Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-42/18 (Addiko Bank d.d. Sarajevo – pravni sljednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 29
- Zakon o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-42/18
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 42/18, rješavajući apelaciju Addiko Bank d.d. Sarajevo - pravnog sljednika Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Addiko Bank d.d.
Sarajevo - pravnog sljednika Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 093452 16 Rev od 12. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Addiko Bank d.d. Sarajevo – pravni sljednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Marić&Co“ d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 3. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 093452 16 Rev od 12. septembra 2017. godine. Apelant je podneskom od 6. marta 2018. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje izvršenja u izvršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) određenog Rješenjem o izvršenju broj 65 0 Ip 683719 17 Ip od 28. decembra 2017. godine po prijedlogu „Bramac krovni sistemi“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) do okončanja postupka po podnesenoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je odbio kao neosnovan taj zahtjev (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 42/18 od 13. marta 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužitelja zatraženo je 3. septembra da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju 9. septembra 2019. i 12. septembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 093452 09 Ps od 26. oktobra 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno djejstvo Ugovor o namjenski oročenom depozitu broj 3837027154 koji su potpisali apelantov prednik i A.V. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) u ime i za račun tužitelja 31. marta 2008. godine, te da se obavežu prvotuženi „Vama“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), drugotuženi i apelantov prednik kao trećetuženi da solidarno isplate tužitelju iznos od 213.426,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Općinski sud je obrazložio da je tužitelj u tužbi naveo da je drugotuženi u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio njegov zaposlenik i da je imao ovlaštenje za zastupanje po osnovu prokure upisane u sudski registar, a istovremeno je bio i suosnivač prvotuženog, čiji je drugi osnivač i direktor E.V. (brat drugotuženog). Također je obrazložio da je, nastupajući kao prokurista, drugotuženi 31. marta 2008. godine sa apelantom zaključio ugovor o namjenski oročenom depozitu, kojim je ustanovljena obaveza za tužitelja da kao deponent kod apelanta oroči sredstva u iznosu od 150.000 eura radi osiguranja potraživanja koje može nastati na osnovu ugovora o kratkoročnom kreditu zaključenog između apelanta i prvotuženog. Zatim, navedeno je da je odmah nakon toga na računu otvorenom kod apelanta drugotuženi izvršio deponiranje novčanih sredstava koja su vlasništvo tužitelja sa čime nije upoznao skupštinu, osnivače, niti direktora tužitelja, a da apelant nije nikada dostavio taj ugovor tužitelju. Općinski sud je, nadalje, naveo da je, na osnovu provedenih dokaza, nesporno utvrđeno da je prvotuženi 31. marta 2008. godine zaključio sa apelantom ugovor o kratkoročnom kreditu kojim je apelant odobrio prvotuženom kredit u iznosu od 200.000 KM. Naveo je da je članom 4. ugovora stipulisano da je kredit osiguran zalogom na tužiteljevom novčanom depozitu u iznosu od 150.000 eura, koje je tužitelj oročio kod apelanta na osnovu ugovora o namjenski oročenom depozitu od 31. marta 2008. godine. Općinski sud je, također, naveo da se spornim ugovorom tužitelj obavezao da će oročiti kod banke sredstva u iznosu od 150.000 eura radi osiguranja svih potraživanja koja mogu nastati iz zaključenog ugovora o kratkoročnom kreditu od 31. marta 2008. godine, te da deponent svojim potpisom dozvoljava apelantu da se bez posebnog pristanka i prethodne obavijesti, tj vansudskim putem, namiri iz oročenih sredstava u slučaju neizvršavanja obaveza ili kašnjenja sa izvršavanjem obaveza prvotuženog. Općinski sud je nadalje utvrdio da je navedeni ugovor o depozitu u ime tužitelja zaključio drugotuženi u svojstvu prokuriste. Općinski sud je naveo da je drugotuženi 8. augusta 2006. godine upisan u sudski registar kao tužiteljev prokurista, te da je do opoziva te prokure došlo 18. novembra 2008. godine. S obzirom na to da je drugotuženi u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio upisan u sudskom registru kao tužiteljev prokurista, i to bez ograničenja u okviru registrirane djelatnosti društva, Općinski sud je zaključio da ugovor koji je zaključio u ime tužitelja obavezuje tužitelja bez obzira na činjenicu da je naknadno, osam mjeseci nakon zaključenja ugovora, došlo do opoziva te prokure. Pri tome je istakao da eventualna neslaganja između uprave privrednog društva i prokuriste ne mogu imati utjecaja prema trećim licima ukoliko nisu upisana u sudski registar. S tim u vezi je ukazao da iz odredbe čl. 26. i 27. Zakona o privrednim društvima proizlazi da je drugotuženi bio ovlašten za preduzimanje svih pravnih poslova u ime i za račun društva. Općinski sud je zaključio da je dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženi obavežu da će solidarno isplatiti tužitelju iznos od 213.426,85 KM, također, neosnovan. S tim u vezi je istakao da se od prvotuženog i trećetuženog ne može tražiti naknada štete, jer prvotuženi nije potpisnik ugovora čija se ništavost traži, dok je trećetuženi u konkretnom slučaju postupao u skladu sa važećim ugovornim odredbama i tražio ispunjenje ugovora čija se ništavost traži. Pri tome je istakao da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan i u odnosu na drugotuženog, jer sve i da je u konkretnom slučaju za tužitelja nastupila šteta, u radnji drugotuženog nema nelegalnog postupanja, jer je on nastupao u ime i za račun tužitelja na osnovu zakonskog ovlaštenja. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da tužitelj ni za jednog od tuženih nije dokazao, kako je to propisano odredbom člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), protivpravno postupanje, niti da je kod njih postojala krajnja namjera ili nepažnja, kako propisuje član 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti je dokazao uzročno-posljedičnu vezu između radnji tuženih i štete.
8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 093452 13 Pž od 6. septembra 2016. godine odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena prvostepena presuda.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi je ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i zaključio da su u konkretnom slučaju utvrđene sve odlučne činjenice za rješavanje predmetne pravne stvari. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je tužitelj u predmetnoj žalbi naveo da je drugotuženi, kao tužiteljev prokurista, potpisivanjem spornog ugovora prekoračio svoja ovlaštenja, te da je potpisao sporni ugovor kao jamstvo trećem licu sa kojim tužitelj nije u poslovnom odnosu, izvan okvira poslovanja tužitelja kao privrednog društva koje se bavi trgovinom. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je drugotuženi u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio upisan u sudskom registru kao prokurista bez ograničenja ovlaštenja. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 26. Zakona o privrednim društvima propisano da je prokura pismeno ovlaštenje za preduzimanje svih pravnih radnji i poslova u ime i za račun društva, osim prenosa i opterećenja nekretnina ako ovlaštenje za to nije posebno i izričito navedeno. Slijednom navedenog, Kantonalni sud je izveo zaključak da je sporni ugovor o namjenski oročenom depozitu pravno valjan s obzirom na to da je zaključen od ovlaštenog lica koje je upisano u sudskom registru u funkciji prokuriste bez ograničenja ovlaštenja.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 093452 16 Rev od 12. septembra 2017. godine usvojena je tužiteljeva revizija i preinačene su nižestepene presude na način da je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravno djejstvo Ugovor o namjenski oročenom depozitu broj 3837027154, koji su potpisali apelantov predni i drugotuženi u ime i za račun tužitelja 31. marta 2008. godine i tuženi su obavezani da solidarno isplate tužitelju iznos od 213.426,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknade troškove parničnog postupka.
11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su osnovani tužiteljevi prigovori da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno navodi da je prokurista u konkretnom slučaju u ime i za račun tužitelja zaključio pravni posao koji nije bio u okviru njegove registrirane poslovne djelatnosti i upisanog ograničenja prokuriste, niti je za zaključenje dobio tužiteljevu naknadnu saglasnost, zbog čega je on nevažeći. Vrhovni sud je istakao da je u toj fazi postupka sporan obim ovlaštenja prokuriste, odnosno da li je on ovlašten za sklapanje svih poslova u ime i za račun davaoca prokure, ili je bio ograničen dozvoljenom i registriranom poslovnom djelatnošću davaoca prokure i upisanim ograničenjima prokuriste, zatim, da li je pobijani ugovor zaključen u granicama registrirane poslovne djelatnosti tužitelja, da li je apelant mogao ili morao znati da je zaključenje pobijanog ugovora izvan poslovne djelatnosti tužitelja i upisanih ograničenja prokuriste, te, konačno, da li je sporni ugovor, zbog svega navedenog, pravno valjan ili ne. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 8. Zakona o privrednim društvima propisano da društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti upisane u registar društva uz mogućnost da obavlja i druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u registar društava, u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne djelatnosti. Također, odredbom člana 9. Zakona o privrednim društvima propisano je da su poslovi koje zaključi lice koje je svojim položajem ili na drugi način ovlašteno za zastupanje i predstavljanje društva valjani za treće lice i u slučaju da su zaključeni izvan djelatnosti upisane u registar društava, osim ako je treće lice znalo ili moralo znati da su takvi poslovi izvan djelatnosti društva. Imajući u vidu tužiteljevu registriranu djelatnost, Vrhovni sud je zaključio da je sporni ugovor zaključen izvan poslovne djelatnosti upisane u sudski registar.
12. Vrhovni sud je, nadalje, ukazao da je odredbom člana 4. stav 1. Zakona o registraciji poslovnih subjekata, između ostalog, propisano da su svi poslovni subjekti, definirani kao takvi ovim i drugim zakonima Federacije, obavezni prije započinjanja poslovne djelatnosti koju namjeravaju obavljati da se registriraju kod nadležnog suda (načelo obaveznosti), da trenutkom upisa u registar faktičke činjenice koje se odnose na subjekt upisa postaju pravne, odnosno momentom upisa u registar konstituiraju se određena prava, kao i djelovanje prema trećim licima (načelo konstitutivnosti), te da svako može bez dokazivanja pravnog interesa izvršiti uvid u podatke upisane u glavnoj knjizi registra i javne podatke iz zbirke isprava registra, te zahtijevati da mu se izda izvod, odnosno prijepis javnih podataka iz glavne knjige registra (načelo javnosti). U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelant nije postupao sa pažnjom dobrog privrednika, kako je to propisano odredbom člana 18. stav 1. ZOO, jer nije izvršio provjeru u registru suda kako bi utvrdio tužiteljevu poslovnu djelatnost i ovlaštenja i ograničenja prokuriste, a za šta je imao mogućnost, kao i obavezu. Pri tome je naglasio da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da prokurista u konkretnom slučaju nije bio ograničen u zastupanju s obzirom na to da je bio ovlašten za zaključenje svih poslova u okviru registriranih djelatnosti društva. Vrhovni sud je, također, istakao da apelant u toku postupka nije predlagao dokaze na okolnost da nije znao ili morao znati za djelatnost kojom se tužitelj bavi, kao i ovlaštenja njegovog prokuriste. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je sporni ugovor, u konkretnim okolnostima slučaja, zaključen protivno prinudnim propisima koji uređuju obavljanje dozvoljene poslovne djelatnosti privrednog društva, obaveznost upisa djelatnosti kojom će se privredni subjekt baviti, konstitutivnost i javnost izvršenih upisa, ovlaštenje prokuriste za sklapanje pravnih poslova i preduzimanje radnji u okviru registrirane poslovne djelatnosti društva i upisanih ograničenja, zbog čega je on ništav u smislu člana 103. stav 1. ZOO. Pri tome je naglasio da bi, ukoliko bi se prihvatio stav da davaoca prokure obavezuju svi poslovi i radnje koje prokurista u ime i za račun njega zaključi i preduzme, došlo do neograničenog proširenja poslovne djelatnosti davaoca prokure izvan onih upisanih u registar suda, što bi bilo protivno odredbama Zakona o privrednim društvima, Zakona o registraciji privrednih subjekata i elementarnim postulatima zakonitosti i pravne sigurnosti. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da je, s obzirom na to da je sporni ugovor utvrđen ništavim, svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, shodno odredbi člana 104. stav 1. ZOO, pa su tuženi dužni isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 26. Zakona o privrednim društvima, te da je proizvoljno zaključio da je sporni ugovor ništav zbog toga što apelant nije imao registriranu djelatnost za njegovo zaključenje. Navodi da je prikupljanje depozita isključivo bankarski posao, shodno odredbi člana 2. Zakona o bankama, te da banka zaključuje ugovore o depozitima sa privrednim društvima koja u svojoj registriranoj djelatnosti nemaju djelatnost zaključivanja ugovora o oročenom depozitu. Nadalje, navodi da bi se, u slučaju prihvatanja ovakvog stava Vrhovnog suda, svaki ugovor o kreditu ili oročenom depozitu mogao smatrati ništavim s obzirom na to da nijedno privredno društvo, osim finansijskih institucija, nema niti može imati registriranu takvu djelatnost. Navodi da zaključenje ugovora o depozitu i sličnih ugovora spada u redovno poslovanje, te je samim tim i prokuristi koji je registriran bez ograničenja ovlaštenja dozvoljeno da zaključuje takve ugovore. U konačnici, navodi da osporena presuda predstavlja udar na pravni i ekonomski poredak države, te da može urušiti kompletan sistem poslovanja finansijskih institucija i privrede.
II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi paušalni i neosnovani i da se njima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda. Navodi da je drugotuženi u konkretnom slučaju izašao van ovlaštenja upisanih u sudski registar, što je apelantu moralo biti poznato, jer je prilikom zaključenja spornog ugovora mogao i morao izvršiti provjeru obima ovlaštenja drugotuženog kao prokuriste. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana, ili odbije kao neosnovana.
15. Tužitelj je naveo da je apelacija nerazumljiva i da nije jasno na čemu se zasniva, te da apelant pogrešno reproducira stav Vrhovnog suda zauzet u osporenoj presudi. Navodi da je Vrhovni sud istakao da apelant u konkretnom slučaju nije postupao sa pažnjom dobrog domaćina, kako je to propisano odredbom člana 18. ZOO, odnosno nije izvršio provjere u okviru koje djelatnosti je prokurista bio ovlašten da zastupa društvo, niti je tokom postupka predlagao dokaze da nije znao, niti morao znati za tužiteljevu djelatnost.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH" br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 - ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 - ispravka, 7/09 - ispravka, 63/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti upisane u sudski registar.
Društvo može obavljati i druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u sudski registar, u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne djelatnosti.
Član 9.
Poslovi koje zaključi lice koje je svojim položajem ili na drugi način ovlašteno za zastupanje i predstavljanje društva, valjani su za treće lice i u slučaju da su zaključeni poslovi izvan djelatnosti upisane u sudski registar, osim ako je treće lice znalo ili moralo znati da su takvi poslovi izvan djelatnosti preduzeća.
Član 24.
Lica ovlaštena za zastupanje upisuju se u sudski registar.
Lice s ovlaštenjima za zastupanje upisanim u sudski registar, ovlašteno je da preduzima sve radnje i obavlja sve poslove u ime i za račun društva u okviru ovlaštenja upisanih u sudski registar.
Član 25.
Lice kome je povjereno obavljanje određenih poslova u okviru djelatnosti društva, ovlašteno je preduzimati sve radnje i zaključivati poslove koji se uobičajeno obavljaju ili nastaju uz poslove koji su mu povjereni.
Društvo odgovara za obaveze koje, u njegovo ime, od njega ovlašteno lice stvori prekoračenjem ovlaštenja, ako treće lice nije znalo ili nije moglo znati za prekoračenje ovlaštenja.
Član 26.
Prokura je pismeno ovlaštenje za preduzimanje svih pravnih radnji i poslova u ime i za račun društva, osim prenosa i opterećenja nekretnina ako ovlaštenje za to nije posebno i izričito navedeno.
[...] Član 29.
Ograničenje prokure koje nije predviđeno ovim zakonom nema učinka prema trećim licima, bez obzira na to je li treće lice za nju znalo ili moralo znati.
[...]
17. Zakon o registraciji poslovnih subjekata ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/05, 68/05, 43/09 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Načela registracije (1) Postupak registracije poslovnih subjekata zasniva se na sljedećim načelima:
1) obaveznosti - svi poslovni subjekti definirani kao takvi ovim i drugim zakonima Federacije obavezni su, prije započinjanja poslovne djelatnosti koju namjeravaju obavljati, da se registriraju kod nadležnog registarskog suda;
[...] 6) konstitutivnosti - trenutkom upisa u registar faktičke činjenice koje se odnose na subjekt upisa postaju pravne, odnosno momentom upisa u registar konstituiraju se određena prava kao i djelovanje registracije prema trećim licima;
[...] 8) javnosti - svako može bez dokazivanja pravnog interesa izvršiti uvid u podatke upisane u glavnoj knjizi registra i javne podatke iz zbirke isprava registra, te zahtijevati da mu se izda izvod odnosno prijepis javnih podataka iz glavne knjige registra, a jedino se zakonom propisuje kada je za uvid ili za pribavljanje izvoda iz zbirke isprava registra nužno dokazivanje pravnog interesa.
Član 13.
Opći podaci Opći podaci o poslovnim subjektima koje nadležni registarski sud unosi u glavnu knjigu registra su:
[...] 15) djelatnost subjekta upisa sa šiframa odjeljaka djelatnosti predviđenim važećom klasifikacijom djelatnosti.
18. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/1978, 39/1985, 45/1989 - odluka USJ i 57/1989, "Službeni list RBiH" br. 2/1992, 13/1993 i 13/1994 i "Službene novine FBiH" br. 29/2003 i 42/2011) u relevantnom dijelu glasi:
Ugovori pravnog lica Član 54 (1) Pravno lice može zaključivati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti.
(2) Ugovor zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana nema pravno dejstvo.
[...] Mogućnost zastupanja Član 84 (1) Ugovor kao i drugi pravni posao može se preduzeti i preko zastupnika.
(2) Ovlašćenje za zastupanje zasniva se na zakonu, statutu ili drugom opštem aktu, aktu nadležnog organa ili na izjavi volje zastupanog (punomoćje).
Dejstva zastupanja Član 85 (1)Ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu.
[...] Ništavost Član 103 (1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva, ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. [...] VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 093452 16 Rev od 12. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. novembra 2017. godine a apelacija je podnesena 3. januara 2018. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o oročenom depozitu i isplati novčanih sredstava, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
27. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. Ustavni sud ukazuje da je u predmetnom postupku sporan obim ovlaštenja drugotuženog kao prokuriste, odnosno da li je on u konkretnom slučaju bio ovlašten da u ime tužitelja zaključi sporni ugovor, da li je tužitelj, s obzirom na njegovu registriranu djelatnost, mogao zaključiti takav ugovor, te u konačnici, da li je sporni ugovor zbog navedenih razloga ništav.
30. Ustavni sud primjećuje da su Općinski i Kantonalni sud zaključili da je drugotuženi, koji je upisan u sudski registar kao tužiteljev prokurista bez ograničenja ovlaštenja, postupao unutar okvira svojih ovlaštenja kada je u ime tužitelja zaključio sporni ugovor, slijedom čega su zaključili da je ugovor punovažan, te su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Vrhovni sud je, međutim, zauzeo stav da sporni ugovor nije bio u okviru apelantove registrirane poslovne djelatnosti, niti u okviru ograničenja (u okviru registrirane djelatnosti društva) drugotuženog kao prokuriste, upisanog u sudski registar. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je sporni ugovor ništav, jer je suprotan prinudnim propisima koji uređuju obavljanje dozvoljene poslovne djelatnosti privrednog društva (član 8. Zakona o privrednim društvima), obaveznost upisa djelatnosti kojom će se privredni subjekt baviti, konstitutivnost i javnost izvršenih upisa (član 4. stav 1. tač. 1, 6. i 8. Zakona o registraciji poslovnih subjekata) i ovlaštenje prokuriste za sklapanje pravnih poslova i preduzimanje radnji u okviru registrirane poslovne djelatnosti društva i upisanih ograničenja (član 26. Zakona o privrednim društvima). Stoga će Ustavni sud ispitati da li je navedeno stanovište Vrhovnog suda rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno da li je osporenom odlukom arbitrarno ograničeno zakonom propisano ovlaštenje prokuriste, kako to smatra apelant.
31. Ustavni sud in primo ukazuje da je prokura ovlaštenje koje je po svojoj prirodi vezano za poslovnu djelatnost društva, što proizlazi iz imperativnih zakonskih odredaba kojima je regulirana djelatnost koju privredno društvo može obavljati. Dakle, ukoliko određeni pravni posao ne potpada pod obim dozvoljene djelatnosti privrednog društva, samim tim zaključenje takvog pravnog posla ne može potpadati pod obim ovlaštenja prokuriste tog privrednog društva. Ustavni sud, nadalje, ukazuje da je poslovna sposobnost privrednog društva, shodno odredbi člana 8. Zakona o privrednim društvima, ograničena na poslovnu djelatnost upisanu u sudski registar, te druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u sudski registar, u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne djelatnosti. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je nesporno da zaključivanje spornog ugovora nije predstavljalo djelatnost za koju je tužitelj upisan u sudski registar. Međutim, postavlja se pitanje da li sporni ugovor predstavlja drugi posao koji je uobičajen i potreban za obavljanje tužiteljeve djelatnosti upisane u sudski registar. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se spornim ugovorom o oročenom depozitu drugotuženi u ime tužitelja obavezao deponirati tužiteljeva novčana sredstva radi osiguranja apelantovog potraživanja prema prvotuženom iz zaključenog ugovora o kreditu. Dakle, zaključivanje spornog ugovora ne može se dovesti u vezu za tužiteljevim poslovanjem, odnosno ne može se zaključiti da je sporni ugovor bio potreban za obavljanje tužiteljeve registrirane djelatnosti, u smislu odredbe člana 8. Zakona o privrednim društvima. Stoga se ne može zaključiti da je drugotuženi u konkretnom slučaju bio ovlašten za zaključivanje spornog ugovora s obzirom na to da ni tužitelj, kao davalac prokure, nije bio ovlašten za zaključenje tog ugovora. Slijedom navedenog, proizilazi da zaključak Vrhovnog suda da je zaključenje spornog ugovora bilo van tužiteljeve registrirane djelatnosti i ovlaštenja drugotuženog, zbog kog razloga je sporni ugovor ništav, suprotno apelantovim navodima, nije rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, niti je osporenom odlukom došlo do arbitrarnog ograničavanja ovlaštenja prokuriste iz člana 26. Zakona o privrednim društvima.
32. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge koji se ne ukazuju proizvoljnim, te zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava temelje na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je redovni sud zaključio da je ugovor koji je u ime privrednog društva zaključio prokurista ništav zbog toga što je zaključen van tužiteljeve registrirane djelatnosti, a zaključenje tog ugovora nije bilo potrebno za tužiteljevo poslovanje, odnosno da je na taj način prokurista prekoračio ovlaštenja.
35. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da u tom pogledu nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnog suda.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević