Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3199/19 (T. K.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3199/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP 3199/19, rješavajući zahtjev Tomislava Kozine za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Tomislava Kozine za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Kozina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Aida Karavelić, advokat iz Visokog, podnio je 7. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 004818 17 Kž 8 od 16. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 004818 16 K 2 od 13. februara 2017. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „odlaže izvršenje pravomoćne presude“ protiv apelanta do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 004818 16 K 2 od 13. februara 2017. godine apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u tački I izreke presude, skupa sa A.O., počinio krivično djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 33. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa ga je sud primjenom navedene zakonske odredbe i uz primjenu čl. 42., 43. i 49. KZ FBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom, na osnovu člana 78. st. 1. i 2. KZ FBiH, od apelanta je oduzet mobilni telefon opisan u izreci presude. Na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant i ostali saoptuženi su oslobođeni obaveze plaćanja naknade troškova postupka i određeno je da isti padaju na teret sredstava suda.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 004818 17 Kž 8 od 16. maja 2019. godine, žalba apelantovog branitelja, kao i žalbe branitelja saoptuženih A.O., E.K. i E.B. su odbijene kao neosnovane i Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 K 004818 16 K 2 od 13. februara 2017. godine je potvrđena.
4. Ustavni sud konstatuje da je apelant u prilogu apelacije dostavio kopiju Poziva Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 078630 19 Iks od 18. juna 2019. godine kojim se poziva da lično dođe u taj sud 2. jula 2019. godine radi prijema uputnog akta i upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.
5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 8. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je proglašen krivim samo na temelju nezakonito pribavljenog transkripta razgovora, iako njegov identitet, kao počinioca na licu mjesta kao ni izvršioca u pomaganju, u kući njegovih roditelja, nije ničim utvrđen. Pored toga apelant navodi da ne poznaje N.B., niti je u njegovom prisustvu u mjestu Lašva uopće bio prisutan, niti zatečen, niti je identifikovan. Ističe da od njega nije oduzeto ništa osim mobitela, a prilikom pretresa obiteljske kuće njegovih roditelja, nije pronađena nikakva droga, niti roba koja bi poticala od činjenica koje bi ukazivale na obilježje bića krivičnog djela, a u toku krivičnog postupka predmetna droga je pronađena u kući N.H. Pojašnjava da za mobitel koji je prilikom pretresa oduzet nije provedena ni radnja otvaranja i pregleda predmeta u skladu sa odredbama člana 85. ZKP FBiH, što presudu čini nezakonitom i nepravičnom. Smatra da je posebna istražna radnja praćenja i presretanja telefonskih razgovora učinjena suprotno stanovištu sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava i presudi Dragojević protiv Hrvatske, jer mu „nije omogućena prilikom njenog izvršenja, ni minimalna sudska zaštita njegovih prava, u vidu informiranosti o tome i zaštiti njegove privatnosti, koja je potpuno izostala“. Ističe da zbog nedostatka dokaza o njegovoj krivnji u predmetnom postupku nije ispoštovano načelo in dubio pro reo. Navodi da je u toku dokaznog postupka, povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje zbog povrede jednakost strana u postupku u smislu člana 15. ZKP FBiH. Iz navedenih razloga predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i osporenu pravomoćnu presudu ukine uz nalaganje održavanja ponovljenog glavnog pretresa pred nadležnim sudom. Istovremeno predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom se odlaže izvršenje pravomoćne presude do odluke Ustavnog suda o apelaciji, budući da „ima privremeni posao i što sam izdržava sebe i svoju majku“, a poziv od nadležnog suda, za izvršenje izrečene kazne je već dostavljen na njegovu adresu.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o povredi, u apelaciji navedenih prava, te okolnost da „ima privremeni posao i izdržava sebe i majku“ predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS), u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odlaganja ili prekida izvršenja kazne.
10. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je iscrpio zakonske mogućnosti koje ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
11. S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelant nije dostavio argumente i dokaze da je koristio mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević