Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3975/17 („FRUCTAL“ Živilska industrija d.o.o.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stečaj
- Likvidacija
- Nekretnina
- Pasivna legitimacija
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3975/17
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3975/17, rješavajući apelaciju „Fructala“ Živilska industrija d.o.o. Ajdovščina, Republika Slovenija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Fructala“ Živilska industrija d.o.o. Ajdovščina, Republika Slovenija, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 056696 16 Rev od 1. juna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 056696 15 Pž od 5. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 056696 11 Ps 2 od 2. novembra 2015. godine.
Odbacuje se apelacija koju je podnijela advokatica Vinka Gutić u ime „Fructala“ Živilska industrija d.o.o. Ajdovščina, Republika Slovenija, protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 056696 16 Rev od 1. juna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 056696 15 Pž od 5.
oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 056696 11 Ps 2 od 2. novembra 2015. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Fructal“ Živilska industrija d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ajdovščine, Republika Slovenija, kojeg zastupa Sead Miljković, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 056696 16 Rev od 1. juna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 056696 15 Pž od 5. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 056696 11 Ps 2 od 2. novembra 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3975/17.
2. Protiv istih presuda apelaciju je 20. septembra 2017. godine podnijela advokatica Vinka Gutić iz Lukavca. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4005/17.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3975/17.
4. Budući da uz apelaciju broj AP 4005/17 nije dostavljena punomoć za apelantovo zastupanje pred Ustavnim sudom kako je to propisano članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopisom od 21. maja 2019. godine zatraženo je od advokatice Vinke Gutić da otkloni navedeni nedostatak u roku od osam dana od dana prijema dopisa.
5. Dopis od 21. maja 2019. godine je vraćen Ustavnom sudu sa naznakom da je advokatica Vinka Gutić umrla.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, „Frigosa“ d.o.o. u stečaju Čelić, te „Fabrike duhana“ d.d. Sarajevo i Općine Čelić, koju zastupa Zajedničko pravobranilaštvo tuženog za općine Čelić, Teočak, Sapna i Doboj Istok (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 20. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju broj AP 3975/17. Od „Frutexa“ d.o.o. u stečaju Čelić zatraženo je 24. septembra 2019. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
7. Traženi odgovori su dostavljeni Ustavnom sudu.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Prvostepenom presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 056696 11 Ps 2 od 2. novembra 2015. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženih „Frigos“ d.o.o. u stečaju Čelić i „Frutex“ d.o.o. u stečaju Čelić (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), uz učešće umješača na strani tuženih „Fabrike duhana“ d.d. Sarajevo i Općine Čelić, stavom I izreke odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da stečajnu masu prvotuženog i drugotuženog ne čine nekretnine, proizvodna, neproizvodna oprema i stvari pobliže označene u izreci presude, pa da su tuženi dužni trpjeti da se navedene nekretnine, oprema i stvari imaju izlučiti ili izdvojiti iz stečajne mase prvotuženog i drugotuženog i predati u posjed apelantu slobodne od lica i stvari u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II izreke odbačen je kao nedopušten alternativno postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na Općinu Čelić kojim je apelant tražio da se nekretnine, proizvodna i neproizvodna oprema i stvari pobliže navedene u petitu tužbe predaju u posjed apelantu slobodne od lica i stvari u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Stavom III izreke odbačen je kao nedopušten alternativno postavljen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženi obavežu platiti tužiocu obeštećenje za imovinu preciziranu u stavu I petita tužbe u iznosu od 29.933.638, 30 KM, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom IV, alineja prva izreke, obavezan je apelant da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.238.815,60 KM u roku od 30 dana od dana prijema prepisa odluke. Alinejom drugom stava IV izreke obavezan je apelant da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 330.644,02 KM u roku od 30 dana od dana prijema prepisa odluke. Alinejom trećom stava IV izreke preostali dio zahtjeva prvotuženog i drugotuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenih iznosa su odbijeni.
10. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Rješenjem Kantonalnog suda broj St.8/02 od 11. marta 2002. godine otvoren stečajni postupak nad imovinom prvotuženog, kojeg je 1996. godine osnovalo 89 osnivača (uposlenika prvotuženog), sa ulozima sa po 500,00 DEM, što čini osnovni kapital od 44.500,00 DEM, sa kojim je Općina Čelić zaključila Ugovor o privremenom korištenju imovine broj 07-457/96 od 1. juna 1996. godine, na osnovu kojeg je novoosnovano društvo dobilo na privremeno korištenje imovinu poslovne jedinice „Fructal“ p.o. Živilska industrija Ajdovščina, Tovarna ,,Frigos“ Čelić, a koja se sastojala od zemljišta, građevina, opreme, alata i inventara, i to do okončanja postupka sukcesije bivše SFRJ i u skladu s dogovorom između države Slovenije i RBiH; da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 9/02 od 10. juna 2002. godine otvoren stečajni postupak nad imovinom drugotuženog, kojeg su 1997. godine osnovali prvotuženi i privredni subjekt ,,Cenex“ d.o.o. Sarajevo sa ulozima od po 50% kapitala; da je apelant pravni sljednik RO ,.Fruktal“ Ajdovščina OOUR Čelić (u nizu neprekinutih registracija pravnog subjekta) i da je sa 31. decembrom 1990. godine imao pravo korištenja, raspolaganja i upravljanja na nekretninama bliže označenim u izreci presude, kao i da je imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva bila iskazana u knjigovodstvu i bilansu stanja preduzeća „Fruktal“ na dan 31. decembar 1991. godine, te da apelantovom privatizacijom i upisom promjene oblika poslovanja i naziva firme u registru Okružnog suda u Novoj Gorici Rješenjem broj 601/95 od 1. marta 1996. godine nije došlo do privatizacije predmetne imovine jer je ona na osnovu Ugovora o uspostavljanju vanbilansne evidencije sredstava i uvjetničkih obaveza preduzeća prema Fondu broj 27-95/065 od 25. oktobra 1995. godine, zaključenog između Fonda R. Slovenije za razvoj DD i „Fruktala“ p.o. Ajdovščina, izdvojena iz bilansa „Fruktala“, i to sve nekretnine i oprema, kao i ostala nabrojana sredstva koja su predmet tužbenog zahtjeva u predmetnoj parnici i ona se vode vanbilansno; da je predmetni ugovor ostao na snazi i nakon što je Zakonom o prijenosu ovlaštenja, prava i obaveza slovenačkog razvojnog društva i o prestanku Agencije R. Slovenije za prestrukturiranje i privatizaciju na osnovu zakona iz 2004. godine izvršen prijenos ovlaštenja i prava slovenačkog razvojnog društva DD u likvidaciji s područja vlasničke transformacije na DSU Društvo za savjetovanje i upravljanje DOO, te da iz zakonskih odredbi slijedi da su sva ovlaštenja i prava sa slovenačkog razvojnog društva u likvidaciji prenesena na DSU DOO, a aneksom 9. ugovora od 23. oktobra 2014. godine prenesena je ugovorna obaveza na apelanta da vrši sva ovlaštenja u pogledu vlasničke transformacije i privatizacije predmetne imovine; da je izlučenje iz stečajne mase tuženih apelant kao izlučni povjerilac zatražio pisanim prijavama i kod jednog i kod drugog tuženog nad kojim su otvoreni stečajni postupci, a koja su mu potraživanja osporena i upućen je na parnicu, nakon čega je apelant i pokrenuo parnične postupke radi izlučenja svoje imovine iz stečajne mase, a koji su postupci spojeni i vode se pod jednim brojem u ovoj parnici.
11. Nadalje, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda slijedi da je Kantonalni sud Presudom broj 03 0 Ps 005016 10 Pž od 20. januara 2011. godine kao drugostepeni sud, odlučujući o žalbi Općine Čelić kao tužiteljice u tom predmetu protiv prvotuženog na čijoj je strani drugotuženi bio umješač, a koji parnični postupak je Općina Čelić pokrenula radi izlučenja imovine iz stečajne mase prvotuženog (ona je predmet izlučnog zahtjeva tužioca u predmetnom postupku), preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev utvrdivši da tužiteljica, dakle Općina Čelić ima pravo na izlučenje predmetne imovine iz stečajne mase prvotuženog bliže označene u izreci navedene presude. Kantonalni sud je takav stav zasnovao na odredbama člana 3. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja), zatim na odredbama Sporazuma o pitanjima sukcesije i Odluke o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navedeno je da iz citiranih zakonskih odredbi slijedi da Općina Čelić posjeduje aktivnu legitimaciju da traži izlučenje predmetne imovine iz stečajne mase prvotuženog, a da pri tome i nije potrebno da je vlasnik imovine čije izlučenje traži. Ovo iz razloga što imovina koju Općina Čelić traži tužbenim zahtjevom u tom sporu ne pripada prvotuženom, pa ni u stečajnom postupku nije mogla predstavljati stečajnu masu, a potom i iz razloga što je Općina Čelić, shodno navedenim zakonskim odredbama, stekla pravo da upravlja imovinom poslovne jedinice iz Slovenije, konkretno apelanta u predmetnoj parnici „Fructal“ Živilska industrija d.o.o. Ajdovščina, sve do rješavanja u postupku sukcesije, a i pravo koje je prvotuženi na osnovu ugovora iz 1996. godine stekao na predmetnoj imovini je bilo samo privremenog karaktera. Ovakav stav Kantonalnog suda potvrđen je Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 117272 12 Rev od 10. januara 2013. godine. Stoga je stečajno vijeće Općinskog suda u stečajnom postupku u predmetu broj 32 0 St. 081589 01 St, u postupku izvršavanja pravosnažne presude Kantonalnog suda kojom je utvrđeno pravo Općine Čelić na izlučenje imovine iz stečajne mase prvotuženog kao stečajnog dužnika, donijelo zaključak na sjednici stečajnog vijeća od 11. marta 2014. godine kojim je naloženo stečajnom upravniku da izvrši predaju izlučnom povjeriocu Općini Čelić imovine popisane i identificirane od Komisije za identifikaciju i predaju nepokretne imovine zapisnikom od 1. februara 2014. godine i od 21. decembra 2014. godine.
12. Općinski sud je u predmetnoj parnici dalje utvrdio da je navedena komisija nakon izvršene identifikacije nepokretne imovine i pokretnih stvari izvršila popis skoro svih pokretnih stvari i nepokretne imovine, odnosno 99% imovine po presudi Kantonalnog suda od 20. januara 2011. godine, nakon čega je 28. marta 2014. godine zapisnikom broj 0249-146/09 o primopredaji stvari konstatirano da je primopredaja predmetnih stvari izvršena na osnovu zaključka Općinskog suda broj 032 0 ST 081589 01 St od 11. marta 2014. godine, odnosno presude Kantonalnog suda od 20. januara 2012. godine, te da su Općini Čelić predate stvari koje su predmet izlučnih prava iz stečajne mase tuženih u ovom postupku.
13. Općinski sud je odbio tužiočev tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je imovina koja je predmet ovog spora data Općini Čelić na upravljanje do rješavanja pitanja sukcesije i vraćanja pokretne i nepokretne imovine tužiocu od Općine, kao i zbog toga što se imovina, iz navedenog razloga, ne nalazi kod tuženih.
14. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 056696 15 Pž od 5. oktobra 2016. godine žalbe apelanta i umješača na strani apelanta, te prvotuženog i umješača „Fabrike duhana Sarajevo“ i radnika „Frigosa“ d.o.o. u stečaju na strani prvotuženog su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Strankama su odbijeni zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje Općinskog suda.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 056696 16 Rev od 1. juna 2017. godine odbijena je revizija apelanta i umješača na strani apelanta kao neosnovana.
16. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepena presuda Kantonalnog suda, kojom je potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda, pravilno je i zakonito donesena. U obrazloženju presude je navedeno da su, suprotno apelantovim navodima da su tuženi pasivno legitimirani u predmetnoj parnici, nižestepeni sudovi, prema ocjeni Vrhovnog suda, zauzeli pravilan stav da tuženi nisu pasivno legitimirani u predmetnoj parnici da bi se u odnosu na njih tražilo izlučenje iz stečajne mase jer imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva, kako su utvrdili nižestepeni sudovi, nije u vlasništvu niti u posjedu tuženih budući da je izlučena i predata Općini Čelić (u ovom postupku umješaču na strani tuženih), koja ima pravo upravljanja predmetnom imovinom. Navedeno je zasnovano na Zakonu o zabrani raspolaganja kojim je propisano da do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava s određenom državom imovinom pravnih lica iz drugih republika upravlja općina i da se imovina pravnog lica iz druge republike privremeno upisuje u sudski registar kao osnivački ulog općine u preduzeću (član 3. st. 2. i 3). Istaknuto je da je Sporazumom o pitanjima sukcesije u Aneksu G propisano pravo na zaštitu i vraćanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na kojoj su građani ili druga pravna lica imala pravo sa 31. decembrom 1990. godine, a Odlukom o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH uređen je način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja građani ili pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ imaju u Bosni i Hercegovini.
17. Također, na drugačiji zaključak po pitanju pasivne legitimacije tuženih, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema utjecaj ni apelantov navod da je u momentu podnošenja tužbe predmetna imovina bila kod tuženih i da predajom te imovine apelant nije izgubio pravo da traži njeno izlučenje iz stečajne mase tuženih. Ovo iz razloga što je pravo na predmetnoj imovini, koje je prvotuženi stekao ugovorom iz 1996. godine, bilo privremenog karaktera koje je dato na određeno vrijeme i kao takvo nije imalo karakter stvarnog prava, niti je na predmetnoj imovini prvotuženi mogao steći neko stvarno pravo jer se radi o imovini poslovne jedinice iz Slovenije. Zato ova imovina od samog početka stečajnog postupka i nije mogla biti dio stečajne mase tuženih, s tim što je pravo upravljanja, shodno zakonskim propisima, privremeno stekla Općina Čelić, do rješenja statusa predmetne imovine u postupku sukcesije između Republike Slovenije i Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, ni o obligacionopravnom zahtjevu, koji je postavio apelant kao alternativni zahtjev, ni o potraživanju od prvotuženog, pored toga što apelant u stečajnu masu nije prijavio novčana potraživanja, kako je to prema ocjeni Vrhovnog suda pravilno zaključio prvostepeni sud, nije se moglo raspravljati ni iz naprijed navedenih razloga jer apelant svoje pravo na predmetnu imovinu ostvaruje u skladu sa Sporazumom o pitanjima sukcesije.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant navodi da su redovni sudovi u svojim odlukama proizvoljno i pogrešno protumačili pozitivnopravne propise, što je uzrokovalo i proizvoljnu primjenu međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava, i to Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine i Aneksa G, Zakona o zabrani raspolaganja, što je u konačnici dovelo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu.
20. Apelant ističe da je Općinski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je propustio da u prvostepenom postupku utvrdi činjenicu da Općina Čelić imovinu koju je uzela na privremeno korištenje na osnovu Zakona o zabrani raspolaganja nije unijela u svoj osnivački kapital, a što je bila dužna, da je dopustila da prvotuženi imovinu koja mu je data na privremeno korištenje unese u osnivački kapital novoosnovanog društva-drugotuženog, da tuženi nisu mogli zaključiti ugovor o privremenom korištenju, čuvanju i upravljanju sa Općinom Čelić u toku stečajnog postupka jer u stečajnom postupku nije dopušteno raspolagati imovinom za koju je podnesen zahtjev za izlučno pravo, pa je zaključak stečajnih vijeća od 11. marta 2014. godine na osnovu ništavog ugovora o privremenom korištenju, čuvanju i upravljanju, kojim je naloženo stečajnom upravitelju da izvrši predaju predmetne imovine Općini Čelić, i sam ništavan. Nadalje, apelant ističe da su nižestepeni sudovi proizvoljnom primjenom prava zaključili da je Općina Čelić izlučni povjerilac umjesto apelanta koji je nosilac prava vlasništva. U prilog tome da je njegovo pravo vlasništva nesporno, apelant ističe da je Rješenjem Općine Čelić od 19. oktobra 2017. godine utvrđeno postojanje apelantovog prava na imovinu na predmetnim nekretninama. Shodno navedenom, apelantovo vlasništvo je nesporno.
II.Odgovor na apelaciju
21. Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud su u odgovoru na apelaciju istakli da je apelacija neosnovana i pozvali se na obrazloženje svojih odluka.
22. Tuženi i „Fabrika duhana“ d.d. Sarajevo i Općina Čelić (kao umješači u postupku) također su istakli da je apelacija neosnovana. Drugotuženi je posebno ukazao da apelacija i njeni navodi više upućuju na odgovarajuće događaje iz perioda od 1995. do 2009. godine, a da se pri svemu tome apelant ne osvrće na prave razloge zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev za izlučenje imovine iz stečajne mase tuženih. Drugotuženi je također naveo da je apelant izgubio pravni interes da vodi postupak u konkretnoj pravnoj stvari jer je pravosnažnim rješenjem Službe za urbanizam, stambeno-komunalne, imovinskopravne i geodetske poslove Općine Čelić od 19. oktobra 2016. godine vraćeno apelantu pravo na imovinu koja je bila predmet ovog spora i apelant je upisan u zemljišne knjige kao vlasnik.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o zabrani raspolaganja imovinom, prenosom sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država („Službeni list RBiH“ br. 4/95 i 37/95) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava sa određenom državom, imovinom pravnih lica iz drugih republika, upravlja općina, odnosno grad Sarajevo.
24. Odluka o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 2/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U cilju zaštite privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica iz država slijednica bivše SFRJ, potpisnika sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazuma), ovom odlukom se uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Član 2.
Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa «G» Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH – Kantonuodnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske, a za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine gradonačelniku (u daljnjem tekstu: nadležni organi) .
25. Zakon o stečaju i likvidaciji („Službene novine FBiH“ broj 23/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 81. stav 1.
Otvaranje stečajnog postupka ne utječe na prava odvojenog izmirenja iz određenih stvari, odnosno iz imovine dužnika (založno pravo, pravo namirenja, pravo retencije i druga razlučna prava), kao i na prava izdvajanja stvari koja ne pripadaju dužniku (izlučna prava).
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U odnosu na apelaciju AP 4005/17
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
28. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
30. U konkretnom slučaju advokatica Vinka Gutić je podnijela predmetnu apelaciju u apelantovo ime, a nije uz apelaciju dostavila punomoć za apelantovo zastupanje pred Ustavnim sudom. Dopis Ustavnog suda od 21. maja 2019. godine kojim je od nje zatraženo da otkloni navedeni nedostatak je vraćen Ustavnom sudu sa naznakom da je advokatica Vinka Gutić umrla. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u apelantovo ime podnijelo neovlašteno lice.
31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na apelaciju AP 3975/17
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 056696 16 Rev od 1. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
38. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
41. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda kojima je apelant suštinski problematizirao primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zauzeli stav da tuženi nisu pasivno legitimirani u predmetnoj parnici da bi se u odnosu na njih tražilo izlučenje iz stečajne mase jer imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva nije u vlasništvu niti u posjedu tuženih budući da je izlučena i predata Općini Čelić (u ovom postupku umješaču na strani tuženih), koja ima pravo upravljanja predmetnom imovinom u skladu sa Zakonom o zabrani raspolaganja. Tim zakonom je propisano da do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava sa određenom državom imovinom pravnih lica iz drugih republika upravlja općina i da se imovina pravnog lica iz druge republike privremeno upisuje u sudski registar kao osnivački ulog općine u preduzeću (član 3. st. 2. i 3). Ukazano je da je Sporazumom o pitanjima sukcesije u Aneksu G propisano pravo na zaštitu i vraćanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici i na kojoj su građani ili druga pravna lica imala pravo sa 31. decembrom 1990. godine, a Odlukom o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH uređen je način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja građani ili pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ imaju u Bosni i Hercegovini. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da predmetna imovina od samog početka stečajnog postupka i nije mogla biti dio stečajne mase tuženih, s tim što je pravo upravljanja, shodno zakonskim propisima, privremeno stekla Općina Čelić, do rješenja statusa predmetne imovine u postupku sukcesije između Republike Slovenije i Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da je u Odluci AP 1581/13 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1581/13 od 20. juna 2016. godine) razmatrao apelaciju prvotuženog podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 117272 12 Rev od 10. januara 2013. godine koja je donesene u postupku u kojem je utvrđeno da Općina Čelić ima pravo na izlučenje predmetne imovine iz stečajne mase tuženih, te zaključio da je apelacija prima facie neosnovana. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne uočava ništa što bi uputilo na zaključak da je primjena i tumačenje citiranih odredaba bila na apelantovu štetu, odnosno da postoji proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema krašenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
43. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine također neosnovani. VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoju odluku dali jasne i argumentirane razloge zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženih budući da je predmetna imovina već izlučena iz stečajne mase tuženih.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 18. st. (1) i (3) tačka d) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević