Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1568/17 (K. D.)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Zabrana retroaktivne primjene zakona
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na odbranu
  • Ratni zločin
  • Dokazni postupak
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1568/17

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1568/17, rješavajući apelaciju Krste Dostića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Krste Dostića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 019771 16 Krž od 27. januara 2017. godine i S1 1 K 019771 16 Kri od 6. oktobra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Krsto Dostić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milenko Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 21. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 019771 16 Krž od 27. januara 2017. godine i S1 1 K 019771 16 Kri od 6. oktobra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 25. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su odgovore na apelaciju dostavili 6. i 7. maja 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 019771 16 Kri od 6. oktobra 2016. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka g) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 180 stav 1 KZBiH, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

6. U obrazloženju presude, Sud BiH je nakon izlaganja optužnice, procesnih odluka donesenih u toku postupka i izlaganja primijenjenih principa u pogledu opšte ocjene dokaza, imajući u vidu da je apelantova odbrana predlagala primjenu Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), obrazložio razloge opravdanosti primjene Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) na konkretan slučaj. U tom pravcu je navedeno: da je princip zakonitosti imperativno propisan članom 4 Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i članom 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u kojima je izražen opšti princip koji zabranjuje izricanje teže kazne od one koja je bila propisana u vrijeme počinjenja krivičnog djela; da stav 2 člana 7 Evropske konvencije propisuje izuzetak od navedenog pravila; da se primjena KZBiH zasniva na odredbi člana 4a KZBiH prema kojem se ne može spriječiti suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim principima međunarodnog prava; da zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja (od 1992. do 1995. godine) nisu bili propisani kao krivično djelo u KZSFRJ, ali su nesporno bili sastavni dio međunarodnog običajnog prava i činili njegov imperativni princip, te da osuda za takva djela prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio navedeno krivično djelo (i propisao krivičnu sankciju) nije suprotna članu 7 stav 1 Evropske konvencije. U tom pravcu se Sud BiH pozvao, između ostalog, i na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Naletilić protiv Hrvatske u kojem je aplikant isticao iste prigovore kao i apelantova odbrana u konkretnom predmetu, ali u odnosu na Statut Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ). Pored toga, Sud BiH je ocijenio neosnovanim prigovore da se apelantu trebalo suditi za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz KZSFRJ jer krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret ne sadrži elemente krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva nego krivičnog djela zločina protiv čovječnosti koje nije bilo propisano u KZSFRJ.

7. Sud BiH je zatim naveo relevantnu zakonsku odredbu člana 172 stav 1 tačka g) KZBiH u smislu opštih i pojedinačnih elemenata ovog krivičnog djela, te sadržaj relevantne zakonske odredbe člana 180 stav 1 KZBiH kojom je propisana individualna odgovornost za počinjenje najtežih krivičnih djela i koja predstavlja, između ostalog, i jedan od osnovnih principa međunarodnog krivičnog prava. Zatim je navedena zakonska definicija krivičnog djela zločina protiv čovječnosti i njegovi opšti elementi koji podrazumijevaju: 1) postojanje širokog i sistematičnog napada; 2) da je djelo optuženog učinjeno kao dio takvog napada; 3) da je napad usmjeren protiv bilo kojeg civilnog stanovništva i 4) da je optuženi znao za takav napad.

8. Zatim je pojedinačno obrazloženo šta suštinski predstavlja svaki od navedenih opštih elemenata u okolnostima konkretnog slučaja (u vezi s radnjama izvršenja koje su navedene u izreci presude), te je nakon iscrpnog navođenja svih izvedenih dokaza optužbe i odbrane i utvrđenih činjenica zaključeno da se širok i sistematičan napad odvijao upravo na teritoriji opštine Foča na kojoj su pripadnici vojske i policije tadašnje Srpske Republike vršili protivpravno odvođenje, zatvaranje i zlostavljanje civila (iskazi svjedoka optužbe S1, S2, S3 i Muamera Muratovića). Navedeni opšti elemenat predmetnog krivičnog djela utvrđen je, osim navedenog, i na osnovu iskaza saslušanog svjedoka odbrane koji je, opisujući svoju ulogu i učešće u inkriminisanom periodu (i sam optužen), potvrdio navode svjedoka optužbe, ne sporeći ulogu i zadatke koje je imao tokom oružanog sukoba u Foči počev od 8. aprila 1992. godine kada je počelo granatiranje usmjereno na naselja koja su većinom bila nastanjena muslimanskim stanovništvom. Vijeće Suda BiH je zaključilo da je napad u inkriminisanom periodu po svom karakteru bio širok (po obimu uključuje veliki broj zabranjenih radnji preduzetih prema bošnjačkim civilima tadašnje opštine Foča) i sistematičan (jer do napada nije došlo nasumice), usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva. Drugi opšti elemenat koji se tiče apelantove uloge u tom napadu Sud BiH je elaborirao u dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na pojedinačnu inkriminaciju apelanta, dok su zaključci u pogledu postojanja trećeg i četvrtog elementa (status lica prema kojima je napad bio usmjeren i nexus) izvedeni na osnovu dokaza optužbe i odbrane, između ostalog i materijalnih dokaza iz kojih nesporno proizlazi da je apelant bio pripadnik oružanih snaga RS.

9. Cijeneći apelantovu ulogu u vezi s opštim elementima krivičnog djela zločina protiv čovječnosti, Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant kriv za počinjenje pojedinačnih inkriminacija koje su mu potvrđenom optužnicom stavljene na teret, i to da je radnjama opisanim u izreci presude kao izvršilac nad drugim civilnim licem ženskog pola, upotrebom sile počinio najmanje dva silovanja oštećene svjedokinje „S1“. Pri tome je Sud BiH opisao situaciju koja se u inkriminisano vrijeme dešavala u opštini Foča i uslove u kojima se nalazila oštećena „S1“, o čemu je detaljno obrazloženje navedeno u paragrafima od 163 do 173 presude, uz zaključak da je oštećena svjedokinja „S1“ u inkriminisanom periodu bila izložena krajnje nehumanim uslovima i bila prepuštena na volju pripadnicima Vojske RS koji su je silovali i zlostavljali.

10. Zatim su u obrazloženju presude navedeni razlozi iz kojih je prvostepeno vijeće Suda BiH izvelo zaključak o apelantovoj krivici za najmanje dva silovanja oštećene svjedokinje „S1“. U tom pravcu je navedena zakonska definicija krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav (1) tačka g) KZBiH, zatim pojam silovanja u okviru međunarodnog humanitarnog prava (Ženevske konvencije, Haške konvencije) koji podrazumijeva da silovanje predstavlja prisiljavanje druge osobe, upotrebom sile ili prijetnje, direktnim napadom na njen život ili tijelo ili na život i tijelo bliske joj osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju. U tom kontekstu, Sud BiH je ukazao na presude MKSJ u predmetu Kunarac, Kovač i Vuković, zatim na predmet Kvočka i dr., te predmet Furundžija u kojima su navedene različite definicije silovanja o kojima je detaljno obrazloženje navedeno u paragrafima od 179 do 188 presude. Imajući u vidu standarde iz naprijed pobrojanih predmeta i okolnosti konkretnog slučaja proizašlog iz dokaznog postupka, vijeće Suda BiH je uvjerenje o apelantovoj krivici za inkriminaciju za koju je proglašen odgovornim izvelo, prije svega, iz iskaza oštećene svjedokinje „S1“ koji je u odlučnom dijelu potkrijepljen iskazima svjedoka „S2“ i „S3“. U tom smislu je naročita pažnja posvećena vremenskoj odrednici počinjene inkriminacije (neutvrđenog dana početkom jula do početka avgusta 1992. godine), te su u tom pravcu opisane okolnosti prema kojima je oštećena prisilno iseljena iz svog doma, zatim prebacivana u razne objekte i u konačnici u kom objektu i pod kojim okolnostima se desilo krivično djelo. Po utvrđenju inkriminacije silovanja, vijeće Suda BiH je van razumne sumnje utvrdilo da je apelant u vremenskom periodu od početka jula do početka avgusta 1992. godine izvršio najmanje dva silovanja oštećene, te je u tom smislu neosnovanim ocijenjen apelantov prigovor da mu je zbog neodređenosti vremena inkriminacije povrijeđeno pravo na odbranu. Opis same inkriminacije je utvrđen na osnovu iskaza oštećene koja je vrlo detaljno (paragrafi od 194 do 203 presude) opisala okolnosti pod kojima je apelant prijetnjom (ne koristeći pri tome silu) nad njom izvršio silovanje najmanje dva puta (ostavila je mogućnost da se to desilo i više puta), pri čemu je već bila u drugom stanju (poodmakloj trudnoći) i u tom periodu u više navrata izvođena iz kuće da bi bila silovana i od drugih lica. Budući da je oštećena prilikom davanja svog iskaza opisala dva silovanja, vijeće je izvelo zaključak da je apelant nad njom izvršio najmanje dva silovanja. Na ove okolnosti je, osim toga, proveden i dokaz psihijatrijskim pregledom i vještačenjem oštećene od strane sudskog vještaka dr Abdulaha Kučukalića koji je u nalazu zaključio da je oštećena pretrpjela nasilni seksualni odnos od strane drugih lica, uz prijetnju smrću i protiv njene volje, što je dovelo do teškog narušavanja njenog psihičkog zdravlja (paragrafi od 210 do 212 presude).

11. Imajući u vidu dokaze izvedene saslušanjem svjedoka, te dovodeći ih u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka, vijeće Suda BiH je utvrdilo da je apelant nad oštećenom svjedokinjom „S1“ najmanje dva puta, na način kako je opisano u izreci presude, počinio silovanje, te je stoga proglašen krivim zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka g) KZBiH.

12. Što se tiče apelantovog identiteta, njegove uloge i alibija kojim je pokušao negirati svoju krivicu, Sud BiH je veoma opširno (paragrafi od 215 do 222 presude) opisao sadržaj izvedenih dokaza iz kojih je zaključio da je apelant kao pripadnik Vojske RS, u okviru širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva, počinio krivično djelo za koje je proglašen odgovornim. Pri tome je apelant, kako je dalje obrazloženo, bio potpuno svjestan da njegove radnje predstavljaju dio napada na način što je radnjama, opisanim u izreci presude, oštećenu prisilio najmanje dva puta, upotrebom prijetnje, na seksualni odnos čime je počinio silovanje.

13. Odluka o kazni je donesena u smislu odredbe člana 2 stav 2 KZBiH, zatim odredbe člana 39 KZBiH (opšta i posebna svrha kažnjavanja) i odredbe člana 48 KZBiH u kojoj su propisana pravila za odmjeravanje kazne. To konkretno znači da je vijeće imalo u vidu sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, a naročito stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja odnosno povredu zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, apelantove lične prilike i druge okolnosti koje su od uticaja za odmjeravanje kazne. U tom kontekstu su ocijenjene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, pa su kao olakšavajuće u obzir uzete okolnosti da je porodičan i otac troje djece, dok je od otežavajućih okolnosti cijenjena bezobzirnost u izvršenju predmetne inkriminacije (nemoć oštećene, njena potpuna zavisnost od volje apelanta i strah za sopstveni i život svoje dvoje maloljetne djece, te okolnost da je oštećena već bila u poodmakloj trudnoći). Imajući to u vidu, vijeće Suda BiH je zaključilo da je kazna zatvora apelantu za počinjeno krivično djelo zločina protiv čovječnosti u trajanju od 10 godina srazmjerna težini počinjenog djela i posljedicama koje su nastupile, te da će se navedenom kaznom u potpunosti postići svrha kažnjavanja.

14. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 019771 16 Krž od 27. januara 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je, prije svega, navelo razloge žalbe, i to: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivično-pravnoj sankciji s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači, a zatim podsjetilo na obavezu žalioca iz odredbe člana 295 stav 1 tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), tj. sadržaj žalbe u smislu navođenja pravnog osnova za pobijanje presude uz adekvatno obrazloženje u vezi s granicama ispitivanja prvostepene presude iz člana 306 ZKPBiH.

15. U tom pravcu je apelaciono vijeće ukazalo da su bitne povrede postupka pobrojane u odredbi člana 297 ZKPBiH, i to apsolutno bitne u stavu 1 tač. od a) do k) i relativno bitne u stavu 2 iste odredbe, koje nisu taksativno navedene već postoje u slučaju kada sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu zakona, ali samo ukoliko je to moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

16. Apelaciono vijeće je cijeneći pojedinačno sve prigovore iznesene u žalbi koji se tiču bitnih povreda postupka zaključilo da su neosnovani. U tom pravcu je apelaciono vijeće istaklo da prigovor prekoračenja optužbe na apelantovu štetu (jer u optužnici nije precizno definisan period inkriminacije naznačavanjem „od početka aprila do avgusta 1992. godine“) nije osnovan jer je presuda obuhvatila uži period od onog koji je naveden u optužnici, i to u skladu s izvedenim dokazima (početak jula do početka avgusta 1992. godine), što u konačnici nije dovelo do prekoračenja optužnice.

17. U pogledu neosnovanosti prigovora da je izreka presude protivrječna razlozima presude u pogledu mjesta i načina izvršenja inkriminisane radnje silovanja, apelaciono vijeće je uputilo na obrazloženje i zaključak prvostepene presude i razloge koji su detaljno objašnjeni u paragrafima od 193 do 203 prvostepene presude. Stoga je ocijenjen neosnovanim prigovor da je izreka protivrječna obrazloženju. U tom kontekstu je ukazano na analizu i ocjenu izvedenih dokaza i zaključak o odlučnim činjenicama proisteklim iz dokaza koje je sud prihvatio, pri čemu je jasno navedeno u kojim dijelovima su i na koje okolnosti dokazi podudarni (iskazi svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka), kao i razlog zbog čega nije prihvaćen apelantov iskaz kojim je pokušao opovrgnuti svoj identitet za inkriminisane radnje i koji je u tom dijelu ocijenjen suprotnim od ostalih izvedenih dokaza. Isti zaključak je izveden i u pogledu prigovora o postojanju apelantove svijesti i diskriminatorne namjere, pri čemu je posebno ukazano na pravilnu ocjenu nekoliko relevantnih dokaza od strane prvostepenog suda koji upućuju na apelantov status u okviru Vojske RS, koji je i lično potvrdio u svom iskazu, te napada na civilno stanovništvo opštine Foča u relevantnom periodu. Diskriminatorna namjera je u konkretnom slučaju ocijenjena irelevantnom (jer je bitna i predstavlja elemenat bića krivičnog djela progona u okviru zločina protiv čovječnosti), dok je za konkretan slučaj, odnosno konkretno krivično djelo bilo neophodno dokazati postojanje širokog sistematičnog napada na civilno stanovništvo, apelantovu vezu s takvim napadom i svijest da su njegove radnje dio tog napada, te status oštećene kao pripadnice civilnog stanovništva koje je napadnuto. Apelaciono vijeće je zaključilo da su svi navedeni bitni elementi elaborirani na str. od 27 do 43 prvostepene presude, uključujući apelantov status i svijest u relevantnom periodu, pa je ocijenjeno da ih povodom žalbenih prigovora nije neophodno ponavljati.

18. U pogledu neosnovanosti prigovora kojim je ukazano na povredu principa in dubio pro reo jer prvostepeno vijeće nije izvelo dovoljno dokaza da opovrgne apelantov alibi, apelaciono vijeće je podsjetilo da je apelantova krivica utvrđena van svake razumne sumnje te da stoga nema ni mjesta primjeni navedenog principa. Osim toga, prvostepeno vijeće je navelo potpuno jasne i argumentovane razloge zbog kojih je zaključeno da apelantov alibi nije ni relevantan ni vjerodostojan da dovede u sumnju čvrst zaključak u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za radnje (krivično djelo) koje je počinio u inkriminisano vrijeme.

19. U pogledu prigovora koji se tiče zaključka o postojanju širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo opštine Foča, apelaciono vijeće je, cijeneći njegovu neosnovanost, podsjetilo na obrazloženje prvostepene presude koje je u potpunosti bazirano na utvrđenim činjenicama prihvaćenim u skladu sa članom 4 Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ i korišćenju dokaza u postupcima pred sudovima u BiH, koje ne podrazumijeva isključivo pravo Tužilaštva, već i odbrane koja je mogla da predloži dokaze za činjenice koje bi eventualno apelantu išle u prilog, što odbrana u konkretnom slučaju nije iskoristila. Osim toga, činjenice utvrđene u predmetima MKSJ koje su korišćene u konkretnom predmetu imaju, prema mišljenju apelacionog vijeća, isključivo ulogu pomoćnih alata za dokazivanje određenih sporednih okolnosti, a pri utvrđenju širokog i sistematičnog napada činjenice iz predmeta MKSJ nisu korišćene kao jedini i isključivi dokaz o tome (paragrafi 37 i 38 presude), već iskazi svjedoka S1, S2, S3 i Muamera Muratovića (detaljno navedeno u prvostepenoj presudi na str. od 115 do 125).

20. Apelaciono vijeće je zatim razmotrilo prigovore istaknute u vezi s retroaktivnom primjenom krivičnog zakona, konkretno primjenom KZBiH koji je, prema ocjeni odbrane, stroži od KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela tvrdnjom da djelo za koje je apelant proglašen krivim nije bilo propisano u zakonu koji je važio kada je djelo navodno počinjeno. U tom kontekstu, apelaciono vijeće je prije svega istaklo da krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka g) KZBiH nije bilo inkriminisano preuzetim KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, pa je stoga primjena KZBiH kao kasnijeg zakona zasnovana na odredbi člana 4a) tog zakona kojim je propisano da članovi 3 (princip zakonitosti) i 4 (princip vremenskog važenja krivičnog zakona) ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je, u vrijeme kada je počinjeno, predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim principima međunarodnog prava. Takav stav je, kako je dalje obrazloženo, potvrđen u više odluka Evropskog suda i Ustavnog suda BiH. U tom pravcu je podsjetilo na odluke Maktouf/Damjanović i Jadranko Palija (Ustavni sud BiH) i Boško Mikulović i Predrag Vujisić protiv Srbije (Evropski sud). Stoga je ocjenom argumentacije iz prvostepene presude zaključeno da je ona opravdana i pravilna. Ukazano je da bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ i zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZBiH nisu jednaka i da zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja inkriminisanih radnji nisu bili propisani kao krivično djelo u KZSFRJ, ali predstavljaju zločin po međunarodnom pravu, što je detaljno pojašnjeno u paragrafima 85 i 86 prvostepene presude.

21. Apelaciono vijeće je zatim razmotrilo prigovore istaknute u okviru pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, podsjećajući na odredbu člana 299 ZKPBiH u kojoj je propisano kad se presuda može pobijati iz ovog osnova. Pri tome je naglašen opšti princip prema kojem je zadatak suda koji odlučuje o žalbi da sasluša, provjeri i odmjeri dokaze izvedene u prvostepenom postupku koje je u diskrecionoj nadležnosti prvostepenog suda, te da apelaciono vijeće nema nadležnost da zamijeni utvrđenje prvostepenog suda ukoliko iz prvostepene presude proizlazi objektivna ocjena i zaključak. Apelaciono vijeće je stoga zaključilo da je prvostepeno vijeće na osnovu utvrđenih činjenica proisteklih iz svih izvedenih dokaza, između ostalih oštećene svjedokinje S1, svjedoka S2 i S3, nalaza vještaka, te dokaza odbrane izvelo pravilan zaključak da činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud ničim osnovanim nije dovedeno u pitanje, pa ga je kao potpuno i pravilno u cjelini prihvatilo apelaciono vijeće.

22. Najzad, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije pravilno ocijenilo sve okolnosti koje mogu biti od značaja da kazna bude veća ili manja (član 48 st. od 1 do 3 KZBiH), te pravilno zaključilo da se izrečenom kaznom postiže svrha specijalne i generalne prevencije.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

24. U opširnoj apelaciji apelant je u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje istakao nedostatke koji se odnose na činjenično stanje (pogrešno i nepotpuno utvrđeno), primjenu prava (proizvoljna) i nedostatke u pogledu obrazloženja presude (nedovoljno i neadekvatno). U tom kontekstu, apelant suštinski ukazuje na nedostatke pri ocjeni dokaza, i to kako kod utvrđenja postojanja opštih elemenata krivičnog djela za koje je osuđen tako i kod utvrđenja njegovih pojedinačnih radnji u inkriminisanom periodu, cijeneći da su pogrešni i pri tome neadekvatno obrazloženi, što je u krajnjem rezultiralo osuđujućom presudom na njegovu štetu. U vezi s naprijed navedenim apelant ističe da u presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, naročito u pogledu utvrđenja postojanja diskriminatorne namjere i da su u tom kontekstu osporene presude pogrešne i neosnovane s aspekta ocjene dokaza, jer takva namjera nije utvrđena niti jednim pouzdanim dokazom. U tom pravcu apelant je u apelaciji iznio sopstveni stav koji je suprotan mišljenju i zaključcima iz osporenih presuda, smatrajući da su prigovori njegove odbrane isticani tokom postupka paušalno odbijeni i da niti jedan dokaz ne ide u prilog zaključku da je zaista bio svjestan da su njegove radnje, pod uslovom da ih je uopšte počinio, bile preduzete u okviru napada.

25. Nadalje, u apelaciji su interpretirani svi dokazi iz kojih su sudovi, prema apelantovom mišljenju, izveli pogrešne zaključke u pogledu njegovih pojedinačnih radnji u inkriminisanom periodu. Smatra da niti jedan izvedeni dokaz, ni pojedinačnom, a ni ukupnom ocjenom, ne daje dovoljno čvrst i pouzdan osnov za osuđujuću presudu. Stoga smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo jer nijedan izvedeni dokaz sa sigurnošću ne upućuje na zaključak da je apelant izvršilac krivičnog djela. Apelant ukazuje i na povredu stava 3 tačka b) člana 6 Evropske konvencije, ukazujući pri tome na uskraćivanje prava na odbranu u vezi s izmjenom optužnice za relevantni period koji se odnosi na period navodnog izvršenja inkriminisanih radnji naznačavanjem „od početka mjeseca jula 1992. do početka mjeseca avgusta 1992. godine“ iako je u optužnici obuhvaćeni period bio od početka aprila do početka avgusta 1992. godine, cijeneći da obuhvaćeni period nije dovoljno definisan.

26. U vezi s kršenjem prava iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije apelant je istakao da u konkretnom slučaju djelo za koje je osuđen nije bilo propisano kao krivično djelo po zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja – KZSFRJ, te da se u tom smislu na konkretan slučaj nikako nije mogao primijeniti KZBiH koji je na snazi od 2003. godine. Smatra da je, pod uslovom da je uopšte počinio inkriminisane radnje, svakako trebalo primijeniti KZSFRJ, a ne KZBiH. U tom pravcu se pozvao na neke od predmeta Suda BiH i Ustavnog suda BiH u kojima je retroaktivna primjena KZBiH umjesto KZSFRJ bila na štetu okrivljenih odnosno apelanata.

b) Odgovor na apelaciju

27. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su apelacioni navodi identični prigovorima koji su bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude, i koje je apelaciono vijeće razmotrilo i o kojima je jasan i argumentovan stav iznesen u konačnoj odluci koja se apelacijom pobija. U tom pravcu, Sud BiH je podsjetio na relevantne dijelove obrazloženja osporenih presuda, relevantne propise i relevantnu praksu Evropskog suda, Ustavnog suda BiH, pa i Suda BiH u pogledu primjene KZBiH koju apelant suštinski najvećim dijelom apelacije problematizuje. Takođe je u pogledu navodnih nedostataka u okviru prava na pravično suđenje podsjetio na obrazloženja svojih presuda iz kojih proizlazi jasan zaključak, utvrđen van svake razumne sumnje, koji se tiče utvrđenja perioda inkriminacije, širokog i sistematičnog napada i apelantove krivične odgovornosti, dakle svih bitnih elemenata krivičnog djela za koje je u konačnici osuđen, te u vezi s tim nepostojanja potrebe da ih u odgovoru ponavlja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana jer u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao.

28. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer je osporenom presudom Suda BiH na zakonit i pravilan način utvrđena apelantova krivičnopravna odgovornost, pri čemu nije izostalo potpuno i jasno obrazloženje zasnovano na izvedenim dokazima koji su analizirani i iz kojih su proizašla utvrđenja o odlučnim činjenicama. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

29. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se nezvanično prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnova i granice krivičnopravne prinude Član 2.

(2) Propisivanje krivičnih djela i vrste i raspona krivičnopravnih sankcija zasniva se na neophodnosti primjene krivičnopravne prinude i njenoj srazmjernosti jačini opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka, te druge osnovne vrijednosti.

Svrha kažnjavanja Član 39.

Svrha kažnjavanja je:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinioca da ubuduće ne čini krivična djela i podstakne njegov preodgoj;

c) da se utiče na ostale da ne čine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca.

Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48.

(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen "krivice", pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca. (2) Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.

(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinioca, vodeći pri tome računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.

Zločini protiv čovječnosti Član 172.

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

g) prisiljavanje druge osobe na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;

Individualna i komandna odgovornost Član 180.

(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171.

(Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177.

(Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo.

Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utiče na ublažavanje kazne.

30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 295.

Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (1)Žalba treba sadržavati:

(...)

b) osnov za pobijanje presude,

c) obrazloženje žalbe, Član 297.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(...)

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, (...)

f) ako je Sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa, (...)

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 306.

Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 019771 16 Krž od 27. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant i njegov branilac su primili 6. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 21. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3b) Evropske konvencije, člana 7 stav 1 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

[…]

38. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, osporava dokaze koji su provedeni u toku postupka, naročito iskaze svjedoka, način na koji ih je sud ocijenio, te zaključke koje je u vezi s tim izveo i shodno tome utvrdio činjenično stanje, zbog čega mu je, kako tvrdi, povrijeđeno pravo na odbranu, princip pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo.

40. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

41. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima čini neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je takođe naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, princip slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., tačka 30).

42. Apelant smatra da je presuda zasnovana na dokazima (materijalnim i nematerijalnim), pri čemu najvećim dijelom na iskazu oštećene svjedokinje „S1“ na osnovu kojih, prema njegovom mišljenju, njegova krivična odgovornost nije mogla biti utvrđena van razumne sumnje. U tom smislu podsjeća i na svoj iskaz koji je sud samo djelimično prihvatio (u pogledu činjenice da je bio pripadnik Vojske RS), dok u preostalom dijelu kojim je negirao svoju krivicu nije prihvaćen, niti su o tome dati dovoljni i jasni razlozi (nedostatak obrazloženja), te na uskraćivanje prava na odbranu u vezi s izmjenom optužnice.

43. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je apelant sve prigovore koje je istakao u apelaciji prethodno isticao pred prvostepenim vijećem Suda BiH, a zatim ponovio u žalbi protiv prvostepene presude. U tom pravcu je, kako proizlazi iz obrazloženja presude apelacionog vijeća, prije svega razmotren prigovor prekoračenja optužbe na apelantovu štetu (jer u optužnici nije precizno definisan period inkriminacije naznačavanjem „od početka aprila do avgusta 1992. godine“), te je u tom pravcu zaključeno da navedeni prigovor nije osnovan jer je presuda obuhvatila uži period od onog koji je naveden u optužnici, i to u skladu s izvedenim dokazima (početak jula do početka avgusta 1992. godine). Takvim postupanjem, kako je zaključeno, nije prekoračena optužnica, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu s obzirom na to da je inkriminisani period sužen u odnosu na onaj koji je optužbom definisan (april–avgust 1992. godine). Zatim je razmotren prigovor da je izreka presude protivrječna razlozima presude u pogledu svih bitnih elemenata krivičnog djela za koje je apelant u konačnici proglašen odgovornim i zbog toga osuđen. U tom pravcu je apelaciono vijeće, cijeneći neosnovanost ovog prigovora, podsjetilo na relevantne dijelove obrazloženja i zaključke iz prvostepene presude koji su proistekli nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, između ostalih i interpretacije iskaza svih saslušanih svjedoka (odbrane i optužbe), te zaključak o odlučnim činjenicama proisteklim iz dokaza koje je sud prihvatio, pri čemu je jasno navedeno u kojim dijelovima su i na koje okolnosti dokazi podudarni (iskazi svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka), kao i razlozi zbog kojih apelantov iskaz nije mogao biti prihvaćen u cjelini (nije prihvaćen u dijelu koji je suprotan ostalim izvedenim dokazima). U tom pravcu je veoma detaljno, nakon analize i ocjene apelantovog iskaza, obrazloženo da je apelant zapravo pokušao opovrgnuti identitet za inkriminisane radnje i period inkriminacije, a da je taj dio njegovog iskaza u suprotnosti kako s iskazom oštećene svjedokinje „S1“ tako i s iskazima ostalih saslušanih svjedoka, pri čemu i s iskazom svjedoka odbrane koji se suštinski na ovu okolnost nije mogao ni izjasniti jer mu to nije bilo poznato (za inkriminisani period). Utvrđenje do kojih su sudovi došli nakon analize i ocjene dokaza, naročito iskaz oštećene svjedokinje „S1“ potvrđen je nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke koji je prihvaćen kao stručan i objektivan. Takođe je dato jasno obrazloženje s aspekta apelantovog prigovora o nepostojanju umišljaja, odnosno diskriminatorne namjere, te u tom pravcu ukazano da postojanje diskriminatorne namjere za konkretnu radnju krivičnog djela u okviru zločina protiv čovječnosti (silovanje) nije relevantno (već za progon), te da je u konkretnim okolnostima bilo neophodno dokazati elemente koji čine biće krivičnog djela silovanja u okviru zločina protiv čovječnosti. S tog aspekta su ponovljeni dokazi iz kojih je van razumne sumnje utvrđeno postojanje širokog sistematičnog napada na civilno stanovništvo, apelantova veza s takvim napadom, svijest da su njegove radnje dio tog napada i status oštećene kao pripadnice civilnog stanovništva (napadnutog stanovništva). Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće s posebnom pažnjom ocijenilo prigovor o nepostojanju širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, te se u tom pravcu osvrnulo na ključne odluke MKSJ, Ustavnog suda BiH i Suda BiH u kojima je definisan pojam širokog i sistematičnog napada i koje, nasuprot žalbenim prigovorima, u okolnostima konkretnog slučaja nisu bile jedini i isključivi dokazi (paragrafi 37 i 38 presude), već su uz te presude ocijenjeni dokazi in concreto, dakle iskazi svjedoka S1, S2, S3 i Muamera Muratovića koji su detaljno interpretirani na str. od 115 do 125 prvostepene presude.

44. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na uskraćivanje prava na odbranu zbog izmjene optužbe, nedostatke u pogledu činjeničnog stanja u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica.

45. Nadalje, u vezi s navodima da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u vezi s principom presumpcije nevinosti i in dubio pro reo jer iz izvedenih dokaza nije moglo biti pouzdano utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen odgovornim i osuđen, Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće, razmatrajući navedeni prigovor, podsjetilo da se on zapravo izvodi iz tvrdnje o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te u vezi s tim prigovorima isticanim kako u prvostepenom postupku tako i u postupku odlučivanja o žalbi. U tom kontekstu je apelaciono vijeće podsjetilo na relevantne dijelove obrazloženja prvostepene presude i dokaze iz kojih je apelantova krivica utvrđena van svake razumne sumnje, te stoga isključenja primjene navedenog principa, uz razloge (obrazloženje) na osnovu kojih je zaključeno da apelantov alibi nije ni relevantan ni vjerodostojan da dovede u sumnju čvrst zaključak u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za radnje (krivično djelo) koje je počinio u inkriminisano vrijeme.

46. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za takav stav jasno, argumentovano i cjelovito obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava (o čemu će više riječi biti u dijelu koji se odnosi na član 7 Evropske konvencije). Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti niti princip in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentovani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje je utvrđena apelantova odgovornost i zbog čega je u konačnici osuđen.

47. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak koji se vodio protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka b) Evropske konvencije, te zaključuje da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

48. Član 7 Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.

49. U suštini, apelantovi navodi o povredi navedenog prava svode se na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je proglašen krivim, a ne KZBiH.

50. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi s apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZBiH u pogledu krivičnog djela zločina protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, stav 46 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome je Ustavni sud isticao da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).

51. Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003. godine, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, § 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-1995, s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“

52. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od navedenog stava. Pri tome podsjeća da prema stavu Evropskog suda član 7 stav 1 Evropske konvencije garantuje ne samo zabranu retroaktivnosti strožeg zakona već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovaj princip sadržan je u pravilu da kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donijet prije konačne odluke, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tome, pravila o retroaktivnosti se odnose samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi Evropski sud, Scoppola protiv Italije broj 2, presuda od st. 109 i 110). Najzad, prema stavu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može da, pošto je ustanovio krivicu optuženog, odredi kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212).

53. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka g) KZBiH koje je počinio u inkriminisanom periodu (juli-avgust 1992. godine) u okviru širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva opštine Foča nad drugom civilnom osobom ženskog pola, upotrebom prijetnje silovanje, znajući za takav napad i svjestan da njegove radnje čine dio tog napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločina protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. S obzirom na to da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju, kako u pogledu krivičnog djela tako i kazne, mogao jedino da primijeni KZBiH iz 2003. godine kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo s obzirom na to da KZSFRJ kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna situacija nema za rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7 Evropske konvencije.

54. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije neosnovani.

Zabrana diskriminacije

55. U odnosu na navode o zabrani diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava, nije dostavio dokaze, niti je iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica.

56. U vezi s tim, Ustavni sud nadalje primjećuje da je apelant zapravo navode o povredi ovog prava doveo u usku vezu s pravom na pravično suđenje, dakle činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, odnosno konačnim ishodom predmetnog postupka kojim je utvrđena njegova krivičnopravna odgovornost. Imajući u vidu akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom“, te imajući u vidu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

57. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije posebno obrazložio zbog čega smatra da je diskriminisan, već je ovo pravo doveo u isključivu vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da u tom segmentu nije bilo proizvoljnosti. Osim toga, apelant nije ponudio nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije takođe neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka b) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pri čemu je obrazloženo da nema prekoračenja optužnice, a time ni apelantovog prava na odbranu u situaciji kad je osporenom presudom zapravo sužen inkriminisani period u odnosu na onaj koji je bio predmet optužbe. U vezi s tim, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu principa in dubio pro reo, uz jasne i argumentovane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7 Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.

60. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer je apelant pozivanje na kršenje navedenog prava doveo u isključivu vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, za koje je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti, i kada apelant nije ponudio drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.

61. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1568/17 (K. D.) | Sudska praksa | Aktio