Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3154/17 (P. Ž. i M. Ž.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Aktivna legitimacija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3154/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3154/17, rješavajući apelaciju Pavla Župljanina i Mladena Župljanina , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Pavla Župljanina i Mladena Župljanina podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 018053 16 Rev od 17. maja 2017. godine, S1 3 P 018053 15 Pž od 14. marta 2016. godine i S1 3 P 018053 15 P od 31. jula 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Pavle Župljanin i Mladen Župljanin (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Saša Grabež, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 21. jula 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 018053 16 Rev od 17. maja 2017. godine, S1 3 P 018053 15 Pž od 14. marta 2016. godine i S1 3 P 018053 15 P od 31. jula 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 26. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 9. aprila 2019. godine, a Pravobranilaštvo BiH 11. aprila 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 018053 15 P od 31. jula 2015. godine (koja je potvrđena Presudom tog suda broj S1 3 P 018053 15 Pž od 14. marta 2016. godine, a protiv koje je odbijena revizija Presudom broj S1 3 P 018053 16 Rev od 17. maja 2017. godine) odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena da im isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskim zateznim kamatama za periode, takođe, precizirane u presudi a na ime naknade štete zbog gubitka nekretnina, preciziranih u presudi, zbog gubitka osnovnih sredstava društva „AMP Komerc“ d.o.o. Kotor-Varoš (u daljnjem tekstu: preduzeće), zbog izgubljene dobiti koju bi apelanti kao vlasnici preduzeća ostvarili kroz poslovanje preduzeća u periodu od 2007. godine do 2014. godine, te da se obaveže tužena da apelantima naknadi troškove parničnog postupka. Presudom su obavezani apelanti da tuženoj naknade troškove parničnog postupka, precizirane u presudi, dok su apelanti oslobođeni obaveze plaćanja sudske takse u ovom postupku. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza, preciziranih u presudi, utvrđeno da je preduzeće upisano u registrarski uložak, preciziran u presudi, kod Osnovnog suda u Banjoj Luci i da se kao osnivač i vlasnik vodi Aleksandar Župljanin (u daljnjem tekstu: djed apelanata), dok je lice ovlašćeno za zastupanje, apelant Pavle Župljanin. Utvrđeno je da je djed apelanata darovao darovnim ugovorom od 15. decembra 2004. godine apelantima kao unucima preduzeće sa svom imovinom kojom to preduzeće raspolaže u vrijednosti od 50.000,00 KM, ali da navedeni ugovor nikada nije sproveden kroz javne knjige, niti je u registru privrednih društava izvršena promjena svojine u korist apelanata. Nadalje je utvrđeno da je Sud BiH 21. marta 2007. godine donio Rješenje o privremenoj mjeri broj X- KRN/06/318 u krivičnom predmetu protiv osumnjičenih apelanata i djeda apelanata zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo pomoći licu koje je optužio ICTY iz člana 233 KZBiH a radi sprečavanja korišćenja, otuđenja i raspolaganja imovinom preduzeća i transfera novčanih sredstva sa računa preduzeća i zabrane raspolaganja nepokretnom imovinom-parcelama, preciziranim u presudi, koje su svojina apelanata sa dijelom ½ a koje nekretnine koristi preduzeće (benzinske pumne sa pratećim sadržajem). Ovo stoga što je postojala osnovana sumnja da su apelanti i njihov djed finansijski pomagali haškom optuženiku Stojanu Župljaninu, koji je bio u bjekstvu i nedostupan Haškom tribunalu a za finansijsku pomoć su koristili novčana sredstva preduzeća. Nakon što Stojan Župljanin (otac apelanata) više nije bio nedostupan Haškom tribunalu, počev od 21. juna 2008. godne, navedena privremena mjera je ukinuta a apelanti su podnijeli tužbu protiv tužene, navodeći da im je, zbog navedene privremene mjere, nastala šteta, precizirana u prethodnim tačkama ove odluke.

6. S tim u vezi, navedeno je da je taj sud razmotrio prigovor tužene o nedostatku aktivne legitimacije apelanata u konkretnom predmetu u odnosu na zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti, kao i zbog gubitka osnovnih sredstava društva. Sud BiH je istakao da je navedeni prigovor osnovan, jer je u postupku utvrđeno da je osnivač i vlasnik preduzeća i dalje djed apelanata, a ne apelanti. Sud BiH je istakao da rodbinski odnosi između apelanata i njihovog djeda, osnivača i jedinog vlasnika preduzeća, te činjenica da su apelanti u spornom periodu bili na funkcijama direktora preduzeća ne daje pravni osnov tužbenom zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljene dobiti. U ovakvom slučaju bi se, kako je obrazloženo, kao podnosilac zahtjeva moglo pojaviti jedino pravno lice-preduzeće ili njegov vlasnik - djed apelanata. U odnosu na izgubljena osnovna sredstva, navedeno je da se radilo o zemljištu na kojem su apelanti nesporno bili vlasnici, ali da je to zemljište, koje je bilo opterećeno hipotekom zbog kredita koje apelanti nisu plaćali, bilo opterećeno i mjerom zabrane raspolaganja apelantima i u periodu od 21. marta 2007. do 10. jula 2008. godine, dakle, na određeno vrijeme, a ne trajno, nakon čega su apelanti navedene nekretnine i prodali 25. avgusta 2008. godine. Pri tome je navedeno da tvrdnje apelanata da su bili prinuđeni prodati sporne nekretnine zbog otplate kredita nisu relevantne za konkretan predmet, jer su kreditna sredstva podignuta u korist preduzeća koje nije bilo stranka u konkretnom postupku, a ne u korist apelanata. Kako je odredbama člana 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano pod kojim uslovima se odgovara za štetu a odredbama čl. 4, 13 i 20 Zakona o registraciji poslovnih subjekata u RS (u daljnjem tekstu: Zakon) pod kojim uslovima se vrši registracija poslovnih subjekata, te da ona djeluje na principu konstitutivnosti (djeluje od momenta upisa u registar), to je Sud BiH zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navode da nije od uticaja na rješavanje predmetne pravne stvari činjenica što ugovor o poklonu koji su zaključili sa svojim djedom nije sproveden u registru preduzeća, jer je nesporno da imaju pravno valjan ugovor koji je ovjeren u sudu, te da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo u odnosu na to pitanje. Navode i da je nesporno da su bili vlasnici spornih nekretnina i da je činjenica da, zbog njihovog blokiranja privremenom mjerom, preduzeće nije moglo poslovati, pa samim time niti vraćati podignute kredite zbog čega su bili primorani ustupiti nekretnine povjeriocu. Smatraju da, s tim u vezi, nije od značaja što preduzeće nije bilo učesnik u postupku, jer su to bili apelanti kao njegovi vlasnici. Apelanti navode i da redovni sudovi, osim šturog nabrajanja dokaza, u obrazloženjima presuda nisu prikazali proces sprovođenja dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu a što su, prema mišljenju apelanata, redovni sudovi bili dužni učiniti i zbog čega su osporene presude nejasne.

b) Odgovor na apelaciju

8. Sud BiH je naveo da su u toku predmetnog postupka ispoštovani svi standardi prava na pravično suđenje i imovinu, te da je zbog toga apelacija neosnovana.

9. Tužena je navela da apelanti u toku postupka nisu dokazali da im je tužena prouzrokovala štetu čiju su naknadu potraživali, zbog čega tužena smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

V. Relevantni propisi

10. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

11. U Zakonu o registraciji poslovnih subjekata („Službeni glasnik RS“ br. 42/05, 118/09 i 102/12), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase: Principi registracije Član 4. stav 1. tačka f.

(1) Postupak registracije poslovnih subjekata se zasniva na slijedećim principima:

f) Konstitutivnosti - trenutkom upisa u Registar, faktičke činjenice koje se odnose na subjekt upisa postaju pravne, odnosno momentom upisa u Registar se konstituišu u određena prava kao i djelovanje registracije prema trećim licima.

Član 13. stav 1. tačka a.

(1) Opšti podaci o poslovnim subjektima, koje nadležni registarski sud unosi u Glavnu knjigu Registra su:

a) firma i sjedište, odnosno ime, prezime i prebivalište (svih) osnivača/vlasnika subjekta upisa;

Član 20.

(1) Podaci koji se obavezno unose u Glavnu knjigu Registra, u slučaju registracije promjene oblika subjekta upisa su:

a. naziv, broj i datum akta o promjeni oblika subjekta upisa; i b. novi opšti podaci, ukoliko je došlo do njihove izmjene;

12. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH ( „Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) relevantne odredbe glase:

Član 12.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 8. stav 2.).

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 018053 16 Rev od 17. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. maja 2017. godine a apelacija je podnesena 21. jula 2017. godine , tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

20. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava apelanata na naknadu materijalne štete iz čega proizilazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

21. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

23. Dovodeći u kontekst citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje sa navodima apelanata, Ustavni sud smatra da u osporenim presudama nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da nisu na adekvatan način obrazložili proces analize sprovedenih dokaza i, s tim u vezi, donesene zaključke. Ustavni sud zapaža da apelanti nisu u postupku dokazali da su vlasnici preduzeća, jer, iako postoji darodavni ugovor koji su zaključili sa svojim djedom, taj ugovor nije sproveden kroz Registar preduzeća, pa time nije ni došlo do promjene svojine na tom preduzeću, kako su to obrazložili i redovni sudovi. Pri tome Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da nije od uticaja nesprovođenje kroz registar promjene svojine na preduzeću, jer oni imaju potpisan i ovjeren darovni ugovor. Ovo stoga što je odredbama Zakona propisan princip konsitutivnosti za sticanje prava, odnosno da svaka promjena vezana za preduzeća djeluje od momenta upisa u javnu knjigu-Registar preduzeća, te kako u konkretnom slučaju nije došlo do realizacije tog principa, apelanti nisu ni imali aktivnu legitimaciju za potraživanje naknade sporne štete. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su zaključili da apelanti nisu imali pravo na naknadu štete za izgubljena osnovna sredstva/nekretnine, precizirane u prethodnim tačkama ove odluke. Ovo stoga što je u toku postupka, kako je to vidljivo iz stanja spisa, utvrđeno da je privremena mjera zabrane raspolaganja predmetnim nekretninama trajala ograničeno vrijeme (nešto više od godinu dana) i da su neposredno nakon ukidanja mjere zabrane apelanti prodali predmetne nekretnine. Pri tome apelanti nisu u toku postupka dokazali u čemu se sastojala takva šteta koja im je navodno nastala a posebno zbog činjenice da kreditni dužnici nisu bili apelanti, nego preduzeće koje je kredit podiglo za potrebe svog poslovanja, da je kredit i otplaćivalo preduzeće i da preduzeće nije bilo stranka u konkretnom postupku. Ustavni sud, zbog navedenog, smatra da u navedenim zaključcima i njihovom obrazloženju nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, niti da su apelanti svojim tvrdnjama doveli te zaključke u pitanje, pa su navodi apelanata neosnovani.

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

25. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su naveli u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle, navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

26. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili dio tužbenog zahtjeva apelanata zbog nedostatka aktivne legitimacije, a dio tužbenog zahtjeva jer apelanti nisu dokazali da im je tužena pričinila štetu čiju su naknadu potraživali.

27. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3154/17 (P. Ž. i M. Ž.) | Sudska praksa | Aktio