Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4954/17 (B. A.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4954/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4954/17, rješavajući apelaciju Blagice Aleksić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Blagice Aleksić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 022237 17 Gž od 11. siječnja 2017. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Blagica Aleksić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Slavica Lazić, odvjetnica iz Prijedora, podnijela je 28. studenog 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 022237 17 Rev od 23. listopada 2017. godine i Presude broj S1 3 P 022237 17 Gž od 11. siječnja 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 713/17 od 10. svibnja 2017. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelantičinu apelaciju broj AP 1123/17, koju je 24. ožujka 2017. godine bila podnijela protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 022237 17 Gž od 11. siječnja 2017. godine (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke revizijskog vijeća Suda BiH o reviziji koju je apelantica izjavila protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Uprave za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 23. svibnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Sud BiH i tužena su odgovor na apelaciju dostavili 29. svibnja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 022237 16 P od 24. studenog 2016. godine obvezana je tužena apelantici na ime razlike plaća za razdoblje lipanj 2015.–lipanj 2016. godine isplatiti iznos od 4.583,53 KM u pojedinačnim iznosima, detaljnije navedenim u izreci presude, te izvršiti uplatu doprinosa na dosuđene razlike plaća i nadoknaditi joj troškove postupka.
7. Sud BiH je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Sud BiH je istaknuo da među strankama nije sporno da je apelantica uposlena kod tužene i da je rješenjem tužene od 10. srpnja 2006. godine bila raspoređena na radno mjesto šef Carinske ispostave Prijedor, koje poslove je obavljala od 17. srpnja 2006. godine. Također je nesporno da je rješenjem tužene o internom premještaju državnog službenika od 16. lipnja 2015. godine apelantica raspoređena na niže radno mjesto stručni savjetnik za istrage u Grupi za istrage počev od 16. lipnja 2015. godine, ali je to rješenje poništeno rješenjem Odbora Državne službe za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) od 23. veljače 2016. godine i predmet vraćen na ponovno postupanje. Među strankama je sporno je li utemeljen apelantičin zahtjev za naknadu razlike plaća radnog mjesta šef Carinske ispostave Prijedor i radnog mjesta na koje je apelantica raspoređena rješenjem o internom premještaju državnog službenika od 16. lipnja 2015. godine, koje je poništeno, i to za razdoblje od premještaja apelantice na niže radno mjesto pa zaključno s lipnjem 2016. godine.
8. Sud BiH je istaknuo da se poništavanjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je rješenje proizvelo. U konkretnom slučaju posljedice poništenog rješenja se ogledaju u tome da je apelantica za rad na radnom mjestu na koje je bila raspoređena poništenim rješenjem primala manju plaću u odnosu na plaću koju bi primala da je ostala na radnom mjestu šef Carinske ispostave Prijedor. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da je utemeljen apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu razlike plaća za tuženo razdoblje. Glede navoda tužene da je apelantica rješenjem od 10. srpnja 2006. godine premještena na radno mjesto šef Carinske ispostave Prijedor, tj. unaprijeđena na više radno mjesto bez provođenja internog konkursa, suprotno odredbi članka 9. tada važećeg Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika kod tužene, bez utjecaja su na konkretnu pravnu stvar jer je predmet spora razlika plaća za razdoblje koje je apelantica provela na nižem radnom mjestu na temelju rješenja koje je poništeno. Također, u rješenju Odbora Državne službe za žalbe od 23. veljače 2016. godine je navedeno da je podzakonskim aktom Vijeća ministara BiH propisana procedura o uvjetima i postupku u slučaju nepravilnog postavljenja državnog službenika u institucijama Bosne i Hercegovine. Prema tome, imajući u vidu da je obračun plaće za apelanticu vršen množenjem koeficijenta radnog mjesta na koje je apelantica raspoređena rješenjem koje je poništeno, Sud BiH je istaknuo da isplata razlike plaća predstavlja poništavanje posljedica koje je poništeno rješenje proizvelo.
9. Presudom drugostupanjskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 022237 16 Gž od 11. siječnja 2017. godine usvojena je žalba tužene i prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Također, navedenom presudom apelantica je obvezana tuženoj nadoknaditi troškove postupka.
10. Drugostupanjsko vijeće je navelo da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su poništenjem rješenja poništene pravne posljedice koje je predmetno rješenje proizvelo. Naime, rješenjem Odbora za žalbe poništeno je rješenje tužene i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Preispitujući to rješenje tužbom u upravnom sporu tužba tužene je odbačena zbog nepravodobnosti podnošenja tužbe, pa je tužena u ponovnom postupku bila dužna ponovo odlučiti o internom premještaju apelantice poštujući upute Odbora za žalbe. U ovakvoj situaciji, kada poništavanjem prvostupanjskog rješenja drugostupanjski organ nije riješio meritorno stvar, u skladu s odredbom članka 230. stavak 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) [a ne kako je očiglednom greškom na više mjesta u obrazloženju navedeno članka 232. ZUP-a], odnosno nije samo poništio rješenje, nisu nastupile posljedice poništenja prvostupanjskog rješenja koje može predstavljati osnovu za štetu, kako to zaključuje prvostupanjski sud. Naime, drugostupanjski organ je predmet vratio tuženoj na ponovno odlučivanje u skladu s odredbom članka 230. stavak 2. ZUP-a, što znači da se postupak vraća u stadij prije donošenja rješenja. Pravne posljedice su nastupile glede prvostupanjskog rješenja koje više pravno ne egzistira. Dakle, kako rješenje tužene o internom premještaju nije postalo konačno to nisu ni nastupile pravne posljedice koje prvostupanjski sud vidi u razlici plaće između radnog mjesta na koje je bila raspoređena poništenim rješenjem i radnog mjesta šefa Carinske ispostave Prijedor za utuženo razdoblje. Tek u ponovnom postupku tužena treba na jasan i nesumnjiv način utvrditi sve relevantne činjenice i donijeti novu odluku. Uz žalbu je dostavljeno novo rješenje drugostupanjskog organa od 17. kolovoza 2016. godine kojim je apelantičina žalba ponovo uvažena, poništeno rješenje tužene od 13. srpnja 2016. godine i predmet ponovo vraćen na ponovni postupak. U svezi s tim, drugostupanjsko vijeće je istaknulo da, bez obzira što nijedno od navedenih rješenja nije provedeno u ovom postupku, još uvijek nema konačnog akta (rješenja tužene) na temelju kojeg tužiteljica može utemeljeno tražiti štetu u vidu razlike u plaći.
11. Rješenjem revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 022237 17 Rev od 23. listopada 2017. godine apelantičina revizija je odbačena kao nedopuštena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica tvrdi da u osporenoj odluci nije primijenjena odredba članka 258. stavak 1. ZUP-a s obzirom na to da se u konkretnom slučaju posljedice poništenog rješenja ogledaju u tome da je apelantica za rad na radnom mjestu na koje je bila raspoređena poništenim rješenjem primala manju plaću, odnosno plaću radnog mjesta niže kategorije u odnosu na plaću koju bi primala po rješenju kojim je raspoređena na radno mjesto šefa carinske ispostave. Apelantica je također istaknula da ako je prema zaključcima drugostupanjskog vijeća predmet vraćen u fazu prije donošenja rješenja, onda je logičan slijed da je na snazi rješenje o rasporedu apelantice na radno mjesto šef carinske ispostave. Apelantica smatra da je proizvoljan i stav drugostupanjskog vijeća da nema konačnog akta jer postoji pravomoćno rješenje o rasporedu na ranije radno mjesto, a rješenje o internom rasporedu je poništeno i ne egzistira u pravnom prometu. Apelantica ukazuje i da je u naknadnom postupku prvostupanjski organ donio odluku o rasporedu apelantice na radno mjesto niže kategorije, koje je također poništeno kao nezakonito. U svezi s tim, apelantica smatra da je u osporenoj odluci primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, što predstavlja kršenje njezinog prava na pravično suđenje.
b)Odgovori na apelacije
13. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima i obrazloženjima iz osporene odluke.
14. Tužena je navela da je apelantici u spornom razdoblju isplaćivana plaća u skladu sa Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, te da je neutemeljen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07 i 58/13) koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (2) (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Članak 196.
Drugostupanjsko vijeće će, u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznijetih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je sudac u prvostupanjskom postupku pogrešno primijenio materijalno pravo;
16. Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 230. st. (1) i (2) (1) Ako drugostupanjski organ utvrdi da su u prvostupanjskom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili je u proturječnosti s obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke bilo sam, bilo preko prvostupanjskog organa ili kog drugog zamoljenog organa, a ti su organi dužni postupiti po traženju drugostupanjskoga organa. Ako drugostupanjski organ nađe da se na temelju činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješiti drugačije nego što je riješena prvostupanjskim rješenjem, on će svojim rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i sam riješiti stvar.
(2) Ako drugostupanjski organ nađe da će nedostatke prvostupanjskog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostupanjski organ, on će svojim rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i vratiti predmet prvostupanjskom organu na ponovni postupak. U tom slučaju, drugostupanjski je organ dužan svojim rješenjem ukazati prvostupanjskome organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostupanjski je organ dužan u svemu postupiti po drugostupanjskom rješenju i bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, donijeti novo rješenje. Protiv novog rješenja stranka ima pravo priziva.
Članak 232.
(1) Radi pravilnog rješenja stvari drugostupanjski organ može povodom priziva izmijeniti prvostupanjsko rješenje u korist žalitelja i mimo zahtjeva postavljenog u prizivu, a u okviru zahtjeva postavljenog u prvostupanjskome postupku, ako se time ne vrijeđa pravo druge osobe.
(2) S istim ciljem drugostupanjski organ može povodom priziva izmijeniti prvostupanjsko rješenje na štetu žalitelja, ali samo iz nekog od razloga predviđenih u čl. 252., 255. i 256. ovoga Zakona.
7. Pravne posljedice poništavanja i ukidanja Članak 258. st. (1) i (2) (1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
(2) Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo do dana ukidanja, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja.
17. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08, 60/10, 32/13 i 93/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08, 60/10, 32/13) koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 48. stavak (1) (1) Uposlenik ima pravo na plaću radnog mjesta na koje je raspoređen sukladno ugovoru o radu, koja ovisi o složenosti poslova koje obavlja, stupnju stručne spreme, odgovornosti za izvršenje poslova i drugih kriterijima utvrđenih Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 50/08 i 35/09) ili aktom poslodavca.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
20. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 713/17 od 10. svibnja 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju u predmetu broj AP 1123/17 koju je apelantica podnijela Ustavnom sudu 24. ožujka 2017. godine jer je bio u tijeku postupak povodom revizije pred Sudom BiH. S obzirom na to da je rješenjem revizijskog vijeća Suda BiH od 23. listopada 2017. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda drugostupanjskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 022237 16 Gž od 11. siječnja 2017. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Suda BiH od 11. siječnja 2017. godine apelantici dostavljena 26. siječnja 2017. godine, te da je apelantica 24. ožujka 2017. godine podnijela apelaciju u predmetu broj AP 1123/17, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
22. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate razlike plaća, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
26. Apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da je drugostupanjsko vijeće Suda BiH prilikom donošenja odluke očigledno proizvoljno primijenilo pozitivne propise.
27. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
28. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovitim sudovima bilo sporno pripada li apelantici naknada razlike plaća radnog mjesta šef Carinske ispostave Prijedor i radnog mjesta na koje je bila raspoređena rješenjem o internom premještaju državnog službenika, koje je poništeno i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud zaključio da se poništavanjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je rješenje proizvelo, a koje se u konkretnom slučaju ogledaju u tome da je apelantica za rad na radnom mjestu na koje je bila raspoređena poništenim rješenjem primala manju plaću u odnosu na plaću koju bi primala da je ostala na radnom mjestu šefa Carinske ispostave Prijedor. S druge strane, drugostupanjsko vijeće je, odbijajući apelantičin tužbeni zahtjev, cijenilo da je odluka Odbora za žalbe od 23. veljače 2016. godine bila donesena na temelju članka 230. stavak 2. ZUP-a i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, odnosno da drugostupanjski organ nije meritorno riješio stvar u skladu sa člankom 231. stavak 1. ZUP-a. Na temelju toga, zaključilo je da kako rješenje tužene o internom premještaju nije postalo konačno to nisu ni nastupile pravne posljedice koje prvostupanjski sud vidi u razlici plaće između radnog mjesta na koje je bila raspoređena poništenim rješenjem i radnog mjesta šef Carinske ispostave Prijedor.
30. Razmatrajući zaključke drugostupanjskog vijeća u kontekstu apelantičinih tvrdnji, Ustavni sud zapaža da su u članku 258. ZUP-a propisane pravne posljedice poništavanja i ukidanja rješenja u upravnom postupku, i to na način da je u stavku jedan propisano da poništavanjem rješenja i proglašavanjem rješenja ništavim poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo, a u stavku dva da se ukidanjem rješenja ne poništavaju pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo do dana ukidanja, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je zakonodavac u navedenim odredbama napravio razliku između pravnih posljedica poništavanja i pravnih posljedica ukidanja rješenja, jasno određujući trenutak do kojeg takve odluke mogu djelovati. Pri tome, suprotno zaključcima drugostupanjskog suda, zakonodavac nije napravio razliku u tome zbog kojih razloga se sporna rješenja poništavaju, niti je napravio razliku u trenutku od kada poništenje proizvodi posljedice u slučaju kada drugostupanjski organ u smislu članka 230. stavak 1. ZUP-a meritorno odlučuje u upravnoj stvari, odnosno kada se u smislu članka 230. stavak 2. ZUP-a predmet vraća na ponovno odlučivanje. Iz tih odredaba jasno proizlazi da se poništenjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. U okolnostima konkretnog slučaja to znači da poništeno rješenje kojim je apelantica raspoređena na niže radno mjesto ne može proizvoditi pravne posljedice u smislu njezinih prava i obveza iz radnog odnosa, niti će eventualno naknadno doneseno rješenje o premještaju retroaktivno proizvoditi takve posljedice, kako to proizlazi iz zaključaka drugostupanjskog vijeća u kojima se navodi da još uvijek nema konačnog akta na temelju kojeg apelantica može tražiti štetu u vidu razlike u plaći. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjsko vijeće Suda BiH, utvrđujući da u slučaju kada poništavanjem prvostupanjskog rješenja drugostupanjski organ nije riješio meritorno samu stvar, odnosno nije samo poništio rješenje, nisu nastupile posljedice poništenja prvostupanjskog rješenja koje može predstavljati osnovu za štetu, kako to zaključuje prvostupanjski sud, očigledno proizvoljno primijenio odredbu članka 258. stavak 1. ZUP-a kojim je jasno propisano da se poništenjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo, a nesporno je da je u okolnostima konkretnog slučaja tijekom postupka utvrđeno da je rješenje tužene o internom premještaju apelantice na niže radno mjesto poništeno rješenjem Odbora za žalbe od 23. veljače 2016. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je postupak okončan osporenom odlukom proveden uz poštovanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu drugostupanjskog vijeća Suda BiH i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje. VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja postoji očigledna proizvoljnost u načinu na koji je drugostupanjsko vijeće Suda BiH odlučujući o apelantičinom tužbenom zahtjevu za isplatu razlike plaće za koju je smatrala da joj pripada zbog toga što je rješenje o internom premještaju na niže radno mjesto naknadno poništeno u upravnom postupku, tumačilo odredbu članka 258. stavak 1. ZUP-a kojom su propisane pravne posljedice poništenja rješenja, zbog čega se ne može zaključiti da je postupak prema apelantici bio pravičan.
33. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević