jer sud na ovu povredu postupka ne pazi po službenoj dužnosti, te je, primjenom odredbi člana 196. stav 1. i člana 194.a ZPP, drugostepeno vijeće preinačilo navedenu prvostepenu presudu tako što ju je ukinulo u dijelu odluke o izgubljenoj zaradi za prvotužitelja i drugotužitelja (Presuda broj Gž-159/10 od 15. marta 2011. godine).

20. Međutim, imajući u vidu navedeno, reviziono vijeće je utvrdilo da se neosnovano u reviziji ističe da se u tom dijelu tužbenog zahtjeva radi o presuđenoj stvari. Naime, drugostepenom presudom broj Gž-159/10 od 15. marta 2011. godine djelimičnim uvažavanjem apelanticine žalbe ukinuti su prvostepena i dopunska presuda i rješenje o ispravci, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje za materijalnu štetu u dijelu odluke o renti za prvotužitelja i drugotužitelja, te razlike u bolovanju za prvotužitelja. Kako materijalna šteta obuhvata i izgubljenu zaradu koja se može zahtijevati i u vidu rente, reviziono vijeće je smatralo neosnovanim apelanticin prigovor da se u konkretnom slučaju radilo o presuđenoj stvari. Osim toga, za postojanje presuđene stvari uslov je da je ranijom pravosnažnom presudom tužbeni zahtjev odbijen ili usvojen. Ukidanjem presude zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva nije pravosnažno odlučeno o osnovanosti samog tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju, presuda je ukinuta zbog povrede odredaba parničnog postupka (prekoračenje tužbenog zahtjeva) i ne može se raditi o presuđenoj stvari.

21. Prema ocjeni revizionog vijeća, pravilno je presudom drugostepenog vijeća, koja se pobija revizijom u predmetnom postupku, uvažena žalba tužitelja koja je osnovano ukazivala da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni odredbe člana 23. stav 1. ZPP kod utvrđenja da su tužitelji izvršili preinačenje tužbe.

22. Nadalje, reviziono vijeće je utvrdilo da je drugostepeno vijeće postupilo u skladu s materijalnim i procesnim zakonom kada je odbilo žalbu tužene, a uvažavanjem žalbi tužitelja pobijanu presudu i rješenje prvostepenog suda preinačilo i odlučilo kao u izreci pobijane drugostepene presude, te da je za takvu odluku navelo potpune, jasne i pravilne razloge koje u cijelosti prihvata i reviziono vijeće. Prema shvatanju revizionog vijeća, drugostepeno vijeće je na utvrđeno činjenično stanje, koje se ne može pobijati revizijom, pravilno primijenilo materijalno pravo kada je preinačenjem prvostepene presude odlučilo kao u izreci pobijane drugostepene presude, pri čemu nisu počinjene ni povrede odredbi parničnog postupka na koje revizija tužene ukazuje.

23. Suprotno navodima revizije, drugostepeno vijeće je, i prema shvatanju revizionog vijeća, pravilno obavezalo tuženu na isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose materijalne i nematerijalne štete, u smislu odredbi člana 277. ZOO-a, počevši od dospijeća pa do isplate, a po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/01, 52/06 i 103/08). Naime, na teritoriji Bosne i Hercegovine u primjeni su entitetski zakoni koji na različit način regulišu pitanje obračuna zakonskih zateznih kamata. Stoga je, kako je ocijenilo reviziono vijeće, drugostepeno vijeće pravilno primijenilo odredbu člana 320. stav 1. ZOO-a koja propisuje da se novčane obaveze ispunjavaju u mjestu u kome povjerilac ima prebivalište, odnosno boravište. Budući da su tužitelji u vrijeme nastanka štete bili nastanjeni na teritoriji Republike Srpske u kojoj će se izvršiti i novčane obaveze utvrđene ovom presudom, to se kod isplate dosuđenih naknada imaju primijeniti važeći propisi u mjestu ispunjenja, a ne prema sjedištu suda, kako se to neosnovano u reviziji ističe. Irelevantan je i revizioni navod da tužitelji nakon štetnog događaja žive u Republici Srbiji.

24. Ostali navodi revizije, prema ocjeni revizionog vijeća, nisu od uticaja na presuđenje konkretne pravne stvari. Posebno su nedopustivi navodi revizije da je na raspravi pred drugostepenim vijećem pokazana „neviđena neobjektivnost“ i da je ona bila „sama sebi svrha“, te da je sud zaboravio na veliki broj žrtava iz prethodnog rata čije porodice nisu ni na koji način obeštećene, niti su žrtve dobile bilo kakvu satisfakciju.

25. Reviziono vijeće je ocijenilo da je revizija neosnovana, te ju je odbilo primjenom člana 215. ZPP kao neosnovanu jer je utvrdilo da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje reviziono vijeće pazi po službenoj dužnosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog neprincipijelnog načina na koji je Sud BiH vodio predmetni parnični postupak, suprotno osnovnim načelima propisanim ZPP i propustima tužitelja u opredjeljenju tužbenih zahtjeva koje je sud nekritički prihvatio. Dalje je istakla da je reviziono vijeće osporenom presudom odbilo sve njene navode i primjedbe koji se tiču konkretnih propusta i povreda počinjenih u drugostepenom vijeću. Smatra da je drugostepenom presudom počinjena povreda parničnog postupka iz člana 34. stav 1. tačka 4. ZPP jer je drugostepeno vijeće zanemarilo prethodnu presudu tog vijeća broj Gž-159/10 od 15. marta 2011. godine u istoj pravnoj stvari kojom su djelimično ukinuti prvostepena i dopunska presuda i rješenje o ispravci presude, te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje za materijalnu štetu, i to u dijelu odluke o renti za prvotužitelja i drugotužitelja, te razlike u bolovanju za drugotužitelja, u dijelu odluke o nematerijalnoj šteti na ime umanjenja životne aktivnosti i pretrpljenog straha za trećetužiteljicu, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u pogledu izgubljene zarade za prvotužitelja i drugotužitelja prvostepena presuda preinačena i ukinuta. Prema apelanticinom mišljenju, u tom dijelu tužbenog zahtjeva prvotužitelja i drugotužitelja odlučeno je u meritumu, te je zahtjev u tom pogledu res iudicata i o kome se ne može ponovo odlučivati. Navedenim propustom počinjena je povreda odredaba člana 34. stav 1. tačka 4. ZPP zbog čega je reviziono vijeće trebalo postupiti u smislu člana 216. stav 2. ZPP, odnosno trebalo je donijeti rješenje kojim se ukida predmetna presuda u dijelu dosuđenja izgubljene zarade i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbaciti. Međutim, reviziono vijeće je, prema apelanticinom mišljenju, zanemarilo povredu odredaba parničnog postupka koju je počinilo drugostepeno vijeće suprotno apelanticinim primjedbama. Tužitelji nisu uz tužbu, a ni tokom postupka priložili relevantne dokaze u pogledu tog potraživanja zbog čega su nedozvoljeno disponirali tužbenim zahtjevom, a što je dozvolio Sud BiH. Također, i u odnosu na trećetužiteljicu apelantica smatra da su počinjeni propusti u okviru drugostepenog i revizionog vijeća jer punomoćnik trećetužiteljice nije pravilno i u skladu sa članom

200. ZOO-a opredijelio tužbeni zahtjev, ali je sud to tolerisao navodeći propuste prvostepenog suda, da bi u konačnici usvojio tužbeni zahtjev trećetužiteljice.

27. Nadalje, apelantica ističe da je osporenim presudama zahtjev za naknadu zakonske zatezne kamate pogrešno vezan za Zakon o visini stope zatezne kamate RS, pri čemu su se sudovi pozvali na odredbe člana 320. stav 1. ZOO-a. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno primijenili navedenu odredbu ZOO-a zato što u pogledu presuđenja novčanog zahtjeva sud nije primijenio princip primjene propisa prema sjedištu suda. U suprotnom, to bi značilo da bi sud u svakom konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o novčanom potraživanju primjenjivao propise prema prebivalištu i sjedištu strane u postupku bez obzira na to gdje bi se ta potraživanja realizovala. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, tužitelji ne žive u BiH, već u Republici Srbiji.

b) Odgovor na apelaciju

28. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženjima koja su data u konačnoj odluci revizionog vijeća Suda BiH.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 23.

Preinačenje tužbe (1) Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

(2) Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz iste činjenične osnove zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

Član 24. st. 1. i 2.

(1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, Sud može dopustiti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinačenje.

Član 34. stav 1. točka 4) (1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe Sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

4) da je stvar pravosnažno presuđena;

Član 184. st. 1. i 2.

(1) Drugostepeno vijeće odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeno vijeće zakazat će raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred ovim vijećem utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredbi parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim vijećem.

Član 191.

Drugostepeno vijeće može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

1) odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu;

2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu;

3) ukinuti prvostepenu presudu i uputiti predmet prvostepenom vijeću na ponovno suđenje;

4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ili 5) preinačiti prvostepenu presudu.

30. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 277. stav 1.

1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

Član 320. stav 1.

(1) Novčane obaveze ispunjavaju se u mestu u kome poverilac ima sedište odnosno prebivalište, a u nedostatku prebivališta, boravište.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 005530 17 Rev 2 od 6. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 13. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenim presudama odnosi na postupak naknade materijalne i nematerijalne štete tužiteljima, odnosno na predmet građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelantica kao tužena uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

39. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, konkretno odredbe ZOO-a i ZPP.

40. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH u konačnici odlučujući o apelanticinoj reviziji odbilo kao neosnovanu reviziju i potvrdilo drugostepenu presudu. Ustavni sud zapaža i da je apelantica u izjavljenoj reviziji navela identične povrede odredbi procesnog zakona kao i u navodima apelacije, koje je reviziono vijeće detaljno ispitalo i dalo razloge zašto je apelanticinu reviziju smatralo neosnovanom. Naime, apelantica navodi da je u ponovnom postupku pred drugostepenim vijećem počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 34. stav 1. tačka 4. ZPP jer je drugostepeno vijeće odlučilo o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade za prvotužitelja i drugotužitelja, iako je o tom zahtjevu već odlučilo drugostepeno vijeće Presudom broj Gž-159/10 od 15. marta 2011. godine. Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće apelanticine navode da se u konkretnom slučaju radilo o presuđenoj stvari (res iudicata) ocijenilo neosnovanim, pri čemu je dalo dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak. U navedenom obrazloženju, u kojem je istaknuto da spornom drugostepenom presudom od 15. marta 2011. godine nije pravosnažno odlučeno o osnovanosti samog tužbenog zahtjeva, da se u konkretnom slučaju ponovo odlučivalo o materijalnoj šteti koja obuhvata i izgubljenu zaradu koja se može zahtijevati i u vidu rente, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi da je trećetužiteljici dosuđena naknada nematerijalne štete povredom odredbi parničnog postupka jer punomoćnik trećetužiteljice nije pravilno i u skladu sa članom 200. ZOO-a opredijelio tužbeni zahtjev budući da je reviziono vijeće ispitujući apelanticine istaknute navode dalo razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja. U odnosu na apelanticine navode da je reviziono vijeće u konačnici pogrešno odlučilo o zakonskim zateznim kamatama vezujući ih za Zakon o visini stope zatezne kamate RS, kršeći pri tome princip primjene propisa prema sjedištu suda, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće cijenilo apelanticine istaknute navode i dalo razloge zašto su oni neosnovani. Pozivanje revizionog vijeća na relevantne odredbe čl. 277. stav 1. i 320. stav 1. ZOO-a, imajući u vidu i sam sadržaj navedenih odredbi, Ustavni sud smatra argumentovanim i jasnim obrazloženjem koje je u skladu s navedenim propisima materijalnog prava.

43. U odnosu na apelanticine navode da je Sud BiH predmetni postupak vodio na neprincipijelan način, da je nekritički prihvatio disponiranja tužbenim zahtjevima tužitelja, Ustavni sud zapaža da apelantica osim istaknutih navoda nije ponudila odgovarajuće argumente, a iz samih osporenih presuda navedeni propusti suda nisu očigledni.

44. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

45. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da je Sud BiH u žalbenom i revizionom postupku jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP.

47. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2097/17 (Bosna i Hercegovina) | Sudska praksa | Aktio