Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2025/18 (N. M.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Šta se ne smatra domom
  • Pojam doma
  • Miješanje u pravo na dom
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2025/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2025/18, rješavajući apelaciju Nade Muratović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Muratović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 V 158703 17 Rev od 18. januara 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 158703 13 Gž od 18. oktobra 2016.

godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 V 158703 10 V od 15. novembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nada Muratović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sulejman Hadžibegović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 V 158703 17 Rev od 18. januara 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 158703 13 Gž od 18. oktobra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 V 158703 10 V od 15. novembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Z. M. (u daljnjem tekstu: predlagatelj) zatraženo je 25. jula 2019. i 9. augusta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su 31. jula 2019, 5. augusta 2019. i 23. augusta 2019. godine odgovore na apelaciju. Predlagatelj nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Predlagatelj je 2. septembra 2010. godine podnio prijedlog za određivanje njega kao nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 V 158703 10 V od 15. novembra 2012. godine za nositelja stanarskog prava na predmetnom stanju (tj. stanu u Sarajevu pobliže opisanom u izreci rješenja) određen je predlagatelj, a apelantici je prestalo svojstvo sunositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 20. Zakona o stambenim odnosima propisano da po razvodu braka raniji bračni drugovi, koji su nositelji stanarskog prava, treba da se sporazumiju koji će od njih biti nositelj stanarskog prava, te da u nedostatku takvog sporazuma o tome odlučuje sud, vodeći pri tome računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. U vezi s tim je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je predlagatelj za vrijeme trajanja bračne zajednice sa apelanticom, rješenjem od 10. marta 1983. godine, dobio na korištenje predmetni stan. Zatim da je apelantica zajedno s malodobnim sinom napustila predmetni stan u aprilu 1992. godine, te se nastanila u Republici Sloveniji, a zatim u Republici Austriji. Općinski sud je utvrdio da je predlagatelj podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed i da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 30. aprila 1999. godine dopušteno vraćanje predmetnog stana u posjed predlagatelju, te da je 18. septembra 2001. godine taj stan predat u posjed apelantici, koja je ključeve od stana predala predlagatelju. Nadalje, navedeno je da je brak stranaka razveden odlukom Okružnog suda za građanska prava u Grazu, Republika Austrija, te da je predlagatelj zaključio bračnu zajednicu u kojoj ima dvoje djece, a apelantica je zaključila vanbračnu zajednicu iz koje ima jedno malodobno dijete. Zatim je utvrđeno da stranke nemaju u vlasništvu nekretnine na području Kantona Sarajevo, da je predlagatelj suposjednik i sukorisnik njive površine 500.00 m na području općine Živinice, da je predlagatelj penzioner sa austrijskom invalidskom penzijom i primanjima u iznosu od 925,71 EUR, da je apelantica državljanka Republike Austrije gdje je nastanjena i radi, te ostvaruje primanja u iznosu od 516,00 EUR. Općinski sud je također utvrdio da je dijete stranaka punoljetno, te da živi samo i da se samostalno izdržava. U konačnici, Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je predlagatelj, nakon povrata stana, izvršio ulaganja u stan u iznosu od 14.225,00 KM. Slijedom navedenog, a naročito uzimajući u obzir činjenicu da je predmetni stan na korištenje 1983. godine dobio predlagatelj, Općinski sud je zaključio da je prijedlog osnovan. Pri tome je naglasio da u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je utvrđeno da apelantica živi u Republici Austriji, nije potrebno odlučivati o njenom nužnom smještaju.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 V 158703 13 Gž od 18. oktobra 2016. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje.

9. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao da, shodno odredbi člana 20. Zakona o stambenim odnosima, prilikom odlučivanja o nositelju stanarskog prava nakon razvoda braka sud mora voditi računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima zbog kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima. Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te, s obzirom na to da apelantica ostvaruje primanja od oko 516,00 EUR za četiri sata radnog vremena i ima obavezu izdržavanja jednog djeteta, dok je predlagatelj u invalidskoj penziji zbog oboljenja srca i u novom braku ima dvoje djece koje je obavezan izdržavati, zaključio da su vanparnične stranke u približno jednakim socijalnim i materijalnim prilikama. Kantonalni sud je nadalje naveo da je neosnovan apelanticin žalbeni navod da prvostepeni sud nije cijenio činjenicu da je predmetni stan predat u posjed njoj. U vezi s tim je istakao da je prijedlog za povrat predmetnog stana podnio predlagatelj i da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 30. aprila 1999. godine potvrđeno da je predlagatelj nositelj stanarskog prava na tom stanu, te da iz zapisnika o predaji stana proizlazi da je u posjed stana uvedena apelantica, ali kao supruga nositelja stanarskog prava. Pri tome je naglasio da je u tom momentu već postojala pravosnažna presuda o razvodu braka između apelantice i predlagatelja. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je do razvoda braka došlo zbog toga što je bila izložena fizičkom i psihičkom maltretiranju, s obzirom na to da iz presude kojom je razveden njen brak s predlagateljem proizlazi da je donesena na osnovu saglasnih izjava parničnih stranaka o trajno poremećenom bračnom odnosu i daljnjim nemogućim zajedničkim životom. Pri tome je istakao da u predmetnom sudskom spisu postoji i krivična presuda kojom je predlagatelj proglašen krivim za krivično djelo zadavanja tjelesne ozljede apelantici, ali da ta presuda, niti druga eventualna zlostavljanja ili maltretiranja, nisu isticana niti su cijenjena prilikom donošenja odluke u postupku razvoda braka. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da prilikom donošenja odluke prvostepeni sud nije cijenio okolnost da predlagatelj ima prebivalište u Republici Austriji, te je naglasio da je sud cijenio navedenu okolnost u korelaciji sa ostalim dokazima. U vezi s tim je istakao da je nesporno da je nakon povrata stana predlagatelj u njegovu sanaciju i adaptaciju uložio znatna finansijska sredstva, te da je, nakon što je promijenio bravu, isključivo on koristio predmetni stan, kao i da predlagatelj ima boravište u Republici Austriji, dok apelantica u toj zemlji ima i prebivalište i državljanstvo, koje okolnosti je prvostepeni sud pravilno cijenio. Pri tome je naglasio da je apelantica prijavljena na predmetnom stanu, međutim, zaključio je da je to samo formalno, s obzirom na to da iz izvedenih dokaza proizlazi da apelantica ne koristi predmetni stan od 2001. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelanticina tvrdnja da protivnik predlagatelja ima zemljište u Živinicama nema utjecaj na drugačije rješavanje predmetne pravne stvari, s obzirom na to da u toku postupka nije dokazano, osim postojanja urbanističke saglasnosti i odobrenja za gradnju, da je predlagatelj na tom zemljištu izgradio nekretninu, odnosno da je na taj način riješio svoje stambeno pitanje. U konačnici, Kantonalni sud je izveo zaključak da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 20. stav l. Zakona o stambenim odnosima kada je za nositelja stanarskog prava odredio predlagatelja, imajući u vidu stambene potrebe oba bračna druga koja su zasnovala nove bračne, odnosno vanbračne zajednice u kojima imaju djecu, činjenicu da je njihovo zajedničko dijete punoljetno i da se samostalno izdržava, da je njihov brak, na osnovu saglasne izjave obje strane, razveden uslijed poremećenog bračnog odnosa, te da je pri tome pravilno cijenio socijalne prilike oba bračna druga.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 V 158703 17 Rev od 18. januara 2018. godine odbijena je apelanticina revizija.

11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te istakao da su, s obzirom na stambene prilike oba bračna partnera i članova njihovog porodičnog domaćinstva, prvenstveno činjenicu da njihovo zajedničko dijete živi odvojeno od roditelja u Republici Austriji, njihovih materijalnih prilika, te činjenicu da je stan dobio predlagatelj, a da apelantica kao državljanka Republike Austrije živi u drugoj zemlji, sudovi pravilno ocijenili da postoje razlozi koji daju prednost predlagatelju da zadrži stanarsko pravo na dotada zajedničkom stanu. Pri tome je istakao da apelanticini navodi da je do razvoda braka došlo zbog predlagateljevog ponašanja prema njoj nisu navedeni u presudi kojom je njihov brak razveden, pa ih sudovi nisu ni cijenili prilikom donošenja odluke. U konačnici je istakao da u toku postupka nije utvrđeno da je predlagatelj svoje stambene potrebe riješio izgradnjom kuće na parceli u Živinicama na kojoj je suvlasnik, niti da u toj kući stanuje, te da u toj fazi postupka to nije ni bitno jer je suprotno činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova za koja je taj sud vezan. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navodi da je stav Kantonalnog suda da je samo formalno prijavljena na predmetnoj nekretnini arbitraran, te da taj sud zanemaruje povezanost između predlagateljevog nasilja prema njoj i razvoda njihovog braka. Također navodi da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da za svoju odluku nije dao jasno i precizno obrazloženje. Apelantica navodi da osim predmetnog stana nema drugo mjesto stanovanja u Bosni i Hercegovini, pa je očigledno da je s predmetnim stanom ostvarila jake veze i da on predstavlja njen dom, te da u konkretnom slučaju nije uspostavljena proporcionalnost između njenog prava na dom i prava njenog supruga, koji za razliku od nje ima drugu imovinu i u Republici Austriji ostvaruje veće prihode od nje. U konačnici, apelantica navodi da je drugostepeni sud donio odluku o njenoj žalbi nakon skoro četiri godine, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

II.Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da su apelanticini navodi neosnovani i da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na dom.

14. Kantonalni sud je naveo da su osporene odluke donesene bez povrede odredaba na koje se apelantica poziva, te da su odluke preispitivane u fazama kako je to propisano zakonom.

15. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje i dom, te je predložio da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 20.

Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima.

[…]

17. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

[…] U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 V 158703 17 Rev od 18. januara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 5. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2018. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i suđenje u razumnom roku kao jedan od segmenata tog prava, i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na određivanje nositelja stanarskog prava, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

26. U odnosu na apelanticine navode da je u osporenoj presudi proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i da za svoju odluku sud nije dao jasno i precizno obrazloženje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim navodima, za svoje odluke dali jasna i detaljna obrazloženja koja Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim, te da su prilikom odlučenja cijenili sve okolnosti propisane odredbom člana 20. Zakona o stambenim odnosima. Naime, redovni sudovi su smatrali da se apelantica i predlagatelj nalaze u približno jednakim socijalnim i materijalnim prilikama, te su, uzimajući u obzir da je predlagatelj uložio znatna finansijska sredstva u sanaciju i adaptaciju predmetnog stana i da ga je on koristio, za razliku od apelantice koja je stan napustila 1992. godine, zaključili da u konkretnom slučaju postoje razlozi koji daju prednost predlagatelju da zadrži stanarsko pravo na predmetnom stanu. Pri tome su sudovi imali u vidu činjenicu da je apelantica državljanka Republike Austrije gdje je nastanjena i radi, dok sa druge strane predlagatelj, koji je penzioner, u navedenoj državi ima samo prebivalište. Ustavni sud zapaža da su u pogledu apelanticinih navoda da je do razvoda braka između nje i predlagatelja došlo zbog predlagateljevog ponašanja prema njoj sudovi istakli da to nisu okolnosti koje su navedene kao razlog u postupku razvoda braka. Redovni sudovi su također naglasili da činjenica da predlagatelj posjeduje zemljište sa urbanističkom i građevinskom dozvolom nije dokaz da je na tom zemljištu zaista i izgrađen stambeni objekt, odnosno da je predlagatelj izgradnjom stambenog objekta na tom zemljištu riješio svoje stambeno pitanje. Dovodeći u vezu odlučenje redovnih sudova sa odredbom člana 20. Zakona o stambenim odnosima, kao i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne nalazi proizvoljnost u primjeni navedene zakonske odredbe.

29. U vezi sa apelanticinim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog vanparničnog postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

30. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut predlagateljevim prijedlogom 2. septembra 2010. godine i da je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 V 158703 17 Rev od 18. januara 2018. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao sedam godina i četiri mjeseca.

31. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o vanparničnom postupku koji je za predmet imao određivanja nositelja stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da se radilo o naročito složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se iz dokaza u spisu ne može zaključiti da je apelantica na bilo koji način utjecala na dužinu trajanja postupka. S obzirom na to da se u predmetnom postupku odlučivalo o nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu nakon razvoda braka između apelantice i predlagatelja, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od značaja za apelanticu. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da su redovni sudovi namjerno odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na apelanticinu štetu. Ustavni sud ukazuje da se razumnost trajanja postupka mora cijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka, a koje apelantica u konkretnom slučaju navodi, ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku u periodu od oko sedam godina donijeli tri meritorne sudske odluke na tri sudske instance. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu posebno da je apelantica do konačne odluke došla prije podnošenja apelacije, da je postupak ukupno trajao oko sedam godina u kojem periodu su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, odnosno da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelanticinu štetu, Ustavni sud, uprkos činjenici da se radilo o postupku koji je od značaja za apelanticu i koji nije naročito složene prirode, ne nalazi da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštovanje doma

33. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

34. Prvo pitanje koje treba razmotriti jeste pitanje da li apelantica može argumentirano tvrditi da je imala pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, odnosno da li se sporni stan može smatrati njenim domom u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li mjere na koje apelantica ukazuje predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog „doma“. Nakon toga treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj i da li je bio neophodno u demokratskom društvu.

35. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f) i Kroon protiv Holandije, stav 31). Pojam „dom“ nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu, već predstavlja quaestio facti koje zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, inter alia i od postojanja dovoljnih i trajnih veza s određenim mjestom (prostorom). Ustavni sud ukazuje da riječ dom obuhvata i drugi dom, tamo gdje postoji snažna emocionalna vezanost za taj drugi dom. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Demades protiv Turske (vidi Evropski sud, Demades protiv Turske, presuda od 31. jula 2003. godine, tačke 31-34) zaključio da nije uvijek moguće precizno procijeniti šta za nekoga predstavlja dom, budući da neko može da živi na dvije lokacije i da uspostavi čvrste emocionalne veze s drugim domom, da ga, zapravo, tretira kao pravi dom.

36. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz činjeničnog supstrata predmetnog postupka proizlazi da je apelantica napustila predmetni stan u aprilu 1992. godine i da se sa svojim malodobnim sinom nastanila u Republici Austriji. Ustavni sud, također, primjećuje da je apelantica uvedena u posjed predmetnog stana 18. septembra 2001. godine, ali kao supruga predlagatelja kojem je potvrđeno svojstvo nositelja stanarskog prava (iako je brak između nje i predlagatelja već bio razveden), te da je apelantica ključeve od spornog stana predala predlagatelju. U konačnici, Ustavni sud zapaža da je apelantica stekla državljanstvo Republike Austrije, gdje je nastanjena i radi. Slijedom navedenog, proizlazi da je apelantica, u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, izgubila vezu s predmetnim stanom s obzirom na to da je stekla dom na drugom mjestu, odnosno u Republici Austriji (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3838/15, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Iz činjenica predmetnog postupka se također ne može zaključiti da je apelantica na bilo koji način nastavila koristiti predmetni stan, odnosno da je s predmetnim stanom održala čvrste emocionalne veze da bi se mogao smatrati njenim „drugim domom“.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim domom zbog čega se apelanticini navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ukazuju neosnovanim.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i detaljna obrazloženja, a primjena odredbe člana 20. Zakona o stambenim odnosima se u okolnostima konkretnog slučaja ne ukazuje proizvoljnom. Osim toga, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su u periodu od oko sedam godina donesene tri meritorne odluke na tri sudske instance, a iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelanticinu štetu.

39. Ustavni sud, također, smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je apelantica stekla dom na drugom mjestu, a iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi da je s predmetnim stanom održala čvrste emocionalne veze da bi se mogao smatrati njenim „drugim domom“, iz kog razloga se predmetni stan ne može smatrati njenim domom u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević