Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2457/17 (D. M.)

Odluka donesena 17. 07. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Zabrana retroaktivne primjene zakona
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • In dubio pro reo
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2457/17

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2457/17, rješavajući apelaciju Dragana Marinkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Marinkovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 017741 17 Krž 2 od 23. marta 2017.

godine i S1 1 K 017741 16 Kri od 2. decembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Marinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, kojeg zastupa Petko Pavlović, advokat iz Zvornika, podnio je 16. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 017741 17 Krž 2 od 23. marta 2017. godine i S1 1 K 017741 16 Kri od 2. decembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 27. marta i 1. aprila 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 017741 16 Kri od 2. decembra 2016. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme, na mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tačkom a) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa članom 29 navedenog zakona, a sve u vezi sa članom 180 stav 1 KZBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, te je oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, dok su oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, prvenstveno ukazao (pobliže opisano na str. 12-14 presude) da je Tužilaštvo BiH podnijelo prijedlog od 21. aprila 2016. godine za prihvatanje kao utvrđenih činjenica u predmetu Tužilac protiv Momčila Krajišnika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ; Presuda pretresnog vijeća broj IT-00-39-T od 27. septembra 2006. godine), povodom kojeg prijedloga je Sud BiH omogućio izjašnjenje apelantovoj odbrani i koja je predložila odbijanje navedenog prijedloga Tužilaštva BiH uz argumentaciju da bi se prihvatanjem navedenih činjenica stavio prevelik teret na apelanta da ih osporava, što je protivno kako ekonomičnosti postupka tako i presumpciji nevinosti optuženog. U vezi s tim, Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je, na osnovu člana 4 Zakona o ustupanju predmeta od MKSJ Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju), donio rješenje od 20. septembra 2016. godine kojim se prihvataju kao dokazane činjenice koje su utvrđene u navedenoj presudi pretresnog vijeća MKSJ.

7. Potom je Sud BiH elaborirao pitanje primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju (detaljno obrazloženo na str. 21-37 presude). U tom smislu je Sud BiH ukazao da je neosnovano pozivanje apelantove odbrane na primjenu Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) kao blažeg zakona u konkretnom slučaju, rukovodeći se kod donošenja tog zaključka prvenstveno odredbom člana 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te odredbama čl. 3, 4 i 4a) KZBiH. Nadalje je Sud BiH na detaljan način obrazložio, u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta, postojanje opštih elemenata predmetnog krivičnog djela, tj. širokog (rasprostranjenog) i/ili sistematičnog napada, zatim da je napad usmjeren protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, kao i da je apelant kao optuženi znao za postojanje takvog napada i da njegova djela predstavljaju ili bi mogla da predstavljaju dio tog napada, odnosno da postoji nexus između napada i apelantovih radnji. Prilikom donošenja takvog zaključka Sud BiH je na detaljan način ukazao na iskaze svjedoka, referišući se pri tome i na stavove iz prakse MKSJ.

8. Nakon što je utvrdio postojanje opštih elemenata predmetnog krivičnog djela, Sud BiH je raspravio pitanje apelantove pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina protiv čovječnosti, te ukazao da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant svojim radnjama (pobliže opisanim u izreci presude) ostvario obilježja predmetnog krivičnog djela, i to progon i ubistvo, a što je na detaljan način obrazloženo na str. 37-44 presude. Sud BiH je na okolnost ubistva (Rašida Jašarevića i Mehmedalije Ahmetovića) ukazao na iskaze svjedoka očevidaca inkriminisanog događaja Munire Ahmetović i Mevludina Jašarevića, kojima je Sud BiH poklonio punu vjeru jer su o odlučnim činjenicama svjedočili na isti način. Pri tome je Sud BiH ukazao da nije stekao uvjerenje da bilo ko od navedenih svjedoka želi neosnovano da tereti apelanta, niti su njihovi iskazi dovedeni u pitanje drugim dokazima provedenim u ovom krivičnom postupku. Takođe je Sud BiH naveo da su i drugi svjedoci (Hajrija Alić i S1) potvrdili apelantovo prisustvo na teritoriji navedenih sela kada su ubijeni civili Rašid Jašarević i Mehmedalija Ahmetović. S druge strane, Sud BiH je naveo da su, nasuprot navedenim činjeničnim utvrđenjima, svjedoci apelantove odbrane svojim iskazima nastojali da dokažu da apelant kritičnog dana nije bio u uniformi i da nije bio naoružan. Navedene iskaze Sud BiH je ocijenio nelogičnim, te u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima i s ciljem davanja alibija apelantu kao njihovom bivšem saborcu i kolegi kako bi se on oslobodio od odgovornosti, a koje Sud BiH nije mogao da prihvati kao vjerodostojne. U pogledu nastojanja apelantove odbrane da ospori kredibilitet svjedoka Munire Ahmetović (jer je lažno prijavila da je njen suprug Mehmedalija Ahmetović poginuo tek 12. jula 1995. godine u dešavanjima oko Srebrenice), Sud BiH je naveo da isticani prigovor odbrane ne dovodi u pitanje zaključak suda da je apelant počinio predmetno krivično djelo budući da vrijeme smrti oštećenih Rašida Jašarevića i Mehmedalije Ahmetovića u predmetnom postupku nije sporno, o čemu se u konačnom i apelantova odbrana izjasnila na glavnom pretresu.

9. Dakle, Sud BiH je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nespornim utvrdio da je apelant zajedno sa N. N. uniformisanim i naoružanim vojnikom izvršio navedena ubistva 11. maja 1992. godine, te da su ona rezultat diskriminacije, tj. postojanja diskriminatorne namjere kako kod apelanta tako i kod nepoznatog saizvršioca. U tom smislu je Sud BiH naveo da je apelant bio svjestan svojih postupka i posljedica, znajući da njegove radnje predstavljaju grubo i flagrantno uskraćivanje osnovnog prava – prava na život civila Bošnjaka, i to samo zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti bošnjačkom narodu kao opredjeljujuće okolnosti za preduzimanje inkriminisanih aktivnosti. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je našao dokazanim da je apelant postupajući kao saizvršilac s direktnim umišljajem u okviru široko rasprostranjenog i sistematičnog napada, znajući za taj napad i da njegove radnje predstavljaju dio tog napada, s diskriminatornom namjerom na nacionalnom i vjerskom osnovu, počinio progon ubistvom navedena dva civila (pucajući na njih iz puške iz neposredne blizine zajedno sajoš jednim N. N. licem) u smislu člana

172 KZBiH.

10. Konačno, u odnosu na odluku o kazni Sud BiH je naveo da se rukovodio principom pravičnosti, te da je imao u vidu i odredbu člana 38 stav 1 KZSFRJ kojom se propisuje raspon zatvorske kazne koja se može izreći učiniocu krivičnog djela (zatvor ne može da bude kraći od 15 dana, ni duži od 15 godina). U vezi s tim je Sud BiH istakao da je, polazeći od opšte svrhe kažnjavanja propisane članom 39 KZBiH i slijedeći pravila za odmjeravanje kazne predviđena članom 48 KZBiH, cijenio i uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i apelantu izrekao zatvorsku kaznu u trajanju kako je to navedeno u izreci ove presude.

11. Presudom Suda BiH u apelacionom vijeću (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 017741 17 Krž 2 od 23. marta 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca, te potvrđena prvostepena presuda od 2. decembra 2016. godine.

12. U obrazloženju presude apelaciono vijeće se prvenstveno osvrnulo na apelantove navode u pogledu prihvatanja kao dokazanih činjenica utvrđenih u predmetu Tužilac protiv Momčila Krajišnika. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće u osporenoj prvostepenoj presudi postupilo u skladu sa članom 4 Zakona o ustupanju predmeta, te kao dokazane i djelimično dokazane prihvatilo činjenice relevantne za konkretni slučaj, o čemu je u prvostepenoj presudi dalo jasno obrazloženje. Stoga nije prihvatljiv prigovor apelantove odbrane da se činjenice koje je prvostepeno vijeće prihvatilo kao dokazane odnose na akte i događaje u vezi sa opštinom Vlasenica, a da se konkretni događaj desio u opštini Milići. Ovo iz razloga što je opština Milići obrazovana izdvajanjem iz opštine Vlasenica, uslijed čega navedene utvrđene činjenice ne mogu da se posmatraju odvojeno u odnosu na navedene opštine. Pri tome je apelaciono vijeće istaklo da je prvostepeni sud postupio u skladu sa članom 6 Evropske konvencije vodeći računa o apelantovim pravima, tako da je on u toku suđenja imao priliku da osporava utvrđene činjenice koje je prvostepeni sud samo formalno primio na znanje, izvodeći dokaze kojima se osporava vjerodostojnost tih činjenica, pa su prigovori odbrane izneseni u ovom pravcu neosnovani. Takođe, sa aspekta pravično vođenog postupka, apelaciono vijeće je ukazalo da je značajno istaći da navedene utvrđene činjenice nisu posmatrane samostalno, već su one dovedene u vezu s drugim provedenim dokazima, tj. utvrđenja prvostepenog vijeća ne baziraju se samo na prihvaćenim utvrđenim činjenicama, već i na drugim dokazima koji su provedeni u postupku, uslijed čega je dodatno utvrđena njihova vjerodostojnost.

13. U pogledu prigovora odbrane da dokazi pred prvostepenim sudom nisu posmatrani kroz načelo in dubio pro reo, apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeno vijeće pravilno, primjenom načela slobodne ocjene dokaza, izvelo zaključak o apelantovoj krivici obrazlažući dokaze na kojima se osporena prvostepena presuda zasniva, a iz kojih proizlazi da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U konkretnom slučaju, osporena prvostepena presuda se u najvećem dijelu bazirala na iskazima svjedoka Munire Ahmetović i Mevludina Jašarevića koji su saglasni u pogledu odlučnih činjenica, a to je potvrđeno i drugim posrednim dokazima. Tako su oba svjedoka potvrdila hronologiju događaja na navedenom lokalitetu (dolazak dva naoružana lica sa čarapama na glavi, odvođenje i ubistvo Rašida Jašarevića i Mehmedalije Ahmetovića, prepoznavanje apelanta kao jednog od saizvršilaca i slično). Stoga je apelaciono vijeće istaklo da nije prihvatljiva tvrdnja odbrane da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti navedeno načelo jer su sve činjenice koje idu na apelantovu štetu utvrđene s potpunom sigurnošću. Pri tome je apelaciono vijeće ukazalo da se ne može reći da se osporena prvostepena presuda zasniva samo na jednom dokazu, već se u odlučujućoj mjeri zasniva na iskazima dva svjedoka koja su bila neposredno prisutna u vrijeme inkriminisanog događaja. Određene nejasnoće, nepreciznosti, kao i istinitost svjedočenja Munire Ahmetović nisu takve prirode da bi mogle da izazovu drugačiju odluku, s obzirom na to da su navedeni ključni svjedoci saglasni u pogledu odlučnih činjenica, tj. čina ubistva. U vezi s tim je apelaciono vijeće navelo da se ne može očekivati da se navedeni svjedoci sjete svih pojedinosti određenog krivičnog događaja, pa da taj događaj na identičan način opišu nakon proteka dužeg perioda. Ono što je krucijalno za ovaj predmet jeste saglasnost ovih svjedoka (koji su bili prisutni i vidjeli ubistvo) u pogledu samog čina tog događaja jer su oni opisali razvoj cjelokupnog događaja, a što je prethodno elaborirano. Upravo ovakvi događaji koji se odnose na sam čin ubistva, tj. na karakter tog čina koji odstupa od uobičajenih pravila ponašanja i koji traumatizuje svjedoke, ne mogu se vidjeti svakodnevno, te time i potisnuti iz sjećanja, uslijed čega je poklonjena vjera ovim svjedocima. Takođe, apelaciono vijeće je istaklo da bi bilo daleko više osnova za sumnju da se radilo o potpuno identičnim iskazima svjedoka, bez ikakvih razlika. Da se radilo o potpuno identičnim iskazima, upravo to bi daleko više navodilo na sumnju o postojanju dogovora svjedoka o sadržaju iskaza na apelantovu štetu. Osim toga, apelacioni sud je naveo da nije sporno da se apelant nalazio na drugim mjestima u toku istog dana, ali to ne umanjuje mogućnost da se on nije nalazio na mjestu izvršenja krivičnog djela, kako to tvrdi odbrana. Takođe je apelaciono vijeće istaklo da nisu prihvatljivi apelantovi prigovori da ga svjedoci Munira Ahmetović i Mevludin Jašarević nisu prepoznali, s obzirom na to da su oni opisali fizički izgled, apelantove društvene i porodične prilike kako u inkriminisanom periodu tako su ga jasno opisali i prepoznali u sudnici na glavnom pretresu.

14. U odnosu na apelantove žalbene prigovore koji se tiču pravne kvalifikacije predmetnog krivičnog djela, apelaciono vijeće je navelo da je nesporno da u vrijeme izvršenja djela koje se apelantu stavlja na teret (a u kojim su ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZBiH) navedeno krivično djelo kao takvo nije bilo propisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi u to vrijeme (KZSFRJ). Nesporno je takođe da prema načelu zakonitosti nikome ne može biti izrečena krivičnopravna sankcija za djelo koje prije nego što je učinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Prema načelu vremenskog važenja krivičnog zakona, na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, a ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijenio zakon, primijeniće se zakon koji je blaži za počinioca. Međutim, apelaciono vijeće je istaklo da je članom 4a. KZBiH, na koji se prvostepena presuda pravilno poziva, propisano da čl. 3 i 4 KZBiH ne sprječavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa opštim načelima međunarodnog prava. Ovakvom zakonskom regulativom preuzete su odredbe člana 7 stav (2) Evropske konvencije i člana 15 stav (2) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4 KZBiH. Apelaciono vijeće je navelo da prvostepeno vijeće pravilno ukazuje da se navedeni stav upravo odnosi i na ovaj predmet jer se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava. U inkriminisano vrijeme, krivično djelo zločini protiv čovječnosti predstavljalo je krivično djelo kako sa aspekta međunarodnog običajnog prava tako i sa aspekta principa međunarodnog prava. Prvostepeno vijeće je dalo detaljnu i iscrpnu argumentaciju, koja je u potpunosti valjana i ispravna, te je u cijelosti prihvata i apelaciono vijeće. Pri tome je apelaciono vijeće ukazalo da su, uslijed činjenice da u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela u okviru KZSFRJ nisu pravno egzistirali zločini protiv čovječnosti kao posebno krivično djelo, neosnovani prigovori apelantove odbrane da je preuzeti KZSFRJ bio blaži za počinioce sa aspekta zaprijećene kazne. Naime, navedeni prigovor je irelevantan s obzirom na to da predmetno krivično djelo nije ni bilo propisano u KZSFRJ. Osim toga, apelaciono vijeće je istaklo da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud dao iscrpno i argumentovano obrazloženje svakog pojedinog segmenta „širokog i sistematičnog napada“, obrazlažući sve elemente i odrednice takvog napada. Tako je najprije, na osnovu svih utvrđenih činjenica, provedenih dokaza, a nadasve iskaza svjedoka koji su imali direktna saznanja o predmetnim dešavanjima, ispravno zaključeno da je postojao određeni obrazac ponašanja pripadnika Vojske Republike Srpske prilikom postupanja prema bošnjačkom stanovništvu.

15. Konačno, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane koji se tiču krivičnopravne sankcije, apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud pravilno, u skladu sa odredbom člana 48 stav 1 KZBiH, utvrdio i dao pravilan zaključak o svim okolnostima koje su od značaja za odabir vrste i visine kazne koju je izreklo apelantu, te uzimajući u obzir naročito olakšavajuće okolnosti izreklo mu kaznu zatvora u trajanju manjem od zakonom propisanog za krivično djelo koje se optuženom stavlja na teret. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 st. 1, 2 i 3.d) i člana i 7 Evropske konvencije.

17. Naime, apelant ukazuje da se povreda prava na pravično suđenje i prava na odbranu ogleda u tome što je u predmetnom krivičnom postupku teret dokazivanja prebačen sa optužbe na odbranu, čime je ugrožen princip „presumpcije nevinosti“ apelanta, kao i zbog toga što apelant nije imao pravo na žalbu protiv rješenja suda o prihvatanju utvrđenih činjenica pravosnažnim presudama MKSJ, što je dovelo do povrede principa „jednakosti u postupanju“. U vezi s tim, apelant ukazuje da je takvom procesnom odlukom apelant bio spriječen da osporava takve činjenice. Pored navedenog, apelant osporava i pravnu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je osuđen, a koju je sud prihvatio isključivo na osnovu prihvatanja utvrđenih činjenica iz predmeta Tužilac protiv Momčila Krajišnika. Takvim prihvatanjem pravne kvalifikacije apelant navodi da su redovni sudovi implicirali povredu prava na pravično suđenje.

18. Nadalje, apelant navodi da povredu prava na odbranu vidi u načinu na koji je u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenjen standard „dokaza van razumne sumnje“, odnosno da je u konkretnom slučaju došlo do povrede načela in dubio pro reo. Takođe navodi i da je sud pogrešno i jednostrano cijenio dokaze optužbe i dokaze apelantove odbrane, zloupotrebljavajući princip „slobodne ocjene dokaza“, te da je prekoračio i zloupotrijebio navedeni princip. U tom smislu apelant ukazuje, između ostalog, na nepouzdanost svjedoka Mevludina Jašarevića koji, prema apelantovom mišljenju, ima jak motiv da svjedoči protiv apelanta sa izraženom željom da „neko“ ili „bilo ko“ odgovara za navedeno ubistvo. Nadalje, apelant ukazuje da je njegova osuda zasnovana na rekla-kazala dokazima optužbe, te da su svjedoci njegove odbrane na ubjedljivo iskreniji, konkretniji i pouzdaniji način svoje iskaze o apelantovoj ulozi dali na glavnom pretresu. Takođe, apelant ukazuje i na nevjerodostojnost svjedočenja svjedoka Munire Ahmetović osporavajući pri tome njen kredibilitet kao svjedoka činjenicom što je smrt svog supruga (Mehmedalije Ahmetovića) lažno prijavila tek 1995. godine kako bi ostvarila pravo na penziju. Sve navedeno, prema apelantovoj ocjeni, ukazuje na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u ovom predmetu.

19. Konačno, u prilog tvrdnji o povredi člana 7 stav 1 Evropske konvencije, apelant je istakao da, u skladu s presudom Evropskog suda u predmetu Šimšić, nema smetnji da njegova djela budu kvalifikovana kao zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ. U tom smislu navodi da je apelaciono vijeće Suda BiH u šest predmeta (Zijad Kurtović, Zdravko Mihaljević, Ćerim, Novalić, Slavko Lalović, Đorđislav Aškraba i Alija Osmić) donijelo odluke da se u njima ima primijeniti krivični zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tj. KZSFRJ. Nadalje apelant ističe da je preuzeti KZSFRJ bio blaži zakon za njega, a da iz člana 4 KZBiH nedvosmisleno proizlazi da se KZBiH ima primijeniti samo izuzetno, ukoliko je u okolnostima konkretnog slučaja blaži od zakona koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Stoga apelant smatra da je njegova kazna zatvora trebala biti razmotrena u zakonskom zaprijećenom okviru od pet do 15 godina, a ne od 10 do 40 godina.

b) Odgovor na apelaciju

20. Sud BiH je istakao da u svemu ostaje pri razlozima, obrazloženjima i zaključcima iz osporene drugostepene presude.

21. Tužilaštvo BiH je navelo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na žalbu u pogledu prihvatanja činjenica utvrđenih pravosnažnim presudama MKSJ, kao i da nedosljednost u iskazima svjedoka ne znači da se svjedočenje tih svjedoka mora odbaciti kao nepouzdano. U vezi s tim je Tužilaštvo istaklo da je prvostepeni sud pravilno postupio na način da je takve dokaze pažljivo analizirao kako sadržajno tako i dovodeći ih u vezi s drugim dokazima izvodeći zaključak o apelantovoj krivici, kao i da manja odstupanja u iskazima tih svjedoka nisu od ključnog značaja za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje je Tužilaštvo navelo da se apelantove tvrdnje o „rekla-kazala“ svjedocima tiču ocjene dokaza i navodno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U tom smislu je Tužilaštvo ukazalo da su na okolnost lišenja života civila Mehmedalije Ahmetovića i Rašida Jašarevića, pored svjedoka Munire Ahmetović i Mevludina Jašarevića, svjedočili i neposredni očevici događaja, i to S1, Hajrija Alić, Salko Buhić, Ragib Memišević, Džemila Jašarević, Jusuf Saračević i dr., a koji iskazi su potkrijepljeni i drugim provedenim dokazima. Pri tome je Tužilaštvo BiH navelo da Ustavni sud nije nadležan za zaključke koji su izvedeni nakon ocjene dokaza, nedostatka obrazloženja i kršenja principa in dubio pro reo. Konačno, Tužilaštvo BiH je navelo da se u sadržaju predmetne apelacije ponavljaju faktički prigovori koje je apelantov branilac isticao u žalbi protiv prvostepene presude, na koju je apelaciono vijeće u osporenoj drugostepenoj odluci dalo iscrpnu argumentaciju i odgovor. Slijedom navedenog, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Načelo zakonitosti Član 3.

(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom. (2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.

Vremensko važenje Krivičnog zakona Član 4.

(1) Na počinilaca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijeniće se zakon koji je blaži za počinilaca.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema opštim načelima međunarodnog prava Član 4.a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima međunarodnog prava.

Sapočinilaštvo Član 29.

Ako više lica, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kazniće se kaznom propisanom za to krivično djelo.

Individualna i komandna odgovornost Član 180.

(1) Lice koje planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju, ili učinjenju krivičnih djela iz čl. 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175.

(Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, krivo je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg lica, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornom službenom licu vlade, ne oslobađa takvo lice krivice niti utječe na ublažavanje kazne.

[...] Zločini protiv čovječnosti Član 172.

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje drugog lica života (ubistvo);

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.

23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

[...] Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 318.

Dopuštenost žalbe na rješenje (1) Protiv rješenja Suda donesenog u prvom stepenu, stranke, branilac i lica čija su prava povrijeđena mogu podnijeti žalbu uvijek kad u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena.

(2) Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se pobijati samo u žalbi na presudu.

24. Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 61/04, 46/06 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 017741 17 Krž 2 od 23. marta 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantov branilac je primio 20. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 16. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3.d) Evropske konvencije, te pravo iz člana 7 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 st. 1, 2 i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

32. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

33. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da su mu prekršeni pravo na odbranu, pretpostavka nevinosti, te princip ravnopravnosti stranaka u postupku prihvaćanjem kao utvrđenih činjenica iz presuda MKSJ u prilog zaključku o postojanju širokog i sistematičnog napada, Ustavni sud najprije podsjeća da je članom 4 Zakona o ustupanju predmeta , određeno da nakon što sasluša stranke, sud može, na sopstvenu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ. Ustavni sud zapaža da iz osporene prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud rješenjem od 4. marta 2013. godine djelimično prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH da se prihvate kao utvrđene činjenice iz pobrojanih predmeta MKSJ nakon što je data prilika apelantovoj odbrani da se o tome izjasni. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove činjenice osporava u prvostepenom postupku i da u vezi s tim provodi dokaze, kao i u žalbi na prvostepenu presudu. Stoga, nemogućnost izjavljivanja posebne žalbe na samo na rješenje o prihvatanju utvrđenih činjenica kod mogućnosti da ono bude osporeno u žalbi na prvostepenu presudu ne predstavlja paušalnu primjenu procesnog prava u konkretnom slučaju (član 318 ZKPBiH). Nadalje, a suprotno apelantovim tvrdnjama, kako je i ukazano u osporenim presudama, zaključak redovnih sudova o postojanju širokog i sistematskog napada nije zasnovan samo na činjenicama koje su prihvaćene kao utvrđene u navedenom predmetu MKSJ (Tužilac protiv Momčila Krajišnika) već i na iskazima konkretno pobrojanih svjedoka, te pobrojanim materijalnim dokazima. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da je apelant znao za napad i da su njegove radnje činile dio tog napada, s obzirom na to da je apelant kao sastavni dio vojnih formacija koje su vršile napad znao za napad i bio svjestan svojih djela i htio da bude dio napada. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao da prihvati apelantove tvrdnje u ovom dijelu.

34. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant problematizovao i pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku. Ovi navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome, neka manja nejednakost koja ne utiče na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6 Evropske konvencije (vidi Verdú Verdú protiv Španije, st. 23–29). Takođe, Ustavni sud podsjeća da redovni sud u smislu odredaba člana 263 stav 2 ZKPBiH ima diskreciono ovlašćenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaj za predmet. Dovodeći navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu, odnosno njegovom braniocu u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke, kao i da ispituje svjedoke Tužilaštva i opovrgava njihove navode iz iskaza date kako u istrazi tako i na glavnom pretresu, zbog čega Ustavni sud smatra da apelant nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo BiH i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu u smislu člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.

35. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može da bude dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPBiH je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan da uzme da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51).

36. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da je prekršeno načelo in dubio pro reo jer je Sud BiH obrazlagao i ocijenio samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tom ignorišući i ne ocjenjujući dokaze koje je on predlagao, te da je teret dokazivanja prebačen na njega. Ova apelantova tvrdnja, u suštini, potkrijepljena je navodima o kredibilitetu svjedoka očevidaca Munire Ahmetović i Mevludina Jašarevića, čije iskaze je Sud BiH, prema apelantovom mišljenju, pogrešno ocijenio i nije im mogao pokloniti vjeru. U vezi s tim, Ustavni sud pored navedenih principa podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

37. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagao apelant. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima svjedoka Munire Ahmetović i Mevludina Jašarevića koji su dati na glavnom pretresu, čemu je poklonjena i posebna pažnja u osporenoj drugostepenoj odluci, s obzirom na to da su bili očevici spornog događaja. Nadalje, Ustavni sud zapaža da obrazloženje osporene prvostepene presude sadrži i poseban dio koji se ticao apelantovog alibija, a u okviru kog su ocijenjeni iskazi svjedoka koje je predlagala apelantova odbrana, a na okolnost da kritičnog dana nije u mjestu gdje se dogodio inkriminisani događaj. Sud BiH je iskaze ovih svjedoka detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH da je apelant zajedno sa N. N. uniformisanim licem bio učesnik spornog događaja za koji je proglašen krivim. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

38. Stoga, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Sud BiH izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, pa se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je povrijeđen princip in dubio pro reo, te u vezi s tim argumentacija o kredibilitetu saslušanih svjedoka na koje apelant ukazuje. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju načela in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3.d) Evropske konvencije. Kažnjavanje samo na osnovu zakona

40. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana 7 Evropske konvencije.

41. Član 7 Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utiče na ishod suđenja i kažnjavanje bilo kog lica za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema opštim pravnim principima koja priznaju civilizovani narodi.

42. U suštini, apelantovi navodi se svode na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ kao zakon koji je blaži s obzirom na zakonski minimum i maksimum kazne koji propisuje, a koji je važio i u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je proglašen krivim. Pri tome, apelant ne osporava da je moguće izreći osuđujuću presudu u vezi s krivičnim djelom zločina protiv čovječnosti imajući u vidu odluku Evropskog suda u predmetu Šimšić, ali da član 4 KZBiH propisuje da se ovaj zakon primjenjuje samo kada je, u okolnostima konkretnog slučaja, blaži za učinioca. Takođe, smatra i da primjena KZBiH predstavlja kršenje principa zakonitosti jer krivična djela i kazne moraju da budu propisane zakonom prije nego što su počinjena. Najzad, apelant je ukazao i na predmete Suda BiH u kojim je pravna kvalifikacija zločina protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH pri odlučivanju o žalbi promijenjena u pravnu kvalifikaciju ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

43. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi sa apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZBiH u pogledu krivičnog djela zločina protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7 Evropske konvencije jer stav 2 tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizovani narodi (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, stav 46 sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je isticao da predmetni stav korespondira sa stavom Evropskog suda iskazanim u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).

44. Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih gore, u tačkama 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine), da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „ (...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995. godine, s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“

45. Ustavni sud smatra da, iako apelant u konkretnom slučaju, u suštini, problematizuje retroaktivnu primjenu zakona u odnosu na kaznu, pri tome ne dovodeći u pitanje retroaktivnu primjenu KZBiH u odnosu na samo krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 ovog zakona za koje je proglašen krivim, nema razloga da odstupi od navedenog stava.

46. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 7 stav 1 Evropske konvencije garantuje ne samo zabranu retroaktivnosti strožeg zakona već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovaj princip sadržan je u pravilu da kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donesen prije konačne odluke, sudovi moraju da primijene zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tome se pravila o retroaktivnosti odnose samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi Evropski sud, Scoppola protiv Italije No2, st. 109 i 110). Najzad, prema stavu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može da, pošto je ustanovio krivicu optuženog, odredi kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212).

47. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZBiH koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva na području opštine Milići, svjestan tog napada i da njegove radnje čine dio tog napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločina protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. S obzirom na to da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela tako i kazne mogao jedino da primijeni KZBiH iz 2003. godine kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo, s obzirom na to da KZSFRJ, kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo.

48. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna situacija nema kao rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3.d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Tužilaštvo BiH da iznosi i predlaže dokaze, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 KZBiH, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja primjena relevantnog krivičnog zakonodavstva kojim je propisano konkretno krivično djelo i kazna za njega ne rezultira kršenjem pravila o retroaktivnosti garantovanih navedenim članom.

51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2457/17 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio