Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4535/17 (F. O. i drugi)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4535/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4535/17, rješavajući apelaciju Fatime Omanović i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka d), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Irhada Rožajca, mldb.

A. R., Mehe Rožajca, Munibe Šehić, Saliha Kape, Tarika Kape i Dževada Herceglije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 027610 14 Rev od 25.

srpnja 2017. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio odvjetnik Davor Šilić u ime Fatime Omanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 027610 14 Rev od 25. srpnja 2017. godine zato što ju je podnijela neovlaštena osoba.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Davor Šilić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 3. studenog 2017. godine u ime Fatime Omanović, Irhada Rožajca, mldb. A. R. (zastupana po ocu i zakonskom zastupniku Mehi Rožajcu), Mehe Rožajca, Munibe Šehić, Saliha Kape, Tarika Kape i Dževada Herceglije (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelantica, drugoapelant, trećeapelantica, četvrtoapelant, petoapelantica, šestoapelant, sedmoapelant i osmoapelant) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 027610 14 Rev od 25. srpnja 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, a budući da uz predmetnu apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom, kako je to propisano člankom 21. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, dopisom od 31. svibnja 2019. godine (koji je dostavljen 3. lipnja 2019. godine) zatraženo je od odvjetnika Davora Šilića da otkloni navedeni nedostatak.

3. Odvjetnik Davor Šilić je 10. lipnja 2019. godine dostavio punomoć za zastupanje drugoapelanta, trećeapelantice, četvrtoapelanta, petoapelantice, šestoapelanta, sedmoapelanta i osmoapelanta pred Ustavnim sudom, ali ne i za prvoapelanticu (za prvoapelanticu Fatimu Omanović je naveo da je odbila dati suglasnost za podnošenje predmetne apelacije).

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Vrhovnog suda i Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (koji je u postupku koji je osporen predmetnom apelacijom imao status tuženog, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u razdoblju od 31. svibnja do 11. lipnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. U razdoblju od 7. do 18. lipnja 2019. godine Općinski sud, Kantonalni sud, Vrhovni sud i tuženi posredstvom punomoćnika Zumrete Akagić-Bavčić, odvjetnice iz Sarajeva, dostavili su odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 027610 11 P od 6. studenog 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelantice, drugoapelanta, trećeapelantice, četvrtoapelanta, petoapelantice, šestoapelanta i osmoapelanta kojim su tražili da im tuženi isplati naknadu nematerijalne štete u određenim novčanim iznosima (za duševne boli zbog smrti bliskog srodnika, za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, za duševne boli zbog naruženosti, zbog smanjenja životne aktivnosti, sve bliže navedeno u izreci prvostupanjske odluke). Navedenom odlukom također je odbijen tužbeni zahtjev četvrtoapelanta i sedmoapelanta kojim su tražili da se tuženi obveže naknaditi im materijalnu štetu u određenim novčanim iznosima (bliže opisano u izreci prvostupanjske odluke).

8. U obrazloženju navedene presude, Općinski sud je istaknuo da su apelanti u tužbi naveli da je Kantonalni sud 16. veljače 2011. godine donio Presudu broj 04 0 K 001730 10 K kojom je utvrđeno da je optuženi N. F. (u daljnjem tekstu: štetnik) 14. svibnja 2010. godine, u neuračunljivom stanju uslijed kronične duševne bolesti, paranoidne shizofrenije, počinio tri kaznena djela ubojstva, sedam kaznenih djela ubojstva u pokušaju i kazneno djelo oštećenja tuđe stvari. Potom, iz navedene presude se vidi da su kritične prilike lišeni života Z. R. i M. R. (bliski srodnici prvoapelantice, drugoapelanta, trećeapelantice, četvrtoapelanta i petoapelantice), da su trećeapelantica, šestoapelant i osmoapelant zadobili teške tjelesne povrede opasne po život, te da je nastalo i oštećenje putničkog motornog vozila u vlasništvu sedmoapelanta. Nadalje je istaknuo da apelanti odgovornost tuženog temelje na odredbi članka 164. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da obveza nadzora nad mentalno oboljelim štetnikom proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama. Naime, štetnik je već bio hospitaliziran kod tuženog, gdje mu je dijagnosticirana kronična duševna bolest paranoidna shizofrenija, pa je tuženi bio dužan pokrenuti postupak za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj mentalno oboljelog štetnika u skladu s odredbama čl. 22. i 27. navedenog Zakona. S obzirom na to da je štetnik štetu počinio u vrijeme kada nije bio sposoban rasuđivati zbog bolesti i da je tuženi vršio nadzor nad njim, apelanti smatraju da je tuženi odgovoran za štetu koju je počinio.

9. Općinski sud je naveo da iz uvida i čitanja iskaza M. F. (štetnikove sestre), danog u kaznenom predmetu broj 04 0 K 001730 10 K, proizlazi da se M. F. dan prije kritičnog događaja obratila policiji gdje je rekla da ima brata koji je tri puta bio na neuropsihijatriji, da je primijetila određene promjene na bratu, a da ju je policija uputila da se obrati u Dom zdravlja. Potom, da je otišla u Dom zdravlja gdje su joj tražili dokumentaciju u vezi s bratom, koju ona nije imala, te da su joj rekli da ga ne mogu tek tako lišiti slobode jer ništa nije uradio, te da sutra ide psihijatru. Također je izjavila da nije mogla kontrolirati pije li joj brat propisane lijekove, da joj je i ranije pravio probleme, te da su se prije uvijek svađali i da je bio problematičan što se tiče alkohola.

10. Općinski sud je naveo da je tim neuropsihijatara JU Univerzitetski klinički centar Tuzla izvršio vještačenje na okolnosti je li bilo propusta u liječenju štetnika (posebice s obzirom na hospitalizaciju 16. prosinca 2008. godine, 17. srpnja 2009. godine i 25. rujna 2009. godine). U svezi s tim je istaknuto da je tim vještaka u nalazu ukazao da je prva hospitalizacija štetnika kod tuženog bila od 16. prosinca 2008. do 16. siječnja 2009. godine, gdje je premješten sa Klinike za torakalnu kirurgiju gdje je proveo šest dana zbog rana koje je sam sebi nanio, da je otpusna dijagnoza bila akutni psihotični poremećaj nalik shizofreniji, da je otpušten u stanju stabilne remisije, a predložena je terapija i preporučena kontrola kod nadležnog psihijatra. Potom, da je druga hospitalizacija bila od 29. svibnja 2009. do 17. srpnja 2009. godine, da je otpušten s dijagnozom shizofrenije, simptomatskog alkoholizma, tijekom hospitalizacije je imao antipsihotičnu terapiju, te je došlo do potpune redukcije psihotičnih simptoma, a na Odjelu je bio neupadljivog ponašanja. Treća hospitalizacija je bila od 29. rujna 2009. do 5. studenog 2009. godine, a tijekom hospitalizacije, uslijed nesuradnje glede uzimanja antipsihotične terapije, uključena je socijalna služba sa idejom da se smjesti u odgovarajuću socijalno-medicinsku ustanovu, od čega su odustali štetnikova sestra i sam štetnik, a sestra preuzela obvezu redovnog davanja lijekova jer joj je objašnjeno da bi mogao odbijati redovno uzimanje lijekova. Prilikom otpusta bio je u fazi remisije bez psihotičnih produktivnih simptoma i preporučene su redovne kontrole u Centru za mentalno zdravlje.

11. Općinski sud je ukazao da je mišljenje tima vještaka da su kod svake hospitalizacije korišteni antipsihotici koji su svaki put, uz druge terapijske metode, dovodili do remisije, što je i cilj kliničke terapije, da je u kratkom vremenskom razdoblju postavljena složena psihijatrijska dijagnoza i određena terapija na koju bolest kod tog bolesnika povoljno reagira i dovodi ga u stanje remisije i da je pacijent – štetnik svaki put otpušten u stanju solidne remisije. Međutim, da je „zbog naravi bolesti i krajnje nesavršenih društvenih mehanizama odnošenja prema toj bolesti“ štetnik svaki put dolazio u obiteljsko i društveno okruženje u kojem je prestajao uzimati preporučenu terapiju i počeo zloupotrebljavati alkohol, što je svaki put značilo početak pogoršanja osnovne bolesti. Naime, za liječenje ovakve duševne bolesti potrebna je suradnja pacijenta, njegova svijest, potrebno je da nastavi uzimati terapiju i da redovno odlazi na kontrolu kod psihijatra. Nadalje, iz trećeg otpusnog pisma se vidi da je razmatrana mogućnost upućivanja u odgovarajuću socijalno-medicinsku ustanovu, ali se od toga odustalo jer su to odbili sestra pacijenta – štetnika i sam štetnik, koji je tada mogao odlučivati gdje i kako će nastaviti svoje liječenje. Općinski sud je ukazao da iz mišljenja tima vještaka proizlazi da je u momentu trećeg otpusta bilo potpuno nemoguće predvidjeti da li će štetnikova bolest ići u pravcu ponovljenih hospitalizacija zbog pogoršanja ili da će on poduzimati autodestruktivne ili heterodestruktivne radnje. U svezi s tim je istaknuto da su liječnici tuženog, koji su liječili štetnika, u svemu postupali prema pravilima medicinske struke i da nisu našli nijedan propust u liječenju ovog pacijenta, a naročito s obzirom na hospitalizaciju 16. prosinca 2018. godine, 17. srpnja 2009. godine i 25. rujna 2009. godine.

12. Općinski sud je istaknuo da je vještak prof. dr. med. sci. A. S. na glavnoj raspravi pojasnio način upućivanja i prijema na bolničko liječenje bolesnika s duševnom bolesti u slučaju kada bolesnik pristaje na liječenje i u slučaju kada ne pristaje na liječenje. Potom, da se nakon otpuštanja pacijenta provodi liječenje na razini primarne zdravstvene zaštite, što podrazumijeva redovno uzimanje lijekova i redovno dolaženje na kontrolne preglede, da se zbog naravi bolesti dešava da takvi pacijenti često prestaju uzimati lijekove, nakon čega se bolest pogoršava, te se zbog toga često ponovo hospitaliziraju. Kod onih koji propisno nastave liječenje bolest se može držati pod kontrolom doživotno. Vještak je pojasnio da je inicijativa za smještaj u socijalno-medicinsku ustanovu u vrijeme treće hospitalizacije potekla zbog postojanja pretpostavke liječnika, koji su ga liječili, da zbog naravi bolesti neće redovno uzimati lijekove i zato što je već bilo poznato da je sklon zlouporabi alkohola, ali da su pacijent – štetnik kojem nije oduzeta poslovna sposobnost i njegova sestra imali pravo to odbiti i da su to odbili. Nadalje je istaknuo da ne postoji nijedan podatak da je štetnik u momentu otpuštanja bio opasan za okolinu i da je, prema mišljenju vještaka, štetnik u to vrijeme bio sposoban razumjeti svrhu i posljedice smještaja u zdravstvenu ustanovu, da je na temelju toga bio sposoban donijeti odluku da odbije smještaj jer je u tom momentu bio u remisiji, u dobrom stanju i mogao je razumjeti svrhu smještanja i preporuke liječnika.

13. Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz tima vještaka neuropsihijatara.

14. Općinski sud je istaknuo da su apelanti dokazali da su pretrpjeli nematerijalnu i materijalnu štetu koju je štetnik počinio u stanju neuračunljivosti uslijed kronične duševne bolesti paranoidne shizofrenije, ali da izvedenim dokazima nije dokazano da je tuženi odgovoran za nastalu štetu.

15. Dalje, Općinski sud je citirao relevantne odredbe ZOO (članak 164. stavak 1.) Zakona o zdravstvenoj zaštiti (članak 33. st. 1., 2. i 3.) i Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama (odredbe članka 7., članka 8. stavak 1., članka 10., članka 21. stavak 1., članka 22. stavak 1., članka 29. stavak 1., čl. 38. i 41.), te je istaknuo da prema navedenim zakonskim odredbama tuženi, nakon treće hospitalizacije, nije imao osnove zadržati štetnika na daljnjem liječenju ili zatražiti prisilni smještaj. Naime, da je u momentu otpusta bolest bila u fazi remisije, a pacijent – štetnik nije predstavljao neposrednu opasnost za sebe ili okolinu, te da je tuženi postupio u skladu s odredbom članka 38. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama. Potom, da u tom momentu nisu postojali razlozi za premještanje u socijalnu ustanovu iz članka 41. navedenog Zakona s obzirom na to da su štetnik i njegova sestra odbili prijedlog za njegov dobrovoljan smještaj. Prema nalazu vještaka, štetnik je u tom momentu bio sposoban razumjeti svrhu i posljedice smještaja u zdravstvenu ustanovu i na temelju toga je bio sposoban donijeti odluku.

16. Općinski sud je ukazao da je nadzor tuženog nad štetnikom prestao u momentu otpuštanja iz bolnice, da se štetni događaj desio šest mjeseci kasnije, te da u konkretnom postupku nije utvrđeno kada je došlo do pogoršanja bolesti. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istaknuo da u odnosu na tuženog nisu ispunjeni uvjeti iz članka 164. stavak 1. ZOO, da tuženi za nastalu štetu nije odgovoran ni po odredbama čl. 171. stavak 1. i 172. stavak 1. ZOO s obzirom na to da su liječnici koji su kod tuženog liječili štetnika postupali prema pravilima medicinske struke i da nisu napravili propuste prilikom njegovog liječenja.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 027610 14 Gž od 2. lipnja 2014. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostupanjska presuda.

18. U obrazloženju navedene presude, Kantonalni sud je istaknuo da apelanti nisu dokazali da je tuženi ni po jednoj od osnova predviđenih člankom 164. ZOO imao obvezu nadzora, niti staranja nad pacijentom – štetnikom. Naime, obveza nadzora nije proizlazila ni po kojoj zakonskoj osnovi, naročito imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama.

19. Nadalje je istaknuo da tvrdnja apelanata da je sestra štetnika, neposredno pred štetni događaj „intervenirala“ na način da je tražila pomoć od ordinirajućeg doktora medicine i policije u mjestu trenutnog boravišta obitelji štetnika, te da nije dobila pomoć, nisu razlozi koji se tuženom mogu staviti na teret i iz kojih bi tuženi bio odgovoran, a prema odredbama čl. 22. i 27. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama. Pored toga, iz nalaza tima vještaka neuropsihijatara i medicinske dokumentacije u spisu proizlazi da u razdobljima kada je štetnik bio klinički hospitaliziran, na liječenje nije primljen na temelju bilo kakve naredbe nadležnih organa uz obvezu stalnog nadzora i čuvanja.

20. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao stručan, jasan i obrazložen nalaz tima vještaka neuropsihijatara, kao i njegovo pojašnjenje na glavnoj raspravi, uz zaključak da su liječnici tuženog u svemu postupali po pravilima medicinske struke imajući u vidu da je pacijent – štetnik u razdobljima liječenja dobrovoljno boravio kod tuženog i nakon hospitalizacija otpuštan, te da dijagnoza koja je utvrđena kod štetnika nije u fazi otpuštanja iz bolnice zahtijevala intervenciju tuženog u smislu odredbi članka 22. u svezi sa čl. 26., 27. i 28. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama. Naročito imajući u vidu da su štetnik i njegova sestra, s kojom je živio u zajedničkom kućanstvu, odbili prijedlog za intervenciju i smještaj u neku od socijalno-medicinskih ustanova, a da je sestra preuzela obvezu davanja terapije. Dakle, ne postoji uzročno-posljedična veza između postupaka tuženog tijekom hospitalizacije štetnika i nastalih posljedica na strani apelanata u štetnom događaju, niti pojedinačna odgovornost uposlenika tuženog u smislu odredbi čl. 171. i 172. ZOO. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

21. Presudom Vrhovnog suda broj 41 0 P 027610 14 Rev od 25. srpnja 2017. godine odbijena je revizija apelanata.

22. U obrazloženju navedene presude, Vrhovni sud je istaknuo da je, prema njegovoj ocjeni, a suprotno prigovoru apelanata, pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da na strani tuženog ne postoji odgovornost u smislu odredbi članka 164. stavak 1. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju je utvrđeno da je štetnik šest mjeseci prije štetnog događaja pušten s liječenja, gdje je boravio dobrovoljno, bez naredbe nadležnih organa. Potom, prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, bolest je bila u fazi remisije i dijagnoza, koja je utvrđena u fazi otpuštanja iz bolnice, nije zahtijevala intervenciju tuženog u smislu odredbe članka 22. u svezi sa čl. 26., 27. i 28. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, odnosno da tuženi nakon treće hospitalizacije nije imao osnove prisilno ga zadržati na daljnjem liječenju ili zatražiti prisilni smještaj u neku ustanovu budući da u momentu otpuštanja iz bolnice nije bio opasan za sebe i okolinu. Stoga je Vrhovni sud naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da u momentu nastanka štete štetnik nije bio pod nadzorom tuženog, te da na strani tuženog ne stoji odgovornost za nastalu štetu prema odredbi članka 164. ZOO, niti postoji pojedinačna odgovornost uposlenika tuženog u smislu odredbi čl. 171. i 172. ZOO.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelanti smatraju da im je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da je u osporenom parničnom postupku pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, čime su prekršene i odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku, te da su proizvoljno primijenjene i relevantne odredbe materijalnog prava. Apelanti su, između ostalog, istaknuli da je ključna činjenica da je štetnik nakon okončanja treće hospitalizacije otpušten s dijagnozom paranoidne shizofrenije, da je tom prilikom konstatirana „nepovoljna socijalna situacija u kojoj se pacijent nalazio, defekt stanja shizofrene psihoze, nesuradljivost pacijenta kod uzimanja terapije i izostanak uvida u vlastito stanje“, te je uključen i socijalni radnik s ciljem da pacijent nađe trajni smještaj u ustanovi socijalno-medicinskog karaktera. Međutim, prema tvrdnji tuženog, takav prijedlog nikad nije realiziran budući da se štetnik i njegova sestra nisu složili s njim, te da se sestra obvezala starati se o redovnom uzimanju terapije. Apelanti smatraju da je takvo opravdanje nelogično i suprotno pravilima liječničke profesije jer štetnikova sestra nije mogla dati nikakvu garanciju kada je nesporna činjenica da ona nikada nije mogla u toj mjeri utjecati na ponašanje svog brata – štetnika, o čemu svjedoče i prethodne dvije hospitalizacije. Naime, štetnik je prije i poslije svake hospitalizacije živio sa sestrom i majkom invalidom, te je nakon svake hospitalizacije redovno prestajao uzimati lijekove, te počinjao zloupotrebljavati alkohol, slijedom čega se može zaključiti da njegova sestra nije mogla biti garant da će štetnik nastaviti uzimanje propisanih lijekova, niti da će ona moći kontrolirati njegovo ponašanje i zlouporabu alkohola.

24. Apelanti smatraju da su redovni sudovi zaključak da ne postoji odgovornost tuženog za nastalu štetu (jer nije dokazana uzročno-posljedična veza između postupanja tuženog i nastale štete, odnosno da ne postoji propust tužene u liječenju štetnika) utemeljili isključivo na nalazu i mišljenju tima vještaka neuropsihijatara, bez obzira na to što drugi izvedeni dokazi (iskaz štetnikove sestre, te otpusno pismo nakon treće hospitalizacije s navedenim razlozima za inicirano smještanje štetnika u socijalno-medicinsku ustanovu) jasno ukazuju na suprotan zaključak. Stoga, apelanti smatraju da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. II.Odgovor na apelaciju

25. Općinski sud je naveo da je prvostupanjska presuda donesena na temelju izvedenih dokaza, da je u obrazloženju presude dana jasna ocjena svih izvedenih dokaza, da je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Potom, da je obrazložio razloge donošenja presude u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da apelantima nije uskraćeno pravo na pravično suđenje, kao ni pravo na imovinu, pa predlaže da se apelacija odbije.

26. Kantonalni sud je, između ostalog, istaknuo da nije došlo do povrede bilo kojih prava apelanata zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, da je svu činjeničnu i pravnu argumentaciju koju su apelanti izložili u apelaciji Kantonalni sud već cijenio i razloge za tu ocjenu dao u obrazloženju presude od 2. lipnja 2014. godine, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

27. Vrhovni sud je istaknuo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju presude od 25. srpnja 2017. godine, te smatra da je navedena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

28. Tuženi, između ostalog, navodi da su apelanti u apelaciji detaljno i preopširno obrazlagali dokaze i činjenice, kojima namjeravaju dovesti u sumnju ne samo utvrđeno činjenično stanje u presudama redovnih sudova već i primjenu materijalnog i procesnog prava, nastojeći da tim navodima ukažu na navodne propuste tuženog, iako su redovni sudovi, posebno medicinskim vještačenjem, uvjerljivo utvrdili da su liječnici tuženog glede liječenja štetnika u svemu postupali prema pravilima medicinske struke i da nisu našli nijedan propust u liječenju štetnika. Tuženi smatra da redovni sudovi nisu povrijedili prava apelanata na koja se pozivaju, pa predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Duševno bolesni i zaostali u umnom razvoju Član 164. stav 1.

(1) Za štetu koju prouzrokuje lice koje usled duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga nije sposobno za rasuđivanje, odgovara onaj koji je na osnovu zakona, ili odluke nadležnog organa, ili ugovora, dužan da vodi nadzor nad njim.

Odgovornost drugih lica Član 171. stav 1.

(1) Odredbe prethodnog člana primenjuju se i na druga pravna lica i lica koja samostalno obavljaju delatnost ličnim radom u pogledu odgovornosti za štetu koju radnici koji kod njih rade prouzrokuju u radu ili u vezi s radom.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav 1.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

31. Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/97 od 13. prosinca 1997. godine), koji je bio na snazi u relevantnom razdoblju, u relevantnom dijelu glasi: Članak 33. st. 1., 2. i 3.

Osobe oboljele od duševne bolesti koja predstavljaju opasnost po njihov život, život građana ili imovinu, u žurnim slučajevima smjestit će se na privremeno bolničko liječenje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu.

Osobe iz stavka 1. ovog članka upućuje u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu obiteljski liječnik, odnosno doktor medicine - uz odgovarajuću pratnju.

Ako takve osobe prilikom upućivanja pružaju fizički otpor, zdravstvenom djelatniku će do smještaja u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu, pomoć pružiti ovlašteni službenik nadležnog tijela unutarnjih poslova.

32. Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/01 i 40/02) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7.

Psihijatri i drugi zdravstveni djelatnici dužni su dobrovoljnom prihvatanju suradnje u liječenju i uvažavanju želja i potreba osobe s duševnim smetnjama dati prednost pred prisilnim mjerama.

Članak 8. stavak 1.

Osoba s duševnim smetnjama koja može razumjeti prirodu, posljedice i opasnost predloženog liječničkog postupka i koja na osnovi toga može donijeti odluku i izraziti svoju volju može se pregledati ili podvrgnuti liječničkom postupku samo uz njezin pisani pristanak.

Članak 10. stavak 1.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba s duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i malodobnih osoba s duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

IV - DOBROVOLJNI SMJEŠTAJ OSOBA S DUŠEVNIM SMETNJAMA U ZDRAVSTVENU

USTANOVU

Članak 21. stavak 1.

Osoba s duševnim smetnjama koja je sposobna razumjeti svrhu i posljedice smještaja u zdravstvenu ustanovu i koja je na osnovi toga sposobna donijeti slobodnu odluku može se uz njezin pisani pristanak odnosno zahtjev, a na temelju uputnice o potrebi smještaja, smjestiti u zdravstvenu ustanovu.

V - PRISILNO ZADRŽAVANJE I PRISILNI SMJEŠTAJ U ZDRAVSTVENU USTANOVU Članak 22. stavak 1.

Osoba s težim duševnim smetnjama koja uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom. Članak 26. stavak 1.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz članka 22.

ovoga zakona, dužan je donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se s obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Članak 27. stavak 1.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala osobu s duševnim smetnjama iz članka 22. ovoga zakona dužna je o tome bez odgode, a najkasnije u roku 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja dostaviti nadležnom sudu na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno s liječničkom dokumentacijom o pregledu osobe s duševnim smetnjama s obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.

Članak 28. stavak 1.

Postupak propisan čl. 26. i 27. ovoga zakona primjenjuje se i na osobu s duševnim smetnjama koja se prisilno zadržava u slučaju kada je već smještena na liječenje u zdravstvenu ustanovu uz njezin pristanak pa pristanak opozove, ili su u međuvremenu nastupili uvjeti koji odgovaraju uvjetima za prisilni smještaj iz članka 22. ovoga zakona, te na osobu glede koje su ispunjeni uvjeti iz članka 22. ovoga zakona koja se na drugi način našla u zdravstvenoj ustanovi.

Članak 29. stavak 1.

U postupku prisilnog smještaja osobe s duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u izvanparničnom postupku.

VI - OTPUST IZ ZDRAVSTVENE USTANOVE

Članak 38.

Postupak otpusta iz zdravstvene ustanove dobrovoljno smještene osobe s duševnim smetnjama istovjetan je postupku otpusta iz druge zdravstvene ustanove osim u slučaju ako su nastupili uvjeti koji odgovaraju uvjetima iz članka 22.

ovoga zakona. Tada će se osoba prisilno zadržati sukladno članku 28. ovoga zakona.

Članak 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu s duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom (“Službene novine Federacije BiH“, broj 36/99).

O premještanju iz stavka 1. ovoga članka zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije koju je podnio odvjetnik Davor Šilić u ime prvoapelantice (Fatime Omanović)

35. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije koju je podnio odvjetnik Davor Šilić u ime prvoapelantice, Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda.

36. Članak 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;

37. U konkretnom slučaju odvjetnik Davor Šilić, koji je podnio predmetnu apelaciju u ime prvoapelantice, na zahtjev Ustavnog suda nije dostavio „posebnu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom“ navedene apelantice u smislu članka 21. stavak (2) Pravila Ustavnog suda. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime prvoapelantice (Fatime Omanović) podnijela neovlaštena osoba.

38. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na ostale apelante (drugoapelanta, trećeapelanticu, četvrtoapelanta, petoapelanticu, šestoapelanta, sedmoapelanta i osmoapelanta)

39. Ustavni sud primjećuje, da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 41 0 P 027610 14 Rev od 25. srpnja 2017. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 7. rujna 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. studenog 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

40. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelanti smatraju da su im u osporenom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

42. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

43. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

44. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor povodom tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne i materijalne štete. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građansko-pravne naravi, iz čega proizlazi da apelanti u konkretnom predmetu uživaju garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

45. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelanti, u biti, smatraju da je u osporenom parničnom postupku pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, čime su prekršene i odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku, te da su proizvoljno primijenjene i relevantne odredbe materijalnog prava.

46. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stajalištima, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

47. U svezi s apelacijskim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoj zaključak da u momentu nastanka štete štetnik nije bio pod nadzorom tuženog, te da na strani tuženog ne postoji odgovornost za nastalu štetu prema odredbi članka 164. ZOO, niti postoji pojedinačna odgovornost uposlenika tuženog u smislu odredbi čl. 171. i 172. ZOO. Naime, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud, u obrazloženju prvostupanjske odluke, detaljno i jasno obrazložio sve izvedene dokaze, naročito nalaz i mišljenje tima vještaka medicinske struke, kao i pojašnjenje tog nalaza na glavnoj raspravi, što je kao pravilno prihvatio i drugostupanjski sud, pa Ustavni sud, nasuprot apelacijskim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Također, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u konkretnom predmetu, jasno ukazao na odlučujuće činjenice, odnosno da je štetnik šest mjeseci prije štetnog događaja pušten sa liječenja, gdje je boravio dobrovoljno, bez naredbe nadležnih organa, da je (prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke) bolest bila u fazi remisije i da dijagnoza, koja je utvrđena u fazi otpuštanja iz bolnice, nije zahtijevala intervenciju tuženog u smislu odredbe članka 22. u svezi sa čl. 26., 27. i 28. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama (odnosno da tuženi nakon treće hospitalizacije nije imao osnove prisilno zadržati štetnika na daljnjem liječenju ili zatražiti prisilni smještaj u neku ustanovu budući da u momentu otpuštanja iz bolnice štetnik nije bio opasan za sebe i okolinu). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja kako drugostupanjske presude tako i osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud razmotrili žalbene i revizijske navode apelanata, a koje apelanti zapravo ponavljaju i u apelaciji, te da su dali jasne i argumentirane razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u zaključku osporene presude Vrhovnog suda, odnosno u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju i primjeni pozitivno-pravnih propisa.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

49. Apelanti smatraju da im je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava posebno ne obrazlažu, nego da ih temelje na istim navodima koje su istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu neutemeljeni.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao ni povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada su redovni sudovi u osporenom parničnom postupku, odnosno Vrhovni sud u osporenoj presudi, dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak da na strani tuženog ne postoji odgovornost za nastalu štetu prema odredbi članka 164. ZOO, niti postoji pojedinačna odgovornost uposlenika tuženog u smislu odredbi čl. 171. i 172. ZOO.

51. Na temelju članka 18. stavak (3) točka d), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4535/17 (F. O. i drugi) | Sudska praksa | Aktio