Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4322/17 („Sejdić Commerce“ d.o.o. Odžak)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 172
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4322/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4322/17, rješavajući apelaciju „Sejdić Commerce“ d.o.o. Odžak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Sejdić Commerce” d.o.o.
Odžak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 016826 14 Rev od 27. jula 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 016826 13 Gž od 5. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 016826 12 P od 17. februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Sejdić Commerce“ d.o.o. Odžak (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Safeta Sejdić, advokat iz Odžaka, podnio je 16. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 016826 14 Rev od 27. jula 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 016826 13 Gž od 5. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 016826 12 P od 17. februara 2013. godine.
2. Podneskom od 29. decembra 2017. godine apelant je dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Općine Fojnica (u daljnjem tekstu: tužena općina) zatraženo je 27. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena općina dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 4. do 13. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 49 0 P 016826 12 P od 17. februara 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena općina na ime naknade štete isplati iznos od 116.379,19 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Apelant svoj zahtjev zasniva na odredbama člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tvrdeći da mu je šteta nastala nezakonitim radom organa uprave tužene općine. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da potraživani iznos na ime naknade štete predstavlja vrijednost apartmana broj 1 površine 47,22 m², izgrađenog u zgradi rekreacionog centra u Fojnici (u daljnjem tekstu: predmetni apartman).
8. Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na stranici 3. obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u bitnom utvrdio da je apelant 29. decembra 2009. godine sa firmom „Vizura“ d.o.o. Fojnica zaključio ugovor kojim se kao izvođač radova obavezao da će nabaviti i u zgradi „Rekreacioni centar“ u Fojnici ugraditi vanjsku i unutrašnju stolariju u vrijednosti od 351.324,00 KM. Dalje je utvrđeno da su se ugovarači navedenim ugovorom sporazumjeli da će se vrijednost izvršenih radova djelomično kompenzirati u vrijednosti predmetnog apartmana. Shodno tome, apelant je sa firmom „Vizura“ d.o.o. Fojnica istog dana (29. decembar 2009. godine) zaključio i Predugovor broj OPU-IP 1451/2009 o kupoprodaji predmetnog apartmana. Navedenim predugovorom ugovarači su predvidjeli zaključenje konačnog kupoprodajnog ugovora u roku od sedam dana nakon upisa predmetnog apartmana kao posebne etažne cjeline. Predugovorom su se ugovorne strane saglasile i da će pravo vlasništva preći na apelanta nakon zaključenja konačnog ugovora kojim će prodavac apelantu izdati tabularnu ispravu.
9. Na osnovu provedenih dokaza još je utvrđeno da je investitoru navedenog objekta firmi „Prokoško jezero“ odobrena izgradnja predmetnog objekta, te da je iz k. k. uloška izdatog 31. oktobra 2008. godine, u kojem je upisana parcela na kojoj je izgrađena predmetna zgrada, proizašlo da je u navedenom ulošku u momentu zaključenja predugovora (29. decembar 2009. godine) bilo upisano još pet parcela (osim parcele na kojoj je izgrađena zgrada), te da je u C listu od ranije postojao upis dvije hipoteke, obje u korist Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: banka), kao i upis zabilježbe zabrane otuđenja i zabrane novog opterećenja založenih nekretnina bez prethodne saglasnosti vjerovnika.
10. Općinski sud je iz k. k. uloška izdatog 2. jula 2012. godine utvrdio da je u k. k. ulošku upisana nova stambeno-poslovna zgrada s pravom vlasništva u korist firme „Prokoško jezero“ sa dijelom 1/1, te da je pored dvije postojeće hipoteke pod brojem 3 upisana još jedna hipoteka u korist banke na iznos od četiri miliona KM, i to na osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke od 7. maja 2009. godine, te je upisana zabrana otuđenja novog opterećenja založenih nekretnina, bez prethodne pismene saglasnosti vjerovnika.
11. Potom je Općinski sud utvrdio da je apelant zahtjev za predbilježbu predugovora o kupovini predmetnog apartmana u izgradnji podnio nadležnom organu tužene općine 3. decembra 2010. godine, a da je 8. januara 2011. godine nadležna služba tužene općine apelantu dostavila pismeni odgovor kojim je obavijestila apelanta da je zahtjev za predbilježbu predmetnog apartmana bez osnova jer prema elaboratu katastra na predmetnoj parceli ne postoji objekat, a da će tek nakon što se objekat izgradi i uplani, te nakon njegovog etažiranja biti moguće sklapanje ugovora o prodaji i kupovini apartmana, te da je stoga u takvim okolnostima nemoguće evidentirati predbilježbu predugovora.
12. Općinski sud je naveo da su prethodno iznesene činjenice nesporne među parničnim strankama, ali je sporno da li je apelant pretrpio štetu, i ako jeste, da li je za štetu odgovorna tužena općina. Apelant tvrdi da trpi štetu jer ne može ostvariti svoje potraživanje na predmetnom apartmanu u kontekstu činjenice da je njegov zahtjev za predbilježbu predugovora odbijen od nadležnog organa tužene općine.
13. Na osnovu utvrđenih činjenica, Općinski sud je zaključio da je u vrijeme zaključenja predugovora o kupovini predmetnog apartmana (29. decembar 2009. godine) izgradnja bila planirana na parceli koja je već bila opterećena hipotekom (dvije hipoteke iz 2008. godine) u korist banke, pa se hipoteke odnose i na zgrade koje su kasnije sagrađene i upisane na toj parceli. U tom pravcu je Općinski sud podsjetio da je jedno od osnovnih načela hipoteke načelo nedjeljivosti koje propisuje član 66. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) shodno kojem se hipoteka odnosi na cijelu nekretninu, na njene plodove dok su neodvojeni, kao i na druge njene sastavne dijelove i pripatke, uključujući i poboljšanje njenog stanja nastalog nakon zasnivanja hipoteke. U tom pravcu je još pojašnjeno da načelo cjelovitosti hipoteke vrijedi i u času upisivanja hipoteke u zemljišnu knjigu kada još nije provedena promjena izgrađenosti zemljišta nastala građenjem nekog objekta, kao i u času osnivanja hipoteke kada još nije izgrađen objekat na zemljištu. I u slučaju da u zemljišnu knjigu nije upisan izgrađeni objekat, odnosno kada nije provedena promjena izgrađenosti, hipotekom je opterećen i neupisani objekat kao sastavni dio zemljišta.
14. Potom se Općinski sud osvrnuo na odredbe ZOO-a koje propisuju da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist, član 155), pozvavši se i na član 154. stav 1. koji propisuje da ko drugome nanese štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema ocjeni Općinskog suda, tužbeni zahtjev nije osnovan jer apelant nije dokazao da je pretrpio štetu. Općinski sud je u tom pravcu naveo da se ne može govoriti da je apelantu izostala očekivana dobit u vidu uknjižbe prava vlasništva na predmetnom apartmanu kada se ima u vidu da je vlasnik apartmana firma „Prokoško jezero“ a prijenos prava vlasništva zavisi od volje ugovarača. Prema tome, kako je naglasio Općinski sud, apelant i dalje ima mogućnost zaključenja kupoprodajnog ugovora s vlasnikom apartmana jer činjenica da su na nekretnini upisane hipoteke u korist banke ne sprječava promet takve nekretnine pod uvjetom da kupac želi postati vlasnik tako opterećene nekretnine.
15. Dakle, Općinski sud je naglasio da apelant ima mogućnost kupovine predmetnog apartmana, a u suprotnom ima mogućnost da od firme „Vizura“ (s kojom je apelant sklopio ugovor i predugovor) zatraži ispunjenje ugovora o nabavci i ugradnji stolarije isplatom ostatka ugovorene cijene radova, pa se ne može govoriti da je apelant pretrpio štetu u vidu izmakle koristi.
16. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na upisanu zabranu otuđenja nekretnina jer je ona postojala i u vrijeme zaključenja predugovora o kupoprodaji predmetnog apartmana koja se odnosi i na naknadno izgrađeni i upisani objekat na zemljištu opterećenom hipotekom.
17. Budući da Općinski sud nije mogao utvrditi da je apelantu nastala šteta, taj sud, shodno tome, nije posebno cijenio navode tužbe u pogledu eventualnog nezakonitog postupanja tužene općine i njenih organa jer to nema utjecaj na odlučenje.
18. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 49 0 P 016826 13 Gž od 5. decembra 2013. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon što je ispitao osporenu presudu, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu, niti da je tužena općina svojim postupanjem učinila bilo šta zbog čega bi apelantu mogla nastati šteta. Prema raspravnom načelu iz člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. sve iz ZPP, stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima će te činjenice biti utvrđene. Međutim, kako je istakao Kantonalni sud, teret dokazivanja uvjeta za naknadu štete bio je na apelantu, a apelant tokom postupka nije dokazao te uvjete. Prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilan je stav prvostepenog suda da apelant zapravo traži isplatu eventualne buduće štete i da svoj imovinski interes na predmetnom apartmanu može riješiti s vlasnikom objekta firmom „Prokoško jezero“ jer činjenica da je nekretnina opterećena hipotekom ne sprječava promet nekretnine.
19. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 49 0 P 016826 14 Rev od 27. jula 2017. godine kojom je revizija odbijena, kao i zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. Vrhovni sud je naveo da se suština revizionih prigovora svodi na tvrdnju da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 68. stav 3. u to vrijeme važećeg ZVPO-a, kada je proširen upis hipoteke sa zemljišta na novosagrađenu zgradu, pa time i na predmetni apartman.
20. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da osim razloga koje su nižestepeni sudovi dali, s kojim se taj sud u potpunosti slaže, tužbeni zahtjev nije osnovan jer apelant tokom postupka nije naveo niti jednu štetnu radnju tužene općine koja je dovela do gubitka u njegovoj imovini, odnosno koja je spriječila povećanje njegove imovine jer postojanje protivpravne radnje tokom postupka nije utvrđeno. Revizioni sud je posebno naglasio da okolnost da je u postupku za upis predbilježbe predugovora nadležni organ tužene općine odgovorio negativno samo po sebi ne može predstavljati osnov za odštetnu odgovornost tužene općine, kao što se ni eventualno pogrešna tumačenja organa uprave ne mogu pripisati u krivicu tužene općine i na taj način zasnovati njenu odgovornost, već su oni rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, u kojem slučaju tužena općina ne može odgovarati shodno članu 172. ZOO-a.
21. Shodno svemu iznesenom, Vrhovni sud je zaključio da je prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Apelant detaljno obrazlaže činjenice koje su prethodile predmetnom postupku (zaključenje ugovora s firmom „Vizura“ d.o.o. Fojnica o nabavci i ugradnji stolarije i predugovor u kupoprodaji predmetnog apartmana kao način isplate jednog dijela duga po ugovoru) naglasivši da je svoj dio obaveze po ugovoru završio krajem oktobra 2010. godine. Dalje pojašnjava da se nadležnom organu tužene općine obratio zahtjevom za predbilježbu predugovora 3. decembra 2010. godine iz razloga što općina Fojnica u to vrijeme nije imala uspostavljene zemljišne knjige. Apelant ističe da nije sporno da su na zemljištu u vrijeme zaključenja ugovora iz 2009. godine bile upisane dvije hipoteke u korist banke, međutim, prema apelantovim tvrdnjama, prije podnošenja zahtjeva za predbilježbu predugovora na objektu, pa time i na predmetnom apartmanu, nije bilo upisa bilo kakve hipoteke. Prema apelantovoj ocjeni, odbijanjem zahtjeva tužena općina je postupila proizvoljno tako što je odbila zahtjev uz obrazloženje da na predmetnoj parceli nije izgrađena zgrada i pored toga što je djelimičnim rješenjem od 16. augusta 2010. godine utvrđeno da su izvedeni konstruktivni radovi na objektu, te da se on može koristiti. Takvim arbitrarnim postupanjem tužena općina je apelantu prouzrokovala štetu u iznosu od 116.379,19 KM, što u naravi predstavlja vrijednost predmetnog apartmana, odnosno 1/3 ugovorenog iznosa za isporuku i ugradnju stolarije na objektu „Rekreacioni centar“ u Fojnici, čiji je vlasnik firma „Prokoško jezero“. Apelant tvrdi da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer mu nije dosuđena tražena naknada štete i pored nesporne činjenice da je tužena općina arbitrarnim postupanjem odbila upis predbilježbe notarski obrađenog predugovora.
24. U dopuni apelacije apelant uglavnom razrađuje navode iz apelacije pojašnjavajući dodatno stanje upisa u spornom k. k. u. prije zaključenja predugovora. Tvrdi da je prije zaključenja predugovora izvršio uvid u sporni k. k. u. u kojem je upisano zemljište na kojem će se kasnije sagraditi zgrada koja je u to vrijeme bila u izgradnji tako da zgrada nije bila upisana, niti je bila opterećena hipotekom. Apelant dalje navodi da je samo zemljište ispod zgrade bilo opterećeno hipotekom, ali u vrijeme zaključenja predugovora zgrada nije bila izgrađena, niti upisana u k. k. u. pa se, shodno tome, zgrada nakon njenog upisa nije mogla opteretiti hipotekom, ali je to ipak nezakonitim postupanjem organa tužene općine učinjeno 23. augusta 2010. godine, čime su povrijeđeni relevantni zakoni, Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. I pored nesporne činjenice da je organ tužene općine postupao arbitrarno, onemogućivši apelanta u ostvarivanju prava na imovinu, redovni sudovi su odbili zahtjev, te na taj način nezakonito postupanje tužene općine učinili zakonitim, čime je apelantu uskraćeno pravo na fer i pravično suđenje jer mu je onemogućeno da dođe do opravdano očekivane imovine (predmetnog apartmana). Apelant tvrdi da su na taj način redovni sudovi povrijedili „razum, običaje, životnost, zakone, Ustav BiH, EU konvenciju“. Apelant ukazuje da su redovni sudovi povrijedili i član 8. ZPP jer nisu cijenili svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, posebno u kontekstu djelimičnog rješenja nadležnog organa tužene općine.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su sve navode ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Tužena općina je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da je apelantu prilikom sklapanja predugovora bila poznata hipoteka zasnovana u korist banke na zemljištu na kojem je izgrađen „Rekreacioni centar“ u Fojnici, pa time i na objektu koji je naknadno izgrađen na zemljištu opterećenom hipotekom, te upisan u javne evidencije. Osim toga, ako je apelantu i nastala šteta iz obligacionih odnosa postavlja se pitanje ko za štetu odgovoran, da li vlasnik nekretnine „Prokoško jezero“ ili tužena općina. Prema tvrdnjama tužene općine, činjenica da je njen organ odbio izvršiti predbilježbu predugovora nije u neposrednoj uzročnoj vezi s mogućim nastankom štete apelantu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda 49 0 P 016826 14 Rev od 27. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. augusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 16. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
36. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
37. U vezi s apelacionim prigovorima koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
39. U kontekstu prigovora kojima se problematizira i primjena člana 8. ZPP Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
40. Apelant iskazuje nezadovoljstvo osporenim presudama zato što je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete koju potražuje od tužene općine po načelu objektivne odgovornosti. Apelant smatra da je tužena općina odgovorna za potraživanu štetu, a tvrdnju zasniva na odluci nadležnog organa tužene općine kojim je apelantov zahtjev za predbilježbu predugovora o kupoprodaji predmetnog apartmana odbijen. Smatra da se hipoteka nije mogla uspostaviti na naknadno izgrađenom objektu sagrađenom na zemljištu opterećenom hipotekom, a da su to organi uprave tužene općine nezakonito učinili i na taj način apelantu onemogućili predbilježbu predugovora čime mu je nastala šteta u iznosu vrijednosti predmetnog apartmana. Iako se apelant poziva na proizvoljnu primjenu prava, u navodima apelacije ne navodi niti jednu odredbu za koju smatra da su je redovni sudovi proizvoljno primijenili, osim što ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava, i to člana 8. ZPP.
41. Imajući u vidu iznesene prigovore u svjetlu osporenih presuda, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo iznesene prigovore. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance saglasno utvrdili da je tužbeni zahtjev neosnovan jer apelant tokom postupka nije dokazao osnovne pretpostavke za naknadu štete u smislu ZOO-a koje moraju biti kumulativno ispunjene (protivpravnost, šteta i uzročno-posljedična veza između štete i štetne radnje), pri čemu je shodno pravilima procesnog prava (čl. 7. i 123. ZPP) teret dokazivanja navedenih uvjeta bio na apelantu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon provedenog dokaznog postupka i rasvjetljavanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja utvrdio da apelant tokom postupka nije dokazao da mu je odbijanjem zahtjeva za predbilježbu predugovora uopće pričinjena šteta, dok je Vrhovni sud pored navedenog ocijenio da apelant tokom postupka nije naveo niti jednu štetnu radnju tužene općine koja bi dovela do štete, odnosno da apelant nije dokazao postojanje protivpravnosti kao osnova za odgovornost tužene općine po načelu objektivne odgovornosti, u smislu člana 172. stav (1) ZOO-a. U tom pravcu je Vrhovni sud još naveo da se na činjenici da je zahtjev za predbilježbu predugovora odbijen od nadležnog organa tužene općine, per se, ne može zasnovati odgovornost tužene općine, odnosno da primjena i tumačenje odredaba materijalnog prava od nadležnog organa tužene ne može biti osnov za odgovornost tužene općine, u smislu člana 172. stav (1) ZOO-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili i pitanjem uvjeta za upis hipoteke na zgradi izgrađenoj na zemljištu opterećenom hipotekom, u smislu relevantnih odredaba ZVPO-a, za što su dali dovoljno jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti (vidi tačku 13. ove odluke).
42. Apelantovi prigovori da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 8. ZPP u kontekstu djelimičnog rješenja nadležnog organa tužene općine, na koje je apelant ukazao, čine se neosnovanim. Navedeno posebno u svjetlu obrazloženja redovnih sudova da apelant tokom postupka ponuđenim dokazima (uključujući i rješenje na koje se apelant poziva u apelaciji koje je bilo predmet ocjene Općinskog suda, u smislu člana 8. ZPP) nije uspio da dokaže niti jedan od kumulativno postavljenih uvjeta za naknadu štete.
43. Imajući u vidu osporene presude i apelacione prigovore, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantnu argumentaciju kojom bi opravdao iznesene prigovore o kršenju prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljne primjene prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno proizvoljne ocjene dokaza.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora o navodnom kršenju prava na pravično suđenje pri čemu ih je ocijenio neosnovanim, Ustavni sud shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove brojne prigovore koji se suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim odlukama redovnih sudova zbog odbijanja tužbenog zahtjeva jer apelant tokom postupka nije uspio dokazati navode iz tužbe, odnosno niti jedan od kumulativno postavljenih uvjeta za naknadu štete, što je bio razlog zbog kojeg je tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu je Vrhovni sud posebno naglasio da se na nezadovoljstvu odlukom nadležnog organa tužene općine u kontekstu primjene i na tumačenju relevantnih zakonskih odredaba ne može zasnovati odgovornost tužene općine u smislu člana 172. stav (1) ZOO-a.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević