Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2392/19 (H. Š.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2392/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2392/19, rješavajući zahtjev Halima Šarančića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Halima Šarančića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Halim Šarančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Tule Melča, advokat iz Mostara, podnio je 4. juna 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 117183 15 Kžk od 9. maja 2019. godine. Apelant je u apelaciji naveo da traži donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „obustaviti izvršenje kazne zatvora“ izrečene osporenom presudom do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Apelant je 11. juna 2019. godine dostavio dopunu apelacije, odnosno zahtjeva za donošenje privremene mjere te urgirao njeno hitno donošenje.

3. Apelant je 16. septembra 2019. godine dostavio dopunu apelacije, odnosno zahtjeva za donošenje privremene mjere, te urgirao njeno donošenje.

4. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 117183 12 K od 7. marta 2013. godine apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo Razbojništva iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u stjecaju sa krivičnim djelom Teške tjelesne ozlijede iz člana 172. stav 6. u vezi sa stavom 1. navedenog Zakona, kao i krivično djelo Teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka b) KZ FBiH u vezi sa krivičnim djelom Krađe iz člana 286. stav 1. navedenog Zakona, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Također je obavezan platiti troškove krivičnog postupka u određenom novčanom iznosu.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 K 117183 13 Kz od 19. jula 2013. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda od 7. marta 2013. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 117183 14 K 2 od 24. novembra 2014. godine apelant je oglašen krivim za predmetna krivična djela, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u određenom novčanom iznosu.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 K 117183 15 Kž 2 od 8. aprila 2015. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda od 24. novembra 2014. godine ukinuta, te je određeno održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 K 117183 od 9. maja 2019. godine apelant je oglašen krivim za predmetna krivična djela, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u određenom novčanom iznosu.

9. U obrazloženju osporene presude je Kantonalni sud, između ostalog, naveo da je cijeneći sve provede dokaze, kako pojedinačno tako u njihovoj međusobnoj vezi, te dovodeći ih u vezu sa apelantovom odbranom, utvrdio da je apelant počinio predmetna krivična djela koja su mu stavljena na teret. Pri tome je Kantonalni sud istakao da određeni propusti (zakonitost dokaza) na koje je ukazivala apelantova odbrana ne predstavljaju povredu ljudskih prava i sloboda, odnosno da oni nemaju karakter bitne (temeljne) povrede odredaba kaznenog postupka, uslijed koje bi suštinski bila ozbiljno dovedena u pitanje objektivnost tog dokaza neovisno od njegove konkretne pouzdanosti. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da pravo apelantove odbrane na ispitivanje nije bilo ugroženo, budući da niti u jednom trenutku nije predlagano da se svjedoci ispitaju direktno. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da je apelant prilikom izvršenja krivičnog djela Razbojništva u vezi sa krivičnim djelom Teške tjelesne ozljede postupao sa izravnom namjerom, dok je kod izvršenja krivičnog djela Teške tjelesne ozlijede postupao iz nehata.

10. Iz dopune apelacije od 11. juna 2019. godine proizlazi da je apelant 7. juna 2019. godine primio od Općinskog suda uputni akt u kojem mu je naloženo da se 18. juna 2019. godine javi radi izdržavanja kazne zatvora, te da je apelant 10. juna 2019. godine uputio Općinskom sudu zahtjev za odgodu izvršenja kazne zatvora u smislu odredbi člana 27. stav 1. tač. 3. i 8. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11; u daljnjem tekstu: ZIKS).

11. Iz dopune apelacije od 16. septembra 2019. godine proizlazi da je Općinski sud donio Rješenje broj 58 0 K 117183 19 Iks od 28. juna 2019. godine kojim je usvojio apelantovu molbu od 10. juna 2019. godine i odložio mu početak izdržavanja kazne zatvora po osporenoj presudi Kantonalnog suda od 9. maja 2019. godine za vrijeme od tri mjeseca. Rješenjem je, također, određeno da se apelant ima javiti u KPZ u Mostaru 18. septembra 2019. godine, radi početka izdržavanja kazne zatvora. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 27. stav 1. tač. 3. i 8. ZIKS. S tim u vezi je Općinski sud istakao da napominje apelanta da u ostavljenom roku preduzme sve neophodne mjere za osiguranje egzistencije svoje porodice i završetak poljoprivrednih radova, pri čemu taj sud smatra da je ostavljeno vrijeme sasvim dovoljno da apelant kao osuđenik završi sve poslove na porodičnom poljoprivrednom gazdinstvu. Ovo i iz razloga jer apelant treba izdržati kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci tako da će u tom periodu, bez obzira kada će apelant otpočeti sa izdržavanjem kazne zatvora, članovi njegove porodice imati potrebu za pomoć druge osobe. U tom smislu je Općinski sud ukazao da je cilj odgode početka izdržavanja kazne zatvora u konkretnoj situaciji da apelant u jednom razumnom vremenskom periodu (koji mu sud ostavlja) završi započete poljoprivredne radove i pomogne svojoj porodici radi obezbjeđenja egzistencije.

12. Apelant tvrdi da su mu osporenom odlukom, odnosno u predmetnom krivičnom postupku, prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant ukazuje da presuđenje u ovoj krivičnopravnoj stvari nema uporište u izvedenim dokazima, te da osporene presude ne sadrže odlučne razloge na osnovu kojih su redovni sudovi uzeli činjenice i dokaze koji se mogu primijeniti na štetu apelanata, pritom ne primjenjujući opšte načelo in dubio pro reo. S tim u vezi navodi da je u konkretnom slučaju povrijeđen i standard odlučivanja „van svake razumne sumnje“, kao i princip pretpostavke nevinosti, kao i pravo na odbranu, što je u cjelini rezultiralo očiglednom proizvoljnošću kod utvrđivanja činjenica i primjeni relevantnih propisa.

13. U dopuni apelacije, apelant je istakao da odgodu izvršenja kazne zatvora traži iz razloga predviđenih u smislu odredbi člana 27. stav 1. tačka 3) i „člana 27. stav 8.“ ZIKS, navodeći da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne bilo ugroženo izdržavanje porodičnog domaćinstva budući da je nezaposlen i živi u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima, koji su također nezaposleni i ne ostvaruju pravo na penziju, te žive kao podstanari, dok im je jedini prihod koji ostvaruju od prodaje poljoprivrednih proizvoda koje uzgajaju i uspiju prodati tokom ljeta i u ranu jesen.

14. U dopuni apelacije od 16. septembra 2019. godine apelant „moli da Ustavni sud njegov predmet uzme u rad ili da bar donese privremenu mjeru, kojom se odlaže početak izvršenja kazne, do donošenja odluke o apelaciji“.

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

18. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

19. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

20. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je članom 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uvjetom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila Ustavnog suda je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se obaveza iscrpljivanja navedene zakonske mogućnost prema relevantnim odredbama ZIKS, pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.

21. S obzirom na navedene stavove, Ustavni sud konstatuje da iz stanja spisa predmeta (dopune apelacije) nesporno proizlazi da apelant jeste, u smislu relevantnih odredbi ZIKS (član 27. stav 1. tač. 3. i 8.), iskoristio mogućnost korištenja navedenog pravnog lijeka, podnošenjem „molbe za odgodu izvršenja kazne“ Općinskom sudu, koji ju je usvojio rješenjem od 28. juna 2019. godine, odlažući pritom početak apelantovog izdržavanja kazne za vrijeme od tri mjeseca. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se prema se osuđenoj osobi koja se nalazi na slobodi može odložiti izvršenje kazne zatvora „ako je odlaganje potrebno radi izvršenja ili dovršenja izuzetno neodložnih poljskih ili sezonskih radova […], a porodica osuđene osobe nema drugih članova porodice sposobnih za rad, niti se zbog slabog imovnog stanja ili iz drugih opravdanih razloga može angažovati druga osoba za obavljanje ovih poslova (član 27. stav 1. tačka 3. ZIKS), odnosno „ako je osuđena osoba hranilac porodice, a stupanjem na izdržavanje kazne zatvora bilo bi ugroženo izdržavanje porodičnog domaćinstva“ (član 27. stav 1. tačka 8. ZIKS). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se izvršenje kazne u slučaju tačke 3. stava 1. člana 27. navedenog Zakona može odložiti najduže tri mjeseca, a šest mjeseci u slučaju tačke 8. istog stava navedene zakonske odredbe. U kontekstu okolnosti konkretnog slučaja, vrijeme odlaganja prema navedenom rješenju Općinskog suda od 28. juna 2019. godine je isteklo 28. septembra 2019. godine. Dakle, u konkretnom slučaju vrijeme odlaganja po tački 3) stava 1. člana 27. ZIKS je isteklo i ne postoji zakonska mogućnost da se po tom osnovu traži daljnje odlaganje izvršenja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud smatra da apelantu i dalje stoji na raspolaganju zakonska mogućnost da traži odlaganje izvršenja kazne zatvora po osnovu iz tačke 8. stava 1. navedenog člana ZIKS (na kojeg se prvobitno bio i pozvao u svojoj molbi za odlaganje), koja dozvoljava odlaganje u dužem vremenskom periodu (šest mjeseci) od onog koje mu je rješenjem Općinskog suda od 28. juna 2019. godine odloženo (3 mjeseca). Kako iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant nije iscrpio navedenu zakonsku mogućnost (u pogledu preostalog dijela vremena odlaganja) koju ima prema relevantnoj odredbi ZIKS (član 27. stav 1. tačka 8. ZIKS), navedeno se u smislu člana 64. stav (5). Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.

22. Stoga, imajući u vidu naprijed navedeno kao i okolnost da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije iskoristio sve mogućnosti koje ima prema odredbama ZIKS-a, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

23. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2392/19 (H. Š.) | Sudska praksa | Aktio