Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3088/17 (A. J.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3088/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3088/17, rješavajući apelaciju Araza Jukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Araza Jukića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 017004 17 Kžk 2 od 26. aprila 2017. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Araza Jukića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 011702 13 Kž od 16. jula 2013. godine, S1 2 K 011702 13 Kv od 19. juna 2013. godine i Rješenja broj S1 2 K 011702 13 Krn 11 od 11. juna 2013. godine zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Araz Jukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 20. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 017004 15 Kžk 2 od 26. aprila 2017. godine. Apelant je u apelaciji osporio i rješenja kojim mu je bio određen pritvor (rješenja Suda BiH br. S1 2 011702 13 Kž, S1 2 K 011702 13 Kv i S1 2 K 011702 13 Krn od 16. jula, 19. i 11. juna 2013. godine).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 3. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 15. januara 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

a) Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 2810/13

5. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2810/13 od 9. oktobra 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) odbačena je kao nedopuštena apelantova apelacija podnesena protiv rješenjā Suda BiH [o određivanju i produžavanju pritvora apelantu] br. S1 2 011702 13 Kž od 16. jula 2013. godine, S1 2 K 011702 13 Kv od 19. juna 2013. godine i S1 2 K 011702 13 Krn 11 od 11. juna 2013. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka

c) i stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, a u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog toga što je preuranjena.

b) Postupak prije donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 865/16

6. Tužilaštvo BiH je podiglo optužnicu broj T20 0 KTK 0009130 14 od 25. augusta 2014. godine kojom su apelant, saoptuženi S.P. i Radan Gavrić optuženi da su počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH, koji predmet je kod Suda BiH zaveden pod brojem S1 2 K 017004 14 K. Postupak u odnosu na Radana Gavrića je razdvojen u fazi potvrđivanja navedene optužnice, budući da je on sa Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivice. Potom je Tužilaštvo BiH i optužnicom broj T20 0 KTK 0009344 14 od 22. oktobra 2014. godine optužilo apelanta da je počinio krivično djelo protivzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZBiH, a koji predmet je u Sudu BiH zaveden pod brojem S1 2 K 017073 14 K. Sud BiH je primjenom člana 25. ZKPBiH na ročištu zakazanom za početak glavnog pretresa u predmetu broj S1 2 K 017004 14 K 30. decembra 2014. godine donio rješenje o spajanju postupaka po označenim optužnicama, odnosno predmetu broj S1 2 K 017004 14 K pripojio je predmet broj S1 2 K 017073 14 K.

7. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 017004 14 K od 4. juna 2015. godine apelant i S.P. su proglašeni krivim da su počinili, i to apelant radnjama činjenično opisanim u tač. 1. i 2. izreke presude, produženo krivično djelo protivzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH, a S.P. radnjama opisanim u tački 1. izreke presude krivično djelo protivzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH. Apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 16.000,00 KM, a S.P. novčana kazna u iznosu od 12.000,00 KM.

8. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je Sud BiH, povodom apelantovog prigovora, nakon izvršenog uvida u zapisnik o ispitivanju osumnjičenog apelanta broj T20 0 KTA 0005576 12 od 10. juna 2013. godine utvrdio da je apelant, u smislu člana 78. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), poučen o osnovama sumnje i krivičnim djelom koje mu se stavlja na teret i upoznat sa osnovama sumnje u odnosu na događaj obuhvaćen optužnicom broj T20 0 KTK 0009130 14 od 25. augusta 2014. godine za koji se tereti zajedno sa optuženim S.P. da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZBiH, kao i za jedan drugi događaj koji nije predmet ove optužbe. Navedeno je da je evidentno da u tom uvodnom dijelu apelant nije upoznat sa osnovama sumnje u odnosu na događaj kojim se tereti drugom optužnicom broj T20 0 KTK 0009344 14 od 22. oktobra 2014. godine, za krivično djelo protivzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZBiH, te da odbrana opravdano ukazuje da apelant prije ispitivanja nije poučen o svim osnovima sumnje koji su mu se stavljali na teret. Međutim, Sud BiH je zaključio da navedeni propust prilikom prvog ispitivanja apelanta u istrazi nema karakter bitne povrede postupka koja bi mogla utjecati na ishod ovog postupka, budući da su apelant i njegova odbrana kasnije prilikom podizanja optužnice, a potom i na glavnom pretresu, upoznati sa osnovom sumnje, odnosno osnovanom sumnjom koja je optuženom stavljena na teret, te je imao mogućnost da iznosi svoju odbranu i u tom pravcu izvodi svoje dokaze. Pored navedenog, apelantov branilac je prigovarao da je kao dokaz uložen zapisnik o saslušanju svjedoka Radana Gavrića broj T20 0 KTA 0009300 14 od 19. augusta 2014. godine, koji odbrani nije predočen uz optužnicu, te Sud nalazi da odbrana neosnovano ukazuje na povredu prava na odbranu, budući da je ovaj svjedok, koji je i sam optužen predmetnom optužnicom, nakon zaključenja sporazuma o priznanju krivice i razdvajanja postupka u odnosu na njega, saslušan kao svjedok u ovom predmetu, jer je odbrana tokom glavnog pretresa imala mogućnost da ga ispita i dokazuje svoje tvrdnje. Također, u vezi s pravom na odbranu, Sud BiH je ocijenio i prigovor apelantove odbrane da je Tužilaštvo BiH uskratilo odbrani mogućnost da pribavlja dokaze od Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granična policija) na okolnosti apelantovog rada, te je Sud BiH ukazao da navedene okolnosti nisu relevantne za ovaj krivičnopravni slučaj, jer apelantov rad nije bio sporan, dok je, s druge strane, odbrana predočila određenu dokumentaciju na te okolnosti, koju je Sud BiH ocijenio kod odmjeravanja krivičnopravne sankcije.

9. Odlučujući o žalbama apelanta, S.P. i Tužilaštva BiH, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je donijelo Rješenje broj S1 2 K 017004 15 Kž od 8. septembra 2015. godine kojim je prvostepenu presudu ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem. Prvostepena presuda je ukinuta, jer je utvrđeno da se činjenična utvrđenja prvostepene presude temelje i na presretnutim razgovorima koji su pribavljeni na osnovu naredbi o posebnim istražnim radnjama za koje je utvrđeno da su donesene i provedene protivno imperativnim odredbama člana 118. u vezi sa članom 116. stav 1. ZKPBiH na koji način je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH, a koja je na osnovu člana 315. stav 1. tačka a) ZKPBiH kao posljedicu ima obavezno ukidanje prvostepene presude i određivanje pretresa pred Apelacionim vijećem.

10. Presudom Apelacionog vijeća broj S1 2 K 017004 15 Kžk od 15. januara 2016. godine, donesenom nakon održanog pretresa pred tim vijećem, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tač. 1. i 2. presude počinio produženo krivično djelo protivzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH, a u odnosu na tačku 1. izreke presude i u vezi sa članom 29. KZBiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM kao sporednu kaznu.

11. I Apelaciono vijeće je nakon uvida u zapisnik o ispitivanju apelanta broj T20 0 KTA 0005576 12 od 10. juna 2013. godine, koji je uložen kao dokaz Tužilaštva BiH u prvostepenom postupku, utvrdilo da tada osumnjičeni apelant na početku tog ispitivanja, uistinu, nije bio obaviješten o predmetnoj optužbi, ali je ukazalo da iz sadržaja zapisnika proizlazi da se apelant u prisustvu izabranog branioca na upit izjašnjavao i o ovoj optužbi, pa je zaključilo da je tom prilikom apelant bio ispitan i u vezi sa krivičnim djelom koje je predmet navedene optužnice, te da nije došlo do povrede člana 78. stav 2. tačka c) ZKPBiH a u vezi s tim i člana 225. stav 3. ZKPBiH.

12. Pored toga, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovor apelanta i S.P. da su iskazi svjedoka Radana Gavrića i Fahrudina Osmanovića sekundarni nezakoniti dokazi, odnosno „plodovi otrovne voćke“, s obzirom na to da su uzeti poslije nezakonitih presretnutih telefonskih razgovora, smatrajući da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanta i S.P. da se do ovih dokaza došlo isključivo na osnovu izvornog nezakonitog dokaza, odnosno rezultata provedenih posebnih istražnih radnji. Apelaciono vijeće je istaklo da su navedeni svjedoci iznijeli svoja saznanja o načinu, vremenu i mjestu učinjenja krivičnih djela, učiniocima i drugim važnim okolnostima, a njihova saznanja o tome nisu proistekla iz presretnutih telefonskih razgovora, već iz realnih životnih događaja, čiji su bili akteri i o kojima su svjedočili.

13. U presudi je obrazloženo i na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova odgovornost za radnje opisane u tački 2. izreke presude.

c) Postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 865/16

14. Odlukom Ustavnog suda broj AP 865/16 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 865/16 od 7. marta 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) djelomično je usvojena apelantova apelacija i ukinuta Presuda Suda BiH broj S1 2 K 017004 15 Kžk od 15. januara 2016. godine. Tom odlukom predmet je vraćen [Sudu BiH] da donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je u svojoj odluci zaključio da postoji „povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant prilikom ispitivanja pred Tužilaštvom BiH, u skladu sa izričitim odredbama člana 6. i člana 78. stav 2. tačka c) ZKPBiH, nije bio upoznat sa svim djelima koja mu se stavljaju na teret, niti poučen o pravima koja ima, čime je izostala obaveza tužioca da upozna osumnjičenog apelanta sa predmetnom optužbom, te kada je takav apelantov iskaz dat u istrazi korišten kao dokaz na glavnom pretresu, što je dovelo u sumnju proces odlučivanja i pravičnost postupka u cjelini u svjetlu općih garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.

15. Istom odlukom odbačena je, kao nedopuštena, apelantova apelacija podnesena protiv rješenjā Suda BiH br. S1 2 011702 13 Kž od 16. jula 2013. godine, S1 2 K 011702 13 Kv od 19. juna 2013. godine i S1 2 K 011702 13 Krn 11 od 11. juna 2013. godine zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

16. U obrazloženju citirane odluke Ustavni sud je, između ostalog, naveo da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer nije bio ispitan na okolnosti koje su bile predmet optužbe i koje su opisane u tački 2. izreke presude. Naime, u Odluci broj AP 865/16, u tački 46, Ustavni sud je naveo da „u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant prvenstveno ukazuje da prilikom prvog ispitivanja kod Tužilaštva BiH nije ispitan u skladu sa odredbom člana 78. stav. 1 tačka c) ZKPBiH, jer nije bio obaviješten o predmetnoj optužbi koja se odnosi na tačku 2. izreke osporene presude.[…]“, te u tački 50: „[…] Iz obrazloženja osporene presude Apelacionog vijeća proizlazi da je i sam Sud BiH priznao da apelant prilikom ispitivanja u Tužilaštvu BiH na njegovom početku nije bio obaviješten o predmetnoj optužbi u odnosu na tačku 2. optužnice, odnosno osporene presude, pri čemu je Sud BiH taj propust pokušao prevazići navodeći da se apelant tom prilikom, u prisustvu izabranog branioca, na upit izjašnjavao i o ovoj optužbi. Međutim, kao što je već ukazano u prethodnim tačkama ove odluke, u članu 78. stav 6. ZKPBiH je predviđena 'sankcija' ukoliko je postupljeno protivno odredbama st. 1-5. ovog člana koja se sastoji u tome što se na iskazu osumnjičenog tada ne može zasnivati nijedna sudska odluka, jer bi to predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH (ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnovati presuda) koja je apsolutna i koja povlači ukidanje presude i ne postoji mogućnost konvalidacije (ukoliko se ocijeni da bi i bez tog iskaza bila donesena ista presuda). Također, iz odredaba člana 281. stav 1. ZKPBiH i člana 10. stav 2. ZKPBiH proizlazi da je dovoljno da nevaljani dokaz bude korišten za donošenje presude da se izvede zaključak o tome da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer načelo pravičnog postupka zahtijeva izdvajanje nezakonitih dokaza iz spisa kako ti dokazi ne bi bili dostupni raspravnom vijeću u toku glavnog pretresa i kako bi se spriječio njihov štetan utjecaj na proces odlučivanja. S obzirom na to da je nesporno da je zapisnik o ispitivanju apelanta uložen u spis kao dokaz Tužilaštva BiH u prvostepenom postupku i da je bio dostupan raspravnom vijeću u toku glavnog pretresa, bez obzira što se Apelaciono vijeće nije izričito pozvalo na ovaj dokaz u obrazloženju osporene presude, po mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja dovodi u sumnju proces odlučivanja i pravičnost postupka u cjelini u svjetlu općih garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“

d) Osporena presuda

17. Apelaciono vijeće je, odlučujući u ponovnom postupku, tj. u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 865/16, nakon održanog pretresa donijelo Presudu broj S1 2 K 017004 15 Kžk 2 od 26. aprila 2017. godine kojom je apelanta i saoptuženog S.P. proglasilo krivim što su zajedno počinili radnje koje su u presudi donesenoj u prethodnom postupku bile opisane u tački 1. izreke presude/optužnice, kojim su počinili krivično djelo protivzakonito posredovanje iz člana 219. stav

1. KZBiH u vezi sa članom 29. istog zakona. Za počinjeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM kao sporednu kaznu. Naime, iz činjeničnog stanja opisanog u izreci te presude proizlazi da su apelant i S.P., kao službene osobe, na detaljno opisan način u izreci, primili iznos od 1.500,00 eura da bi posredovali kod određenih lica da autoservis „Gavrić“ d.o.o. Karakaj dobije tender podizvođača za servisiranje vozila Granične policije na području Zvornika, te da je navedeni autoservis i dobio posao podizvođača na ime čega su optuženi od njegovog vlasnika Radana Gavrića primili novac u navedenom iznosu. Ustavni sud konstatira da su ove radnje u presudi donesenoj u prethodnom postupku bile opisane u tački 1. Nasuprot tome, na osnovu člana 283. stav

b) ZKPBiH, protiv apelanta je odbijena optužba da je počinio radnje koje su u prvostepenoj presudi donesenoj u prethodnom postupku bile opisane u tački 2.

18. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da je, postupajući po nalogu Ustavnog suda, 24. aprila 2017. godine održan pretres pred tim vijećem, te da su, na prijedlog stranaka i branilaca optuženih, prihvaćeni svi dokazi, subjektivni i objektivni, kako Tužilaštva BiH, tako i odbrana, izvedeni pred prvostepenim sudom, izuzev dokaza Tužilaštva BiH koji su rješenjem kojim je ukinuta prvostepena presuda ocijenjeni kao nezakoniti.

19. Dalje, u presudi je navedeno da je, u skladu sa odlukom Ustavnog suda, u toku pretresa pred Apelacionim vijećem utvrđeno da postoje nezakonitosti u odnosu na radnju ispitivanja tada osumnjičenog apelanta kod Tužilaštva BiH, i to u vidu propusta da mu se saopći u cijelosti za koje se krivično djelo tereti i osnove sumnje protiv njega, u smislu člana 78. stav (2) ZKPBiH. Potom su u presudi citirani stavovi iz Odluke Ustavnog suda broj AP 865/16 i nakon toga navedeno da je Apelaciono vijeće na pretresu donijelo odluku da se „navedeni zapisnik neće koristiti kao dokaz“, u odnosu na radnje opisane u optužnici Tužilaštva BiH od 21. oktobra 2014. godine, koja je potvrđena 24. oktobra 2014. godine i izmijenjena 2. juna 2015. godine.

20. Dalje, u presudi je navedeno da, nasuprot tvrdnjama odbrane optuženih da je cjelokupan postupak kontaminiran navedenim propustima, Apelaciono vijeće smatra da je povreda konstatirana u odluci Ustavnog suda bila od utjecaja samo na dio ukinute presude za koji je, nakon odustanka tužioca od gonjenja, sada donesena odbijajuća presuda i da ona nema nikakvog relevantnog značaja za presuđenje u odnosu na tačku 1. optužnice kojom su obuhvaćene radnje za čije se počinjenje terete apelant i S.P. Apelaciono vijeće je, stoga, zaključilo da „ne postoje bilo kakve smetnje da se spomenuti zapisnik o saslušanju osumnjičenog apelanta koristi u odnosu na radnje opisane pod tačkom I izreke ove presude, niti da samo postojanje ovog dokaza u sudskom spisu dovodi do kontaminacije sudskog postupka, kako to odbrane optuženih paušalno ističu“.

21. U presudi su navedeni dokazi Tužilaštva BiH (strana 9), zatim, dokazi apelantove odbrane i odbrane S.P. (str. 9. i 10). Navedeno je da je Apelaciono vijeće ostalo kod svojih ranije donesenih odluka u pogledu nezakonitih dokaza, u skladu sa Rješenjem broj S1 2 K 017004 15 Kž od 8. septembra 2015. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda, te da su iz spisa izdvojeni svi dokazi koji su pribavljeni po osnovu posebnih istražnih radnji, pa su tako iz dokazne građe izuzeti materijalni dokazi pojedinačno navedeni na strani 11. presude, uključujući i iskaze svjedoka Milana Stanića, Sanela Berbića [koji su na glavnom pretresu svjedočili na okolnosti preduzetih istražnih radnji] i Irhada Kosa [na okolnost vještačenja oduzetih mobilnih telefona i SIM kartica], jer su ti dokazi proizašli iz nezakonitih dokaza, te predstavljaju “plod otrovne voćke“.

22. Apelaciono vijeće je istaklo da je u postupku ocjene dokaza u ovom predmetu bilo suočeno sa posebnim izazovom, budući da je ključni svjedok u ovom predmetu Radan Gavrić osoba koja je i sama na određeni način bila involvirana u kriminalne aktivnosti zbog kojih je vođen predmetni krivični postupak i koji je sa tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivice za radnje koje su optuženima u ovom predmetu stavljene na teret u tački 1. izreke presude. Kod ocjene iskaza ovog svjedoka Apelaciono vijeće je imalo u vidu i stav Ustavnog suda prema kojem se na iskaz svjedoka koji svjedoči nakon sklapanja sporazuma o priznanju krivice primjenjuju isti kriteriji kakvi se primjenjuju i na bilo koji drugi izvedeni dokaz. Naime, ocjena ovakvog iskaza vrši se jednako kao i ocjena svih drugih dokaza, i to u skladu sa spomenutom odredbom člana 281. stav 2. ZKPBiH, a koja obaveza proizlazi iz odredaba člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. Evropske konvencije, te je u tom smislu citiran dio (tač. 37. i 38) iz Odluke Ustavnog suda broj AP 661/04. Istaknuto je da Apelaciono vijeće svakako mora razmotriti sve činjenice koje utječu na pouzdanost iskaza ovakvog svjedoka kada analizira njegovo svjedočenje i postupati sa oprezom. Međutim, vijeće mora postupati na isti takav način prilikom razmatranja iskaza bilo kojeg drugog svjedoka. Također, treba imati u vidu, a što je, također, Ustavni sud konstatirao u navedenoj odluci, i da „zakon, s druge strane, daje mogućnost odbrani da korištenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskreditira“, a kakvo ispitivanje je u konkretnom predmetu odbrani omogućeno u odnosu na svjedoka Radana Gavrića.

23. Apelaciono vijeće je nakon prihvatanja svih dokaza provedenih u prvostepenom i dijelom reproduciranih na ranijem pretresu pred tim vijećem, osim onih dokaza koji su u postupku donošenja ranije presude ocijenjeni kao nezakoniti, na bazi takve dokazne građe u potpunosti utvrdilo da su optuženi postupali na način opisan pod tačkom 1. izreke ove presude i da su time počinili krivično djelo protivzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZBiH koje im se optužnicom stavlja na teret. Ovakvo utvrđenje prvenstveno proizlazi iz iskaza svjedoka Radana Gavrića, vlasnika autoservisa „Gavrić“ d.o.o. Karakaj, koji je u presudi detaljno interpretiran. Zatim su u presudi interpretirani iskazi svjedoka Brane Mičić, koja je zaposlena u Graničnoj policiji u Zvorniku, kao referent materijalno-tehničkih sredstava (MTS), u čijim radnim zadacima je i servisiranje i održavanje vozila, a koja se upravo u vezi sa servisiranjem vozila od autoservisa „Gavrić“ d.o.o. Karakaj često obraćala svom nadređenom, komandiru - apelantu i žalila na njihov rad, ali koji povodom tog pitanja nije ništa učinio pod izgovorom da on nije birao i da neće da se miješa, kao i svjedoka Jure Miličevića, direktora „ASD“ Ljubuški, koja je u vlasništvu „Unitrade“ Ljubuški, koje pravno lice se prijavilo i dobilo tender za servisiranje i održavanje vozila Granične policije krajem 2012. godine. Apelaciono vijeće je dovelo ta dva iskaza u vezu sa interpretiranim iskazom svjedoka Radana Gavrića, te istaklo da iskaz svjedoka Jure Miličevića potvrđuje navode svjedoka Radana Gavrića o ručku u motelu „Novak“ na kojem su bili spomenuti svjedoci i apelant. Nadalje, svjedok je istakao da je razlog zašto je izabrao „Gavrić“ d.o.o. za podizvođača za područje Zvornika bilo postojanje duga Radana Gavrića u iznosu od 8.000 KM, pa je svjedok na ovaj način to želio kompenzirati. U tom smislu odbrana S.P. uložila je u predmetni spis i presudu Općinskog suda u Tuzli od 9. januara 2014. godine. Međutim, Apelaciono vijeće je te navode svjedoka i tvrdnje odbrane S.P. ocijenilo neuvjerljivim, prije svega zbog toga što spomenuta presuda nije postojala u inkriminirano vrijeme. Pored toga, sama činjenica da je postojao dug „Gavrić“ d.o.o. ne osporava, niti umanjuje značaj okolnosti da su između „Unitrade“ Ljubuški i apelanta postojali prethodni kontakti i konsultacije o izboru podizvođača, a što potvrđuje upravo razgovor na ručku u motelu „Novak“. Nadalje, istaknuto je da, iako je svjedok Radan Gavrić potvrdio postojanje spomenutog duga u visini od 8.000 KM, te naveo da njemu taj dug nije niti spominjan kada mu je tražen novac na ime posredovanja u izboru njegovog autoservisa kao podizvođača.

24. Apelaciono vijeće je pri ocjeni iskaza svjedoka imalo u vidu da se iskazi Jure Miličevića i Radana Gavrića unekoliko razlikuju, ali je, ipak, zaključilo da su njihovi iskazi saglasni u pogledu bitne činjenice, i to da su se krajem 2012. ili početkom 2013. godine sastali u Zvorniku radi izbora podizvođača za servisiranje vozila za Graničnu policiju u Zvorniku, kojem je, prema navodima oba svjedoka, prisustvovao apelant. Iako svjedok Jure Miličević navodi da se na tom sastanku nije pričalo o poslovima Granične policije, Apelaciono vijeće je ove navode ocijenilo neuvjerljivim, te vjeru poklonilo iskazu svjedoka Radana Gavrića s obzirom na to da je on, kao neposredni učesnik opisanog događaja, uvjerljivo iznio svoja saznanja da je, bez obzira na formalnu proceduru, faktički apelant bio taj koji ima utjecaj na određene ljude koji odlučuju o izboru podizvođača za područje jedinice čiji je bio komandir i da je uloga S.P., kao podređenog apelantu, bila u skladu sa nalozima njegovog nadređenog. Činjenica da svjedok Jure Miličević govori drugačije kada je u pitanju postupak izbora podizvođača, nije mogla dovesti do drugačijeg zaključka Apelacionog vijeća kada se ima u vidu da ovaj svjedok u tom pravcu i nije imao nekih saznanja. Pored toga, Apelaciono vijeće je imalo u vidu i to da je ovaj svjedok imao određeni interes da govori drugačije, naročito kada se uzme u obzir njegov iskaz prema kojemu misli da je obavijestio apelanta o izboru „Gavrića“ d.o.o. kao podizvođača. Svjedok, naime, prvo navodi da je bilo potrebno da o tome obavijesti apelanta, pa potom da to nije bilo potrebno, ali i da ne zna da li je morala biti saglasnost komandira – apelanta s obzirom na to da se radi o komunikaciji između Glavnog ureda i jedinice Granične policije, pojašnjavajući svoj iskaz iz istrage, kada je izjavio da je morala biti saglasnost i komandira Granične policije u Zvorniku, jer je on tamo glavni, naveo da to njemu nije poznato, da su to njihove procedure. Svjedok je, stoga, u ovom dijelu svjedočenja iskazao određenu nesigurnost, koja je, po ocjeni Apelacionog vijeća, rezultat nastojanja da svoj iskaz prilagodi onome kako svjedok poima da treba predstaviti stanje stvari. Zbog tog razloga, Apelaciono vijeće je poklonilo vjeru svjedoku Radanu Gavriću u pogledu održanih sastanaka i dobijene saglasnosti apelanta o izboru podizvođača.

25. Nadalje, navedeno je da su i svjedoci Slobodan Dragičević i Vitomir Čuturić (zaposleni na benzinskoj pumpi „Nestro“) potvrdili iskaz Radana Gavrića u dijelu u kojem je objasnio kada je i gdje jednom ili dvaput ostavio zatvorenu kovertu sa novcem za S.P., a prilikom isplate iznosa od 1.500 eura na više rata. Dakle, iako svjedoci Vitomir Čuturić i Slobodan Dragičević nisu mogli identificirati lice koje je kritičnih prilika dolazilo na pumpu i preuzimalo kovertu koju je Radan Gavrić ostavljao za nekoga iz Granične policije, s obzirom na prometnost benzinske pumpe, učestalost prakse ostavljanja različitih koverata i papira na njoj i protek vremena, ipak, iz njihovih iskaza nesumnjivo proizlazi da je Radan Gavrić ostavljao koverte za nekoga iz Granične policije i da je to lice kasnije dolazilo i preuzimalo kovertu, dakle, da se radi o službeniku Granične policije, a koji iskazi potvrđuju navedene dijelove iskaza svjedoka Radana Gavrića.

26. Apelaciono vijeće je navelo da je apelantova odbrana iznosila tvrdnju da on nije imao nikakvih ovlaštenja u postupku izbora podizvođača za servisiranje i održavanje vozila sa područja njegove jedinice, te da, stoga, od Radana Gavrića nije ni tražio, niti primio određeni iznos novca. Odbrana je ukazivala i na navode svjedoka Radana Gavrića da je apelant prethodno odbio da pomogne oko izbora njegovog autoservisa za podizvođača, kao i da iz iskaza ovog svjedoka ne proizlazi da je apelant preduzeo bilo koju radnju koja mu je optužnicom stavljena na teret. U pravcu dokazivanja ovih tvrdnji apelantova odbrana je provela dokaz saslušanjem svjedoka Žarka Lakete. Međutim, kako je navedeno, očigledno je da ovaj svjedok nema konkretna saznanja u vezi sa inkriminiranim radnjama, odnosno odabirom podizvođača autoservisa „Gavrić“ d.o.o. za dobijanje tendera podizvođača za servisiranje vozila Granične policije na području Zvornika i radnjama posredovanja koje su optuženi preduzeli. Stoga je Apelaciono vijeće ocijenilo da iskaz svjedoka Žarka Lakete nije u kontradiktornosti sa iskazima drugih svjedoka i provedenim materijalnim dokazima, odnosno da ne dovodi u sumnju činjenična utvrđenja iz osuđujućeg dijela izreke ove presude.

27. U odnosu na prigovor branioca da svjedok Radan Gavrić ne dovodi u vezu apelanta sa počinjenjem inkriminiranih radnji, Apelaciono vijeće je imalo u vidu navode ovog svjedoka o odnosu apelanta i S.P., kada navodi sljedeće: „Bili su jedno vrijeme vrlo dobri. Poslije dugo vremena, kao za mene, nisu pričali. To je samo za me bila priča“, a na pitanje tužioca da li je apelantu bilo poznato ono što je svjedok tražio od S.P., izjavio je: „Ja kako znam da nije bilo, a jeste poznato, poslije sam saznao, čuo narod pričaju, da čim S.P. se s mnom čuje telefon, on sjedi s apelantom, po Zvorniku to pričaju svi, šta su pričali i kako su me pravili budalom.“ Po ocjeni Apelacionog vijeća, ovaj navod, doveden u vezu sa svim ostalim provedenim dokazima i utvrđenjima da je apelant zapravo bio osoba od čijeg je odobrenja zavisio izbor izvođača i podizvođača radova, da je upravo optuženi bio lice koje je javilo svjedoku Gavriću da nije prošao na tenderu, ali da će mu pokušati pomoći, pa potom i da je S.P. bio podređeni apelantu, nedvosmisleno ukazuje na jasnu vezu i jedinstvo u djelovanju optuženih pri izvršenju radnji za koje su izrekom ove presude proglašeni krivim.

28. Ocjenjujući izvedene dokaze, Apelaciono vijeće nije moglo pokloniti vjeru iskazu saoptuženog S.P. kao svjedoka koji je u svojoj odbrani tvrdio da je na ime ranijeg duga primao novac od Radana Gavrića. Suprotno takvoj njegovoj odbrani, svi u presudi analizirani dokazi upućuju da je S.P., nakon što mu se Radan Gavrić obratio za pomoć radi izbora njegovog autoservisa kao podizvođača za servisiranje i održavanje vozila za Graničnu policiju i tražio novčani iznos od 1.500 eura, kako bi mu to apelant i on završili, nakon čega je Radan Gavrić dobio posao podizvođača i u više rata S.P. isplatio traženi novčani iznos. Iskaz svjedoka Tužilaštva Nove Anđelića, kao šefa smjene u Graničnoj policiji, koji je svjedočio na okolnost ranijeg puštanja sa posla S.P. od komandira - apelanta, također, govori u prilog zaključku o posebnom odnosu apelanta i S.P., odnosno zaključku o njihovom zajedničkom djelovanju u izvršenju inkriminiranih radnji. Apelaciono vijeće je ocijenilo i druge dokaze koje su odbrane optuženih uložile pred prvostepenim sudom, a odnose se na karijere i poslovne rezultate optuženih, certifikate o završenim obukama i treninzima. Apelaciono vijeće je zaključilo da navedeni dokazi ni na koji način ne dovode u sumnju prednja utvrđenja suda, odnosno da su optuženi preduzeli inkriminirane radnje koje su im stavljene na teret i za koje su ovom presudom proglašeni krivim.

29. Analizom provedenih dokaza nesumnjivo je utvrđeno da su apelant i S.P. postupali na način opisan u osuđujućem dijelu izreke presude, pri čemu treba naglasiti da je u odnosu na činjenični opis potvrđene optužnice Apelaciono vijeće izvršilo određene izmjene radi preciziranja i sa provedenim dokazima usklađivanja činjeničnog opisa izreke presude, te su u presudi opisani dijelovi koji su izmijenjeni i razlozi zbog kojih je došlo do izmjene (tač. 36. i 37. presude).

30. Konačno, Apelaciono vijeće je navelo da, u smislu odredaba člana 280. ZKPBiH, nije prihvatilo pravnu kvalifikaciju krivičnog djela iz optužnice od 18. augusta 2014. godine, kojom je apelantu i S.P. stavljeno na teret krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav

1. KZBiH u stjecaju sa krivičnim djelom primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH, a koje radnje su opisane u tački 1. izreke presude a razloge za taj stav Apelaciono vijeće je pojasnilo u tač. 39. do 44. presude. Naime, Apelaciono vijeće je pojasnilo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da predmetne radnje optuženih predstavljaju posredovanje da se izvrši ili ne izvrši neka službena radnja, za šta su dobili novčanu korist, odnosno ostvarenje obilježja bića krivičnog djela protivzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZBiH.

31. Apelaciono vijeće je, također, zaključilo da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo proizlazi da su apelant i S.P. u izvršenju inkriminiranih radnji postupali sa direktnim umišljajem, jer su bili svjesni svih bitnih obilježja svojih djela i htjeli da ih izvrše, a kako uračunljivost optuženih tokom postupka ničim nije dovedena u pitanje, to su oni za navedena krivična djela i proglašeni krivim. Naime, iz samog činjeničnog opisa proizlazi da su apelant i S.P. djelovali i inkriminirane radnje preduzimali potpuno svjesni da se radi o nezakonitim postupanjima, upravo sa ciljem da se pribavi imovinska korist. Radnje koje su apelant i S.P. preduzeli zajedno jasno ukazuju na postojanje svijesti i volje da zajedno djeluju u ostvarenju zajedničnog kriminalnog cilja, odnosno dobijanja i podjele nagrade u iznosu od 1.500 eura, zbog čega je Apelaciono vijeće utvrdilo da su predmetno krivično djelo izvršili u svojstvu saizvršilaca, zajedno preduzimajući radnje izvršenja krivičnog djela.

32. Kod odmjeravanja kazne za predmetna krivična djela Apelaciono vijeće je, u skladu sa odredbom člana 48. stav 1. KZBiH, prvenstveno imalo u vidu kaznu za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim propisanu zakonom (novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine), ali i sve okolnosti koje mogu biti od utjecaja da kazna bude veća ili manja. U odnosu na izrečene kazne i mjere, Apelaciono vijeće se vodilo doprinosom koji su optuženi dali u izvršenju predmetnog krivičnog djela, kao i njihovim službenim položajima, imajući posebno u vidu da je apelant bio na poziciji komandira u Graničnoj policiji u Zvorniku, a S.P. na poziciji vođe sektora. Apelaciono vijeće je posebno imalo u vidu da je riječ o krivičnom djelu koruptivne prirode, koje su počinila službena lica sa rukovodnom funkcijom u Graničnoj policiji od kojih se očekuje poštivanje zakona u najvećoj mjeri. Po ocjeni Apelacionog vijeća, karakter olakšavajućih okolnosti ima činjenica da je riječ o licima koja ranije nisu osuđivana, a u obzir je uzeta i njihova porodičnost i korektno držanje tokom krivičnog postupka.

33. Konačno, Apelaciono vijeće je donijelo odluku da se zapisnik o saslušanju osumnjičenog apelanta „neće koristiti u odnosu na radnje opisane u dijelu II izreke ove presude“, imajući u vidu učinjene propuste nastale pri ispitivanju tada osumnjičenog, a sada optuženog, te zaključke Ustavnog suda u pogledu nastalih povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Navedeno je da je, svjestan ovog propusta, tužitelj Tužilaštva BiH na pretresu izjavio da odustaje od krivičnog gonjenja apelanta u odnosu na radnje opisane u tački 2. izreke ove presude. Apelaciono vijeće je, stoga, postupajući u skladu sa odredbama člana 238. ZKPBiH, donijelo odluku kojom se apelantu odbija optužba da je počinio radnje opisane u dijelu 2. izreke ove presude. Na ovaj način, kako je navedeno, otklonjena je nezakonitost koja je dovela do povrede prava na pravično suđenje apelantu i do ukidanja ranije presude. Ukazano je da je članom 283. ZKPBiH propisano u kojim situacijama će sud donijeti presudu kojom se optužba odbija, pa je tako pod tačkom b) propisano da će se optužba odbiti „ako je tužitelj od započinjanja pa do završetka glavnog pretresa odustao od optužnice“. U skladu sa članom 38. ZKPBiH, tužitelj može odustati od krivičnog gonjenja do završetka glavnog pretresa, a u postupku pred Apelacionim vijećem onda kada je to predviđeno zakonom. Odredbe o odustajanju tužitelja od optužnice u toku glavnog pretresa se primjenjuju i na postupak pred Apelacionim vijećem onda kada je pred tim vijećem otvoren pretres, nakon ukidanja prvostepene presude. Apelaciono vijeće je, stoga, donijelo odluku kojom se optuženom apelantu odbija optužba da je počinio radnje opisane u dijelu II izreke ove presude. Na ovaj način otklonjena je nezakonitost koja je dovela do povrede prava na pravično suđenje optuženog apelanta i do ukidanja ranije presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

34. Apelant navodi povredu prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant, prije svega, tvrdi da je u konkretnom slučaju nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 865/16 bilo neophodno obustaviti predmetni krivični postupak protiv njega. S tim u vezi, navodi da izdvajanje zapisnika o ispitivanju apelanta od 10. juna 2013. godine samo u dijelu koji se odnosi na optužbe iz „tačke I dispozitiva optužnice“ nije zasnovano na zakonu, te da je u suprotnosti sa zaključcima iz odluke Ustavnog suda. Nadalje, apelant smatra da je Apelaciono vijeće propustilo da pravilno dovede u vezu i ocijeni sve izvedene dokaze kako materijalne, tako i iskaze svjedoka, a koji očigledno ukazuju da apelant nije učestvovao u radnjama opisanim u tački 1. izreke presude. Zatim, apelant ističe da su sva saznanja svjedoka Radana Gavrića pribavljena na temelju nezakonito prisluškivanih razgovora, što njegov iskaz čini sekundarno nezakonitim dokazom uz napomenu da odbrani po njenom izričitom zahtjevu nije dostavljen zapisnik o njegovom ispitivanju od 19. augusta 2014. godine, što predstavlja i povredu prava na odbranu. Smatra da je zaključak Apelacionog vijeća kojim poklanja punu vjeru iskazu svjedoka Radana Gavrića suprotan sadržaju iskaza tog svjedoka i iskaza svjedoka Jure Miličevića i Brane Mičić. S tim u vezi, apelant navodi da je Apelaciono vijeće njegovu odgovornost zasnovalo gotovo isključivo na iskazu svjedoka Radana Gavrića, koji nije potkrijepljen drugim izvedenim dokazima. Također, navodi da je u postupku protiv njega prekršen princip in dubio pro reo, budući da, kako ističe, nije dokazano da je počinio djela za koja je proglašen krivim i osuđen. Apelant navodi da je očigledna nerazumljivost izreke presude, pri čemu je ona protivrječna sama sebi i razlozima presude u odlučnim činjenicama, jer obrazloženje presude ne sadrži neophodnu analizu dokaza kojima bi se podržao činjenični opis radnji koje navodno preduzima apelant (nedovoljnost obrazloženja presude). Prigovara utvrđenom činjeničnom stanju koje proizlazi iz, prema njegovim navodima, pogrešne ocjene dokaza, te u tom kontekstu ukazuje na dijelove iskaza pojedinih svjedoka. Dalje, apelant ponavlja navode iz prethodne apelacije u vezi sa njegovim prvim ispitivanjem (to jest da nije pravilno primijenjen član 78. stav 1. tačka c) ZKPBiH) o kojim je Ustavni sud odlučivao u predmetu broj AP 865/16. Konačno, apelant smatra da prilikom odmjeravanja kazne Apelaciono vijeće nije pravilno ocijenilo sve okolnosti ovog djela, a naročito otežavajuće okolnosti na strani apelanta. Dalje, apelant navodi da nikada nije procesuiran ili osuđen niti za jedno krivično djelo za koje je sumnjičen u vrijeme određivanja pritvora i lišavanja slobode. Stoga, predlaže da se apelacija u ovom dijelu usvoji, utvrdi povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na zakonitost utvrđivanja „opravdane sumnje, te posebnih uvjeta za određivanje pritvora apelantu“. Rezultati nastavka krivičnog suđenja ukazuju na nezakonitost dokaza uz utvrđene povrede ljudskih prava apelanta, utvrđenu sumnju u pravičnost cijelog krivičnog postupka (zaključak iz Odluke broj AP 865/16 od 7. marta 2017. godine), što predstavlja nove navode i dokaze kao valjan osnov za ponovno odlučivanje u vezi sa apelacijom podnesenom protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 011702 13 Kž 3 od 11. i 19. juna, te 16. jula 2013. godine. II.Odgovor na apelaciju

35. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant samo ponavlja navode iz svoje odbrane date u toku postupka koji je prethodio donošenju osporene presude. Navođenje samo paušalne ocjene da je Sud svojim odlukama prekršio apelantova prava i propuštanje da se taj navod konkretizira može rezultirati samo odbacivanjem apelacije kao nedopuštene, jer je ona očigledno (prima facie) neosnovana. Pored toga, ukazano je da su apelantovi prigovori kojima suštinski osporava odluku Apelacionog vijeća da se zapisnik o saslušanju apelanta od 10. juna 2013. godine neće koristiti u odnosu na radnje opisane u dijelu II izreke pobijane presude, nije u skladu s zaključcima odluke Ustavnog suda, bili predmet ocjene u pobijanoj presudi kada su detaljno analizirani (paragraf 7). Ista povreda, kako je to konstatirano i u pobijanoj presudi, nema nikakvog relevantnog značaja za presuđenje u odnosu na tačku 1. optužnice kojom su obuhvaćene radnje za čije se počinjenje tereti, između ostalog, i ovaj apelant, zbog čega ne postoje bilo kako smetnje da se spomenuti zapisnik o saslušanju apelanta koristi u odnosu na radnje opisane pod tačkom I izreke pobijane presude, niti samo postojanje ovog dokaza u sudskom spisu dovodi do kontaminacije sudskog postupka. S tim u vezi, ukazano je na stavove iz odluka Evropskog suda Lisica protiv Hrvatske (§ 48), Schenk protiv Švajcarske i Erkapić protiv Hrvatske. Kada su u pitanju prigovori kojima se osporavaju činjenični zaključci iz pobijane presude, ukazivanjem na iskaze pojedinih svjedoka, istaknuto je da se radi o navodima koji su već isticani u toku drugostepenog postupka, a Sud BiH je naveo da je u osporenoj presudi od 26. aprila 2017. godine sadržana iscrpna analiza i ocjena dokaza (tač. 12.-37). U vezi sa apelantovim prigovorima prema kojima mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog nedostavljanja zapisnika o saslušanju svjedoka Radana Gavrića, ukazano je da je spomenuti svjedok dao iskaz na nastavku glavnog pretresa održanog 17. marta 2015. godine, pri čemu je odbrana imala i iskoristila priliku da ga unakrsno ispita na sve okolnosti bitne za odbranu, te da je iskaz tog svjedoka reproduciran na pretresu pred Apelacionim vijećem, održanom povodom ukidanja prvostepene presude, zbog čega su navedeni prigovori neosnovani. Neosnovan je i prigovor prema kome je Apelaciono vijeće odluku o apelantovoj krivici zasnovalo jedino na iskazu svjedoka Radana Gavrića, budući da je cjelovitom, a ne parcijalnom, analizom pobijane presude jasno da je iskaz ovog svjedoka doveden u vezu sa drugim izvedenim dokazima, pa je tek onda izveden zaključak o apelantovoj krivici. U pogledu prigovora prema kojima Apelaciono vijeće nije dovoljno ocijenilo sve druge olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, ukazano je da su u pobijanoj presudi na detaljan način izložene kako olakšavajuće, tako i otežavajuće okolnosti na strani apelanta pri čemu ni sam apelant ne precizira koje je to druge okolnosti navodno trebalo ocijeniti, zbog čega su i ovi prigovori neosnovani.

36. Tužilaštvo BiH je, također, u svom odgovoru istaklo zašto je podnesena apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

37. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48. stav (1) (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.

Protuzakonito posredovanje Član 219.

(1)Ko primi nagradu ili kakvu drugu korist da korištenjem svog službenog ili uticajnog položaja u institucijama Bosne i Hercegovine posreduje da se izvrši ili ne izvrši neka službena radnja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

38. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 280. stav (2) Vezanost presude za optužbu (2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 017004 17 Kžk 2 od 26. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije

43. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

44. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetnom apelacijom po treći put osporio rješenja kojim mu je bio određen pritvor (rješenja Suda BiH broj S1 2 011702 13 Kž od 16. jula 2013. godine, broj S1 2 K 011702 13 Kv od 19. juna 2013. godine i broj S1 2 K 011702 13 Krn 11 od 11. juna 2013. godine), te da su isti navodi protiv istih rješenja bili predmet ranije apelacije o kojoj je Ustavni sud već donio odluke br. AP 2810/13 od 9. oktobra 2013. godine i AP 865/16 od 7. marta 2017. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode koji se odnose na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

45. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

46. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1.

Pravo na pravično suđenje

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde.

48. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana utemeljenost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

49. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što nije obustavljen postupak protiv njega nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 865/16, te što je slijedom toga redovni sud proizvoljno postupao prilikom utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnopravnih propisa, zbog povrede principa in dubio pro reo, jer su postojale činjenice koje su išle u prilog apelantu, ali ih sud nije pravilno ocijenio.

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je konačnom odlukom koja je osporena ovom apelacijom, a koju je Apelaciono vijeće donijelo u postupku izvršenja naloga Ustavnog suda iz Odluke broj AP 865/16 od 7. marta 2017. godine, apelant proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo protivzakonito posredovanje iz člana 219. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 29. istog zakona. Pri tome Ustavni sud zapaža da su navedene radnje u presudi donesenoj u prethodnom postupku, koja je bila donesena prije Odluke Ustavnog suda broj AP 865/17, bile opisane u tački 1. izreke presude, odnosno u optužnici broj T 20 0 KTK 0009130 14 od 25. augusta 2014. godine. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 865/17 utvrdio da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer u prethodnom postupku nije bio ispitan na okolnosti koje su bile predmet optužbe koje su opisane u tački 2. izreke presude, odnosno, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije u optužnici broj T 20 0 KTK 0009344000 14 od 22. oktobra 2014. godine. Naime, u Odluci broj AP 865/16 u tački 46. Ustavni sud je naveo: „U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant prvenstveno ukazuje da prilikom prvog ispitivanja kod Tužilaštva BiH nije ispitan u skladu sa odredbom člana 78. stav. 1 tačka c) ZKPBiH, jer nije bio obaviješten o predmetnoj optužbi koja se odnosi na tačku 2. izreke osporene presude[…].“

51. Ustavni sud dalje konstatira da je na pretresu, održanom u postupku nakon naloga Ustavnog suda, Tužilaštvo BiH odustalo od krivičnog gonjenja apelanta za radnje opisane u tački 2. izreke presude, te da je stoga Apelaciono vijeće donijelo odluku da se u odnosu na te radnje optužba protiv apelanta odbija. Navedenu odluku Apelaciono vijeće je donijelo uz pozivanje na član 283. tačka b) ZKPBiH kojim je propisano da će sud donijeti presudu kojom se optužba odbija „ako je Tužitelj od započinjanja pa do završetka glavnog pretresa odustao od optužnice“. Apelaciono vijeće se pozvalo i na odredbe člana 38. ZKPBiH kojim je propisano da tužitelj može odustati od krivičnog gonjenja do završetka glavnog pretresa, a u postupku pred Apelacionom vijećem onda kada je to predviđeno zakonom. Odredbe o odustajanju tužitelja od optužnice u toku glavnog pretresa se primjenjuju i na postupak pred Apelacionim vijećem onda kada je pred tim vijećem otvoren pretres, nakon ukidanja prvostepene presude. Dakle, budući da je apelant prilikom prvog saslušanja bio obaviješten o optužbama koje su činjenično opisane u izreci osporene presude, Ustavni sud smatra da Apelaciono vijeće nije arbitrarno postupilo kada je donijelo odluku kojom je apelanta, nakon provedenog pretresa, proglasilo krivim za te radnje, te da Apelaciono vijeće nije bilo obavezno da obustavi postupak protiv apelanta, kako on smatra. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je Apelaciono vijeće u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 865/16 za svoj stav iznijelo ozbiljne, relevantne i dovoljne razloge, te da je svoje pravno stajalište obrazložilo na način koji ne dovodi u sumnju arbitrarnost postupanja i odlučivanja, odnosno izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 865/16.

52. Dalje, u vezi sa ostalim apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

53. Zatim, u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Pri tome Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje je regulirano domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza - naprimjer, dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

54. Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, uključujući i ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u kojem odredbe člana 281. stav (2) glase: „[...] Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana“, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, već citiranu Odluku broj AP 661/04, stav 30).

55. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donesena osuđujuća presuda koja je utemeljena, između ostalih dokaza, i na iskazu svjedoka Radana Gavrića, čiju zakonitost apelant dovodi u pitanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno naveo da je prilikom ocjene iskaza tog svjedoka bio suočen sa posebnim izazovom, budući da je taj svjedok i sam na određeni način bio involviran u kriminalne aktivnosti zbog kojih je vođen predmetni krivični postupak i koji je sa tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivice za radnje koje su apelantu i saoptuženom u ovom predmetu stavljene na teret u tački 1. izreke presude. Kod ocjene iskaza ovog svjedoka Apelaciono vijeće je imalo u vidu i stav Ustavnog suda prema kojem se na iskaz svjedoka koji svjedoči nakon sklapanja sporazuma o priznanju krivice primjenjuju isti kriteriji kakvi se primjenjuju i na bilo koji drugi izvedeni dokaz, te je u tom smislu citiran dio (tač. 37. i 38) iz Odluke Ustavnog suda broj AP 661/04. Također, Apelaciono vijeće je navelo da je imalo u vidu, što je, također, Ustavni sud konstatirao u navedenoj odluci, i da „zakon, s druge strane, daje mogućnost odbrani da korištenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskreditira“, a takvo ispitivanje je u konkretnom predmetu odbrani omogućeno u odnosu na svjedoka Radana Gavrića. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iskaz navedenog svjedoka nije jedini dokaz na kojem se osuđujuća presuda temelji. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH kao redovan sud ispitao i ovaj navod, odnosno prigovor odbrane i dao odgovor zašto je neosnovan. Naime, Sud BiH, to jest Apelaciono vijeće je istaklo da je taj svjedok iznio svoja saznanja o načinu, vremenu i mjestu učinjenja krivičnih djela, učiniocima i drugim važnim okolnostima, a njegova saznanja o tome nisu proistekla iz presretnutih telefonskih razgovora, već iz realnih životnih događaja, čiji je bio akter i o kojima je svjedočio. Pri tome Ustavni sud zapaža da je ovaj svjedok saslušan na glavnom pretresu kada je apelant imao mogućnost (koju je i iskoristio) da ga unakrsno ispita na koji način je mogao da diskreditira iskaz ovog svjedoka. S tim u vezi, Ustavni sud ne vidi ni povredu apelantovog prava na pravično suđenje zbog, kako apelant navodi, nedostavljanja zapisnika o njegovom ispitivanju od 19. augusta 2014. godine, budući da je apelant, kako je već navedeno, imao mogućnost da svjedoka ispita na glavnom pretresu.

56. Dalje, u odnosu na apelantove navode da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, Ustavni sud podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stanovištu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja i mora se, u vezi s tim, ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi odbrane i optužbe, te da je na osnovu toga utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način, kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, u saizvršilaštvu sa S.P. počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i kažnjen. Također, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je Apelaciono vijeće u svojoj presudi u potpunosti opisalo proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće za svoje stavove dao jasna, precizna i argumentirana obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne mogu ocijeniti proizvoljnim.

57. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant osporava i način na koji je Apelaciono vijeće odlučilo o krivičnopravnoj sankciji u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući […] i određivanje visine kazne (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda u predmetima Eckle protiv Njemačke i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). Budući da je u pogledu izrečene kazne zatvora apelant osporio način na koji je redovni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ponavlja da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

58. Dovodeći u vezu citirane standarde sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenjen relevantni materijalnopravni propis prilikom donošenja odluke o apelantovoj kazni zatvora. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće prilikom odmjeravanja kazne apelantu imalo u vidu zakonom propisanu kaznu za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim (novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine), ali i sve okolnosti koje mogu biti od utjecaja da kazna bude veća ili manja. U odnosu na izrečene kazne i mjere, Apelaciono vijeće se vodilo doprinosom koji su optuženi dali u izvršenju predmetnog krivičnog djela, kao i njihovim službenim položajima, imajući posebno u vidu apelantovu poziciju, te posebno okolnost da se radi o krivičnom djelu koruptivne prirode, koje su počinile službene osobe sa rukovodnom funkcijom u Graničnoj policiji od kojih se očekuje da poštuju zakon u najvećoj mjeri. Po ocjeni Apelacionog vijeća, karakter olakšavajućih okolnosti ima činjenica da je riječ o licima koja ranije nisu osuđivana, a u obzir je uzeta i njihova porodičnost i korektno držanje tokom krivičnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u odnosu na odluku o kazni koja mu je izrečena.

59. Konačno, što se tiče navodnog kršenja principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode zasniva na vlastitoj interpretaciji i analizi provedenih dokaza. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da je ovaj princip, kao dio principa presumpcije nevinosti, prekršen. Kako je Ustavni sud zaključio, sudovi su u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, pa su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

60. U pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, ocjenjujući u konkretnom slučaju osporenu presudu, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

61. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer smatra da je Sud BiH, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega.

62. Stoga, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao razloge zašto apelantovi navodi, koje on ponavlja u apelaciji, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari i da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije VIII.Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke otklonio nepravilnosti počinjene u toku predmetnog krivičnog postupka zbog kojih je Ustavni sud u Odluci broj AP 865/16 djelomično usvojio apelantovu apelaciju i ukinuo Presudu Suda BiH broj S1 2 K 017004 15 Kžk od 15. januara 2016. godine, te kada je u preostalom dijelu predmetni krivični postupak sagledan u cjelini bio pravičan s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasna, logična i argumentirana obrazloženja primjenom pozitivnopravnih propisa u vezi sa odlukom o apelantovoj krivici i u načinu na koji je odlučeno o krivičnopravnoj sankciji koja je izrečena apelantu.

64. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3088/17 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio