Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2904/17 (P.B. i J.S.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokaz
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2904/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2904/17, rješavajući apelaciju P. B. i J. S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija P. B. i J. S. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 023927 17 Kž od 24. travnja 2017. godine i broj S1 3 K 023927 16 K od 13. veljače 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelanti P. B. i J. S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čitluka, koje zastupa Marko Raguž, odvjetnik iz Stoca, podnijeli su 10. srpnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 023927 17 Kž od 24. travnja 2017. godine i broj S1 3 K 023927 16 K od 13. veljače 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 13. veljače 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 023927 16 K od 13. veljače 2017. godine apelanti su proglašeni krivima da su radnjama opisanim u izreci presude počinili kazneno djelo krijumčarenja ljudi iz članka 189. stavak 2., u svezi sa člankom 29. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa su im izrečene uvjetne osude kojima su im utvrđene kazne zatvora od po šest mjeseci, koje se neće izvršiti ako apelanti u roku od dvije godine ne počine novo kazneno djelo. Od apelanata su trajno oduzeta putnička vozila bliže označena u presudi.

5. U obrazloženju presude je navedeno da su se apelanti, koji su prethodno odustali od sporazuma o priznanju krivnje koji su zaključili sa Tužiteljstvom, na ročištu za izjašnjenje o krivnji izjasnili da nisu krivi, nakon čega je predmet upućen sucu pojedincu na daljnje nadležno postupanje. Tijekom postupka izvedeni su dokazi optužbe, taksativno pobrojani u presudi, među kojima i Zapisnik o ispitivanju apelanta J. S. broj T20 0 KT 0012883 16 od 8. prosinca 2016. godine i Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog P. B. broj T20 0 KT 0012883 16 od 8. prosinca 2016. godine, kao i materijalni dokazi obrane.

6. Sud je našao neutemeljenim prigovor obrane da zapisnici o ispitivanju tada osumnjičenih apelanata J. S. i P. B. nisu pribavljeni tijekom istrage, te da su izjave dane u zabludi i teškoj nuždi. Naime, Tužiteljstvo je na glavnom pretresu kao dokaze predložilo čitanje zapisnika o ispitivanju osumnjičenih tijekom istrage, u kojima su optuženi, tada osumnjičeni, priznali počinjenje kaznenog djela. Branitelj je uz prigovor naveo da su apelanti dali iskaze u kojima priznaju počinjenje kaznenog djela iz članka 189. stavak 2. KZ s ciljem sklapanja sporazuma o priznanju krivnje kako bi se što prije okončao postupak jer su, kako je branitelj naveo, apelanti trpjeli veliku štetu zbog privremenog oduzimanja vozila.

7. Sud je ukazao na odredbu članka 78. stavak 2. točka c) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) kojom je propisano da se osumnjičeni može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, a ako to učini u prisustvu branitelja, takav je iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i bez njegove suglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnom pretresu. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju branitelj bio prisutan tijekom davanja iskaza osumnjičenih, kao i da su ti iskazi dani u vrijeme istrage, u skladu s navedenim člankom, sud ih je na prijedlog Tužiteljstva prihvatio kao dokaze. U prilog svom stavu sud je ukazao na odredbe članka 273. ZKP. Imajući u vidu da zapisnici o saslušanju optuženih sadrže sva upozorenja u skladu sa ZKP, sud je našao da se ovako dani iskazi mogu koristiti, nasuprot tvrdnjama obrane koja inzistira na činjenici da se apelanti brane šutnjom, a da su iskaze dali s ciljem zaključivanja sporazuma o priznanju krivnje. U skladu s navedenim, činjenica da su iskazi optuženih dani tijekom istrage ne mijenja njihovu dokaznu snagu, te s obzirom na to da su pribavljeni na zakonit način sud ih je prihvatio, te odbio prigovor obrane.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene izvedenih dokaza, sud je sa sigurnošću utvrdio da su apelanti počinili kazneno djelo koje im je stavljeno na teret. To prvenstveno proizlazi iz izjave svjedoka Miljenka Ereša, zaposlenika Granične policije Bosne i Hercegovine, koji je u svom iskazu (koji je sud detaljno opisao na stranici 9. presude) naveo da je radio na poslovima vođe tima, te opisao kako je na ulazu u BiH zaustavljen autobus poljskih registarskih oznaka s putnicima, među kojima je bilo i osam peruanskih državljana čije su vize istekle. Peruanskim državljanima je zapriječen ulaz u Bosnu i Hercegovinu. U međuvremenu, na navedeni granični prijelaz su došle dvije osobe i raspitivale su se kako i na koji način se mogu pribaviti vize za navedene peruanske državljane i na koji način im se može omogućiti prelazak državne granice. U sudnici je, kao jednu od tih osoba, prepoznao apelanta J. S. Dalje, sud je naveo da je pored subjektivnih cijenio i niz materijalnih dokaza (navedenih na str. 10. i 11. presude) iz kojih je izveden nedvojben zaključak da su upravo apelanti preuzeli državljane Perua kojima je zapriječen ulazak u BiH, te ih ilegalno preveli preko graničnog prijelaza u BiH. Za sud je neupitna vrijednost objektivnih dokaza s obzirom na to da su u njima sadržajno konstatirane radnje koje su poduzele ovlaštene službene osobe u sklopu svojih redovnih zaduženja. Iz svih navedenih dokaza proizlazi da su optuženi prevezli strane državljane, koji su krijumčareni i koji ne ispunjavaju zakonske uvjete za boravak u BiH, te im boravkom u pansionu apelanta J. S. omogućili boravak u Bosni i Hercegovini, te su time ostvarili sva bitna obilježja kaznenog djela za koje su optuženi.

9. Presudom apelacijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 K 023927 17 Kž od 24. travnja 2017. godine odbijene su kao neutemeljene žalbe apelanata i potvrđena je prvostupanjska presuda broj S1 3 K 023927 16 K od 13. veljače 2017. godine.

10. Apelacijsko vijeće je u odgovoru na žalbene navode apelanata da je prvostupanjski sud nezakonito dopustio izvođenje dokaza i ulaganje u spis zapisnika o ispitivanju osumnjičenih ukazalo da se odredbom članka 297. stavak 1. točka i) ZKPBiH propisuje da bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji „ako se presuda temelji na dokazu na kome se prema odredbama ovog zakona ne može temeljiti“. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi, dovoljno je da bude korišten nevaljani dokaz za donošenje presude, pa da se izvede zaključak o tome da je učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz ove točke. Dalje, istaknuto je da treba imati u vidu da nema posebnih formalnih pravila za ocjenu zakonitosti pojedinih točno određenih dokaza, nego sud, u smislu članka 10. ZKP, cijeni zakonitost svakog pojedinačnog dokaza prema okolnostima konkretnog slučaja. Shodno tome, apelacijsko vijeće je pristupilo ocjeni žalbenog prigovora obrane da je prvostupanjski sud nezakonito i zanemarujući protivljenje obrane uvrstio u spis zapisnike o ispitivanju tada osumnjičenih apelanata J. S. i P. B. Apelacijsko vijeće je stajališta da se prvostupanjski sud ispravno pozvao na odredbu članka 78. stavak 2. točka c) ZKP, te je pravilno obrazložio da je branitelj bio prisutan tijekom davanja iskaza apelanata, kao i da su ti iskazi dani tijekom istrage, što sve ukazuje na to da su dokazi zakoniti i da se na njima može temeljiti pobijana presuda. Uporište za svoju odluku prvostupanjski sud je, prema stavu apelacijskog vijeća, utemeljeno našao i u članku 273. ZKP. Budući da navedeni zapisnici o saslušanju osumnjičenih sadrže sva upozorenja u skladu s procesnim zakonom, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se tako dani iskazi mogu koristiti u postupku, pri čemu prvostupanjski sud nije u odlučujućoj mjeri utemeljio svoju odluku na iskazima apelanata iz istrage, nego ih je cijenio zajedno s drugim izvedenim dokazima. Na temelju navedenog, apelacijsko vijeće je zaključilo da su predmetni zapisnici sačinjeni na zakonom propisan način, te da se na njima može temeljiti pobijana presuda u skladu sa odredbom članka 273. stavak 3. ZKPBiH, iako obrana tvrdi suprotno.

11. U odgovoru na navode apelanata da je počinjena povreda iz članka 297. stavak 1. točka k) ZKPBiH, odnosno da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, koji potpuno činjenično i suštinski odudaraju od same izreke presude, apelacijsko vijeće je navelo da je nakon analize izreke pobijane presude ocijenilo da je ona dovoljno jasna i razumljiva, te da razlozi iz obrazloženja nisu proturječni. Ocijenjeno je da su forma i sadržaj presude u skladu sa odredbama procesnog zakona, te da ni u tom pogledu nije bilo kršenja zakona. Istaknuto je da je činjenični opis iz izreke pobijane presude u dovoljnoj mjeri jasan, određen i potpun, te da sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente kaznenog djela za koje su optuženi u prvostupanjskom postupku proglašeni krivima. Također, apelacijsko vijeće je stava da dokazi Tužiteljstva u cijelosti dokazuju da je predmetno kazneno djelo počinjeno na način, u vrijeme i na mjestu kako je navedeno u izreci presude, kao i da je prvostupanjski sud u svom obrazloženju dao logične i dostatne razloge za svoju odluku. Dalje, apelacijsko vijeće smatra da su u pobijanoj presudi dani razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj kaznenopravnoj stvari, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, odnosno da je prvostupanjski sud dao detaljno obrazloženje u odnosu na oba apelanta, na način da je iznio svoje stajalište u pogledu razloga koji su opredijelili sud za donošenje odluke.

12. Apelacijsko vijeće je, razmatrajući žalbene prigovore apelanata koji ukazuju da je činjenično stanje iz pobijane presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno, došlo do zaključka da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na temelju kojih je donesena osuđujuća presuda u odnosu na optužene. Navedeno je da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve dokaze kako subjektivne tako i materijalne, u skladu sa odredbama procesnog zakona, primjenjujući, prije svega, načelo pretpostavke nevinosti iz članka 3. ZKP koja utjelovljuje opće načelo prava prema kojem Tužiteljstvo snosi teret dokazivanja krivnje. Također, primjenom načela slobodne ocjene dokaza prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, te je pobijana presuda pravilno koncentrirana na ispitivanje i ocjenu dokaza na kojima se temelji odluka suda, tako da ni na taj način nije došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. U pogledu izjave svjedoka Miljenka Ereša, apelacijsko vijeće je prihvatilo stajalište prvostupanjskog suda da je iskaz ovog svjedoka pouzdan i objektivan jer je i pored proteka vremena i svakodnevne cirkulacije putnika na graničnom prijelazu sasvim logično da se ne može sjetiti svih pojedinosti, ali da su se događaji koje je opisivao dogodili upravo na način kako je to svjedok i naveo. Pri tome je posebno cijenjeno da je svjedok prepoznao apelanta J. S. na glavnom pretresu kao jednu od osoba koje su se kritične prilike raspitivale za vize, što upućuje na zaključak da je iskaz svjedoka istinit i usmjeren prvenstveno na utvrđivanje istine. Nasuprot žalbenim navodima, apelacijsko vijeće je stajališta da iskaz ovog svjedoka nije bezvrijedan niti nepotreban, nego je pružio korisne informacije u pogledu dolaska autobusa, među kojima je bilo i osam peruanskih državljana čije su vize istekle, te u svezi s dolaskom dvije osobe na granični prijelaz koje su se raspitivale kako i na koji način se mogu pribaviti vize za spomenute peruanske državljane i na koji način im se može omogućiti prelazak državne granice, koje, kada se analiziraju zajedno sa uloženim materijalnim dokazima, daju jasnu sliku inkriminiranog događaja.

14. Apelacijsko vijeće je, na koncu, zaključilo da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza na pouzdan način utvrdio sve odlučne činjenice na temelju kojih je došao do zaključka da su se u radnjama apelanata stekla sva zakonska obilježja kaznenog djela za koje su proglašeni krivima, te da u žalbama nisu ponuđeni valjani argumenti kojim bi se ozbiljnije doveli u pitanje u svemu ispravni i utemeljeni zaključci pobijane presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da su pobijanim odlukama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

16. Tvrde da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno utvrđenim činjenicama, odnosno da je presuda rezultat arbitrarstva i previše slobodne ocjene činjenica, kao i da je prilikom njezinog donošenja počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka koja se sastoji u tome što se presuda temelji na dokazu na kojem se prema zakonu ne može temeljiti (zapisnici o saslušanju osumnjičenih) i u tome što je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude.

17. Dalje, tvrde da su pobijane presude rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 299. ZKP) jer sudovi nisu na valjan način utvrdili odlučne činjenice o kaznenom djelu koje se optuženicima stavlja na teret, odnosno iz provedenih dokaza je izveden pogrešan zaključak o utvrđenim činjenicama, opterećeni nezakonitim dokazima koji se nalaze u spisu. Pobijaju i kvalitetu iskaza svjedoka Miljenka Ereša, kao i ocjenu materijalnih dokaza.

18. Osim toga, smatraju da drugostupanjski sud nije na valjan način cijenio žalbene prigovore, nego se neutemeljeno priklonio razlozima iz prvostupanjske presude, a trebalo je u skladu sa zakonskim načelom in dubio pro reo zbog nedostatka dokaza apelante osloboditi od optužbe. II.Odgovor na apelaciju

19. Sud BiH i Tužiteljstvo su u odgovoru na apelaciju istaknuli da nisu utemeljeni navodi apelanata o navodnim povredama prava na koja su se pozvali u apelaciji, te su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu. U odgovorima je posebno napomenuto, a u svezi s navodima o nezakonitim dokazima, da je apelacijsko vijeće utvrdilo da se prvostupanjski sud ispravno pozvao na odredbu članka 78. stavak 2. točka c) ZKP, da je pravilno navedeno u pobijanoj presudi da je branitelj bio prisutan tijekom davanja iskaza osumnjičenih – apelanata, te da su ti iskazi dani u vrijeme istrage, što ukazuje da su dokazi zakoniti i da se na njima može temeljiti pobijana presuda. Istaknuto je i da su redovni sudovi tijekom postupka vodili računa o svim pravima koja apelantima pripadaju prema zakonu.

V.Relevantni propisi

20. Kazneni zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Kaznenog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Krijumčarenje osoba Članak 189.

(1) Tko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugoga kakve koristi, nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih osoba preko državne granice ili tko u tu svrhu načini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili osobne isprave kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Tko vrbuje, preveze, skrije, pruži zaštitu ili na drugi način omogući boravak krijumčarenih osoba u Bosni i Hercegovini kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je djelo iz stavaka (1) i (2) ovoga članka počinjeno u sastavu organizirane grupe ili grupe za organizirani kriminal, zlouporabom službenog položaja ili na način kojim se ugrožava život, zdravlje ili sigurnost krijumčarenih osoba ili je prema njima postupano u svrhu iskorištavanja ili na drugi nečovječan ili ponižavajući način, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

(4) Kaznom iz stavka (3) ovoga članka kaznit će se i tko djelo iz stavaka (1) i (2) ovoga članka počini prema osobi koja nije navršila 18 godina života.

(5) Ako je uslijed djela iz stavaka (1) i (2) ovoga članka nastupila smrt jedne ili više krijumčarenih osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

(6) Predmeti ili prijevozna sredstva uporabljeni za počinjenje djela bit će oduzeti.

21. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 78.

Pouka osumnjičeniku o njegovim pravima (1) Kada se osumnjičenik prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godinu rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, jedinstveni matični broj građana državljanina Bosne i Hercegovine, čime se zanima, kakve su mu obiteljske prilike, je li pismen, kakve je škole završio, je li, gdje i kada služio vojsku ili ima li čin rezervnog vojnog starješine, vodi li se u vojnoj evidenciji i kod kojeg tijela nadležnog za poslove obrane, je li odlikovan, kakvog je imovnog stanja, je li, kada i zašto osuđivan, je li i kada je izrečenu kaznu izdržao, vodi li se protiv njega postupak za koje drugo kazneno djelo, a ako je maloljetan, tko mu je zakonski zastupnik. Osumnjičenik će se poučiti da je dužan odazvati se pozivu i odmah priopćiti svaku promjenu adrese ili namjeru promjene prebivališta, a upozorit će se i na posljedice ako tako ne postupi.

(2) Na početku ispitivanja osumnjičeniku će se priopćiti za koje se kazneno djelo tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima: […]

c) da se može izjasniti o djelu za koje se tereti i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u nazočnosti branitelja, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz u glavnoj raspravi i da bez njegove suglasnosti može biti pročitan i korišten u glavnoj raspravi, […] Članak 273.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza […] (3) Ako se tijekom glavne rasprave optuženik koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju obranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženika danom u istrazi može se, po odluci suca ili predsjednika vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo ako je optuženik prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren sukladno članku 78. stavak (2) točka c) ovoga zakona.

Članak 281.

Dokazi na kojima se presuda temelji (1) Sud presudu temelji samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz posebice i u vezi s ostalim dokazima i temeljem takve ocjene zaključiti je li neka činjenica dokazana.

Članak 297.

Bitne povrede odredaba kaznenog postupka 1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:

[…]

i) ako se presuda temelji na dokazu na kojem se po odredbama ovoga Zakona ne može temeljiti presuda, […]

k) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

(2) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji i ako Sud tijekom glavne rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 023927 17 kž od 24. travnja 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelanti su pobijanu presudu primili 15. svibnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 10. srpnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

27. Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.

29. U konkretnom slučaju se radi o kaznenom postupku u kojem su apelanti proglašen krivima za kazneno djelo propisano zakonom, te im je izrečena uvjetna osuda. Dakle, u postupku je utvrđivana utemeljenost kaznene optužbe protiv apelanata, pa proizlazi da u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

30. Ustavni sud zapaža da apelanti povredu prava na pravičan postupak vide u navodnom korištenju nezakonitih dokaza, odnosno dokaza na kojima se nije mogla utemeljiti presuda, te u njihovoj proizvoljnoj ocjeni, što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Apelanti su također istaknuli da zbog toga što su sudovi proizvoljno i na njihovu štetu ocijenili dokaze izvedene na glavnom pretresu nije poštovano načelo in dubio pro reo.

31. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stajalištu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

32. Ustavni sud u pogledu navoda apelanata koji problematiziraju ocjenu dokaza, prije svega, podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima, broj 1996-II, stavak 78.). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu svezu. Zatim, prema stajalištu Europskog suda, mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za pobijanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Europski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. siječnja 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 90., od 10. ožujka 2009. godine).

33. Dovodeći u svezu prethodno iznesena stajališta s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom izveden veliki broj dokaza koje su predložili kako obrana tako i Tužiteljstvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj svezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Sud BiH detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je izvan razumne sumnje utvrđeno da su apelanti počinili kazneno djelo za koje su proglašeni krivima, pri čemu je sud za svoje stajalište dao jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Također, apelacijsko vijeće je dalo jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, zbog čega je potvrdilo prvostupanjsku presudu. Iz obrazloženja pobijanih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba članka

281. ZKP koja propisuje na kojim dokazima se presuda temelji. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženju pobijane presude apelacijskog vijeća Suda BiH je ukazano da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada se pozvao na odredbu članka 78. stavak 2. točka c) ZKP, te obrazložio da je branitelj bio prisutan tijekom davanja iskaza apelanata, kao i da su ti iskazi dani tijekom istrage, što sve ukazuje da su dokazi zakoniti i da se na njima može temeljiti pobijana presuda, za što je našao uporište i u članku 273. ZKP.

34. Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je prvostupanjski sud prekoračio načelo slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostupanjskog suda, koju je potvrdilo i apelacijsko vijeće, nije bila očito proizvoljna. Ustavni sud, također, nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za kaznenu odgovornost apelanata došlo do zanemarivanja obveze suda da vodi računa o načelu in dubio pro reo. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Ostali navodi

35. Apelanti smatraju da su im pobijanim odlukama povrijeđena i prava iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju navedenih prava posebno ne obrazlažu, nego da ih temelje na istim navodima koje su istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neutemeljeni.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja pobijane presude utvrdio da kaznenopravna odgovornost apelanata za kazneno djelo za koje su proglašeni krivima i osuđeni nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj svezi, iz kojih je izvan razumne sumnje proistekao zaključak da su apelanti počinili kazneno djelo koje im je stavljeno na teret.

37. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 14. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelanti kršenje tih prava temelje na istim navodima koje su istakli u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2904/17 (P.B. i J.S.) | Sudska praksa | Aktio