Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4187/17 (Ž. I.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na odbranu
- Ratni zločin
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
- Dokazni postupak
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Dokaz
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4187/17
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4187/17, rješavajući apelaciju Željka Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Ilića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine i S1 1 K 014293 13 Krl od 8. jula 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, podnio je 7. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine i S1 1 K 014293 13 Krl od 8. jula 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 2. i 4. aprila 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 014293 13 Krl od 8. jula 2016. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH, apelant je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) sve u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. KZ BiH, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Za preostale radnje iz optužnice optužba je odbijena (strana 23. i 24. presude).
6. U obrazloženju presude, Sud BiH je u okviru procesnih odluka koje je u postupku donio (zaštite svjedoka, isključenja javnosti sa glavnog pretresa, izuzetaka od neposrednog izvođenja dokaza, spajanja i razdvajanja predmeta) na prijedlog Tužilaštva donio rješenje broj S1 1 K 014293 13 Kri od 18. jula 2015. godine kojim su djelomično prihvaćene činjenice utvrđene u presudama MKSJ, konkretno iz presuda Tužilac protiv Brđanina od 1. septembra 2004. godine i Tužilac protiv Krajišnika od 27. septembra 2006. godine. U tom smislu su na str. 35. do 38. presude navedeni paragrafi iz pomenutih presuda MKSJ u vezi s kojima je donesena odluka o utvrđenim činjenicama primjenom člana 4. Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ i korištenju dokaza pribavljenih od strane MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju). Zatim su izneseni principi i relevantne zakonske odredbe koje se tiču opšte ocjene dokaza te su na str. 42. do 46. presude pobrojani nesporni materijalni dokazi. U okviru primjene materijalnog prava, Sud BiH je podsjetio zbog čega se u konkretnim okolnostima ne primjenjuju odredbe Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja inkriminiranih radnji. U tom pravcu je napomenuto da Zločin protiv čovječnosti nije bio regulisan odredbama KZ SFRJ koji je bio na snazi u inkriminirano vrijeme a da se primjena KZ BiH na konkretno krivično djelo temelji na odredbi člana 4a. KZ BiH kojom je predmetno krivično djelo definisano kao dio međunarodnog prava (imperativni princip međunarodnog prava). Zatim je navedena relevantna zakonska odredba člana 172. stav 1. tačka h) KZ BiH (u vezi s tač. a, d, e, f. i k.) ističući da opšte elemente navedenog krivičnog djela iz tačke h) – progon, predstavlja: 1) postojanje širokog i sistematičnog napada; 2) usmjerenost napada na bilo koje civilno stanovništvo, 3) znanje počinitelja o postojanju napada i 4) nexus između radnji počinitelja i napada (da su zabranjene radnje počinjene kao dio ovog napada).
7. Zatim je pojedinačno obrazloženo šta suštinski predstavlja svaki od navedenih opštih elemenata u okolnostima konkretnog slučaja. S tim u vezi je nakon iscrpnog navođenja svih izvedenih dokaza, između ostalog prihvatanjem utvrđenih činjenica iz presuda MKSJ protiv Brđanina i Krajišnika u kontekstu zaključka o stanju na području opštine Bileća koje je prethodilo događajima u ljeto 1992. godine (pobrojani relevantni paragrafi na str. 35. do 38. presude), nespornih materijalnih dokaza koji su pobrojani na str. 42. do 46. i velikog broja saslušanih svjedoka, imajući pri tom u vidu načelo zakonitosti i načelo slobodne ocjene dokaza, prvostepeno vijeće Suda BiH obrazložilo na osnovu kojih dokaza je izveden zaključak o postojanju bitnih elemenata navedenog krivičnog djela za koje je utvrđena apelantova krivičnopravna odgovornost. U tom pravcu su prije svega opisane okolnosti koje su prethodile širokom i sistematičnom napadu (događaji iz 1991. godine) koje su osim neposredno izvedenim dokazima utvrđene i temeljem utvrđenih činjenica iz citiranih presuda MKSJ pri čemu, kako je u presudi obrazloženo, apelantova odbrana a ni odbrana ostalih saizvršilaca, nije ponudila niti jedan dokaz koji bi pobio činjenice utvrđene u presudama MKSJ u pogledu tih okolnosti (događaja iz 1991. godine) a zatim je naveden sadržaj neposredno izvedenih dokaza iz kojih je izveden zaključak da se na području opštine Bileća zaista desio širok i sistematičan napad. U okviru širokog i sistematičnog napada su, kako je dalje navedeno, počinjeni mnogobrojni zločini koji su za posljedicu imali veliki broj direktnih i indirektnih žrtava nesrpskog stanovništva opštine Bileća, s gotovo identičnim načinom izvođenja napada, po uhodanom i ustaljenom obrascu. U tom kontekstu je izvedenim dokazima, između ostalih nespornim materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka, utvrđeno da je već od početka 1992. godine počela mobilizacija vojno sposobnog stanovništva radi odlaska na ratište u Dubrovnik, da su prva masovnija hapšenja muškaraca civila nesrpske nacionalnosti s područja opštine Bileća počela sredinom juna 1992. godine, da su nosioci tih aktivnosti uglavnom bili pripadnici SJB Bileća, da je napad bio usmjeren protiv civilnog stanovništva te da je zbog neodazivanja pozivima za mobilizaciju nesrpskog stanovništva, uglavnom muškaraca, došlo do njihovog masovnog otpuštanja s posla. U obrazloženju presude su interpretirani iskazi saslušanih svjedoka koji su nakon njihove analize i ocjene dovedeni u kontekst sa svim ostalim izvedenim dokazima iz kojih je proizašao zaključak da je postupanje pripadnika policije prema zatočenim muškarcima nesrpske nacionalnosti sa područja Bileće slijedio obrazac nezakonitog lišenja slobode, zatvaranja i držanja u nehumanim uslovima što osim činjenice da se radilo o širokom napadu ukazuje i na organizovanu prirodu djela nasilja po određenom obrascu odnosno o njegovoj sistematičnosti u periodu od početka juna do kraja decembra 1992. godine. U pogledu statusa stanovništva (civili) na koji je bio usmjeren napad (drugi bitni element krivičnog djela), prvostepeno vijeće Suda BiH je imalo u vidu iskaze saslušanih svjedoka i relevantne odredbe domaćeg i međunarodnog prava kojima su definirani uslovi pod kojima civili uživaju zaštitu te u tom kontekstu podsjetio da su osobe u trenutku hapšenja i pritvaranja uživali zaštitu života i tjelesnog integriteta u skladu s odredbama člana 3. Ženevske konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) jer pri lišenju slobode niko od tih osoba nije bio uniformisan ili naoružan, niti je aktivno bio uključen u bilo kakav vid oružanog sukoba. U pogledu preostalih bitnih elemenata krivičnog djela Zločina protiv čovječnosti, konkretno progona, koji se tiču svijesti i znanja o napadu te veze između djela i napada, prvostepeno vijeće Suda BiH je na temelju činjenica i okolnosti koje su prezentirane tokom predmetnog postupka utvrdilo postojanje svijesti i veze između djela apelanta (i ostalih saizvršilaca) i napada, na način da su njegovi/njihovi postupci bili u direktnoj vezi sa napadom. Cijeneći ulogu apelanta u vezi s opštim elementima krivičnog djela Zločin protiv čovječnosti, dakle njegove svijesti da djelo ulazi u okvir niza rasprostranjenih i sistemskih zločina usmjerenih protiv civilnog stanovništva, prvostepeno vijeće Suda BiH je imalo u vidu apelantov položaj u inkriminirano vrijeme (kao i položaj saizvršilaca) i to da je bio policajac u SJB Bileća i konkretne aktivnosti koje je poduzimao u okviru tog položaja, između ostalog hapšenja i pritvaranja civila. S tim u vezi je na temelju dokaza koji su analizirani pojedinačno i međusobno izveden zaključak da je apelant bio svjestan svojih djela i njegovih posljedica i da je htio da ista budu dio napada koji se sistemski odvijao na području opštine Bileća.
8. Obrazlažući bitna obilježja progona kao sastavnog dijela Zločina protiv čovječnosti, prvostepeno vijeće Suda BiH je podsjetilo na relevantne odredbe KZ BiH kojima je ovo djelo definisano, iz kojih suštinski proizilazi da počinitelj na grub način i suprotno međunarodnom pravu jednoj ili više osoba oduzima temeljna ljudska prava, pri čemu je odabir takvih osoba izvršen na osnovu identiteta skupine ili kolektiviteta. U tom kontekstu je napomenuto da progon predstavlja oblik diskriminacije na osnovu rase, religije ili političkog mišljenja sa namjerom i rezultatom kršenja temeljnih prava pojedinca odnosno skupine te da je pri tom nužno dokazati postojanje diskriminatorne namjere. Po ocjeni vijeća, kako je dalje navedeno, u postupku je na pouzdan i nesumnjiv način utvrđeno da je apelant (i ostali saizvršioci) imao diskriminatornu namjeru naspram pripadnika druge nacionalnosti, jer mu je bila poznata nacionalna pripadnost žrtava – muškaraca koji su bili zatočeni u objektima u Bileći (zgrada MUP-a, Đački dom, zgrada Starog zatvora,…). Na osnovu iskaza svjedoka proizilazi da su žrtve ubistava, premlaćivanja, vrijeđanja i omalovažavanja bili zatočeni nesrpski civili, da su im (apelantu i saizvršiocima) bili poznati od ranije, da su neki bili veoma ugledni ljudi i zbog toga, najčešće, bili podvrgnuti još nehumanijem postupanju.
9. U pogledu apelantove odgovornosti za konkretne radnje koje su mu stavljene na teret, prvostepeno vijeće Suda BiH je na osnovu izvedenih dokaza imalo u vidu sljedeće: da je imao status policajca SJB Bileća; da je učestvovao u radnjama opisanim u tač. 18a, 19. i 20. izmijenjene optužnice koje su detaljno opisane u izreci presude (str. 13. i 14. presude) konkretno da je na diskriminatornoj osnovi vršio progon nesrpskog stanovništva s područja opštine Bileća na nacionalnoj i vjerskoj osnovi (premlaćivanje, zlostavljanje, nanošenje ozbiljnih fizičkih i psihičkih povreda) oštećenih osoba Sadika Mujačića, Muniba Ovčine i Asima Đape, čime je u saizvršilaštvu sa Miroslavom Dukom i Goranom Vujovićem počinio krivično djelo progon u vezi s nečovječnim postupanjem.
10. Pri odmjeravanju kazne za inkriminirani period vijeće je imalo u vidu zakonske okvire za izricanje kazne te otežavajuće i olakšavajuće okolnosti. U okolnostima konkretnog slučaja, na strani apelanta nije bilo otežavajućih okolnosti dok je kao olakšavajuća okolnost cijenjen broj oštećenih (tri oštećena) i izveden zaključak da se navedena okolnost može cijeniti kao osobito olakšavajuća, zbog čega je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina koja je po ocjeni prvostepenog vijeća srazmjerna težini počinjenog djela i svrsi kažnjavanja.
11. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine žalba apelantovog branioca i Tužilaštva je odbijena i prvostepena presuda od 8. jula 2016. godine potvrđena u cjelini. U obrazloženju, Apelaciono vijeće je prije svega navelo razloge žalbe i to: bitne povrede odredaba krivičnog postupka; povrede krivičnog zakona; pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivično pravnoj sankciji s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači. Apelaciono vijeće je podsjetilo na obavezu žalioca iz odredbe člana 295. stav (1) tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH, obaveza pravnog osnova za pobijanje presude uz adekvatno obrazloženje, u vezi s granicama ispitivanja prvostepene presude iz člana 306. ZKP BiH. U tom pravcu je napomenuto da su bitne povrede postupka pobrojane u odredbi člana 297. ZKP BiH i podijeljene na apsolutno bitne u stavu (1) tač. a) do k) i na relativno bitne u stavu (2) iste odredbe, koje nisu taksativno navedene već postoje u slučaju kada sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu zakona, ali samo ukoliko je to moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
12. Apelaciono vijeće je cijeneći pojedinačno sve prigovore iznesene u apelantovoj žalbi koje se tiču bitnih povreda postupka zaključilo da su neosnovani. U tom pravcu je Apelaciono vijeće podsjetilo da povreda prava na odbranu podrazumijeva da nisu primijenjena ili su nepravilno primijenjena pravila postupka na štetu optuženog (apelanta), da je prvostepeno vijeće imalo u vidu princip zakonitosti i princip da niko nevin ne bude osuđen te da se krivičnopravna sankcija izrekne pod uslovima propisanim krivičnim zakonom. Djelovanje prvostepenog vijeća, kako je dalje obrazloženo, u pogledu korigovanja činjeničnog opisa iz optužnice učinjeno temeljem utvrđenih činjenica iz dokaznog postupka, učinjeno je u korist apelanta (i ostalih saizvršilaca - suokrivljenih) isključujući pri tom svaku razumnu sumnju u pogledu činjeničnog stanja. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće podsjetilo da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz optužnice te da ni u tom pogledu nije bilo povreda na koje upućuje žalba, budući da činjenični opis iz optužnice u objektivnom identitetu nije u bitnom izmijenjen nego su vršene korekcije nakon izvođenja svih dokaza u cilju preciziranja činjeničnog opisa kako bi vjerodostojno bila prikazana cjelokupna slika događanja i učešća apelanta i ostalih saizvršilaca u izvršenju krivičnog djela koje im se stavlja na teret. To se odnosi i na vrijeme pojedinih inkriminacija (juni – decembar 1992. godine) na koje je apelant žalbom ukazao, koje po ocjeni drugostepenog vijeća jeste bitna činjenica koja se dokazuje u krivičnom postupku ali ne predstavlja bitni element krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret jer navedeno djelo ne podliježe zastarjelosti krivičnog gonjenja. Stoga je po ocjeni Apelacionog vijeća neosnovan žalbeni navod koji se odnosi na bitne povrede postupka iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKP BiH navođenjem „u vremenskom periodu od početka juna 1992. godine pa do kraja decembra 1992. godine“ jer žalbom nije osnovano ukazano da je u prvostepenom postupku došlo do kršenja odredaba procesnog zakona niti da je donijeta nepravedna presuda. Što se tiče žalbenih tvrdnji iste odredbe ali obuhvaćene tačkom i). ZKP BiH kojom je propisano da postoji povreda ukoliko se presuda zasniva na dokazu na kome se prema odredbama ZKP BiH ne može zasnivati, Apelaciono vijeće je podsjetilo da sud u smislu člana 10. ZKP BiH cijeni zakonitost svakog pojedinačnog dokaza prema okolnostima konkretnog slučaja. Stoga prihvatanje materijalnih dokaza na okolnost dokazanih činjenica utvrđenih u postupku pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) nije u suprotnosti sa pravičnim suđenjem iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uz uslov da njihovo korištenje nije dovelo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Stoga je zaključeno da korištenje dokazanih činjenica utvrđenih u drugim postupcima pred MKSJ koje odbrana osporava, a konkretno se odnose na događaje iz 1991. godine koji su prethodili inkriminiranim radnjama koje su se desile 1992. godine, nije povrijeđeno apelantovo pravo te da nisu počinjene bitne povrede postupka iz člana 297. stav 1. tačka i.) ZKP BiH, pri čemu ti dokazi (o dokazanosti činjenica) u konkretnom postupku nisu bili jedini i isključivi. Isti zaključak je izveden i u pogledu tačke j.) ove zakonske odredbe (prekoračenje optužbe) koja se tiče činjenice postojanja širokog i sistematičnog napada. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće podsjetilo da ovu povredu odredaba krivičnog postupka sud može učiniti samo u izreci presude; da objektivni identitet optužbe ustvari predstavlja događaj o kojem se sudi a da se pitanje subjektivnog identiteta rješava provjerom identiteta osobe u pogledu koje je proveden postupak i donesena presuda. Imajući u vidu konkretan žalbeni prigovor apelanta da je optužba prekoračena zbog opisa događaja u 1991. godini, Apelaciono vijeće je cijeneći neosnovanost istog navelo da prvostepenom presudom taj period apelantu nije ni stavljen na teret već su u obrazloženju presude opisane okolnosti iz 1991. godine koje su prethodile napadu i koje su dovele do napetosti i tenzija na području opštine Bileća (formiranje SAO Hercegovina; postavljanje kontrolnih punktova; javno nošenje oružja) što istovremeno ne znači da je apelantu i ovaj period stavljen na teret i da je zbog toga stavljen u nepovoljniji položaj, o čemu je dato detaljno obrazloženje u paragrafu 123. prvostepene presude. Slijedom navedenog je odbijen i ovaj žalbeni navod. Iz istog razloga (prekoračenje optužbe) apelantova žalba je ukazala da je izreka pobijane presude u protivrječnosti sa njenim obrazloženjem (član 297. stav 1. tačka k.) ZKP BiH. Apelaciono vijeće je u tom pravcu izvršilo analizu izreke pobijane presude i ocijenilo da je ona dovoljno jasna i razumljiva te da razlozi obrazloženja nisu protivrječni, da su forma i sadržaj presude u skladu s odredbama procesnog zakona te da ni u tom pogledu nije bilo kršenja zakona. Pri tom je napomenuto da su činjenični opis iz izreke pobijane presude u dovoljnoj mjeri jasni, određeni i potpuni te da sadrže činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim. Također, dokazi Tužilaštva po ocjeni Apelacionog vijeća, u cijelosti dokazuju da je predmetno krivično djelo počinjeno na način, u vrijeme i na mjestu kako je navedeno u izreci pobijane presude za što je prvostepeno vijeće u obrazloženju prvostepene odluke dalo logične i dovoljne razloge. Stoga je zaključeno da su u presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama koje su relevantne za presuđenje uz adekvatnu ocjenu dokaza, pa je i ovaj žalbeni prigovor ocijenjen neosnovanim. U tom pravcu je Apelaciono vijeće podsjetilo da obrazloženje presude ne treba da sadrži sve detalje i da daje odgovore na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, jer obim obrazloženja ovisi od prirode odluke. U vezi konkretne prvostepene presude protiv koje je izjavljena žalba je zaključeno da je dala odgovore na sva ključna pitanja uz argumente izvedene temeljem ocjene dokaza i razloge o odlučnim činjenicama. Apelaciono vijeće je u tom kontekstu zaključilo da je prvostepeno vijeće primjenom principa slobodne ocjene dokaza (član 15. ZKP BiH) pravilno ocijenilo sve dokaze, njihovu pouzdanost i dokaznu vrijednost, uz poseban osvrt na dokaze koji su bili od presudnog značaja u smislu člana 231. stav 6. tačka b) ZKP BiH. Shodno tome, na osnovu dokaza optužbe a posebno iskaza svjedoka koji su početkom juna 1992. godine živjeli na području opštine Bileća i okolnih naselja, materijalne dokumentacije (između ostalog i nespornih materijalnih dokaza) i prihvaćenih utvrđenih činjenica iz drugih predmeta presuđenih pred MKSJ, prvostepeno vijeće je po ocjeni Apelacionog vijeća izvelo pravilan zaključak u pogledu postojanja svih opštih bitnih elemenata krivičnog djela i konkretnih radnji apelanta u pogledu njegove krivičnopravne odgovornosti.
13. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji kojima je ukazano na relativno bitne povrede postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH Apelaciono vijeće je ukazalo na neophodnost da se u žalbi obrazloži kako je i na koji način neprimjenjivanje ili nepravilna primjena određene odredbe procesnog zakona uticala na zakonito i pravilno donošenje presude. U tom pravcu je navedeno da apelantova odbrana nije uspješno dokazala da je prvostepeno vijeće donijelo nezakonitu i nepravilnu odluku jer su prilikom donošenja presude uzeti u obzir svi dokazi provedeni na glavnom pretresu uz njihovu detaljnu analizu u onoj mjeri koliko je to relevantno za donošenje konačne odluke o apelantovoj krivici. Nasuprot žalbenim tvrdnjama, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je tokom cijelog postupka poštovan princip „jednakosti oružja“, da su stranke imale jednak proceduralni položaj tokom suđenja kao i jednak položaj prilikom iznošenja argumenata odbrane i optužbe. Isti zaključak je proistekao i u pogledu tvrdnji o relativno bitnoj povredi postupka koja se tiče ocjene dokaza (član 281. stav 2. ZKP BiH) te u tom kontekstu napomenuto da je prvostepeno vijeće valjano obrazložilo svoju odluku u pogledu ocjene dokaza uz zaključke koji su izvedeni na pravilan način. Stoga se žalbeni navodi da je u pobijanoj presudi izostala sveobuhvatna ocjena dokaza nisu mogli prihvatiti. Isti zaključak je zauzet i u pogledu tvrdnji o nepostojanju širokog i sistematičnog napada pa su u daljnjem obrazloženju presude ponovljene konkretne radnje izvršenja apelanta (iz prvostepene presude) koje je žalbom osporio. Apelaciono vijeće je u tom pravcu razmotrilo prigovore istaknute u okviru pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, podsjećajući na relevantne dijelove prvostepene presude i pravilnu argumentaciju koja se odnosi na utvrđeno činjenično stanje i apelantovo učešće u inkriminiranim radnjama krivičnog djela progona u vezi sa nečovječnim postupanjem (paragrafi 429. do 432. i 450. do 454. prvostepene presude). S tim u vezi je zaključeno da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje i da apelantova žalba u tom pravcu nije osnovano ukazala na greške prvostepenog vijeća ili dokaze koji bi doveli do drugačijih činjeničnih utvrđenja te su stoga odbijeni kao neosnovani.
14. U pogledu žalbenih navoda kojima je ukazano na povredu krivičnog zakona tvrdnjama da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, dakle KZ SFRJ, Apelaciono vijeće je podsjetilo na relevantne odredbe kojima je regulisan princip zakonitosti i princip vremenskog važenja zakona (čl. 3. i 4. KZ BiH) te mogućnost odstupanja od navedenih principa koje je predviđeno članom 4.a) KZ BiH. Navedenom odredbom je propisano, kako je dalje obrazloženo, da čl. 3. i 4. KZ BiH ne spriječavaju suđenje i kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava. Shodno navedenom, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće na pravilan način pravno kvalifikovalo radnje izvršenja apelanta (i ostalih saizvršilaca) kao Zločin protiv čovječnosti te da je pravilno primijenio KZ BiH i za svoju odluku dao valjanu i dovoljnu argumentaciju. U tom kontekstu su ponovljeni zaključci iz prvostepene presude i mogućnost odstupanja od principa vremenskog važenja zakona upravo u odnosu na krivično djelo Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH jer se radi o krivičnom djelu koje nije bilo propisano i sankcionirano u KZ SFRJ ali koje u svojoj inkriminaciji uključuje kršenje pravila međunarodnog prava. Apelaciono vijeće je obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog navoda imalo u vidu praksu Ustavnog suda BiH i stavove zauzete u odlukama AP-519/07, AP- 1785/06, AP-3620/07, AP-2947/09 koji su potvrđeni presudama Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).
15. Najzad, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće kod odmjeravanja kazne pravilno ocijenilo sve okolnosti koje mogu biti od značaja da kazna bude veća ili manja (član 48. KZ BiH), imajući pri tom u vidu broj oštećenih prema kojima je apelant postupao cijeneći tu okolnost kao naročito olakšavajuću koja je opravdala ublažavanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Stoga se u konkretnoj situaciji, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, kazna izrečena apelantu ne može dalje snižavati i kazna zatvora u trajanju od pet godina je pravilno odmjerena, kako s aspekta ostvarenja specijalne tako i s aspekta ostvarenja generalne prevencije.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
17. Povredu prava na pravično suđenje apelant suštinski obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, proizvoljnom primjenom materijalnog prava, onemogućavanjem prava na izvođenje dokaza odnosno da svoje dokaze suprotstavi dokazima Tužilaštva, konkretno da ispita svjedoke optužbe u pogledu utvrđenih činjenica iz predmeta koji su presuđeni pred MKSJ. Apelant u vezi naprijed navedenog ističe da u presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, naročito u pogledu utvrđenja postojanja diskriminatorne namjere i da su u tom kontekstu osporene presude pogrešne i neutemeljene s aspekta ocjene dokaza, jer takva namjera nije utvrđena niti jednim pouzdanim dokazom. U tom pravcu apelant je u apelaciji ukazujući na nedostatak obrazloženja osporenih presuda iznio vlastiti stav koji je suprotan mišljenju i zaključcima iz osporenih presuda, smatrajući da su prigovori njegove odbrane isticani tokom postupka paušalno odbijeni i da niti jedan dokaz ne ide u prilog zaključku da je zaista bio svjestan da su njegove radnje, pod uslovom da ih je uopće počinio, bile preduzete u okviru napada i da su bile diskriminatorne.
18. Apelant također smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđena presumpcija nevinosti i načelo in dubio pro reo iz razloga što je teret dokazivanja prebačen na odbranu, umjesto Tužilaštvo, te što su prihvaćeni dokazi Tužilaštva bez mogućnosti odbrane da ih u postupku ospori, čime je prekršen princip „jednakost oružja“. U tom kontekstu, apelant ukazuje na nedostatke pri ocjeni dokaza i to kako kod utvrđenja postojanja opštih elemenata krivičnog djela za koje je osuđen, tako i kod utvrđenja pojedinačnih radnji u inkriminisanom periodu koje su mu stavljene na teret, cijeneći da su pogrešni i pri tom neadekvatno obrazloženi što je u krajnjem rezultiralo osuđujućom presudom na njegovu štetu.
19. U vezi kršenja prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije apelant je istakao da u konkretnom slučaju djelo za koje je osuđen nije bilo propisano kao krivično djelo po zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja KZ SFRJ, te da se u tom smislu na konkretan slučaj nikako nije mogao primijeniti KZ BiH koji je na snazi od 2003. godine. Smatra da je, pod uslovom da je uopće počinio inkriminirane radnje, svakako trebalo primijeniti KZ SFRJ a ne KZ BiH. U tom pravcu se pozvao na neke od predmeta Ustavnog suda BiH u kojima je retroaktivna primjena KZ BiH, umjesto KZ SFRJ, bila na štetu okrivljenih odnosno apelanata. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
II.Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelant identične navode iz apelacije iznosio u žalbi protiv prvostepene presude o čemu se Apelaciono vijeće dovoljno jasno, argumentirano i precizno izjasnilo u osporenoj drugostepenoj presudi. U tom kontekstu je ukazano samo na najbitnija utvrđenja iz drugostepene presude na koja je apelant, kako smatra Sud BiH neosnovano prigovorio u apelaciji, i to: da kontinuirano osporavanje činjenica iz razloga što utvrđene činjenice ne idu u prilog tezi odbrane ne ukazuje na nejednako postupanje niti dovodi u pitanje pravičan postupak; da je obrazloženje presude logična posljedica načela ocjene dokaza po slobodnom sudijskom uvjerenju; da je prvostepeno vijeće dalo adekvatno obrazloženje za svoju odluku te da je Apelaciono vijeće stoga moglo preispitati pravne stavove izražene u prvostepenoj presudi; da je Apelaciono vijeće dalo dovoljnu argumentaciju za svoju odluku s obzirom na prirodu odluke i granice preispitivanja s obzirom na žalbene navode i nepostojanje obaveze da se u presudi iznose detaljni odgovori na svaki žalbeni navod već samo na odlučna pitanja na koja je odbrana ukazala; da su u postupku cijenjeni svi izvedeni dokazi ali da je u obrazloženju dat poseban osvrt na one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke uz ključne zaključke o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku; da su dokazi cijenjeni u skladu s odredbama ZKP BiH uz primjenu principa pretpostavke nevinosti; da je cilj prihvatanja utvrđenih činjenica iz drugih predmeta prije svega ekonomičnost postupka, suđenje u razumnom roku i uvažavanje svjedoka kako bi se smanjio broj sudova pred kojima oni moraju ponovo da svjedoče i koja često za svjedoke predstavljaju traumu ali i prava optuženog (apelanta) da mu se sudi bez odlaganja koje ne isključuje poštivanje pretpostavke nevinosti koja je u konkretnom slučaju ispoštovana u potpunosti. U pogledu primjene materijalnog prava, Sud BiH se pozvao na jasno i argumentirano obrazloženje prvostepene presude koje je u cjelini prihvatio kao svoje te je cijeneći da je apelacija neosnovana predloženo da se ista odbije kao neosnovana.
21. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer su osporene presude u potpunosti obrazložene, na jasan i argumentiran način, uz razloge koji su bili ključni i odlučujući za utvrđenje apelantove krivičnopravne odgovornosti. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se nezvanično prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnova i granice krivičnopravne prinude Član 2.
(2) Propisivanje krivičnih djela i vrste i raspona krivičnopravnih sankcija zasniva se na neophodnosti primjene krivičnopravne prinude i njenoj srazmjernosti jačini opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka, te druge osnovne vrijednosti.
Saučiniteljstvo Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Svrha kažnjavanja Član 39.
Svrha kažnjavanja je:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinioca da ubuduće ne čini krivična djela i podstakne njegov preodgoj;
c) da se utiče na ostale da ne čine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca.
Opća pravila za odmjeravanje kazne Član 48.
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen „krivice“, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu učinioca.
(…) Zločini protiv čovječnosti Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
Individualna i komandna odgovornost Član 180.
(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, "kriva je" za to krivično djelo. Službeni položaj "bilo kojeg lica", bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu "krivice" niti utiče na ublažavanje kazne.
(…)
23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-Odluka US BiH i 42/18-Rješenje US BiH, 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 295.
Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (1)Žalba treba sadržavati:
(...)
b) osnov za pobijanje presude,
c) obrazloženje žalbe, Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(...)
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, (...)
f) ako je Sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa, (...)
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
Član 306.
Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
24. Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 61/04, 46/06, 53/06, 76/06). U konkretnom slučaju primjenjuje se nezvanično prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Opći princip (1) Dokazi pribavljeni u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ mogu se koristiti u postupcima pred sudovima u BiH.
(2) Sudovi ne mogu zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na prethodnim iskazima svjedoka koji nisu dali usmeni iskaz na glavnom pretresu.
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnom odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH broj S1 1 K 014293 16 Krž 2 od 26. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. augusta 2017. godine a apelacija je podnesena 7. oktobra 2017. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije, člana 7. stav 1. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. […]
31. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da apelant prije svega osporava dokaze koji su provedeni u toku postupka, da osporava iskaze svjedoka koji su saslušani u postupcima pred MKSJ i od strane Suda BiH prihvaćeni u pogledu dokazanosti nekih činjenica (opštih elemenata predmetnog krivičnog djela) pri čemu je njemu (apelantu) uskraćeno da ih direktno ispita u postupku koji se protiv njega vodio, da osporava način na koji je sud ocijenio izvedene dokaze te zaključke koje je s tim u vezi izveo i, shodno tome utvrdio činjenično stanje, zbog čega mu je, kako tvrdi, povrijeđeno pravo na odbranu, načelo pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo.
33. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska pravau daljnjem tekstu: Evropski sud- Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
34. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je, također, naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi, AP 661/04, op. cit., tačka 30).
35. Apelant smatra da je presuda utemeljena na dokazima (materijalnim i nematerijalnim) pri čemu jednim dijelom i na dokazima iz postupaka okončanih pred MKSJ (dokazane činjenice) u kojima su saslušavani svjedoci koje u postupku koji se protiv njega vodio nije mogao direktno ispitati i suprotstaviti im svoje dokaze, što po njegovom mišljenju dovodi do zaključka da u konkretnom slučaju nije mogla biti van razumne sumnje utvrđena njegova krivična odgovornost. U tom smislu podsjeća na prekoračenje optužbe (vremenski opis inkriminiranih radnji), uskraćivanje prava na odbranu, kršenje presumpcije nevinosti, principa in dubio pro reo i jednakosti oružja.
36. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda u vezi sa prihvatanjem i ocjenom dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant sve prigovore koje je istakao u apelaciji prethodno isticao u žalbi protiv prvostepene presude. U tom pravcu je, kako proizlazi iz obrazloženja presude Apelacionog vijeća, prije svega razmotren prigovor prekoračenja optužbe u vezi s izvedenim dokazima (zbog opisa događaja u 1991. godini) na apelantovu štetu, pri čemu je Apelaciono vijeće zaključilo da navedeni prigovor nije osnovan te je u obrazloženju presude naveo jasne razloge za takav zaključak. U tom pravcu je obrazloženo da apelantu prvostepenom presudom taj period nije ni stavljen na teret već su u obrazloženju presude (u dijelu obrazlaganja postojanja bitnih elemenata krivičnog djela koji se tiče širokog i sistematičnog napada) opisane okolnosti iz 1991. godine koje su relevantne samo u kontekstu zaključka o stanju na području opštine Bileća koje su prethodile napadu (pobrojane na str. 35. do 38. prvostepene presude) i koje su dovele do napetosti i tenzija na području opštine Bileća (formiranje SAO Hercegovina; postavljanje kontrolnih punktova; javno nošenje oružja) što po mišljenju Apelacionog vijeća ne znači da je optužba prekoračena i da je apelant takvim obrazloženjem doveden u nepovoljniji položaj. Pri tom je napomenuto da apelantova odbrana u postupku nije ponudila ni jednu činjenicu ili dokaz kojim bi pobila činjenice utvrđene u presudama MKSJ (već citirane Brđanin i Krajišnik) koje se tiču isključivo događaja iz 1991. godine te je s tim u vezi zaključeno da činjeničnim opisom iz izreke pobijane presude, u kom je između ostalog navedeno i vrijeme inkriminiranih radnji (početak juna 1992. do kraja decembra 1992. godine), nije prekoračena optužnica niti je povrijeđeno apelantovo pravo na obranu. Zatim je razmotren prigovor da je izreka presude protivrječna razlozima presude u pogledu svih bitnih elemenata krivičnog djela za koje je apelant u konačnici proglašen odgovornim i zbog toga osuđen. U tom pravcu je Apelaciono vijeće cijeneći neosnovanost ovog prigovora podsjetilo na relevantne dijelove obrazloženja i zaključke iz prvostepene presude koji su proistekli nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, između ostalog i neposrednim saslušanjem svjedoka na glavnom pretresu uz opis njihove pojedinačne, međusobne i ukupne ocjene i izvođenju zaključka o apelantovoj krivici. Pri tome je jasno navedeno u kojim dijelovima su i na koje okolnosti dokazi podudarni, koje činjenice su na temelju izvedenih dokaza utvrđene i zbog čega Apelaciono vijeće, imajući u vidu zakonski okvir ispitivanja presude u žalbenom postupku nije u obavezi da u svojoj presudi iznosi detaljne odgovore na svaki žalbeni navod već samo one koji su bili ključni kako bi se ispitala odlučna pitanja na koja je odbrana ukazala. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće podsjetilo da je prvostepeno vijeće dalo jasno obrazloženje za svoju odluku te da su pravni stavovi iz te odluke mogli biti ispitani u žalbenom postupku u vezi s povredama na koje je odbrana ukazala žalbom. S tim u vezi je dat poseban osvrt na dokaze za koje apelant smatra da nisu mogli biti korišteni u postupku koji se protiv njega vodio, konkretno o dokazanosti nekih činjenica utvrđenih u presudama MKSJ u pogledu postojanja bitnih elemenata krivičnog djela za koje je u konačnici osuđen. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće razmatrajući neosnovanost navedenog prigovora imalo u vidu da je apelant navedeni prigovor doveo u kontekst nepostojanja širokog i sistematičnog napada, da je prvostepeno vijeće osim dokaza na koje je apelant ukazao (utvrđenih činjenica u presudama MKSJ) imalo u vidu sadržaj relevantnih odredbi Zakona o ustupanju (čl. 3. i 4.) te s tim u vezi mogućnosti prihvatanja utvrđenih činjenica iz presuda MKSJ koje se u konkretnom slučaju tiču isključivo zaključka o stanju na području opštine Bileća iz 1991. godine (formiranje Srpskih autonomnih oblasti u sastavu Srpske republike; aktiviranje snaga rezervne policije, naoružavanje; mobilizacija) koje je prethodilo napadu (širokom i sistematičnom) u inkriminiranom periodu. Osim toga, Apelaciono vijeće je u kontekstu neosnovanosti ovog prigovora podsjetilo na pravilan zaključak prvostepenog vijeća koje je osim činjenica utvrđenih presudama MKSJ (za događaje iz 1991.) izvršilo analizi i ocjenu svih ostalih dokaza koji su u postupku izvedeni, dakle nesporne materijalne dokaze i dokaze proistekle iz neposrednog saslušanja svjedoka i oštećenih, te se u tom pravcu osvrnuo na ključne odluke MKSJ i Ustavnog suda BiH u kojima je definisan pojam širokog i sistematičnog napada. Iz navedenog proizilazi nasuprot žalbenim prigovorima, da u okolnostima konkretnog slučaja činjenice utvrđene u presudama MKSJ koje se isključivo tiču događaja i okolnosti koje su prethodile napadu u inkriminiranom periodu (jun-decembar 1992. godine) koje je Sud BiH prihvatio temeljem člana 4. zakona o ustupanju, nisu bile jedini i isključivi dokazi pri izvođenju zaključka da se napad zaista i desio 1992. godine , već su uz te već utvrđene činjenice ocijenjeni dokazi in concreto, koji su detaljno interpretirani u prvostepenoj presudi u okviru obrazlaganja postojanja opštih elemenata bića krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti.
38. Također je dato jasno obrazloženje s aspekta apelantovog prigovora o nepostojanju umišljaja odnosno diskriminatorne namjere te u tom pravcu navedena relevantna odredba KZ BiH kojom je ovo djelo definisano, iz koje suštinski proizilazi da počinitelj na grub način i suprotno međunarodnom pravu jednoj ili više osoba oduzima temeljna ljudska prava, pri čemu je odabir takvih osoba izvršen na osnovu identiteta skupine ili kolektiviteta. U tom kontekstu je napomenuto da progon predstavlja oblik diskriminacije na osnovu rase, religije ili političkog mišljenja sa namjerom i rezultatom kršenja temeljnih prava pojedinca odnosno skupine te da je pri tom nužno dokazati postojanje diskriminatorne namjere. Po ocjeni Apelacionog vijeća, u postupku je na pouzdan i nesumnjiv način utvrđeno da je apelant (i ostali saizvršioci) imao diskriminatornu namjeru naspram pripadnika druge nacionalnosti, jer iz dokaza i utvrđenih činjenica proizilazi da mu je bila poznata nacionalna pripadnost žrtava – muškaraca koji su bili zatočeni u objektima u Bileći (zgrada MUP-a, Đački dom, zgrada Starog zatvora), da su žrtve ubistava, premlaćivanja, vrijeđanja i omalovažavanja bili zatočeni nesrpski civili te da su neki od njih apelantu bili poznati od ranije. S tog aspekta su ponovljeni dokazi iz kojih je van razumne sumnje utvrđeno postojanje širokog sistematičnog napada na civilno stanovništvo, apelantova veza s takvim napadom, svijest da su njegove radnje diskriminatorne i da su dio tog napada te status oštećenih kao pripadnika civilnog stanovništva (napadnutog stanovništva).
39. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na uskraćivanje prava na odbranu zbog prekoračenja optužbe, nedostatke u pogledu činjeničnog stanja u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica.
40. Nadalje, u vezi s navodima da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u vezi s principom prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo jer iz izvedenih dokaza nije moglo biti pouzdano utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen odgovornim i osuđen, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće razmatrajući navedeni prigovor podsjetilo da se on zapravo izvodi iz tvrdnje o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te s tim u vezi prigovorima isticanim kako u prvostepenom postupku tako i u postupku odlučivanja o žalbi. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće podsjetilo na relevantne dijelove obrazloženja prvostepene presude i dokaze iz kojih je apelantova krivica utvrđena van svake razumne sumnje te stoga isključenja primjene načela in dubio pro reo te stoga poštivanja principa presumpcije nevinosti.
41. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim vijećem Suda BiH proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim, dajući za takav stav jasno, argumentovano i cjelovito obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, kako u segmentu činjeničnog utvrđenja, tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava (o čemu će više riječi biti u dijelu koji se odnosi na član 7. Evropske konvencije). Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama po mišljenju Ustavnog suda nije prekršena presumpcija nevinosti niti princip in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant utvrđena apelantova odgovornost i zbog čega je u konačnici osuđen.
42. Imajući u vidu sve naprijed navedeno Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak koji se protiv apelanta vodio, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st 1, 2. i 3. tačka d). Evropske konvencije, te zaključuje da je apelacija u ovom dijelu neosnovana.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
43. Član 7. Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.
2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.
44. U suštini, apelantovi navodi o povredi navedenog prava svode se na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti KZ SFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme kada su preduzete radnje za koje je proglašen krivim a ne KZ BiH.
45. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u vezi sa apelacionim prigovorima o retroaktivnoj primjeni KZ BiH u pogledu krivičnog djela Zločin protiv čovječnosti zaključio da ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2874/13 od 8. decembra 2015. godine, stav 46. sa referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud je isticao da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine).
46. Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenim odlukama, u suštini, istakao da je Evropski sud u predmetu Šimšić razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na sljedeće (tačka 23): „(...) Pošto ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003. godine, evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tač. 8-13. (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija broj 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani. Dalje, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima. Sud je smatrao da je irelevantna činjenica da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-1995, s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“
47. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od navedenog stava. Pri tome podsjeća da prema stavu Evropskog suda član 7. stav 1. Evropske konvencije garantira ne samo zabranu retroaktivnosti strožijeg zakona već i retroaktivnost mnogo blažeg zakona. Ovo načelo sadržano je u pravilu da kada postoje razlike između krivičnog prava koje je na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela i kasnijeg krivičnog zakona koji je donijet prije konačne odluke, sudovi moraju primijeniti zakon čije su odredbe povoljnije za optuženog. Pri tome, pravila o retroaktivnosti se odnose samo na odredbe koje propisuju krivična djela i kazne (vidi, Evropski sud, Scoppola protiv Italije No 2, presuda od st. 109. i 110.). Najzad, prema stavu Evropskog suda, kada međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasno sankciju za ratne zločine, domaći sud može da, pošto je ustanovio krivicu optuženog, odrediti kaznu na osnovu unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva (vidi Evropski sud, Konovov protiv Letonije, presuda od 17. maja 2010. godine, stav 212).
48. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen krivim za krivično djelo Zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka
h) KZ BiH (progon) koje je počinio u periodu od početka juna 1992. godine do kraja decembra 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada protiv nesrpskog civilnog stanovništva opštine Bileća, znajući za takav napad i znajući da njegove radnje čine dio tog napada, da je vršeći dužnost policajca u SJB u Bileći, na diskriminatornoj osnovi vršio progon civilnog stanovništva opštine Bileća, zasnovan na nacionalnoj i vjerskoj osnovi nečovječnim postupanjima putem fizičkih i psihičkih zlostavljanja koje je poduzeo prema civilnim osobama koje su bile protivpravno lišene slobode i pod kontrolom pripadnika SJB Bileća držane zatočene u prostorijama zgrada SJB u Bileći i Đačkog doma u Bileći. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je poduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo Zločin protiv čovječnosti, ali su te radnje predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. S obzirom da međunarodno pravo ne propisuje dovoljno jasne sankcije za ratne zločine, Sud BiH je u apelantovom slučaju kako u pogledu krivičnog djela tako i kazne mogao jedino primijeniti KZBiH iz 2003. godine kao mjerodavno domaće krivično zakonodavstvo, s obzirom da KZSFRJ kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije propisivao ni navedeno krivično djelo, pa stoga ni sankciju za takvo djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da konkretna situacija nema za rezultat kršenje pravila o retroaktivnosti u smislu člana 7. Evropske konvencije.
49. Imajući u vidu naprijed navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije neosnovani.
Zabrana diskriminacije
50. U odnosu na navode o zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava nije dostavio dokaze, niti je iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druge osobe.
51. Ustavni sud u vezi s tim nadalje primjećuje da je apelant zapravo navode o povredi ovog prava doveo u usku vezu s pravom na pravično suđenje, dakle činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, odnosno konačnim ishodom predmetnog postupka kojim je utvrđena njegova krivičnopravna odgovornost. Imajući u vidu akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“, te imajući u vidu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
52. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije posebno obrazložio zbog čega smatra da je diskriminiran već je ovo pravo doveo u isključivu vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da u tom segmentu nije bilo proizvoljnosti. Osim toga, apelant nije ponudio nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije, također neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret pri čemu je obrazloženo da nema prekoračenja optužnice a time ni apelantovog prava na odbranu u situaciji kad je izrekom osporene presude jasno definisan inkriminirani period a u obrazloženju opisane okolnosti koje su prethodile inkriminaciji (širok i sistematičan napad). S tim u vezi, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu principa in dubio pro reo, uz jasne i argumentirane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.
55. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer je apelant pozivanje na kršenje navedenog prava doveo u isključivu vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, za koje je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti, i kada apelant nije ponudio drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.