Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2865/19 (D. V.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2865/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP 2865/19, rješavajući zahtjev Damira Vujića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Damira Vujića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Vujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Srđan Petrić, advokat iz Zenice, podnio je 12. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 073101 19 Kž od 15. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 073101 18 K od 21. novembra 2018. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se nalaže Općinskom sudu „da obustavi sve radnje izvršenja kazne zatvora po Uputnom aktu broj 41 0 K 073101 19 Iks od 17. juna 2019. godine ili do drugog naknadnog poziva ili radnje Suda BiH“ do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 073101 18 K od 21. novembra 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 K 073101 19 Kž od 15. marta 2019. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 4. u vezi sa st. 1., 2. i 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine. Na osnovu člana 78. stav 1. KZ FBiH apelantu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to jednog kuhinjskog noža, bliže opisanog u prvostepenoj presudi. Na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka.
3. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je iz uvida u spise predmeta proizilazi da je apelant koristio svoje pravo iz člana 244. i člana 280. ZKP FBiH da prizna krivnju za predmetno krivično djelo za koje je optužen. Priznanje krivnje za predmetno krivično djelo dao je u cijelosti (zapisnik sa ročišta o izjašnjenju o krivnji od 22. oktobra 2018. godine i zapisnik o razmatranju izjave o krivnji od 21. novembra 2018. godine). I po ocjeni Kantonalnog suda priznanje krivnje je potpuno i u skladu sa provedenim dokazima, priznanje krivnje apelant je dao sa razumijevanjem i svjestan svih posljedica i obaveza koje proističu iz priznanja krivnje, te da su izvedeni svi dokazi koji dokazuju njegovu krivnju, dakle, da su bili ispunjeni svi zakonom propisani uslovi da se prihvati priznanje krivnje apelanta koje je potkrijepljeno i izvedenim dokazima na glavnom pretresu.
4. Kantonalni sud je istakao da navodi žalbe ne dovode u pitanje objektivno utvrđeno činjenično stanje na temelju izvedenih dokaza, iz kojih nesumnjivo proizilazi zaključak da je apelant počinio krivično djelo nasilje u porodici i da je za isto krivično odgovoran, iz kojih dokaza proizlazi da bi konačna sudska odluka bila ista i da nije priznao krivnju. U tom kontekstu je, po ocjeni Kantonalnog suda, bez značaja navod žalbe da je oštećena – apelantova supruga koristila svoje pravo privilegovanog svjedoka, jer je optužba prezentirala dovoljno dokaza za nesporno utvrđenje apelantove krivnje. Nadalje, Kantonalni sud je konstatovao da je apelant poučen o pravu na branioca po izboru ili da mu se isti postavi po službenoj dužnosti i da se izjasnio da mu branilac nije potreban i da će se braniti sam (zapisnik prvostepenog suda od 21. novembra 2018. godine). Prema tome, ocjena je Kantonalnog suda da apelantu nisu uskraćena nikakva prava koja mu po zakonu pripadaju. Kantonalni sud je ocijenio i da je izrečena kazna adekvatna stepenu društvene opasnosti i krivične opasnosti počinjenog predmetnog krivičnog djela, što je, u drugostepenoj presudi, dodatno obrazloženo.
5. Ustavni sud konstatuje da je Općinski sud donio Uputni akt broj 41 0 K 073101 19 Iks od 17. juna 2019. godine kojim se osuđeni apelant upućuje na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od dvije godine po osporenim presudama i da je, 8. jula 2019. godine, dužan da se javi u Kazneno popravni zavod Zenica.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz „člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3., člana 4. st. 1. i 2., člana 5. stav 1 tač. a) i b), člana 6. stav 1.“ Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu, apelant ukazuje da mu se „na neustavan, nezakonit i grub način onemogućava pristup sudu“, kao integralnom dijelu prava na fer i pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, te krši pravo na obrazloženje sudske odluke. Ističe da je sud donio presudu na veoma indikativan i začuđujući način, potpuno ignorirajući notornu činjenicu da je oštećena - supruga apelanta u Kantonalnom tužilaštvu odbila dati iskaz protiv svog supruga, koristeći privilegovano pravo svjedoka, te iz tog razloga sud nije izvodio navedeni dokaz na glavnom pretresu. Apelant smatra da je sud morao zastati s prihvatanjem priznanja krivnje od strane apelanta, za kojeg je imao indikacije da ima narušeno psihičko zdravlje, a neuka je pravna strana, dok se ne sasluša njegova supruga. Apelant ističe i da sud nije imao dovoljno dokaza o njegovoj krivnji, pa se simptomatičnim zaključuje da sud zloupotrebljava i ne preispituje činjenicu da se događaj možda i nije dogodio na način kako to opisuje dispozitiv optužnice, odnosno odstupa od situacije neposrednog provođenja dokaza na glavnom pretresu. Apelant prigovara i visini izrečene krivično pravne sankcije, te ističe da postoje mnogostruke okolnosti koje zaslužuju daleko blaže, pa čak i uslovno kažnjavanje. Apelant je u apelaciji naveo da je u toku postupak izvršenja kazne zatvora, te se apelant dovodi u situaciju da su „njegova lična i ljudska prava, apsolutno ugrožena donošenjem pobijanih presuda“. Stoga predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se naložilo Općinskom sudu, da do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH po ovoj apelaciji obustavi sve radnje izvršenja kazne zatvora po Uputnom aktu 41 0 K 073101 19 Iks od 17. juna 2019. godine, ili nekog drugog naknadnog poziva ili radnje Suda BiH.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi, u apelaciji navedenih prava, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja ili prekida izvršenja kazne..
10. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je iscrpio zakonske mogućnosti koje ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
11. S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelant nije dostavio argumente i dokaze da je koristio mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević