Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2180/17 (E. K. i drugi)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Oduzimanje imovine
- Kvalitet zakona
- Prekršaj
- Neovlašteno lice
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 18
- Zakon o prekršajima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o prekršajima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2180/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2180/17, rješavajući apelaciju Emgiade Ključanin i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 18. stav (3) tačka d), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Emgiade Ključanin.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Pr 061067 17 Pžp od 3. aprila 2017. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je advokat Zahid Hadžić podnio u ime Deniza Zieležnika protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Pr 061067 17 Pžp od 3. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Pr 061067 16 Pr od 19. decembra 2016. godine zbog toga što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emgiada Ključanin (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Pr 061067 17 Pžp od 3. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 Pr 061067 16 Pr od 19. decembra 2016. godine.
2. Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 2. juna 2017. godine u ime Deniza Zieležnika apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 41 0 Pr 061067 17 Pžp od 3. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda broj 41 0 Pr 061067 16 Pr od 19. decembra 2016. godine. Od advokata Zahida Hadžića je 25. juna 2019. godine zatraženo da dopuni apelaciju tako što će dostaviti punomoć za zastupanje Deniza Zieležnika pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom i Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona zatraženo je 12. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
4. Budući da uz apelaciju nije bila dostavljena punomoć za zastupanje Deniza Zieležnika, kako je to propisano članom 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, od advokata Zahida Hadžića je dopisom od 25. juna 2019. godine zatraženo da je dostavi u roku od tri dana od dana prijema tog dopisa. Advokat Zahid Hadžić je 3. jula 2019. godine Ustavnom sudu dostavio dopis u kojem je naveo da „obzirom da smo provjerom u spis utvrdili da smo punomoć za apelanta Deniza Zieležnik dostavili uz apelaciju, a da nismo dostavili za drugoapelanticu Emigiadu Ključanin, ovom prilikom dostavljamo punomoć i za zastupanje apelantice Emigiade Ključanin.“
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 41 0 Pr 061067 16 Pr od 19. decembra 2016. godine Deniz Zieležnik je proglašen odgovornim što je upravljao automobilom u apelanticinom vlasništvu naglo smanjujući brzinu kretanja svog vozila do te mjere da je svojim vozilom pričinjavao smetnju normalnom odvijanju saobraćaja, a zatim pokretao vozilo iz mjesta naglo povećavajući brzinu kretanja vozila tako da je dolazilo do stvaranja prekomjerne buke i škripe uslijed proklizavanja pogonskih kotača, pa su ga zaustavili službenici policije Policijske stanice Visoko. Prilikom kontrole kod sebe nije imao važeću vozačku dozvolu da je pokaže na zahtjev ovlaštenog službenog lica, a uvidom u potvrdu o registraciji za navedeno vozilo utvrđeno je da je važnost potvrde istekla. Navedenim radnjama Deniz Zieležnik je počinio prekršaje označene u navedenom rješenju, pa mu je sud utvrdio više novčanih kazni označenih u rješenju i izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 150,00 KM.
7. Istim je rješenjem izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta upotrijebljenog za izvršenje prekršaja, i to putničkog motornog vozila bliže označenog u rješenju, potvrde o registraciji izdate na apelanticino ime i ključa za vozilo. Određeno je da će izrečenu zaštitnu mjeru izvršiti ovlašteni organ – Ministarstvo unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, Policijska uprava Visoko, i to prodajom predmeta i uplatom novčanog iznosa dobivenog prodajom odgovarajućem budžetu, a nakon pravosnažnosti rješenja, uz alternativnu mjeru uništenja predmetnog vozila, ukoliko ne bude prodano.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Policijska stanica Visoko podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv Deniza Zieležnika zbog prekršaja iz čl. 43. st. 2. i st. 3, čl. 172. st. 2, čl. 211. st. 2. ZOSS-a na putevima u BiH.
9. Dalje, navedeno je da Deniz Zieležnik na ročištu nije prihvatio odgovornost za prekršaje koji mu se stavljaju na teret, dok je braniteljica u njegovu odbranu navela da je bio primoran i zamoljen od majke (apelantice) da koristi predmetno vozilo s obzirom na to da je majka taj dan više puta odlazila u Dom zdravlja, konkretno svaka dva sata radi vađenja nalaza i uzimanja terapije jer je šećerni bolesnik, tako da je samo mogla zamoliti njega da je vozi. Istaknuto je da je to zaista bila iznimna situacija i u pitanju je bilo zdravlje majke, kao i da Deniz Zieležnik nije znao da je istekla registracija, nego je to utvrdio tek kada je saobraćajnu dozvolu predao ovlaštenom licu.
10. Tokom dokaznog postupka sud je na prijedlog predstavnika ovlaštenog organa u svojstvu svjedoka saslušao policijske službenike poimenično navedene u osporenom rješenju, te izvršio uvid u materijalne dokaze taksativno pobrojane u rješenju, te nakon ocjene dokaza utvrdio da su se u radnjama Deniza Zieležnika stekla sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 43. st. 2. i st. 3, čl. 172. st. 2, čl. 211. st. 2. ZOSS-a na putevima BiH, te da su oni u cijelosti dokazani.
11. Općinski sud je naveo da odgovornost Deniza Zieležnika prvenstveno proizlazi iz izjava svjedoka, policijskih službenika, koji su detaljno opisali što se događalo spornog dana. Tim je izjavama sud poklonio punu vjeru budući da su date na osnovu onoga što su lično utvrdili prilikom kontrole i provjerom u bazi podataka Policijske stanice Visoko. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da su izjave u saglasnosti sa izvedenim materijalnim dokazima.
12. Dalje, navedeno je da i sam Deniz Zieležnik u svojoj odbrani nije negirao da je upravljao vozilom bez vozačke dozvole. Apelantica je u izjavi koju je dala u svojstvu svjedoka odbrane tokom postupka potvrdila da je Deniz Zieležnik upravljao vozilom kada ju je vozio na preglede. Općinski sud je ostale apelanticine navode o pitanju odgovornosti za prekršaje koji se Denizu Zieležniku stavljaju na teret ocijenio irelevantnim jer je očigledno pristrana. Osim toga, sud je utvrdio da su materijalni dokazi odbrane također irelevantni u odnosu na prekršaje koji mu se stavljaju na teret, a navodi odbrane zbog svega navedenog neosnovani i kontradiktorni izvedenim dokazima ovlaštenog organa.
13. Nadalje, navedeno je da je odluku o zaštitnoj mjeri oduzimanja i prodaje, a alternativno i uništenja predmetnog vozila, Općinski sud donio na osnovu odredbi člana 31. st. 1, 2. i 3. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), kojim je propisano da se predmeti upotrijebljeni za izvršenje prekršaja mogu oduzeti ako su vlasništvo okrivljenog. U istom članu, u stavu 2, propisano je da se predmeti upotrijebljeni za izvršenje prekršaja mogu oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog, ako je to neophodno radi zaštite interesa opće sigurnosti i čuvanja života i zdravlja ljudi, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Apelantica je u izjavi navela da je navedeno vozilo njeno vlasništvo, kao i da nema položen vozački ispit. Sud je navedenu zaštitnu mjeru izrekao naročito imajući u vidu činjenicu da je Deniz Zieležnik upravljao vozilom bez posjedovanja vozačke dozvole, koja mu je oduzeta zbog izrečene zaštitne mjere, kao i da je višestruki povratnik u činjenju saobraćajnih prekršaja, a po samoj prirodi motorno vozilo predstavlja opasnu stvar.
14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 Pr 061067 17 Pžp od 3. aprila 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba Deniza Zieležnika i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
15. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u žalbi prigovarano pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, uz ukazivanje da utvrđeno činjenično stanje ne odgovara rezultatima izvedenih dokaza niti stvarnom stanju, kao i na nepravilnost ocjene izvedenih dokaza.
16. Kantonalni sud je ukazao da odredba iz člana 84. Zakona o prekršajima ne propisuje kao žalbeni osnov u prekršajnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog čega se nije mogao upustiti u razmatranje pravilnosti ocjene dokaza koju je izvršio prvostepeni sud, odnosno ne može ispitivati da li utvrđeno činjenično stanje odgovara rezultatima izvedenih dokaza i da li je prvostepeni sud kod ocjene izvedenih dokaza iznio pravilne razloge. Dalje, istaknuto je da je u rješenju prvostepenog suda sadržana kratka ocjena činjeničnog stanja u skladu sa odredbom iz člana 74. tačka 4. Zakona o prekršajima i da je prvostepeni sud valjano postupio kada je u obrazloženju rješenja o prekršaju iznio potpune razloge o utvrđenom činjeničnom stanju i obrazložio koje je dokaze izveo, kako ih je ocijenio, kakvo je činjenično stanje utvrdio i iz kojih razloga.
17. U pogledu povrede materijalnog propisa o prekršaju, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud na činjenično stanje kakvo je utvrdio i opisao u izreci rješenja o prekršaju valjano primijenio odredbe materijalnog propisa o prekršaju iz člana 43. stav 2, kažnjivo po članu 239. stav 1. tačka 7. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOSS), prekršaju iz člana 43. stav 3, kažnjivo po članu 238. stav 1. tačka 7. ZOSS-a, prekršaju iz člana 172. stav 2, kažnjivo po članu 239. stav 1. tačka 28. ZOSS-a, te prekršaju iz člana 211. stav 2, kažnjivo po članu 235. stav 2. tačka 32. ZOSS-a. Stoga rješenje o prekršaju nije doneseno povredom materijalnog propisa o prekršaju.
18. U pogledu odluke o zaštitnoj mjeri, Kantonalni sud je stava da Deniz Zieležnik bez osnova tvrdi da je prvostepeni sud suprotno odredbama člana 31. st. 1, 2. i 3. Zakona o prekršajima okrivljenom izrekao zaštitnu mjeru oduzimanje predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje prekršaja. Istaknuto je da odredba iz člana 31. stav 2. u vezi sa stavom 1. Zakona o prekršajima propisuje da se predmeti koji su upotrijebljeni za izvršenje prekršaja mogu oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog ako je to neophodno radi zaštite interesa opće sigurnosti i čuvanja života i zdravlja ljudi. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je stava da u konkretnom slučaju, suprotno tvrdnjama iz žalbe, postoje zakonski razlozi za trajno oduzimanje predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje prekršaja, a da se ti zakonski razlozi sastoje u neophodnosti oduzimanja predmeta radi zaštite interesa opće sigurnosti, te života i zdravlja ljudi, koja proizlazi iz ponašanja Deniza Zieležnika prilikom upravljanja motornim vozilom u saobraćaju, što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno utvrdio obrazloživši da je naročito imao u vidu činjenicu da je vozilom upravljano bez posjedovanja vozačke dozvole, koja je oduzeta zbog izrečene zaštitne mjere, kao i da je višestruki povratnik u činjenju saobraćajnih prekršaja (navedeno je da iz podataka prekršajne evidencije proizlazi da je do donošenja tog rješenja 32 puta pravosnažno kažnjavan za prekršaje, od čega je 28 puta pravosnažno kažnjen zbog kršenja propisa o osnovama sigurnosti saobraćaja), pri čemu motorno vozilo predstavlja opasnu stvar. Iz opisanog činjeničnog stanja, odnosno načina na koji je prekršaj počinjen, može se zaključiti o postojanju visokog stepena stvorene opasnosti po sigurnost saobraćaja i učesnika u saobraćaju, odnosno opasnosti po život i zdravlje ljudi.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u povredi prava na pristup sudu jer joj je onemogućeno da provede postupak vraćanja oduzetog vozila, dok se povreda prava na imovinu ogleda u činjenici da je oduzeto vozilo koje je njeno vlasništvo, pa je onemogućena u uživanju navedenog prava.
20. Navela je da je 1. decembra 2016. godine Općinskom sudu, predsjedniku suda i Policijskoj stanici Visoko podnijela zahtjev za povrat automobila u kojem je navela da je predmetno vozilo njeno vlasništvo, da je oduzeto 19. augusta 2016. godine, a da ona nije obaviještena, čime je onemogućena u uživanju svoje imovine, pa je zatražila da joj se vozilo vrati. Istakla je da odgovor na navedeni zahtjev nikada nije dobila iako je zahtjev uredno pohranjen kod suda i nalazi se kao sastavni dio prekršajnog spisa protiv Deniza Zieležnika.
21. Smatra da je odredba člana 31. st. 1, 2. i 3. Zakona o prekršajima FBiH neustavna i da se njome krše osnovna ljudska prava – pravo na imovinu trećeg lica – vlasnika oduzetog predmeta – vozila koji uslijed prekršaja koje je počinilo drugo lice, a ne vlasnik predmeta, nije u mogućnosti niti da spriječi oduzimanje predmeta, niti da ističe ikakve prigovore u vezi s oduzimanjem predmeta, niti da ostvaruje pravo na imovinu na navedenom predmetu koje mu je garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom kao osnovno ljudsko pravo, što se u ovom slučaju desilo. Smatra da navedena odredba Zakona o prekršajima FBiH ne pruža mogućnost vlasniku oduzetog predmeta da učestvuje u postupku, ne propisuje mogućnost isticanja prigovora niti prilikom oduzimanja predmeta niti učestvovanja u prekršajnom postupku, pa ni u svojstvu oštećenog. Stoga ne postoji djelotvorno učestvovanje ovog lica u prekršajnom postupku u svojstvu svjedoka jer nema mogućnost isticati nikakve prigovore. Kao značajno je istakla to da se predmet – vozilo ne oduzima od vlasnika već od trećeg lica, dakle lica koje je zatečeno s tim predmetom i koje nije vlasnik predmeta – vozila, o oduzimanju se ni ne obavještava vlasnik predmeta, što predstavlja povredu pravičnog postupka i prava na imovinu zbog nedorečenosti Zakona o prekršajima FBiH. Pored navedenog, smatra i da je upitna svrha koja se želi postići oduzimanjem vozila od lica koje čini prekršaj a nije vlasnik jer navedeno nikakav ni represivni i preventivni utjecaj ne može ostaviti na okrivljenog budući da vozilo nije njegovo.
22. Deniz Zieležnik smatra da su mu u konkretnom slučaju povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b)Odgovor na apelaciju
23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da u prekršajnom postupku protiv Deniza Zieležnika nije došlo do kršenja prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i njenim protokolima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da Kantonalni sud u postupku donošenja osporenog rješenja nije prekršio njegova prava, nego je rješenje doneseno u skladu sa zakonom, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prvostepeno rješenje doneseno nakon zakonito provedenog postupka, uz uvažavanje svih prava na pravično suđenje kako Deniza Zieležnika tako i apelantice. Navedeno je da je apelantica kao vlasnica vozila pozvana na usmeni pretres, saslušana i kao svjedok i kao oštećena, te da je u izjavi jasno dala do znanja sudu da je ona ne samo dala vozilo Denizu Zieležniku na upravljanje nego ga je podstrekavala da upravlja vozilom. Dakle, vozilo kao opasnu stvar, pogodnu za ugrožavanje života i zdravlja ljudi, dala je višestrukom povratniku u činjenju saobraćajnih prekršaja dobrovoljno na upravljanje. Vozilo, koje je apelanticino vlasništvo, nije ukradeno od apelantice, a ona je kao vlasnica vozila znala, odnosno morala znati da je vozilo opasna stvar, te prema tome eventualno i snositi posljedice ukoliko vozilo daje na upravljanje nesavjesnom vozaču, odnosno vlasnik vozila mora znati kome i kakvom vozaču daje na upravljanje vozilo. Iz njene izjave je jasno da ona nema položen vozački ispit i da je Deniz Zieležnik više puta upravljao vozilom, iako mu je kao rezultat izrečene mjere oduzeta vozačka dozvola, pa svu eventualnu štetu kao vlasnica vozila apelantica može potraživati od njega kao kažnjenog. Na koncu, sud je istakao da je odluka o oduzimanja vozila kao opasne stvari donesena radi zaštite života i zdravlja ljudi zaštićenih Evropskom konvencijom.
25. Policijska stanica Visoko je navela da se u apelaciji ne uočavaju povrede Ustavom garantiranih prava Deniza Zieležnika. U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukazano je na odredbu člana 31. Zakona o prekršajima uz ocjenu da navedeni član nije u suprotnosti sa sadržajem iz člana 1. Protokola broj, te da je izrečena mjera oduzimanja predmeta, koja je nakon podnesene žalbe potvrđena rješenjem Kantonalnog suda, pravno valjana i svrsishodna kada je u pitanju opći interes i zaštita života i zdravlja ljudi. Navedeno je i da je 24. augusta 2017. godine izvršena izrečena zaštitna mjera prodajom oduzetog predmeta, o čemu je aktom od 21. septembra 2017. godine obaviješten Općinski sud. Navedeno je i da je odredbom člana 31. stav 5. Zakona o prekršajima dato pravo trećim licima za naknadu štete od okrivljenih, čime je data mogućnost da se apelantica u posebnom postupku može materijalno obeštetiti.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 28.
Zaštitne mjere (1)Zaštitne mjere mogu se propisati samo zakonom.
(2)Za prekršaj se mogu propisati sljedeće zaštitne mjere:
1)oduzimanje predmeta, […] 3)potpuna ili djelimična zabrana upravljanja motornim vozilom, […] Član 31.
Oduzimanje predmeta (1)Predmeti koji su upotrijebljeni, ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja, ili koji su nastali izvršenjem prekršaja mogu se oduzeti ako su vlasništvo okrivljenog.
(2)Predmeti iz stava (1) ovog člana mogu se oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog ako je to neophodno radi zaštite interesa opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa ili razloga javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
(3)Sud koji donosi rješenje o prekršaju ili ovlašteni organ koji izdaje prekršajni nalog odredit će, u skladu s posebnim propisima, da li će se oduzeti predmeti uništiti, prodati ili predati odgovarajućem ovlaštenom organu. Sredstva ostvarena prodajom pripadaju odgovarajućem budžetu u skladu sa zakonom koji uređuje pripadnost javnih prihoda.
(4)Predmeti koji se prema zakonu mogu oduzeti ili se oduzimaju, oduzet će se i kada se prekršajni postupak ne završi odlukom kojom se okrivljeni oglašava odgovornim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala, kao i u drugim slučajevima određenim posebnim zakonom. O oduzimanju predmeta donosi se posebno rješenje.
(5)Oduzimanjem predmeta ne dira se u pravo trećih osoba na naknadu štete od okrivljenog.
Član 18.
Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2)Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: Glava I. pod nazivom "Osnovna načela"; Glava III. pod nazivom "Pravna pomoć i službena saradnja";
Glava IV. Odjeljak 2. pod nazivom "Mjesna nadležnost" i Odjeljak 3. pod nazivom "Spajanje i razdvajanje postupka"; Glava V. pod nazivom "Izuzeće";
Glava VII. pod nazivom "Branitelj"; Glava VIII. Odjeljak 1. pod nazivom "Pretres stana, prostorija i osoba"; Glava VIII. Odjeljak 2. pod nazivom "Privremeno oduzimanje predmeta i imovine"; Glava VIII. Odjeljak 4. pod nazivom "Ispitivanje osumnjičenog"; Glava VIII. Odjeljak 5. pod nazivom "Ispitivanje svjedoka"; Glava VIII. Odjeljak 6. pod nazivom "Uviđaj i rekonstrukcija "; Glava VIII. Odjeljak 7. pod nazivom "Vještačenje"; Glava XI.
pod nazivom "Podnesci i zapisnici"; Glava XII. pod nazivom "Rokovi"; Glava XVI. pod nazivom "Troškovi krivičnog postupka"; Glava XVII. pod nazivom "Imovinsko-pravni zahtjevi"; Glava XXI. pod nazivom "Glavni pretres"; Glava XXIII. Odjeljak 1. pod nazivom "Žalba na prvostepenu presudu"; Glava XXIV.
pod nazivom "Vanredni pravni lijekovi"-"Ponavljanje postupka"; Glava XXVII.
pod nazivom "Postupak prema maloljetnicima", Glava XXVIII. pod nazivom "Postupak za krivična djela protiv pravnih osoba" i Glava XXIX. pod nazivom "Postupak za primjenu mjera sigurnosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za opozivanje uvjetne osude".
27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Odjeljak 1 ‐ Žalba na prvostepenu presudu Član 308. stav 5.
Subjekti žalbe (5) Žalbu može podnijeti i osoba čiji je predmet oduzet ili od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
Član 310. stav 4.
Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i usprkos dužnoj pažnji i oprezu nisu mogli biti prikazani na glavnoj raspravi. Žalitelj je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze – dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.
Glava XXIX - POSTUPAK ZA PRIMJENU SIGURNOSNIH MJERA […]
Član 412.
Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ FBiH moraju oduzeti, oduzet će se i kada se krivični postupak ne okonča presudom kojom se osuđenik proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala o čemu se donosi posebno rješenje.
(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi sud u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.
(3) Rješenje o oduzimanju predmeta iz stava 1. ovog člana donosi sud, odnosno vijeće i kada je u presudi kojom je optuženik proglašen krivim propušteno donošenje takve odluke.
(4) Ovjereni prijepis rješenja o oduzimanju predmeta dostavit će se vlasniku predmeta ako je vlasnik poznat.
(5) Protiv rješenja iz st. od 1. do 3. ovog člana vlasnik predmeta ima pravo na žalbu zbog nepostojanja zakonskog osnova za oduzimanje predmeta.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na apelaciju koju je advokat Zahid Hadžić podnio u ime Deniza Zieležnika
30. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelaciju koju je advokat Zahid Hadžić podnio u ime Deniza Zieležnika Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
31. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
32. Ustavni sud je na osnovu stanja u spisu utvrdio da uz apelaciju nije bila dostavljena punomoć za zastupanje Deniza Zieležnika, kako je to propisano članom 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda, pa je od advokata Zahida Hadžića dopisom od 25. juna 2019. godine zatraženo da je dostavi u roku od tri dana od dana prijema tog dopisa. Advokat Zahid Hadžić je 3. jula 2019. godine Ustavnom sudu dostavio dopis u kojem je naveo da „obzirom da smo provjerom u spis utvrdili da smo punomoć za apelanta Deniza Zieležnik dostavili uz apelaciju, a da nismo dostavili za drugoapelanticu Emigiadu Ključanin, ovom prilikom dostavljamo punomoć i za zastupanje apelantice Emigiade Ključanin.“
33. Slijedom navedenog, s obzirom na to da nije dostavljena punomoć za zastupanje Deniza Zieležnika, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.
34. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je u navedenom dijelu apelaciju odbacio kao nedopuštenu.
U odnosu na apelanticu
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju, apelantica je apelaciju podnijela protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 41 0 Pr 061067 17 Pžp od 3. aprila 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanticin zastupnik je primio 5. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
39. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
42. U pogledu primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na svoju Odluku broj U 122/03 od 27. oktobra 2004. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/05, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, u sličnim činjeničnim okolnostima, navedeno: „Ustavni sud, prije svega, uviđa da su sudovi svojom odlukom o oduzimanju imovinske koristi odlučivali o imovini koja, prema navodima iz apelacije, pripada apelantu. Prema tome sudovi su, kako tvrde apelanti, odlučivali o apelantovom 'građanskom pravu' u smislu da su ga lišili imovine u toku krivičnog postupka vođenog protiv M. A. i drugih.“ Također, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Silickienė protiv Litvanije (vidi Evropski sud, zahtjev broj 20496/02, odluka od 10. aprila 2012. godine, tačke 45. i 46) prema kojoj: „Sud smatra da je mjera konfiskacije koja je posljedica djela za koje je pokojni muž podnositeljice predstavke krivično gonjen štetno utjecala na imovinska prava podnositeljice predstavke, te, prema tome, nesumnjivo predstavlja miješanje u njeno pravo na mirno uživanje imovine (vidi AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. oktobra 1986. godine, stav 65, serija A, broj 108, Arcuri i ostali protiv Italije (Odluka broj 52204/99 od 5. jula 2001. godine). Budući da su imovinska prava građanska prava u smislu člana 6. stav 1. Konvencije, ta odredba je bila primjenjiva na osnovu njegovog građanskog aspekta, te je podnositeljica predstavke, prema tome, imala pravo da sud odluči o sporu u vezi s njenim građanskim pravom...“. Prema tome, imajući u vidu da je predmetno vozilo koje je oduzeto u prekršajnom postupku protiv apelanta apelanticino vlasništvo, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, nalazi da se u konkretnom postupku u dijelu odluke o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta odlučivalo o apelanticinim imovinskim pravima, odnosno da se ishod postupka odnosio na apelanticina građanska prava, te zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
43. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da smatra da je odredba člana 31. st. 1, 2. i
3. Zakona o prekršajima neustavna i da se njome krše njena osnovna ljudska prava – pravo na imovinu trećeg lica – vlasnika oduzetog predmeta – vozila koji uslijed prekršaja koji je počinilo drugo lice, a ne vlasnik predmeta, nije u mogućnosti da spriječi oduzimanje predmeta, niti da ističe ikakve prigovore u vezi s oduzimanjem predmeta, a ni da ostvaruje pravo na imovinu na navedenom predmetu koje mu je garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom kao osnovno ljudsko pravo. Smatra da navedena odredba Zakona o prekršajima ne pruža mogućnost vlasniku oduzetog predmeta da učestvuje u postupku, ne propisuje mogućnost isticanja prigovora ni prilikom oduzimanja predmeta, niti učestvovanja u prekršajnom postupku, pa ni u svojstvu oštećenog, odnosno problematizirala je kvalitet Zakona o prekršajima u navedenom dijelu.
44. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na to da je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost u postupku iz apelacione jurisdikcije ispitati i kvalitetu zakona u mjeri u kojoj to utječe na pitanje ostvarivanja pojedinih prava iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 38/07, dostupna na www.ustavnisud.ba).Stoga će se apelanticini navodi ispitati prema kriterijima koji su potrebni da bi se zadovoljio standard „kvaliteta zakona“, i to: preciznost, jasnost i predvidivost sporne odredbe, kao i obim diskrecionog prava koje sporna odredba daje javnim vlastima, te način njenog izvršavanja.
45. Ustavni sud ukazuje da iz činjeničnog stanja u ovom predmetu proizlazi da je nakon provedenog prekršajnog postupka koji se vodio protiv Deniza Zieležnika, apelanticinog sina, izrečena zaštitna mjera trajnog oduzimanja vozila.
46. U konkretnom slučaju, izrečena je zaštitna mjera na osnovu člana 31. st. 1, 2. i 3. Zakona o prekršajima, koja se odnosi na oduzimanje predmeta koji su upotrijebljeni, ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja, a taj se predmet može oduzeti i kada nije vlasništvo počinitelja prekršaja. Zakon o prekršajima je objavljen u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 63/14, a tekst zakonskih odredbi na koje su se redovni sudovi pozvali je jezički jasan. Osim toga, Ustavni sud ističe da je zakonsko uređenje oblasti prekršaja nesumnjivo u javnom interesu. Država Bosna i Hercegovina ima određenu slobodu odlučivanja prilikom određivanja prekršaja, između ostalog, i pravo na izricanje zaštitnih mjera za učinjene prekršaje, kako bi se osiguralo poštovanje zakonom propisanih uvjeta. Stoga, Ustavni sud smatra da je sprječavanje kršenja tih uvjeta legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, presuda Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske od 3. jula 1995. godine, serija A, br. 296-A, stav 39. i dalje). Pri tome, s obzirom na to da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je ponašanje Deniza Zieležnika, višestrukog povratnika u činjenju prekršaja, prilikom vožnje automobila koji je u apelanticinom vlasništvu predstavljalo opasnost po život i zdravlje ljudi i da je postojala potreba da se sredstvo kojim je izvršen prekršaj od njega trajno oduzme, proizlazi da je, s obzirom na odredbu iz stava 2. člana 31. Zakona o prekršajima, predmetno vozilo trajno oduzeto s pozivom na relevantne zakonske odredbe, pri čemu je odluka prvostepenog suda o izricanju zaštitne mjere bila predmet kontrole drugostepenog suda koji je potvrdio prvostepeno rješenje. Osim toga, apelantica je, na osnovu odredaba ZKP koji se shodno primjenjuje u prekršajnom postupku, imala mogućnost protiv rješenja o oduzimanju vozila podnijeti žalbu drugostepenom sudu, dakle zakonom su propisana procesna rješenja kojima je apelantica mogla zaštititi svoju imovinu. Ustavni sud smatra da obim diskrecionog prava koji država ima da bi zaštitila javni interes, koji se u konkretnom slučaju ogleda u neophodnosti zaštite interesa opće sigurnosti i čuvanja života i zdravlja ljudi, primjenom relevantnih odredaba Zakona o prekršajima, preteže nad interesom pojedinca, odnosno da osporene odredbe zadovoljavaju kvalitet zakonitosti.
47. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 412. stav 4. ZKP propisano da će se ovjereni prijepis rješenja o oduzimanju predmeta dostaviti vlasniku predmeta ako je vlasnik poznat. U konkretnom slučaju, od Deniza Zieležnika je oduzeto vozilo koje je u apelanticinom vlasništvu. Osim vozila, oduzeta je i saobraćajna dozvola koja je glasila na apelanticino ime pa je nesporno da su javne vlasti bez dileme znale ko je vlasnik oduzete stvari. Dalje, Ustavni sud zapaža da niti iz dokaza u spisu, niti iz odgovora na apelaciju učesnika u ovom postupku nema dokaza da je apelantici dostavljen prijepis rješenja kojim je predmetno vozilo trajno oduzeto. Takvim postupanjem apelantica je lišena mogućnosti da, u skladu s odredbom člana 308. stav 5. ZKP, podnese žalbu kako bi zaštitila svoj imovinski interes, odnosno kako bi se preispitala odluka o oduzimanju predmeta. S obzirom na navedeno, suštinsko pitanje koje se postavlja pred Ustavni sud u konkretnom slučaju jeste da li je apelantici kao licu čija je imovina oduzeta pružena puna procesna zaštita prilikom oduzimanja imovine, odnosno da li je apelantica u konkretnom postupku imala adekvatnu mogućnost da zaštiti svoje imovinsko pravo pred redovnim sudovima.
48. Dakle, osporenim odredbama Zakona o prekršajima propisani su uvjeti i postupak za oduzimanje predmeta koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja, ili koji su nastali izvršenjem prekršaja. Tim je odredbama propisana i mogućnost oduzimanja predmeta koji nisu vlasništvo okrivljenog ukoliko to zahtijevaju interesi opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa ili razlozi javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Međutim, iz odredaba Zakona o prekršajima proizlazi da nije propisana obaveza saslušanja lica čija se imovina oduzima, niti takva obaveza proizlazi iz odredaba ZKP koje se shodno primjenjuju u prekršajnom postupku. Dakle, Ustavni sud uočava da lice čija se imovina oduzima od okrivljenog nema status stranke u prvostepenom postupku, odnosno nema mogućnost da radi zaštite svoje imovine predlaže dokaze, ispituje stranke i druge učesnike tokom postupka. Prema tome, sve do donošenja odluke o oduzimanju predmeta lice ne može niti znati da li će njegovi predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja biti oduzeti, niti može na bilo koji način predloženim dokazima utjecati na odluku suda, odnosno zaštititi svoju imovinu.
49. Ustavni sud dalje zapaža da, u slučaju kada sud utvrdi da je neophodno oduzimanje predmeta koji nisu vlasništvo okrivljenog (jer to zahtijevaju interesi opće sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnost robnog prometa ili razlozi javnog morala, kao i drugi slučajevi predviđeni zakonom), jedina procesna zaštita koja je na raspolaganju vlasnicima takvih predmeta jeste mogućnost podnošenja žalbe neposredno višem sudu, u konkretnom slučaju Kantonalnom sudu. Takva mogućnost proizlazi iz odredbe člana 308. stav 5. ZKP koja se prema tome i primjenjuje u prekršajnom postupku, a kojom je propisano: „Žalbu može podnijeti i osoba čiji je predmet oduzet ili od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.“
50. Stoga, s obzirom na to da apelantica nije bila obaviještena o odluci o oduzimanju njenog vlasništva, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantica nije imala na raspolaganju procesne garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čime je osporenim odlukama, u dijelu odluke o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta – putničkog motornog vozila, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
51. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer joj kao vlasnici oduzete imovine nije pružena puna procesna zaštita pred redovnim sudovima s obzirom na to da je onemogućena podnijeti žalbu protiv rješenja kojim je izrečena zaštitna mjera trajnog oduzimanja vozila koje je njeno vlasništvo i na taj način zaštititi svoje imovinske interese.
53. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka d), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević